Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Jž-1582/17
Zagreb
U I M E R E P U B L I KE H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. GĆ, zbog prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/2017., 126/2019., 84/2021. i 114/2022.), odlučujući o žalbi okr. GĆ, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. rujna 2025., broj: Pp - 10647/2024-30, u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. GĆ kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. TĆ je dužna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 (sedamdest) eura, svaka, u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 8. rujna 2025., broj: Pp - 10647/2024-30, okr. FĆ je proglašena krivom da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je, izrečena kazna zatvora 7 (sedam) dana, u koju se na temelju članka 40. Prekršajnog zakona, uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 7. srpnja 2023. do 13. srpnja 2023., kao 7 dana kazne zatvora pa je okrivljenica izdržala izrečenu kaznu zatvora, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka okrivljenica obvezana na naknadu istih u paušalnom iznosu od 150,00 eura.
2. Protiv te presude, okr. TĆ pravodobno je po branitelju Krunoslavu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu, podnijela žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenicu oslobodi optužbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da se odluka o prekršajnoj odgovornosti temelji na iskazu oštećenice CĆ i njezine zaposlenice EĆ, a čiji iskaz je očito pristran te da je pogrešno prvostupanjski sud iskaz EĆ prihvatio kao vjerodostojan, dok sa druge strane nije uzeo u obzir iskaze svjedoka AĆ i RĆ koji su bili u neposrednoj blizini događaja, a iz kojih iskaza nesporno proizlazi da nije bilo buke i vike, a time je dovedeno u pitanje postojanje zakonom propisanih elemenata prekršaja, buke i vike.
5.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavak 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.
5.2. Naime, prvostupanjski sud je s pravom poklonio vjeru iskazu ispitane svjedokinje – žrtve DĆ, koja je detaljno i precizno iskazivala o svim odlučnim činjenicama od kojih ovisi ostvarenje bitnih obilježja prekršaja koji se okrivljenici stavlja na teret. Vjerodostojnost iskaza žrtve CĆ proizlazi i iz iskaza svjedokinje EĆ koja je precizno svjedočila o uznemirenosti žrtve CĆ. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da svjedoci SĆ i AĆ nemaju saznanja o događaju inkriminirane prilike, dok činjenica je li okrivljenica riječi koje joj se stavljaju na teret izgovorila vičući i time stvarala buku je irelevantno za ispunjenje bitnih obilježja prekršaja koji joj se stavlja na teret. Naime, za psihičkih oblik nasilja u obitelji nije potrebno da je psihičko nasilje počinjeno vikom, već je taj oblik nasilja ostvaren i samim izgovaranjem riječi uvredljivog sadržaja uobičajenim govorom koje je kod druge strane – žrtve prouzročilo posljedicu u vidu povrede dostojanstva ili uznemirenosti. Isto tako, žalbeni navodi o pogrešnoj ocjeni iskaza svjedokinje EĆ pristranim izneseni su paušalno budući je ta svjedokinja propisano upozorena da je dužna govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, a navod o pristranosti, žaliteljica nije ničim učinila vjerojatnim.
5.3. Iz naprijed navedenih razloga, žalbenim navodima okrivljenice nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog stanja od strane prvostupanjskog suda pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog nije osnovana.
6. Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, okrivljenica ističe da je izrečena kazna pretjerana i ne odgovara težini djela.
6.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni zatvora, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja.
6.2. Naime, za prekršaj za koji je okr. TĆ proglašena krivom, zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 260,00 eura, kuna do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura te kao teža kazna, kazna zatvora 90 dana. I po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud u smislu članka 36. stavak 2. Prekršajnog zakona pri odmjeravanju kazne cijenio ranije ponašanje okrivljenice (vođenje osam prekršajnih postupaka radi istovrsnog ponašanja) i ta okolnost je, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjena. Imajući u vidu da okrivljenica nije izrazila niti najmanji stupanj samokritike prema vlastitom postupanju te protupravnu količinu koja se očituje u sadržaju izgovorenih riječi, kao i da je prekršajno osuđivana osoba (prema potvrdi u spisu), sve ukazuje na čvrstu volju okrivljenice ka činjenju protupravnog postupanja, to i po ocjeni ovog suda, nema nikakve mogućnosti izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.
7. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 70,00 eura, predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenice kao ni osoba koje je ista eventualno dužna uzdržavati.
8. Stoga je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. srpnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja, žrtvu i tužitelja.
