REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5473/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 11. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 10. srpnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 755693 od 17. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja GŠ iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, solemniziranog od strane javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba pod posl.br. OU-1766/2004 20. prosinca 2004. koja u: čl. 2.1. glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

čl. 8. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju GŠ iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 150,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 3,07 EUR od 2.10.2008.,

- 2,98 EUR od 2.10.2008.,

- 2,95 EUR od 2.10.2008.,

- 2,99 EUR od 22.11.2008.,

- 2,92 EUR od 11.12.2008.,

- 2,93 EUR od 25.1.2009.,

- 2,98 EUR od 11.4.2009.,

- 3,23 EUR od 9.5.2009.,

- 3,05 EUR od 11.6.2009.,

- 4,14 EUR od 11.6.2009.,

- 4,18 EUR od 11.7.2009.,

- 4,20 EUR od 11.8.2009.,

- 4,16 EUR od 11.9.2009.,

- 4,14 EUR od 10.10.2009.,

- 4,09 EUR od 10.10.2009.,

- 4,02 EUR od 11.11.2009.,

- 4,04 EUR od 11.12.2009.,

- 4,08 EUR od 9.1.2010.,

- 5,34 EUR od 11.2.2010.,

- 5,33 EUR od 11.2.2010.,

- 5,41 EUR od 11.3.2010.,

- 5,49 EUR od 10.4.2010.,

- 5,55 EUR od 11.5.2010.,

- 5,53 EUR od 11.6.2010.,

- 5,67 EUR od 11.6.2010.,

- 5,63 EUR od 10.7.2010.,

- 5,70 EUR od 11.8.2010.,

- 6,06 EUR od 11.9.2010.,

- 5,97 EUR od 11.9.2010.,

- 6,28 EUR od 8.10.2010.,

- 6,12 EUR od 11.11.2010.,

- 5,98 EUR od 11.12.2010.,

- 6,38 EUR od 11.1.2011.,

do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju GŠ iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 428,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 1,57 EUR od 5.2.2005.,

- 3,02 EUR od 15.3.2005.,

- 2,88 EUR od 9.5.2009.,

- 6,65 EUR od 11.6.2009.,

- 8,96 EUR od 11.7.2009.,

- 10,66 EUR od 11.8.2009.,

- 7,62 EUR od 11.9.2009.,

- 6,96 EUR od 10.10.2009.,

- 3,38 EUR od 10.10.2009.,

- 0,38 EUR od 11.12.2009.,

- 2,70 EUR od 9.1.2010.,

- 0,06 EUR od 11.2.2010.,

- 3,64 EUR od 11.3.2010.,

- 7,33 EUR od 10.4.2010.,

- 10,15 EUR od 11.5.2010.,

- 9,47 EUR od 11.6.2010.,

- 16,36 EUR od 11.6.2010.,

- 14,25 EUR od 10.7.2010.,

- 17,85 EUR od 11.8.2010.,

- 35,11 EUR od 11.9.2010.,

- 30,89 EUR od 11.9.2010.,

- 45,62 EUR od 8.10.2010.,

- 38,14 EUR od 11.11.2010.,

- 31,44 EUR od 11.12.2010.,

- 50,68 EUR od 11.1.2011.,

- 62,39 EUR od 11.1.2011.,

u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.400,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 10. srpnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 17. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 755693, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.371,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,80%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Preuzetu obvezu po Ugovoru prema predniku tuženika, tužitelj je u cijelosti ispunio. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 5,80% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Navodi da je dio odredbe predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope ništetan jer je ista omogućila predniku tuženika promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Tužitelj smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak (CHF), te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o valuti CHF, kao i o rizicima ugovaranja. Sam Ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio. Poziva se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača u kojem je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno, među ostalim, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. I u odnosu ništetnost valutne klauzule se poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke u razdoblju 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta na koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom dogovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 23. veljače 2026. (stranica 104-107 spisa) kojim traži ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu kojim je propisana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, isplatu preplaćenih iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u visini 150,59 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, te isplatu preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom postupku. Drži da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u postupku kolektivne zaštite. Tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, nego tvrdi suprotno. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Uz osnovanost, osporava i visnu tužbenog zahtjeva, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitana je otplatna tablica (stranica 20-21 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 22-28 spisa), plan otplate (stranica 29-30 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 31-34 spisa), tablica tečajne razlike za tužiteljev kredit (stranica 39-46 spisa), saslušan je tužitelj (stranica 76-77 spisa) i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (stranica 84- 92 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopili Ugovor o kreditu broj 755693 od 17. prosinca 2004., u kunskoj protuvrijednosti 24.371,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF, na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa u visini 5,80% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je kredit odobren za kupnju vozila u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio svoju obvezu po Ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo i iz auto kuće su ga uputili u Volksbank d.d. radi dizanja kredita. Tamo su mu preporučili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji i još su mu napomenuli da je to sigurna i stabilna valuta i najisplativija za njega. Službenik tuženika nije ga upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Isto tako ga službenik tuženika nije upozorio na koji način i kada te na temelju kojih parametara dolazi do izmjene kamatne stope. Pročitao je i potpisao ugovor, nakon čega su mjesečni anuiteti rasli na način da su dosegli skoro dvostruku visinu mjesečnih anuiteta. Kredit je otplatio. Po zanimanju je doktor medicine i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije imao trgovačko društvo u svom vlasništvu niti obrt, a vozilo koje je kupio služi mu za osobne potrebe.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju na temelju kojih parametara i kada dolazi do promjene visine kamatne stope, te što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, a razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je pravni prednik tuženika sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogla utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je pravni prednik tuženika obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Stav VSRH u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču niti približnu procjenu kako će se ta kamatna stopa kretati. Slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, slijedom čega je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Pri tome se napominje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda. Tužitelju je trebao nenamjenski kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP.

17. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, a takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

19. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi on mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

20. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

21. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba je bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio, niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO Ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

22. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, radi čega je taj prigovor neosnovan.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i VTSRH po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a VSRH odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Stoga je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10, a tužitelj je ustao s tužbom u ovom predmetu 7. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je podnijeta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

24. Ono što tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta kamate i tečaja valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

25. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku.

26. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu kreditora primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 150,59 EUR. Ukupna razlika između anuiteta po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 428,16 EUR.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan stručan, detaljno obrazložen i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke nisu imale prigovora na isti u računskom dijelu.

28. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 150,59 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 1.619,35 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

29. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

30. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (578,75 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23), u daljnjem tekstu: OT.

31. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 50 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.12.2024., 7.7.2025., 11.6.2026. i 10.6.2026. (Tbr 9. toč. 1., 3. i 5. OT 200 bodova), sastava podneska od 4.8.2023., 23.4.2024. i 23.2.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 400 bodova ili 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u iznosu 200,00 EUR, trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje 400,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.400,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

32. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 10. srpnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- tuženiku