REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-794/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja OG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] Ognjena Štrige 15A, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po službenoj osobi OGS, radi odobrenja stalnog boravka, 10. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-04/1895, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 24. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj (dalje: RH), uz obrazloženje da tužitelj ne ispunjava uvjet propisan čl. 156. st. 1. tč. 1. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22, 151/22; dalje: ZS) u vezi st. 2. istog čl. ZS-a budući da je u razdoblju od 4 godine izbivao iz RH višekratno duže od dopuštenih 6 mjeseci (ukupno 415 dana).

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u tužbi i tijekom spora (3 podneska, održano ročište), u bitnom izlaže kako slijedi.

U tužbi i podnesku od 28. srpnja 2025., u bitnom, navodi kako ne osporava činjenice utvrđene u pobijanom rješenju niti zakonito primjenu nacionalnog zakonodavstva, međutim smatra da je rezultat pobijane odluka, unatoč tome što je ista formalno zakonita, nespojiv s pravima zajamčenima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, konkretno pravima iz čl. 7., 8 i 24. (Povelje) te praksom Suda EU, konkretno predmet C-133/15. budući da se takvom odlukom nerazmjerno zadire u pravno na obiteljski život. Osim toga, obzirom da se bavi poslom u sektoru međunarodnog turizma, u kojem su poslovna putovanja sastavni dio svakodnevnog rada, ograničavanjem prava na stalni boravak, zbog takvih profesionalnih potreba, sankcionira se njegova legitimna poslovna djelatnost.

U podnescima od 22. travnja i 8. lipnja 2026. tužitelj osporava obračun izbivanja iz RH navodeći da nije jasno naznačen izvor podataka i metodologija obračuna, da nije specificirano kako su razdoblja izbivanja zbrojena te posljedično tome da su svi ulasci/izlasci pravilno evidentirani i spareni. Navodi da takva obračuna bez izvorne evidencije i tabličnog prikaza nije sudski provjerljiv. Ukazuje na nepouzdanost evidencija nakon ulaska u Schengen te navodi kako izostanak sustavnih graničnih kontrola unutar Schengena otežava utvrđivanje stvarne odsutnosti iz RH obzirom da se u situaciji kada i izlasci nisu dosljedno evidentirani razdoblje između dva evidentirana kretanja može se pogrešno tumačiti kao kontinuirana odsutnost. Iznosi analizu putovanja izvan RH, te istu tablično prikazuje, i navodi da od ukupno 68 putovanja 37 iznosi 5 dana ili kraće, da u razdoblju od 2020. – 2024. ukupan broj dana odsutnosti iznosi 425 što je 29,1%, a što znači da je u RH proveo 70,9% vremena; da je u razdoblju od 14. kolovoza 2020 – 28. kolovoza 2022. radilo o odsustvu od 86 dana (8 putovanja) u vrijeme školskih praznika. Zaključno poziva se na presudu Suda EU donesenu u predmetu C-432/20.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, i tijekom spora, ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja.

Navodi, u bitnome, da je tužitelj je podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka koji je reguliran nacionalnim zakonodavstvom prema kojem se državljaninu treće zemlje može pod povoljnijim uvjetima od dugotrajnog boravišta odobriti stalni boravak, kao članu obitelji hrvatske državljanke nakon četiri godine privremenog boravka odobravanog u svrhu spajanja obitelji.

Tuženik ukazuje da su uvjeti za odobrenje stalnog boravka propisani čl. 156. ZS te da zakon ne poznaje pojam "opravdanog odsustva". Sukladno prethodnom, razlozi izbivanja koje je tužitelj naveo tijekom postupka (putovanja radi posla, godišnji odmori s obitelji) nisu mogli biti od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari budući da osobni, obiteljski ili poslovni razlozi na strani državljana trefe zemlje nisu od utjecaja na maksimalno dozvoljeno trajanje jednokratnog, odnosno višekratnog izbivanja. Navoda da je u provedenom upravnom postupku uvidom u evidencije čije je vođenje u nadležnosti Ministarstva i u izjavu samog tužitelja nesporno utvrđeno da je u četverogodišnjem razdoblju koje prethodi danu podnošenju zahtjeva za stalni boravak (15. svibnja 2024.), tužitelj izbivao u višekratnom trajanju dužem od 6 mjeseci ukupno (točnije 415 dana) odnosno duže od vremena predviđenog odredbom čl. 156. st. 2. Zakona, čime ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka. Ističe kako tužitelj u tijekom upravnog postupka nije osporio utvrđena izbivanja iz Republike Hrvatske, već je iznosio razloge svojih izbivanja te je potvrdio činjenično stanje utvrđeno uvidom u službene evidencije Ministarstva. Tuženik naglašava i to da je naknadnom provjerom utvrđeno kako u prvotnom izračunu, uslijed pogreške u računanju ukupnog trajanja izbivanja tužitelja, nije bilo uračunato njegovo izbivanje iz RH u razdoblju od 4. srpnja do 4. kolovoza 2020, odnosno dodatnih 30 dana, slijedom čega navedeno razdoblje nije uzeto u obzir pri utvrđivanju ukupnog trajanja izbivanja. Također, 10 nepotpunih zapisa prelaska državne granice, kod kojih je evidentiran samo ulaz ili samo izlaz, također nije uključeno u izračun ukupnog trajanja izbivanja tužitelja. Slijedom navedenoga, prilikom utvrđivanja ukupnog trajanja izbivanja postupalo se na način povoljniji za tužitelja, ali je i prema tako utvrđenom činjeničnom stanju nesporno da je tužitelj izbivao iz RH dulje od zakonom dopuštenog razdoblja propisanog čl. 156. st. 2. ZS-a

Tuženik je stava da odbijanjem zahtjeva za odobrenje stalnog boravka tužitelju nije uskraćena mogućnost nastavka života s obitelji u RH budući da ima važeći privremeni boravak do 22. svibnja 2027. koji može produljivati pod uvjetom da nastavi ispunjavati zakonom propisane uvjete. Vezano uz to, navodi da se predmet C-133/15 O, na koji se tužitelj poziva, odnosi se na bitno drugačije činjenične i pravne okolnosti — konkretno na situacije u kojima bi udaljenje roditelja državljanina treće zemlje onemogućilo ili ugrozilo stvarnu skrb o maloljetnom djetetu državljaninu Europske unije te da se stoga navedeni predmet ne bi mogao primijeniti u slučaju tužitelja, jer tužitelj nije dužan napustiti Republiku Hrvatsku, već i dalje može zakonito boraviti putem instituta privremenog boravka.

4. U sporu je održana rasprava čime je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona upravnim sporovima (NN br. 36/24, 39/26; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka

6. Među strankama ovoga spora nije sporno da je tužitelj nadležnom tijelu 15. svibnja 2024. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak u RH; da je oženjen hrvatskom državljankom (brak sklopljen 3. siječnja 2019.) te da u RH ima odobren privremeni boravak, u svrhu spajanja s obitelji, u kontinuitetu od 30. svibnja 2019. – 22. svibnja 2027; da je u četverogodišnjem razdoblju prije podnošenja zahtjeva tužitelj određeni vremenski period izbivao iz RH.

7. Sporno je da li je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za izdavanje odobrenja iz čl. 156. st. 1. tč. 1. ZS-a u vezi st. 2. istog članka, odnosno da je u četverogodišnjem promatranom periodu iz RH izbivao duže od 6 mjeseci.

8. Odredbom čl. 156. st. 1. tč. 1. ZS-a propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva.

Sukladno st. 2. istog članka smatra se da je državljanin treće zemlje iz st. 1. tč 1. - 4. neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz RH višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tuženik osnovano postupio kada je osporavanim rješenjem odbio zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka. Naime, iz evidencija prelazaka državne granice, vidljivo je da je tužitelj u razdoblju od 5. lipnja 2020. – 23. travnja 2024. iz RH izbivao duže od 6 mjeseci, odnosno 415 dana, pa je stoga u provedenom postupku pravilo utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje ove vrste odobrenja propisani prethodno citiranim zakonskim normama.

11. Točnost podataka zabilježenih u službenoj evidenciji tužitelj ničim nije doveo u sumnju navodima iznijetim u tijeku ovog spora. Valja napomenuti da je tužitelj u tijeku postupka, Zaključkom od 20. prosinca 2024., bio obaviješten o ukupnom danu izbivanja iz RH u četverogodišnjem razdoblju (utvrđenim u službene evidencije Ministarstva) i pozvan da se očituje o okolnostima izbivanja iz RH te da je u svojoj izjavi od 14. veljače 2024. naveo da je po njegovom izračunu izbivao iz RH 315 dana. Dakle, čak i u slučaju da se prihvati tužiteljev izračun vremenski period izbivanja premašuje dopušteni limit iz čl. 156. st. 2. ZS.

12. Neosnovanim Sud cijeni prigovore tužitelja kojima osporava izračuna dana izbivanja. Potonje stoga što je pri utvrđivanju ove činjenice tijelo postupalo in favorem stranke, a što je vidljivo iz toga da u obračun nije ušlo njegovo izbivanje iz RH u razdoblju od 4. srpnja do 4. kolovoza 2020, kao i ona izbivanja za koje ne postoji potpuna evidencija (evidentiran izlaz bez ulaza i obrnuto).

13. Nisu od utjecaja na zakonitost pobijane odluke navodi tužitelja kojim opravdava svoje izbivanje budući da odredbama ZS-a kao ni njegovim podzakonskim aktima nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz RH (poslovnim, obiteljskim i drugim razlozima) u dužem trajanju od predviđenog čl. 156. st. 2. ZS-a.

14. Odbijanjem zahtjeva za odobrenje stalnog boravka tužitelju nije uskraćena mogućnost nastavka života s obitelji u RH, niti se time nerazmjerno zadire u njegovo pravo na obiteljski život, a obzirom na činjenicu da ima odobren privremeni boravak do 22. svibnja 2027. koji može produljivati pod uvjetom da nastavi ispunjavati zakonom propisane uvjete.

15. Pravni stavovi iznijeti u odlukama Suda EU u predmetima C-133/15 i C-432/20 ne temelje se na istom činjeničnom i pravnom supstratu pa stoga nisu primjenjivi u tužiteljevu slučaju.

16. Slijedom navedenog, Sud zaključuje da je argumentacija tuženika iznijeta u obrazloženju pobijanog rješenja i odgovoru na tužbu činjenično i pravno utemeljena te je Sud kao takvu u cijelosti prihvaća.

17. Posljedično prethodno navedenom, Sud utvrđuje da pobijanim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao izreci.

U Rijeci 10. srpnja 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju OG, [adresa]

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb,

Ulica grada Vukovara 33