REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3790/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 26.svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja FV, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Župić i partneri d.o.o., i zamjenice punomoćnika tuženika OV, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 10.srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3211606035 od 6.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 235.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.254,37 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3211606035 od 6.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 30.738,53 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

16,36 € 01.02.08.

4,08 €

15.02.08.

27,88 € 01.03.08.

115,30 € 01.04.08.

91,07 € 01.05.08.

82,93 € 01.06.08.

93,75 € 01.07.08.

76,27 € 01.08.08.

90,30 € 07.09.08.

111,62 € 15.10.08.

145,67 € 13.11.08.

108,68 € 01.12.08.

167,99 € 14.01.09.

172,66 € 01.02.09.

176,43 € 01.03.09.

167,18 € 01.04.09.

165,76 € 01.05.09.

151,30 € 01.06.09.

138,73 € 02.07.09.

214,70 € 01.08.09.

224,54 € 01.09.09.

218,69 € 01.10.09.

212,99 € 01.11.09.

225,58 € 01.12.09.

237,50 € 01.01.10.

250,06 € 01.02.10.

246,57 € 01.03.10.

267,81 € 01.04.10.

262,15 € 01.05.10.

262,77 € 01.06.10.

10,31 € 03.06.10.

333,20 € 01.07.10.

319,25 € 01.08.10.

367,91 € 02.09.10.

343,38 € 01.10.10.

80,77 € 01.11.10.

250,81 € 09.11.10.

277,56 € 01.12.10.

64,50 € 02.01.11.

60,70 € 03.01.11.

125,53 € 11.01.11.

59,11 € 14.01.11.

210,35 € 01.02.11.

76,87 € 24.02.11.

166,97 € 01.03.11.

124,67 € 21.03.11.

112,47 € 01.04.11.

167,32 € 12.04.11.

258,83 € 01.05.11.

36,17 € 11.05.11.

354,85 € 01.06.11.

102,43 € 01.07.11.

189,76 € 06.07.11.

74,70 € 14.07.11.

397,43 € 01.08.11.

372,46 € 01.09.11.

333,55 € 01.10.11.

332,49 € 01.11.11.

328,19 € 01.12.11.

342,25 € 01.01.12.

357,73 € 01.02.12.

358,15 € 01.03.12.

348,34 € 01.04.12.

352,26 € 01.05.12.

358,03 € 01.06.12.

3,17 € 0 1.01.13.

421,55 € 15.01.13.

33,98 € 18.01.13.

2,11 €

01.08.13.

441,89 € 19.08.13.

169,53 € 01.09.13.

281,71 € 13.09.13.

67,05 € 01.10.13.

391,55 € 16.10.13.

17,35 € 01.11.13.

775,61 € 22.12.13.

2,39 €

23.12.13.

142,86 € 27.12.13.

8,03 €

01.01.14.

432,11 € 05.02.14.

308,76 € 28.02.14.

19,14 € 29.03.14.

347,26 € 30.04.14.

32,73 € 23.05.14.

3,88 €

27.05.14.

385,84 € 30.05.14.

533,20 € 11.07.14.

749,15 € 06.11.14.

383,39 € 24.11.14.

5,04 €

01.12.14.

853,46 € 09.02.15.

572,34 € 19.04.15.

286,17 € 04.05.15.

284,51 € 01.06.15.

1,66 €

15.06.15.

284,51 € 01.07.15.

1,66 €

15.07.15.

9,83 €

29.08.15.

276,34 € 30.08.15.

286,17 € 01.09.15.

9.145,98 € 30.09.15.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Prihvaća se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3211606035 od 6.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 235.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.254,37 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3211606035 od 6.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 9.019,79 EUR (slovima: devet tisuća devetnaest eura sedamdeset devet centi), sa zateznim kamatama tekućim od 30.rujna 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

i

r i j e š i o  j e :

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 15.travnja 2024.

II. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 28.kolovoza 2025.

III. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 18.svibnja 2026.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.091,70 EUR (slovima: tri tisuće devedeset jedan euro sedamdeset centi), sa zateznom kamatom od 10.srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 12.lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik sklopili 06.prosinca 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211606035, kreditna partija: 7103947280, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 235.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.254,37 CHF plativo u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF. Tuženik je predmetnim unaprijed formuliranim i standardiziranim ugovorom u čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kreditu je u čl. 7. vezao uz ovu valutu, te je u čl.2. odredio visinu kamatne stope u iznosu od 4,95 % godišnje, ugovorivši u istom članku da je banka ovlaštena izvršiti promjenu redovne kamatne stope temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, bez navođenja egzaktnih jasnih i provjerljivih parametara, na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, tuženik je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na primjenu stope ugovorene kamate. Dakle, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP), Zakona o obveznim odnosima (ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj je sa tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu od 27.siječnja 2016., u članku 2. kojeg je, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.rujna 2015. iznosi 132.158,10 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. Budući tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i podacima, bez kojih nije moguće utvrditi iznos koji tuženik mora vratiti tužitelju, a koju mu tuženik nije u cijelosti dostavio, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu.

1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da u roku 15 dana dostavi točno određenu kreditnu dokumentaciju, na temelju koje će se provesti financijsko vještačenje, nakon čega će tužiteljica urediti tužbeni zahtjev, kojim predlaže da sud:

-pod točkom I. utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba u dijelu čl. 1. kojim je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 235.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, kojim je ugovoreno kako se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, i čl.7. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.254,37 CHF plativo u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF,

-pod točkom II. utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl.2. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno

Odluci o kamatnim stopama tuženika,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati iznos sa pripadajućim zateznim kamatama, koji će se odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja,

-pod točkom IV. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, te je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tuženik ističe da uplate nisu izvršene samo od strane tužitelja već i od drugih osoba, a za određene uplate nije naznačena osoba uplatitelja. Nadalje, tuženik osporava da je ovaj sud vezan presudama Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, između ostaloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku radi isplate, a ne naknade štete kako propisuje čl.502.c. Zakona o parničnom postupku i čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača/2007. Tuženik navodi da je prije podnošenja tužbe tužitelj pristao na konverziju predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da je s tuženikom 27.siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, a kojim je došlo i do izmjene valutne klauzule i kamatne stope. Time je otpala eventualna ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, pod uvjetom da je i postojala, pa tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ovog postupka, te se tuženik poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH, Vrhovnog suda RH i Europskog suda. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno isti odbiti kao neosnovan i naložiti istoj da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tužitelj je tijekom postupka više puta uređivao tužbeni zahtjev, a konačan zahtjev postavio je podneskom od 18.svibnja 2026. nakon provedenog posljednjeg dopunskog financijskog vještačenja.

3.1. Podneskom od 16.svibnja 2023. tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na novčano potraživanje pod točkom III. izreke, kojom od tuženika traži isplatu iznosa od 6.698,88 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni iznos teku od dospijeća do isplate.

3.2. Podneskom od 15.travnja 2024., a nakon provedenog osnovnog financijskog vještačenja, tužitelj je pod točkom III. postavio zahtjev za isplatom iznosa od 30.738,53 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, odnosno povisio svoje potraživanje za iznos od 24.039,65 EUR, i za taj iznos preinačio tužbu. Tuženik se usprotivio ovoj preinaci i istaknuo prigovor zastare za preinačeni dio tužbe, a koju preinaku je sud dopustio rješenjem donesenim na ročištu održanom 9.rujna 2025. , zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

3.3. Podneskom kod 28.kolovoza 2025. tužitelj je ponovno uredio tužbeni zahtjev na način da je istaknuo glavni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl.1., 2. i 7. koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu (toč.1.i 2.), te isplatu iznosa od 30.738,53 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (toč.3.), kao i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja isplate (toč.4.). Tužitelj je istim podneskom istaknuo i eventualno kumulirani (podredni) tužbeni zahtjev u slučaju da sud utvrdi da je glavni tužbeni zahtjev neosnovan. Podrednim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl.1., 2. i 7. koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu (toč.1. i 2.), te isplatu zatezne kamate na iznos od 30.738,53 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate (toč.3.), kao i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja isplate (toč.4.). Tužitelj je na ovaj način preinačio tužbu podnošenjem podrednog tužbenog zahtjeva, kojoj preinaci se tuženik usprotivio i istaknuo prigovor zastare za preinačeni dio zahtjeva, a koju preinaku je sud dopustio rješenjem donesenim na ročištu održanom 9.rujna 2025., zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom II.

3.4. Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 18.svibnja 2026. na način da pod točkom 3. podrednog tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 9.019,79 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče do 30.rujna 2015. do isplate, čime je u tom dijelu preinačio tužbu, kojoj se preinaci tuženik usprotivio i istaknuo prigovor zastare za preinačeni dio tužbe. Rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu održanom 26.svibnja 2026. sud je dopustio ovu preinaku, zbog čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom III.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211606035 od 6.prosinca 2007., Dodatka ugovoru o kreditu od 27.siječnja 2016., pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103947280 od 27.travnja 2019., obavijesti o izračunu efekta konverzije od 27.siječnja 2016., potvrde o primitku zahtjeva od 7.lipnja 2019., prvog otplatnog plana, prometa po kreditu, obavijesti o izračunu konverzije, financijskim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Anti Beusu, dopunskim vještačenjima po sudskom vještaku za financije Anti Beusu, te saslušanjem tužitelja.

5. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

6. Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te zahtjev prema tuženiku za isplatom iznosa koje je pretplatio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, i to od početka otplate kredita do izvršene konverzije, kao i na isplatu razlike preostale neotplaćene glavnice.

8. Između parničnih stranaka nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6.prosinca 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211606035, kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku iznos kredita od 235.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl.1.),

-da se tužitelj kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom (čl.1.),

-da se tužitelj obvezao vratiti iznos kredita u anuitetima i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,95 % (čl.2 Ugovora),

-da se tužitelj obvezao na otplatu kredita u roku od 30 godina, čija je namjena kupnja stana,

- da je u čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.254,37 CHF obračunatim prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, te je istim člankom određeno će se u slučaju izmjene redovne promjenjive kamatne stope povisiti ili sniziti iznos anuiteta,

-da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene kamatne stope i promjene visine tečaja CHF-a,

-da su stranke na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 27.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

9. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 6.prosinca 2007.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

11. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine, broj: 96/03), a od 7.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

16. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvouženika.

17. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, 146/25, nadalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva.

18. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je dio spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražen na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

20. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

21. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

22. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK), tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

23. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.

24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

24.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga je rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

24.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014. i od 14.lipnja 2018., pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

25. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

26. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu, jer mu je iznos novca trebao radi kupnje stana za stanovanje. Prethodno je imao otvoren račun kod tuženika, a i njegov tadašnji poslodavac imao je račune u toj banci, pa je mislio ostvariti određeni popust u pogledu visine kamate. Stoga nije išao kod drugih banaka raspitivati se o uvjetima kredita, niti se sjeća da li mu je bankarica tuženika nudila nekakav drugi kredit, osim ovog kredita u CHF. Tom prilikom bankarica tuženika rekla je da se banci najjeftinije zaduživati u CHF-u, pa je to onda najjeftinije i za klijenta. Sam tekst ugovora sastavio je tuženik, tužitelj ga je pročitao, s tim da molbi tužitelja za dostavom teksta ugovora emailom prije potpisivanja tuženik nije udovoljio. Ugovor je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, koji je nešto tumačio, a sve je trajalo oko 2 minute. Tužitelja nitko od zaposlenika tuženika nije upozorio na rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, niti mu je tumačio što znači promjenjiva kamatna stopa i na koji način će ona mijenjati. Realizirao je kupnju stana, kojeg tužitelj nije nikada iznajmljivao, i danas je u njegovom vlasništvu, a u vrijeme sklapanja ugovora nije bio obrtnik niti vlasnik nekog trgovačkog društva, već osoba u radnom odnosu kod pravne osobe. Mjesečna rata bila je sukladna ugovoru nekih godinu dana, nakon čega je počela naglo rasti tako da je došla do skoro dvostrukog iznosa. Tužiteljeva supruga tada nije radila, dobili su kćerku 2008., i otplata ovog kredita ih je "satrala". Raspitivao se kod tuženika zbog čega su podizali kamatu i mjesečnu ratu, ali nije dobio nikakav precizan odgovor, osim da oni imaju povećan rizik, što nije bilo točno jer je kredit bio osiguran hipotekom na dva stana. Tužitelj je očekivao da će konverzijom dobiti nekih 5.000,00- 6.000,00 EUR-a pretplate i da će se smanjiti mjesečna rata. Sve u vezi konverzije, kako sastavljanja dodatka ugovoru, tako i obračuna, odradio je tuženik. Misli da je dobio nekakav iznos pretplate nakon zaključenja dodatka Ugovoru i da mu je taj iznos uplaćen na račun, o čemu postoji pisana dokumentacija.

27. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja stana, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

28. Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

29. Prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitiman jer su uplate po kreditu izvršene od strane trećih osoba, u cijelosti je neosnovan jer su takve uplate izvršene za obveze tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu i tuženik ih je kao takve i prihvatio. Ukoliko je tuženik smatrao da se navedenim uplatama trećih osoba ne zatvaraju obveze po predmetnom kreditu, mogao je odbiti navedene uplate i iste vratiti uplatiteljima.

30. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Anti Beisu i pisanim dopunama njegova nalaza i mišljenja, kojeg sud prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

31. U nalazu i mišljenju sudski vještak Ante Beus zaključuje da je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita više platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu do konverzije iznos od 16.552,79 EUR-a, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita platio je više tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu do konverzije iznos od 5.039,76 EUR, bez utjecaja promjene valutne klauzule. Tužitelj je zbog primjene valutne klauzule u CHF kroz konverziju zadužen za veći iznos neotplaćene glavnice u iznosu od 9.145,98 EUR-a.

32. U prvoj dopuni nalaza i mišljenja sudski vještak Ante Beus očitovao se na primjedbe tuženika da je prilikom obračuna koristio uplate tužitelja umjesto anuitete, kao i da nije uzeo u obzir tzv.negativne razlike. Vještak Ante Beus navodi da je potrebno promatrati kako anuitete, tako i uplate, jer više plaćeno nastaje u trenutku plaćanja, a ne u trenutku obračuna. Kada bi vještak koristio samo anuitete, bez razmatranja uplata, moglo bi doći do štete na strani tuženika. Međutim, jednostavnom usporedbom Tablice 4. i Tablice 5. osnovnog nalaza jasno je vidljivo da zbroj uplata odgovara zbroju anuiteta, čime se potvrđuje točnost korištene metodologije, te ističe da mu nije naloženo napraviti izračun negativnih razlika.

33. U drugoj dopuni svog nalaza i mišljenja Ante Beus dao je izračun zateznih kamata na pretplaćene iznose po osnovi kamatne stope i valutne klauzule, kao i izračun tzv. konverzijske pretplate priznate tužitelju. Ukupna potraživanja tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznose 30.738,53 EUR. Istodobno, preplata tužitelju priznata u postupku konverzije iznosi 6.917,50 EUR, preračunato prema važećem tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,53450 HRK). Vještak Beus obračunao je zatezne kamate na potraživanja tužitelja nastala temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, i to od dana nastanka svake pojedine pretplate pa do dana konverzije kredita- 30. rujna 2015. Ukupno stanje potraživanja i glavnice na dan 30. rujna 2015. iznose 39.758,32 EUR, od čega se 30.738,53 EUR odnosi na glavnicu, a 9.019,79 EUR na zatezne kamate obračunate do navedenog datuma.

34. Vještak je dao i izračun zateznih kamata na potraživanje tužitelja do dana stvarno provedene konverzije, odnosno do 27. siječnja 2016., koje iznose 9.833,00 EUR. Istodobno, preplata tužitelju priznata u postupku konverzije dana 27. siječnja 2016. iznosi 46.035,79 HRK, odnosno 6.110,00 EUR, preračunato prema važećem tečaju konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,53450 HRK).

35. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno utvrđenje koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja i manje kamate, treba navesti da je sudski vještak Ante Beus u Nalazu i mišljenju utvrdio da prilikom otplate kredita nisu postojala razdoblja kada je tečaj bio manji od početnog tečaja, tj. tečaja po kojem je plasiran (isplaćen kredit), niti su postojala razdoblja kada je kamatna stopa bila manja od kamatne stope navedene u ugovoru o kreditu (list 18 Nalaza i mišljenja). Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo tzv. negativnih razlika, koje bi činile iznos kada je tužitelj manje plaćao zbog pada tečaja CHF-a i kamatne stope od početno ugovorenih.

36. U svakom slučaju, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio je reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev- 549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF.

37. Okolnost da su u određenom razdoblju zaista i plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

38. S obzirom da je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

39. Međutim, u pogledu opsega obeštećenja koji bi pripadao potrošačima koji su konvertirali svoje kredite sudska praksa je bila različita, uključujući i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske. U međuvremenu je VSRH u predmetu posl.br.Rev-457/2025 održao sjednicu proširenog vijeća 27.svibnja 2026. na kojoj je donio odluku u kojoj zaključuje: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

40. Time je VSRH prihvatio utvrđenja i pravna stajališta tog istog iz odluke posl.br.Rev-586/2019-14 od 21.prosinca 2022., prema kojoj ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO-a, koje tužitelj također potražuje tužbenim zahtjevom. Prema tome je na strani tuženika kao banke i nadalje preostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO-a.

41. Naprijed navedene zaključke i pravna shvaćanja VSRH zauzeta na proširenoj sjednici tog suda u predmetu Rev-457/2025 prihvaća i ovaj sud. Slijedom navedenoga, tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

42. ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, pa tako u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

43. Uzimajući u obzir citirane odredbe ZID ZPK/15, ZOO-a i pravno shvaćanje VSRH doneseno na proširenoj sjednici održanoj 27.svibnja 2026., ovaj sud smatra da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 30.738,53 EUR iz razloga što je izričitom zakonskom odredbom 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK/15 propisano da potrošač prilikom konverzije snosi iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate, pa je glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom I./.,1., 2., 3. i 4.

44. Međutim, sukladno čl. 1111. ZOO-a, osnovan je zahtjev tužitelja kojim potražuje zatezne kamate na pojedinačne iznose pretplate, koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Prema nalazu i mišljenju vještaka Ante Beusa, zatezne kamate na pretplaćene iznose po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope od dana otplate kredita do 30.rujna 2015. iznose 9.019,79 EUR.

45. Pravilno je sudski vještak Ante Beus zatezne kamate obračunao za svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja do 30.rujna 2015., budući da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

46. Budući da je sud zaključio da dio odredbi čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II./1. i 2.

47. Nadalje, osnovan je podredni zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata u ukupnom iznosu od 9.019,79 EUR, obračunatih na pretplaćene iznose do 30.rujna 2015., a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II./3.

48. Tužitelj je podnescima od 15.travnja 2024., 28.kolovoza 2025. i 18.svibnja 2026. uredio tužbeni zahtjev, čime je istodobno izvršio i preinake tužbe kako je detaljno opisano pod točkom 3. obrazloženja, koje preinake je sud dopustio rješenjima donesenim na ročištima za glavnu raspravu. Naime, prema pravnom stajalištu zauzetom na sjednici Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26.studenoga 2021. dopuštena preinaka je nakon provedenog financijskog vještačenja u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima.

49. Neosnovani su prigovori zastare tuženika izjavljenima za preinačene dijelove tužbe, budući je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, koji stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

50. Dokaze koje nije posebno obrazlagao, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

51. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/25, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema podredno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 9.019,79 EUR.

52. Tužitelj je postavio glavni i podredni tužbeni zahtjev, koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, dok u pogledu odbijenog glavnog tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi dodatni troškovi. U tom slučaju tužitelj ima pravo na naknadu troškova za one parnične radnje koje se odnose na dio tužbenog zahtjev s kojim je tužitelj uspio, a takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (Rev-1149/2024 od 25.rujna 2024., Rev-1172/2021 od 30.kolovoza 2022., Rev-623/2023 od 25.listopada 2023.). S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti s podrednim tužbenim zahtjevom, kako u nenovčanom dijelu koji se odnosi na utvrđenje i za koje je kao vrijednost spora u tužbi označen iznos od 1.340,50 EUR, tako i dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 9.019,79 EUR, osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška. Kako u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi, to tužitelju pripada naknada parničnog troška u cijelosti prema vrijednosti spora od 10.360,29 EUR (1.340,50 EUR + 9.019,79 EUR) za radnje koje se odnose na podredni tužbeni zahtjev.

53. Tužitelju je priznat trošak za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 14.studenoga 2023. (predanog na ročištu održanom 15.studenoga 2023.), 15.travnja 2024., 28.kolovoza 2025. i 18.svibnja 2026. po 100 bodova za svaki podnesak (100x4), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 15.studenoga 2023., 9.rujna 2025., 25.studenoga 2025., i 26.svibnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x4), i za zastupanje na ročištu za objavu odluke -50 bodova, odnosno ukupno 950 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.900,00 EUR, a uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 2.375,00 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR (list 36 spisa), kao i trošak za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 663,61 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 3.091,70 EUR, dok je preko tog iznosa zahtjev tužitelja neosnovan. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom IV.

Split, 10.srpnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.