REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2926/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 19. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Franka Žanetića, odvjetnika, dana 10. srpnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu br. 205863 od 4. travnja 2007. koji su sklopili tužitelj JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao kreditor, koja glasi:

"Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,30% (jedan cijelih trideset posto ) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (pet sto kuna i nula lipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita",

pa ista ne proizvode pravne učinke između ugovorenih strana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju AK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 186,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. travnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu 306,55 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 10. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 205863 4. travnja 2007. kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.739,27 CHF, s namjenom kupnje vozila. Taj mu je kredit isplaćen 5. travnja 2007. Tim Ugovorom se tužitelj obavezao iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane su člankom 6.1. ugovorile naknadu u visini 1,30% od iznosa kredita, koja je jednokratna i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Ističe da je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, a odredba čl. 6.1. Ugovora je nepoštena i kao takva ništetna. Tužitelj je potpisao tipski ugovor tuženika koji je bio unaprijed pripremljen i priređen od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Sukladno spornoj odredbi, korisnik kredita se obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti kreditoru naknadu, jednokratnu u iznosu od 1,30% od iznosa odobrenog kredita, iako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Ističe kako je predmetni Ugovor prethodno pripremio tuženik, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, Stoga ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik isplati 186,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 6. travnja 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,30% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Osporava da bi tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 6-11 spisa), otplatna tablica po kreditu (stranica 13-14 spisa), potvrda o otplati kredita (stranica 15 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 16-24 spisa) te saslušao tužitelja (stranica 133 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 4. travnja 2007. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu br. br. 205863, kojim je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u visini 23.739,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je čl. 6 st. 1. tog Ugovora propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,30% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 6. travnja 2007. u visini173,48 EUR,

- da mu je 8. prosinca 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 186,36 EUR,

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Prijeporno je:

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,30% iznosa kredita (čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu), ništetna, te posljedično tomu,

- ima li tužitelj pravo na povrat naplaćenog iznosa naknade,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo te je došao kod tuženika radi realizacije kredita za kupnju istoga. Ugovor je već bio unaprijed pripremljen i uopće nije bio u poziciji pregovarati o bilo kojoj njegovoj odredbi, pa tako ni o naknadi koja se plaća za obradu kredita. Službenik banke mu uopće nije objasnio zašto se ista plaća i na temelju kojih parametara se izračunava. Kupljeno vozilo mu je služilo za osobne potrebe. Po zanimanju je inženjer prometa i nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijepornu ugovornu odredbu.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 4. travnja 2007. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 6.1. kojom je ugovorena naknada u visini 1,30% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna i naplaćuje se prije korištenja kredita, a najkasnije na dan isplate kredita. Međutim, u Ugovoru, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu tuženik nije objasnio prijepornu ugovornu odredbu, kao i na što se ista odnosi.

13. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima Ugovora.

14. Iz stipulacije sporne odredbe čl. 6.1. Ugovora koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je on obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

15. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

16. Pri tome se napominje da je prijeporna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

17. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos naplaćenih naknada temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

21. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuća od prvog idućeg dana nakon dana kad je plaćena (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Sud je na pripremnom ročištu održanom 19. svibnja 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 186,36 EUR budući je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.330,00 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu iznosa 186,36 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 186,36 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011., Rev-1504/2024-2 od 7. svibnja 2025.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (186,36 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 25 bodova), zastupanje na ročištu 19.5.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 25 bodova), sastav podneska od 13.6.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT 25 bodova), odnosno ukupno 50 bodova ili 100,00 EUR te trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 50,00 EUR, što ukupno iznosi 250,00 EUR Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR i presudu 30,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 306,55 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 10. srpnja 2026. do isplate.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za sp za presudu

- pun. tuženika