Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-376/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice ŽU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužiteljica odnosno tužitelj), zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 26. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 10. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 312485 i osiguranje novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen dana 24.04.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 29.04.2008. godine, pod posl.br. OV-8949/08, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknada Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita:

- 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju nekretnine

– 3,5% (slovima: tricijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine…“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, isplatiti tužiteljici ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 797,28 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od dana 10.05.2008. godine pa do isplate, i to po kamatnoj stopi koja je do 31.07.2015.g. propisana u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 896,84 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. srpnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U podnesenoj tužbi radi utvrđenja ništetnosti i isplate navodi se da tužitelj je dana 24.04.2008.g. sklopio sa tuženikom (pod ranijom tvrtkom Volksbank d.d.) Ugovor o kreditu broj 312485, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.800,00 CHF obračunatom prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), za kupnju i adaptaciju stana u [adresa], dakle isključivo za osobne potrebe tužitelja; da člankom 5.1. predmetnog Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita i to 1,25 % jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju nekretnine i 3,5% jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine.

1.1. Dalje se u tužbi navodi da odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama; da tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u navedenoj visini; da takva obveza tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO); da predmetni je Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 5.1. pojedinačno nije pregovaralo; da odredbom čl. 49. st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama; da citirana odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; da lje u tekstu: Direktiva 93/13); da dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, da tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava; da iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba čl. 5.1. citiranog ugovora nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom i postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe, te ujedno ovu tužbu podnosi i radi isplate, budući je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika; da tako iz Potvrde tuženika od dana 01.10.2025. jasno proizlazi kako je tuženik tužitelju dana 09.05.2008. naplatio naknadu u iznosu od 6.007,15 kn / 797,28 EUR-a, a isto također proizlazi i iz Prometne kartice po kreditu, te da na taj način tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni ; te da u smislu odredbi čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove.

1.2. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu br. 312485 i osiguranje novčane tražbine zasnivanje založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen dana 24.04.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, dana 29.04.2008. godine, pod posl.br. OV-8949/08, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknada Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju nekretnine, - 3,5% (slovima: tricijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine…“ (točka I tužbenog zahtjeva); da nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 797,28 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počev od dana 10.05.2008. godine pa do isplate (točka II tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate (točka III tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Dalje tuženik postavlja upitnom primjenu potrošačkog prava, navodeći da treba utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO -a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Nadalje tuženik navodi da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); da već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, te da sukladno sukladno odredbama članka 99. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena, a da čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao; te kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik na kraju osobito naglašava da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu ; a da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.1. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica u cijelosti osporava istaknuti prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. U odnosu na status potrošača, tužiteljica napominje kako je isto svojstvo dokazala dostavom samog Ugovora o kreditu, a iz kojeg je vidljivo kako je tužiteljica isti sklopila kao stambeni kredit – za kupnju i adaptaciju stana, dakle kao fizička osoba, bez naznake da bi postojala veza između ugovora s profesionalnom aktivnošću tužiteljice , te nadalje, da iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da predmetni Ugovor nije sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita. U odnosu na ostale navode tuženika tužiteljica navodi da nesporno je kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor; da odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je da su: „Opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.“, da takvi uvjeti obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; da nadalje, člankom 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača/03 (u daljnjem tekstu: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a što je bio u ovome predmetu slučaj, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava; da dakle, u konkretnom slučaju radi se o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke (tuženika), koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne ; da predmetni ugovor sadrži u čl. 5.1. odredbu kojom se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 1,25% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u toj visini; da također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan; da budući da je predmetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku; da dakle, evidentno je kako je predmetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu, a koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi, i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača ništetna, a što je i Europski sud u presudama Suda EU C-84/19 i C-224/19 utvrdio da je takva ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje , te da obzirom da nikakve posebne usluge nisu ni postojale, a obzirom da tuženik općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita ; te da zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba. U odnosu na prigovor zastare, tužiteljica ističe kako je takav prigovor apsolutno promašen i neosnovan. S obzirom na sve navedeno, predlaže se po provedenom postupku usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iz odgovora na tužbu, te ustrajao i kod prigovora previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora.

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 19. ožujka 2026. sud je, povodom prigovora tuženika na u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta ovog spora utvrđena u iznosu od 797,28 EUR.

5.1. Naime, tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora od 1.350,00 EUR, koja je vrijednost predmeta spora po mišljenju suda naznačena u previsokom iznosu imajući u vidu da deklaratornim tužbenim zahtjevom pod točkom I tužbenog zahtjeva tužiteljica traži utvrđenje ništenosti odredbi članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, a u svrhu dokazivanja osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavljenog pod točkom II kojim s osnova ništetnosti naveden ih odredbi Ugovora o kreditu traži isplatu novčanog iznosa od 797,28 EUR. Slijedom toga, primjenom odredbi članka 40. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), odlučeno je da vrijednost predmeta ovog spora iznosi 797,28 EUR.

6. Na navedenom pripremnom ročištu od 19. ožujka 2026. tuženik se, na zahtjev tužiteljice da se decidirano izjasni da li osporava visinu tužbenog zahtjeva za isplatu, očitovao da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te kod tog neosporavanja ostaje i dalje.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Dopis tuženika od 01.10.2025. (list br. 8 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 9-12 spisa), Plan otplate (listovi br. 13-19 spisa), Prometnu karticu po kreditu (listovi br. 21-29 spisa), Ugovor o kreditu br. 312485 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 24.04.2008. (listovi br. 31-44 spisa) i Izvadak iz matice vjenčanih (list br. 45 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 59-102 spisa) i Opće uvjete za poslovanje s građanima (listovi br. 103-106 spisa); te sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (listovi br. 114 - 126 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedoka PU i saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.

9. Nesporno je da su tužiteljica ŽU, tada prezimena FU, kao korisnik kredita, te pravni prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, kao banka kreditor, dana 24.04.2008. zaključili Ugovor o kreditu br. 312485 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama .

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju i adaptaciju stana u [adresa], u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.800,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate 30 godina.

11. Nedvojbeno je da je u članku 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. ulazna naknada za obradu kredita, budući je ugovoreno da „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknada Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju nekretnine, - 3,5% (slovima: tricijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine.“

12. Nadalje, nesporno je da je sukladno gore navedenim odredbama članka 5.1. Ugovora o kreditu tužiteljici prilikom isplate kredita dana 09.05.2008. naplaćena naknada za obradu kredita, u ukupnom iznosu od 6.007,15 HRK, a kako je to razvidno i iz prve stavke priložene Prometne kartice po kreditu broj 312485 na ime ŽU (FU), te iz dopisa/potvrde tuženika od 01.10.2025., u kojoj se navodi da, vezano uz predmetni Ugovor o kreditu broj 312485, prilikom isplate kredita je naplaćena administrativna naknada za obradu kredita dana 09.05.2008. god. u iznosu od 6.007,15 HRK.

13. Nedvojbeno je da navedeni iznos naplaćene naknade od 6.007,15 HRK, prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 797,28 EUR.

14. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

14.2. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Nedvojbeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranje navedene naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno, no ugovaranje takve naknade nije bilo ni predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba, odnosno iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj ica kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

23. Saslušani svjedok PU, suprug tužiteljice, na pitanje da li se sjeća da je njegova supruga sklopila ugovor o kreditu sa Volksbank 2008. godine, odgovorio je da sjeća se. Na pitanje može li navesti kako se tada prezivala njegova supruga, odgovorio je da FU. Na pitanje kakve veze on ima sa tim kreditom, odgovorio je da on je sudužnik. Na pitanje može li opisati okolnosti sklapanja toga ugovora o kreditu, odgovorio je da kredit je uzet u Volksbanci, poslovnici Čakovec, da kredit je bio za kupovinu i adaptaciju stana u [adresa], na adresi [adresa], koji i sad se koristi, koriste ga supruga ŽU, on i kćer, da kredit je uzet u iznosu od nekih 120.000 franaka, 121.800, ako se ne vara, da raspitivali su se i u ostalim bankama, ali su im u Volksbanci ponudili najbolje uvjete, što se tiče mjesečne rate koju bi trebali otplaćivati, te da kredit je uzet u francima, jer im je to prezentirano kao najpovoljnija opcija. Na pitanje punomoćnika tužiteljice da li su predmetni stan ikada dali u najam, odgovorio je da nisu. Na pitanje da li je u njemu obavljana kakva poslovna djelatnost, odgovorio je da nije. Na pitanje zamjenice punomoćnice tuženika da navede prilikom dogovaranja i sklapanja ovog ugovora o kreditu jesu li imali standardne uvjete ili su ipak dobili neke povlaštene uvjete, odgovorio je da Ugovor i uvjeti pretpostavljam da su bili standardni, jedina pogodnost je bila umanjenje kamate za 0,2 posto ako supruga prenese svoj račun u Volksbanku. Na pitanje je su li pregovarali o još nekim uvjetima tog ugovora, odgovorio je da nije bilo nikakve opcije pregovaranja. Na pitanje zbog čega im je Volksbank bio najpovoljniji, odgovorio je da zbog najniže rate koju bi trebali plaćati za traženi iznos.

24. Tužiteljica je u svojstvu stranke iskazala da znači 2008. godine, tadašnji dečko PU, sadašnji suprug i ona odlučili su se za kupnju stana za zajednički život, da pronašli su stan u [adresa] te im je za to trebao kredit, da raspitivali su se u više banaka i odlučili su se za tadašnju Volksbanku, znači tamo su digli kredit u francima, na 121.800 franaka, za kupnju i adaptaciju stana u [adresa], i danas žive u tom stanu sa kćerkom. Na pitanje svog punomoćnika da li su taj stan ikada dali u najam ili u njemu obavljali kakvu poslovnu djelatnost odgovorila je da nisu. Na pitanje da li su prilikom sklapanja ugovora o kreditu mogli pregovarati oko pojedinih ugovornih odredaba, odgovorio je da nisu mogli ništa pregovarati. Na pitanje tko je sastavio tekst ugovora o kreditu, odgovorila je da Ugovor su dobili u banci, bio je već sastavljen kad su došli na potpisivanje. Na pitanje da li joj je službenik banke obrazložio na što se odnosi odredba ugovora vezana uz ulaznu naknadu, odgovorila je da ne, nije ni spomenuo ulaznu naknadu, koliko se ona sjeća. Na pitanje da li joj je javni bilježnik obrazlagao bilo što u vezi te odredbe o ulaznoj naknadi, odgovorila je da ne, nije. Na pitanje da li joj je u bilo kojem trenutku obrazloženo na koji način će se ista naplaćivati i u kojoj valuti, odgovorila je da ne, nije. Na pitanje da li se sjeća koliko im je naplaćeno na ime ulazne naknade, odgovorila je da 6.000,00 kuna. Na pitanje da li je prije potpisivanja ugovora isti pročitala, odgovorila je da je. Na pitanje zamjenice punomoćnice tuženika je li ikad prije potpisivanja bila u banci prije ili je to bilo jedini put da je bila u banci, odgovorila je da je, nekoliko puta su suprug i ona bili u banci. Na pitanje je li tada prije potpisivanja toga ugovora razgovarala s nekim o uvjetima tog kredita, odgovorila je pa jesu, dogovarali su se oko traženog iznosa, objašnjavali su im, misli rekli su im koliko će biti kamata, koliki će biti mjesečni anuiteti. Na pitanje što je po zanimanju, odgovorila je da učiteljica. Na pitanje zna li izračunati koliko je jedan posto od 10.000, odgovorila je da deset tisuća podijelimo na sto.

25. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača. Naime, tužiteljičin status potrošača proizlazi iz ranije citiranih odredbi ZZP/07, jer nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom stambenom kreditu, koji je kredit u svojstvu korisnika kredita uzela tužiteljica kao fizička osoba, te koji je ugovoren i realiziran za kupnju i adaptaciju stana u [adresa], a provedenim je dokazima utvrđeno da u navedenom stanu živi tužiteljica sa svojom obitelji tj. suprugom i kćerkom, te da navedeni stan kupljen i adaptiran sredstvima predmetnog kredita nije davan u najam, niti je u njemu obavljana kakva poslovna ili gospodarska djelatnost, a koje okolnosti ničime nisu dovedene u sumnju. Nadalje, provedeni dokazi ne potvrđuju, kako to insinuira tuženik, da bi tužiteljica u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita imala znanja koja nadilaze znanja prosječnog potrošača.

26. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu, no nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika, a da tužiteljica i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora, pa tako niti o odredbama kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita, nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

27. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o sporn im odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužiteljica o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarala s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mog la utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbama članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojima je banka ovlaštena tužiteljici zaračunati naknadu za obradu kredita u postocima navedenima u članku 5.1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

28. Iako se radi o ugovornim odredbama koje su gramatički razumljiva, budući je osnovom tih ugovornih odredbi iz članka 5.1. Ugovora o kreditu o naknadama za obradu kredita od 1,25% na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju nekretnine i od 3,5% na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na adaptaciju nekretnine, te daljnjih odredbi članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojima se iznos kredita od 71.000,00 CHF odnosio na kupnju nekretnine, a ostatak kredita odnosio na adaptaciju nekretnine, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bila u mogućnosti ocijeniti visinu tih naknada te time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, no sama činjenica da su navedene odredbe gramatički razumljive ne znači i da su te odredbe poštene.

29. Naime, ovdje tužiteljica stavljena je u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužiteljica imala stvarne mogućnosti pregovarati o sadržaju te naknade, niti joj nije bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nametanje obveze tužiteljici plaćanja ulazne naknade u visini od 1,25% iznosa kredita koji se odnosi na kupnju stana i u visini od 3,50 % iznosa kredita koji se odnosi na adaptaciju stana, prema mišljenju suda predstavlja znatnu novčanu obvezu, te plaćanje navedene naknade u tim visinama od 1,25 % i 3,50 % očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da te naknade, određene u navedenim postocima iznosa kredita, odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega su predmetne odredba članka 5. Ugovora u kreditu nepoštene, te slijedom toga ništetne sukladno odredbi članka 102. st. 1. ZZP/07, te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO-a.

30. Shodno iznesenom, osnovano tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu.

31. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na tzv. uzlaznu naknadu ništetne.

32. U presudi ŽUA i ŽUAB protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Kako je već ranije izneseno, nedvojbeno je da je tuženik prilikom isplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu dana 09.05.2008. tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u ukupnom iznosu od 6.007,15 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 797,28 EUR.

34. Nadalje, visinu navedenog utuženog iznosa od 797,28 EUR tuženik niti ne spori.

35. Obzirom da su navedene odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužiteljici osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, u kojem je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer se, kako je prethodno utvrđeno, radi o nepošteno ugovorenoj naknadi za obradu kredita.

36. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz članka 5. Ugovora o kreditu nije u zastari.

37. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužiteljice, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.

38. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništenost sporn ih odredbi Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.

39. Slijedom iznijetog, zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 797,28 EUR, utvrđuje se u cijelosti osnovanim.

40. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, tekuće od 10. svibnja 2008. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

41. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa), i to prema utvrđenoj vrijednosti predmeta ovog spora od 797,28 EUR.

41.1. Tužiteljici sU priznati troškovi sastava tužbe od 23.10.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17.12.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 19.3.2026. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26.5.2026. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.7.2026. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 675,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 168,75 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 896,84 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 10. srpnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnici