62. P-2267/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate , nakon zaključene glavne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka 24. lipnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010702557 sklopljenog 1.9.2005. između ŠK, Sesvete, Bruno Bjelinski 16, OIB: 70926581014 kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 175,78 eur, sa zateznom kamatom,tekućom na taj iznos od 1.10.2005. do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007., određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 494,05 eur, sa zateznom kamatom, tekućom od 10. srpnja 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 432,50 eur.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 5. listopada 2026. podnio tužbu naslovnom sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate novčanog iznosa. U historijatu tužbe navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu tražbine koji su sklopili ŠK kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj i kojim ugovorom je prenesena tražbina koja je predmet ovog postupka. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice da su **.**.2005. ŠK, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9010702557 (dalje: Ugovor o kreditu).

1.2. Tužitelj ističe da je predmetna administrativna naknada naplaćena od korisnika kredita zaključno s danom 1. listopada 2005. Dodaje kako je korisnik kredita potrošač, a sve i da nije tako, predmetna odredba bi bila ništetna . Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu čiji sadržaj korisnik kredita nije mogao mijenjati niti je mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe. Ističe da je odredbu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženik odredio jednostrano, pri čemu među ugovornim stranama nije bilo pojedinačnih pregovora o toj ugovornoj odredbi.

1.3. Smatra da korisnik kredita nije mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedene odredbe. Nadalje navodi da je predmetna naknada ustegnuta već prilikom isplate kredita, zbog čega je korisnik kredita tijekom otplate plaćao ugovorene kamate i na iznos tako naplaćene naknade, čime je, prema njegovom stajalištu, dodatno narušena ravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka na štetu korisnika kredita.

1.4. Tužitelj smatra da je takvo ugovaranje omogućilo tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, zbog čega je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Budući da je naknada naplaćena na temelju ništetne ugovorne odredbe, tuženik je, prema navodima tužitelja, dužan vratiti naplaćeni iznos korisniku kredita, odnosno njegovom pravnom sljedniku, zbog čega tužitelj ovom tužbom zahtijeva isplatu predmetnog iznosa.

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega ističe prigovor zastare potraživanja. Nadalje osporava tvrdnju da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetna, navodeći da u konkretnom slučaju nije prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka niti je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

2.2. Smatra da je predmetna odredba jasna i razumljiva, budući da je korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s visinom naknade, koja je bila određena ugovorom kao određeni postotak od iznosa kredita, te je na takve ugovorne uvjete pristao potpisivanjem ugovora. Tuženik ujedno osporava i vrijednost predmeta spora.

3. Tijek postupka

3.1. U podnesku od 16. studenoga 2025. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Navodi da je zaprimio odgovor na tužbu u kojoj tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, ističe prigovor zastare, osporava ništetnost predmetne ugovorne odredbe te osporava vrijednost predmeta spora. U odnosu na navedene prigovore tužitelj je iznio svoje očitovanje te dodatno obrazložio pravna shvaćanja na kojima temelji tužbeni zahtjev.

3.2. Na pripremnom ročištu održanom 24. lipnja 2026. sud je rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 175,78 eura sukladno navodima tužitelja. Na istom ročištu sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedokinje ŠK, korisnice kredita, budući da je teret dokazivanja okolnosti da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo na tuženiku, koji u tom smislu nije predložio odgovarajuće dokaze.

3.3. Budući da stranke nakon toga nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio prethodni postupak, a potom i glavnu raspravu te odredio ročište za objavu i uručenje presude.

3.4. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako izveo dokaze uvidom (ocjenom) isprava koje su priložene u sudski spis i to: obavijest, Ugovor o prijenosu tražbine, obavijest o preuzimanju tražbine, Ugovor o kreditu (list 8-25 spisa) te Opće uvjete

poslovanja

(list

36-44

spisa).

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010702557 koja glasi:

Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.

4.2. Među strankama je sporno je li predmetno potraživanje u zastari i je li predmetna odredba ništetna, dok tuženik nije osporio visinu utuženog potraživanja niti je u tom smislu predlagao izvođenje dokaza.

5. O zastari utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a).

5.2. Prema odredbi članka 214. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22., 156/22., 155/23. i 69/26 ; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.3. Ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH, kojem se priklanja i ovaj sud, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9010702557.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u odredbu članka 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 8-13 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Ništetnost odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu

7.1 Sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Odredbom članka 12.3. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da je korisnik kredita obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

7.3. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?

7.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo.

7.5. Vrhovni sud je nadalje obrazložio:

Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP.

7.6. Ovaj sud ističe da je na tuženiku bio teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao. Nadalje, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena i posljedično ništetna.

7.7. Potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome valja istaknuti da je sama naknada, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

7.8. Sud je utvrdio da je predmetna administrativna naknada koja je naplaćena od korisnika kredita u iznosu od 175,78 eur prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, kao potrošača, a iz kojeg razloga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena.

7.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario novčanu korist u iznosu od 175,78 eur.

7.10. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Prema stavu ovog suda tuženik je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, koju je nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8. Troškovi postupka

8.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 1. u svezi s člankom 155. te člankom 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, valjalo mu je dosuditi parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 138/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23; dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23., dalje: Uredba o tarifi).

8.2. Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora (175,78 eur) ima pravo na 50 bodova. Sud ne prihvaća naknadno naznačeni vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.510,41 eur jer ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev je tek preambula postavljenog zahtjeva za isplatu novčanog iznosa pa mu se ne pribraja pri određivanju vrijednosti predmeta spora.

8.3. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 16.11.2025. (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.6.2026., svaka radnja u iznosu od 100,00 eur te troška ročišta za objavu u iznosu od 50,00 eur, uvećano za PDV 25 %. što zajedno iznosi 437,50 eur. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i pristojbe na presudu u iznosu od 30,00 eur što uz naprijed navedeni trošak, iznosi dosuđenih 494,05 eur.

8.4. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 432,50 eur, budući da je zatražio trošak u iznosu od 926,55 eur, a priznat mu je trošak u iznosu od 494,05 eur. To iz razloga što je tužitelj obračunavao svaku radnju prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.510,41 eur.

8.5. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 10. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

9. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 10. srpnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.