Poslovni broj Pr-371/2022-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Majdi Felker, u pravnoj stvari tužiteljice AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Damiru Brguljanu odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Osnovna Škola Pehlin, Rijeka, Pehlin 34, OIB:88681209899, zastupana po punomoćnici Ani Bukša, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 26. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, temeljem objave od 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Osnovna Škola Pehlin, Rijeka, Pehlin 34, OIB:88681209899 da tužiteljici s osnova naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. isplati bruto iznos od 1.260,50 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 18. studenoga 2021. do isplate po stopi od 8,05%, odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno stopi određenoj člankom 29. ZOO-a, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen u točci I. izreke za razdoblje od 10. prosinca 2020. do 17. studenog 2021., kao i u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu iz točke I. izreke, kao i u preostalom zahtjevu za naknadu troška postupka do iznosa od 750,00 eura kao neosnovan.

III. Nalaže tuženiku Osnovna Škola Pehlin, Rijeka, Pehlin 34, OIB:88681209899 da naknadi tužiteljici i parnične troškove 600,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi od 8,05% odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno sukladno stopi određenoj člankom 29. ZOO-a, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je bila zaposlenik tuženika, te je u međuvremenu istoj prestao radni odnos kod poslodavca jer je ista otišla u mirovinu i to dana 18.11.2021. Tužiteljica je kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu spremačice, te je prilikom izvršavanja radnih obveza dana 25.05.2020. doživjela tešku ozljedu na radu. Budući je tužiteljici u međuvremenu prestao radni odnos odnosno ista se nije vratila na radno mjesto kod tuženika već je radni odnos tužiteljice prestao njezinim odlaskom u mirovinu i budući ista nije bila u mogućnosti koristiti osnovna zakonska prava iz radnog odnosa zbog ozljede na radu i stalnog bolovanja od nastanka, a koji se tiču godišnjeg odmora za 2020. to je tužiteljica prisiljena ustati ovom tužbom protiv tuženika. Naime, tužiteljica je u dva navrata pozivala tuženika na mirno rješenje spora odnosno da joj isti isplati naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. što je tuženik odbio. Tužiteljica svoje pravo polaže na članku 82. Zakona o radu, kojim je jasno normirana obveza poslodavca da radniku koji nije koristio godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Tuženik ovako pravo tužiteljice osporava, pri tom se krivo pozivajući na članak 84. st. ZOR-a navodeći kako tužiteljica svoje pravo na godišnji odmor nije iskoristila do 30. lipnja 2021. i da je time izgubila pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2020. Ovakav stav tuženika je potpuno kriv i suprotan praksi Suda Europske unije jer je „Člankom 7. stavak 2. Direktive 2003/88 jasno naglašeno kako isti treba tumačiti na način da isključuje nacionalno zakonodavstvo ili prakse, koje određuju da se po prestanku radnog odnosa, ne plaća nikakva naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor radniku koji je bio na bolovanju čitavo referentno razdoblje ili dio tog razdoblja, što je bio razlog zbog kojeg nije mogao iskoristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor. Naknada treba odgovarati uobičajenoj plaći radnika. Sud Europske unije, (Veliko vijeće), u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06, 20. siječnja 2009.” Dakle, tužiteljica je, a kako i tuženik jasno priznaje od dana ozljede, odnosno prvog sljedećeg dana 26.05.2020. do dana odlaska u mirovinu 18.11.2021. bila na dugotrajnom bolovanju, zbog ozljede na radu. Samim time tužiteljice nije bila u mogućnosti iskoristiti svoje pravo na godišnji odmor, pa je time automatski stekla pravo zahtijevati naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor. Štoviše da je stav tuženika potpuno kriv u odnosu na 2020., dokazuje i sam tuženik koji tužiteljici koja je čitavo to vrijeme i dalje na bolovanju priznaje pravo te isplaćuje naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2021. Tuženik je odbio tužiteljici dostaviti Obračunsku ispravu za isplatu plaće – naknade za razdoblje 2020. pa je tužiteljica zbog odredaba ZPP-a prisiljena utužiti iznos od 9.508,55 kuna, uz zadržavanje prava tužiteljice da visinu tužbenog zahtjeva uredi nakon provedenog financijskog vještačenja ili ako tuženik po nalogu suda dostavi Obračunsku ispravu za 2020. temeljem koje će tužiteljica moći urediti visinu svog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon što izvede sve predložene dokaze donese odluku kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

2.Tužena je u odgovoru na tužbu navela da osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev kao pravno neosnovan, paušalan i neutemeljen. Odredbom članka 133. stavak 1., 2. i 3. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje u tekstu: ZR) propisano je: „(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.“ „(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.“ Tuženik opreza radi ističe prigovor prekluzije roka budući da iz dokumentacije koja je podnesena uz tužbu nije razvidno da li je tužiteljica u zakonskom roku tražila ostvarenje svojega prava od poslodavca niti da li je u roku podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Glede navoda iz točke II. tužbe, tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na odredbu članka 82. ZR. Naime , člankom 84. ZR u stavku 1., 2. i 4.propisano je sljedeće: „(1) Neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.“ „(2) Radnik koji je ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u trajanju kraćem od dijela godišnjeg odmora iz članka 83. ovoga Zakona, može taj dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.“ „(4) Godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti te korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.“ Citirana odredba predstavlja pravnu normu kogentne naravi, kojom se štiti radnika od mogućih odgoda i zakidanja u pravovremenom ostvarivanju njegova prava na plaćeni godišnji odmor. Predmetna norma također štiti poslodavca i njegov način poslovanja od štetnih posljedica eventualne kumulacije godišnjeg odmora od strane radnika, kao i od potencijalno neosnovanih novčanih naknada. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, radnik koji bi se nakon bolovanja (privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti) vratio na rad sredinom lipnja tekuće godine i koji zbog bolesti nije iskoristio godišnji odmor za prethodnu kalendarsku godinu, imao bi pravo stečeni godišnji odmor iz prethodne godine prenijeti i iskoristiti do 30. lipnja tekuće godine. Nakon toga datuma, godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine više ne bi mogao iskoristiti. Drugim riječima, u slučaju okončanja radnikove privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, uslijed čega nakon povratka na rad radnik ne bi imao prilike u cijelosti iskoristiti godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine koji je započeo, poslodavac ne bi bio dužan tome radniku nakon 30. lipnja osigurati korištenje godišnjeg odmora za prethodnu kalendarsku godinu, niti bi radi toga mogao trpjeti štetne posljedice. Treba reći i da pravo na godišnji odmor ne ovisi o stvarnom (tzv. efektivnom) radu radnika u tekućoj kalendarskoj godini za koju radnik ostvaruje pravo na godišnji odmor. Naime, pravo na godišnji odmor za tekuću kalendarsku godinu ima i radnik koji je veći dio kalendarske godine ili čak gotovo cijelu tu godinu bio privremeno nesposoban za rad i to samo do 30. lipnja sljedeće godine. Sukladno gore navedenom pravnom tumačenju tužiteljica nema pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. U konkretnom slučaju isplata naknade za „neiskorišteni“ godišnji odmor koji tužiteljica traži nije zakonita niti moguća jer u trenutku prestanka radnog odnosa takav godišnji odmor nije bio pripadajući, već je pravo na isti izgubljeno 30. lipnja 2021. Isto tako, mnogobrojnom sudskom praksom, ali i mišljenjima raznih Ministarstva jasno proizlazi sljedeće tumačenje – U slučaju prestanka ugovora o radu radniku se prvenstveno treba omogućiti korištenje neiskorištenih dana godišnjeg odmora, a isplata naknade predstavlja iznimku predviđenu za slučajeve kada radni odnos prestaje, a godišnji odmor nije moguće iskoristiti. S obzirom da u trenutku prestanka radnog odnosa tužiteljica nije imala godišnji odmor iz 2020. koji bi htjela, a ne može iskoristiti, tako nema pravo niti potraživati isplatu naknade za isti. U potpunosti je pravno neutemeljeno pozivanje tužiteljice da je tuženik priznao tužbeni zahtjev kada je istoj isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2021. Tužiteljica je ostvarila pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora za 2021. i tuženik je za isti isplatio naknadu temeljem članka 82. ZR, ali to samo po sebi ne znači da je isto trebao napraviti i za godišnji odmor u 2020. Nadalje, konstrukcija tužiteljice je pravno i činjenično lažna, te neosnovano pokušava istu dovesti u sklad s praksom Suda Europske unije. Tako je iz citiranoga razvidno da se onemogućavaju odredbe kojima se po prestanku radnog odnosa ne bi plaćala nikakva naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor radniku koji je bio na bolovanju čitavo referentno razdoblje ili dio tog razdoblja, što je bio razlog zbog kojeg nije mogao iskoristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor. Referentno razdoblje ili dio tog razdoblja, tužiteljica propušta navesti da se odnosi na razdoblje tijekom kojega je radnik ostvario pravo na plaćeni godišnji odmor i pravo korištenja ostvarenog godišnjeg odmora, no nije ga uspio iskoristiti zbog prestanka radnog odnosa koji je prethodio prestanku bolovanja. Takvo razdoblje može se jedino odnositi na 2021., a nikako ne na 2020. budući da je tužiteljica izgubila pravo na godišnji iz te godine. U konkretnom slučaju je poslodavac omogućio radniku korištenje godišnjeg odmora za 2020., a koji tužiteljica nije iskoristila u zakonom određenom roku, ne propustom niti zabranom poslodavca, već zbog nemogućnosti iste. U odnosu na potraživanje tužiteljice, tuženik ističe da se protivi načinu na koji je određen tijek zateznih kamata. Tužiteljica u postavljenom tužbenom zahtjevu traži naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2020. s početkom toka zakonskih kamata s danom 10. prosincem 2020. Tuženik prigovara navedenom načinu na koji su postavljene zakonske zatezne kamate budući da bi tok istih trebao započeti s danom 18. studenim 2021. kada je došlo do prekida radnoga odnosa. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te da obveže tužiteljicu da naknadi trošak parničnog postupka tuženiku.

3.Tužiteljica se očitovala podneskom od 15. ožujka 2024. navodeći da je neosnovano tuženikovo pozivanje na čl. 133. st.1.,2.i 3. ZR-a kao i na mišljenje Ministarstva rada jer suprotno navodu tužiteljice navedeno mišljenje Ministarstva rada samo potvrđuje pravo tužiteljice na isplatu naknade za godišnji odmor, a ne suprotno kako misli tuženik.

4.Tužena je na ročištu održanom 26. svibnja 2026. izjavila da ne osporava visinu već samo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

5.Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za godišnji odmor za 2020. budući je tužiteljica u vrijeme uobičajenog korištenja godišnjeg odmora za tu godinu bila na bolovanju jer je imala ozljedu na radu pa je od 26. svibnja 2020. do odlaska u mirovinu 18. studenog 2021. bila na dugotrajnom bolovanju.

6.Nije sporno da je tužiteljica bila zaposlenik tuženika na radnom mjestu spremačice te da je doživjela ozljedu na radu 25. svibnja 2020. nakon čega je bila na dugotrajnom bolovanju do odlaska u mirovinu 19. studenog 2021.

7.Sporno je da li tuženik bio dužan tužiteljici isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2020.

8.Sud je proveo dokaz uvidom u dopis tužiteljice – opomena pred utuženje (list 5-9), obračun neisplaćene plaće – naknade za studeni (list 10), mišljenje Ministarstva (list 19-21), obračunska isprava (list 34), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 42), dopis HZZO (list 48-49), dopis i rješenje HZMO (list 50-57).

9. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

10.Ocjenom provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i početku tijeka zakonske zatezne kamate.

11.Odredbom čl. 82. ZR-a propisano je da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Odredbom članka 84. st. 1. ZR-a propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine.

12.Odredbom članka 84. ZR-a propisano je da godišnji odmor odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti te korištenje prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine. Stavkom 5. propisano je da iznimno od stavka 4. godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora kojeg radnik zbog korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust, te dopust radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju nije mogao iskoristiti ili njegovo korištenje poslodavac nije omogućio do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine, radnik ima pravo iskoristiti do kraja kalendarske godine u kojoj se vratio na rad.

13. Na tužiteljicu se kao djelatnicu tuženika primjenjuje i temeljeni Kolektivni ugovor za zaposlenike u javnim službama ( dalje TK), te granski Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (dalje KU za zaposlenike u OŠ), u kojima je detaljnije reguliran način korištenja godišnjeg odmora, ali istim se ne propisuje ništa detaljnije niti drugačije od Zakona o radu u pogledu naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Iz kojeg razloga se na konkretnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o radu. Na tužiteljicu se međutim ne primjenjuje odredba članka 84. st.5. ZR-a budući da ista se isključivo odnosi na točno određene situacije koje ne uključuju bolest djelatnika, tj. bolovanje.

14. Neosnovano smatra tuženik da je tužiteljica prije podnošenja tužbe se trebala obratiti tuženiku sa zahtjevom za zaštitu prava budući da je odredbom čl. 133.st. 3. ZR-a izričito navodi da se isti zahtjev ne mora podnositi u slučaju zahtjeva radnika za naknadnom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a naknada za neiskorišteni godišnji odmor upravo predstavlja takvu vrstu novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

15. U pogledu navoda tužitelja iz citirane Direktive bitno je za naglasiti da direktive obvezuju države članica u svezi ciljeva koje trebaju ostvariti, ali nacionalnim vlastima ostavljena je sloboda izbora, načina i sredstava koje će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj. Navedena Direktiva državama članicama ne omogućuje niti da isključe postojanje prava na plaćeni godišnji odmor niti da predvide pravo na plaćeni godišnji odmora radnika koji je bio spriječen u korištenju tog prava i koje prestaje nakon proteka referentnog razdoblja i, ili razdoblja utvrđenog nacionalnim pravom. U predmetima koji su doveli do sudske praske u pogledu čl. 7. Direktive dotični radnici su bili spriječeni koristiti se pravom na plaćeni godišnji odmor zbog razloga odsutnost i s posla zbog bolesti što međutim bi dovelo do neograničenog akumuliranja prava na plaćeni godišnji odmor, a što više ne bi odgovaralo samoj svrsi prava na plaćeni godišnji odmor (presuda od 22. studenog 2011. KHS, C-214/10 EU: C:2011:761, t.29.30.), stoga je sud smatrao da iako se teži zaštiti radnika treba i zaštiti poslodavca koji je suočen s mogućnošću prevelikog kumuliranja odsustva radnika i teškoća koje one mogu značiti za organizaciju posla – članak 7. te Direktive treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalne odredbe ili prakse koje ograničavaju na razdoblje prijenosa od 15 mjeseci nakon čijeg isteka prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor, kumuliranje prava na takav odmor radnika koji je nesposoban za rad tijekom više uzastopnih referen tnih razdoblja (vidjeti KHS, C-214/10 EU: C:2011:761, t.38.39.44.)

16. Bitno je za naglasiti da odredbe Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 132 ograničavaju prenošenje godišnjeg odmora na razdoblje od 18 mjeseci od isteka godine u kojoj je stečen dok sud Evropske unije u citiranoj Direktivi dozvo ljavao ograničenje roka na kraće od onog što propisuje Konvencija zaključivši da je dopušteno ograničiti rok prijenosa na razdoblje od 15 mjeseci te da nakon isteka toga roka prestaje pravo na plaćeni godišnji odmor, onemogućavajući time akumuliranje prava na godišnji odmor kad radnik nije sposoban za rad tijekom nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja.

17. Dakle iz istog proizlazi da tužiteljica nje bila u obvezi iskoristit godišnji odmor za 2020. sukladno Zakonu o radu najkasnije do 30. lipnja iduće godine nego da je isti godišnji odmor mogla sukladno citiranoj Direktivi 2003/88/EZ prenijeti na razdoblje od 15 mjeseci odnosno da tek istekom tog roka bi tužiteljica izgubila pravo na naknadu za godišnji odmor tj. izgubila bi pravo korištenje istog.

18.Uzevši u obzir navedeno proizlazi da je tužiteljica imala pravo iskoristiti godišnji odmor za 2020. najkasnije do 30. studenog 2021., a kako je tužiteljica otišla u mirovinu 18. studenog 2021. njezino pravo na korištenje godišnjeg odmora nije isteklo i tuženik joj je bio dužan isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor a koji iznos je dospio na dan kada je tužiteljici prestao radni odnos tj. 18. studenog 2021. pa od tog datuma je tuženik i došao u zakašnjenje.

19.Slijedom svega navedenoga s obzirom da je visina tužbenog zahtjeva nesporna među strankama sud je našao da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici naknadu s osnova neiskorištenog godišnjeg odmora za 2020. u bruto iznosu od 1.260,50 eura s pripadajućom zateznom kamatom izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u navedenom bruto iznosu i stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude. Naime, tužiteljici na navedeni iznos pripada zatezna kamata od dospijeća, a koji je sud ocijenio kao dan prestanka radnog odnosa 18. studenog 2021. pa do isplate. Odluka o kamatama donesena je i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenih iznosa izuzete su zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1855/2019-2 od 7. svibnja 2019. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio da tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće, a koji se odnosi na predujam poreza na dohodak i prireza na porez na dohodak, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. i 5. ZPP -a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, s obzirom na to da tužiteljica nije uspjela u parnici s tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na određeno razdoblje kao i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima) a koji nije utjecao na troškove postupka, te je sud odlučio da je tužena dužna tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa). Sud je priznao tužiteljici zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 150,00 eura, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 15.3.2024. u iznosu od 1x150,00 eura sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife te trošak za zastupanje na ročištu održanim 22.5.2024., i 11.11.2025. u iznosu od 2x150,00 eura sukladno tbr. 9.t.1. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je na ime troškova postupka koje joj je dužna nadoknaditi tužena priznato ukupno 600,00 eura. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 65/16., 73/17, 131/20) u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana. Sukladno odredbi čl. 11. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari. Ovaj sud tužiteljici nije dosudio preostali trošak zatražen troškovnikom obzirom da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 10. srpnja 2026.

S u d a c:

Majda Felker

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

Po pravomoćnosti: Ministarstvo financija, Porezna uprava