REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

Pn 1364/24-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) mal. NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 3) mal. AČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pod 4) mal. LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], tužitelji pod 2), 3) i 4) zastupani po majci i z.z. ĆČ, a ona po pun. odvj. društva Ljubičić-Vrdoljak & partneri u Splitu protiv tuženika KLINIČKOG BOLNIČKOG CENTRA SPLIT, OIB: 51401063283, Spinčićeva 1, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 23. travnja 2026. g. u prisutnosti tužiteljice pod 1) s pun. svih tužitelja i pun. tuženika, dana 10. srpnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Klinički bolnički centar Split, OIB: 51401063283, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 1) ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 50.000,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 10. srpnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim su tužitelji pod 2), 3) i 4) zatražili isplatu ukupnog iznosa od 90.000,00 EUR (svaki po 30.000,00 EUR) s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Tužitelji su ustali tužbom pred ovim sudom dana 25. lipnja 2024. g. u kojoj su naveli da je u bolničkoj ustanovi tuženika u više navrata liječen pacijent EČ zbog raznih bolesti te zbog povratnog depresivnog poremećaja sa suicidalnim promišljanjima, time da je dana 14. rujna 2023. g. bio hospitaliziran na Klinici za psihijatriji zbog pogoršanja psihičkog stanja uz samoranjavanje te ponovno od 30. travnja 2024. g. do 9. svibnja 2024. g., kada je dovezen od strane djelatnika HMP i u pratnji brata i to ležeći u krevetu zbog pogoršanja psihičkog stanja nakon remisije u vidu socijalne izolacije, neuzimanja psihofarmatika, odbijanja hrane i pića te nepuštanja rodbine u stan, s tim da je pri prijemu bio izrazito zapuštene vanjštine, kahetičan, vidno dehidriran i mutističan. Prednik tužitelja da je nakon liječenja dana 9. svibnja 2024. g. bio otpušten zbog poboljšanja i stabilizacije psihičkog stanja i nepokazivanja znakova auto i heterodestruktivnosti, što da je očito bilo pogrešno. Nakon otpuštanja s Klinike za psihijatriju prednik tužitelja da je primljen na Kliniku za plućne bolesti gdje je ponovno utvrđeno da se liječi zbog depresivnog sindroma te da je ranije liječen zbog samoozljeđivanja (ubod nožem u prsište) da bi po prijemu od strane odjelne sestre utvrđeno da je nestao. Nekoliko minuta nakon prijema dana 10. svibnja 2024. g. u 2,49 sati, pacijent je pronađen je na balkonu te je zbog ranije anamneze o samoozljeđivanju određena humana fiksacija: pacijent je vezan za krevet prilikom čega su mu zavezane i ruke i noge prilikom kojeg postupka nije pružao otpor. Unatoč tome, oko 7,10 sati utvrđeno je da je pacijent EČ skočio s balkona bolesničke sobe i ostao mrtav. Djelatnici tuženika, unatoč pravilno postavljenim dijagnozama za pacijenta EČ i unatoč njegovoj ranijoj hospitalizaciji i ranijem pokušaju samoubojstva, da su propustili upotrijebiti pažnju dobrog stručnjaka što je u konačnici dovelo do smrtnog ishoda. Ako su djelatnici tuženika znali za anamnezu pacijenta odnosno da je riječ o povratnom depresivnom poremećaju s psihotičnim simptomima, s pokušajem samoubojstva i sa stalno prisutnim suicidalnim nakanama, da se nipošto nije smjelo dogoditi da pacijent bude otpušten iz Klinike za psihijatriju, odnosno da bude više sati ostavljen bez ikakvog, a posebno ne adekvatnog nadzora nakon što je bio vezan. Osim toga, pacijent koji je pravilno zavezan da se nipošto ne može sam odvezati. Stoga da je jasno da su djelatnici tuženika propustili upotrijebiti pažnju dobrog stručnjaka što je u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa smrću EČ pa da se radi o liječničkoj grešci odnosno postupanju koje je suprotno pravilima i metodama odnosno standardima rada zdravstvene struke i/ili znanstvenih saznanja, a kojim se ugrožava život i zdravlje ljudi odnosno o nepoštovanju moralnih i etičkih načela zdravstvene struke. Zdravstveni djelatnici da moraju postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima i običajima odnosno pažnjom dobrog stručnjaka, a tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Tužiteljica pod 1) je kći pok. EČ, a tužitelji pod 2), 3) i 4) su njegovi unuci. Tužiteljica pod 1) potražuje s osnove pretrpljene neimovinske štete- duševnih bolova zbog smrti bliske osobe iznos od 50.000,00 EUR, a tužitelji pod 2), 3) i 4) isplatu iznosa od po 30.000,00 EUR. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznos od 140.000,00 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da su njegovi zaposlenici liječili pok. EČ po pravilima struke u skladu s mogućnostima suvremene medicine odnosno lege artis. Dijagnostički i terapijski postupci, kao i sveukupni medicinski tretman, da su obavljeni bez greške i propusta. Zdravstveni problemi tužitelja da nisu uzrokovani pogrešnim liječenjem pok. EČ. Istaknut je prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja pod 2), 3) i 4), a radi se o unucima pok. EČ. Iz dostavljene dokumentacije da proizlazi da je prednik tužitelja živio sam, da je bio razveden, otac dvoje djece: sina i kćeri, da mu je sin poginuo u prometnoj nezgodi prije 30 godina, da s kćerkom i bratom održava oskudne kontakte i da je neadekvatne socijalne asistencije. Unucima, prema stajalištu sudske prakse, pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog smrti bliske osobe (djeda) samo u slučaju postojanja trajnije zajednice života, a takva zajednica pretpostavlja zajednički život kroz određeno vrijeme u kojem je bilo moguće ostvariti trajniju i emocionalnu, i ekonomsku i egzistencijalnu povezanost. U konkretnom slučaju da nije riječ o unucima koji su s djedom živjeli u trajnijoj zajednici života pa da nema osnove za stvaranje trajnije, emocionalne, ekonomske i egzistencijalne povezanosti s osobom koja uopće nije imala adekvatnu socijalnu asistenciju.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom otpusnog pisma Klinike za psihijatriju o boravku pravnog prednika tužitelja na Klinici od 14. rujna do 27. listopada 2023. g., otpusnih pisama dnevne bolnice Klinike za infektologiju o boravku pravnog prednika tužitelja na dan 5. studenog 2023. g. i na dan 6. studenog 2023. g., otpusnog pisma Klinike za psihijatriju o boravku pravnog prednika tužitelja na Klinici od 30. travnja do 9. svibnja 2024. g., otpusnog pisma Klinike za plućne bolesti o boravku pravnog prednika tužitelja na Klinici od 9. svibnja do 10. svibnja 2024. g., potvrde o smrti, izvješća o uzroku smrti od 10. svibnja 2024. g., rodnih listova za tužitelje od 1) do 4), medicinske dokumentacije za pravnog prednika tužitelja dostavljene uz tužbu, medicinske dokumentacije za pravnog prednika tužitelja dostavljene uz podnesak tuženika od 30. prosinca 2024. g., izvješća o incidentu od 23. svibnja 2024. g., izvješća Povjerenstva za unutarnji nadzor od 25. srpnja 2024. g., Prijave neočekivanog neželjenog događaja sa smrtnim ishodom od 27. svibnja 2024. g., saslušanjem tužiteljice pod 1) u svojstvu parnične stranke i svjedoka ĐČ, ĆČČ i CČ.

Tužitelji su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete koju su pretrpjeli i još uvijek trpe tužitelji od 1) do 4) radi duševnih boli koje su trpjeli i još uvijek trpe radi smrti bliskog srodnika, oca tužiteljice pod 1) i djeda tužitelja pod 2), 3) i 4) EČ. Tužitelji su u tužbi naveli da se radi o šteti za koju odgovara tuženik.

Odgovornost tuženika proizlazila bi iz odredbe čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona i prema kojoj za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojeg je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

Nadalje, u konkretnom slučaju radi se o obveznopravnom odnosu odgovornosti za štetu u kojem odnosu su tužitelji bili dužni dokazati postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu pa tako i postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje, a tuženik je bio dužan dokazati da je šteta nastala bez krivnje njegovih zaposlenika, a sve u skladu i s odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

Radi odgovora na pitanje da li je liječenje pravnog prednika tužitelja obavljeno u skladu s pravilima medicinske struke odnosno da li su liječnici i drugo osoblje tuženika zbog neadekvatnog liječenja, odnosno propusta u liječenju, svojim radom doveli do incidenta kojom prilikom se pravni prednik tužitelja oslobodio vezica i skočio s balkona bolničke sobe te tako preminuo, uslijed čega je došlo do nastanka neimovinske štete koju po navodima iz tužbe trpe tužitelji od 1) do 4), sud je odlučio provesti dokaz pregledom dostavljene medicinske dokumentacije, saslušanjem svjedoka ĐČ, ĆČČ i CČ te tužiteljice pod 1).

Svjedok ĐČ, spec. psihijatrije, predstojnik Klinike za psihijatriju tuženika, naveo je u iskazu da se sjeća da je prednik tužitelja primljen na Kliniku u depresivnom stanju, da se započelo s terapijama, ali da su se istovremeno pojavili neki somatski problemi, konkretno s plućima nakon čega je konzultiran pulmolog koji je preporučio premještaj na Kliniku za pulmologiju. U tom trenutku da nije bilo nikakvih smetnji u vidu kliničkih pokazatelja suicidalnosti odnosno autodestrukcije, jer bi u tom slučaju postupanje na Klinici za psihijatriju bilo drugačije. Generalno, da je ono što je za pacijenta ugrožavajuće uvijek prvo na redu prilikom odluke o daljnjem liječenju. Nakon što je pacijent prebačen na Kliniku za pulmologiju da se slijedeće jutro ili jutro nakon toga dogodio incident kad se bolesnik bacio s terase. Naveo je da mu je bilo poznato da se pravni prednik tužitelja i ranije pokušao samoozljediti, da je to bilo 2023. g. i da je to moralo biti poznato i radnicima na Klinici za pulmologiju jer se pacijent prebacuje ili uz otpusno pismo ili uz anamnestičke podatke.

U otpusnom pismu s Klinike za psihijatriju gdje je pravni prednik tužitelja boravio od 30. travnja do 9. svibnja 2024. g. navedeno je da je preporučeno nastaviti liječenje na Klinici za plućne bolesti te da je tijekom liječenja na Klinici za psihijatriju vidljivo poboljšanje i stabilizacija psihičkog stanja uz stabilnije raspoloženje i moduliraniji afekst, bez produktivne psihopatologije, da pacijent ne pokazuje znakove auto i heterodestruktivnosti te da je suradljiv.

Saslušana svjedokinja ĆČČ bila je dežurna liječnica na Klinici za plućne bolesti kad je 9. svibnja 2024. g. primljen pacijent EČ s Klinike za psihijatriju. Prilikom uzimanja anamneze da je bila prisutna i dr. ŽČ, pacijent da je bio miran, odnosno da nije bio uznemiren, stanje s plućnom funkcijom da je bilo stabilno bez potrebe priključenja na respirator, odnosno potpornih mjera za disanje, pacijentu je uvedena antibiotska terapija i terapija za plućnu funkciju i nakon toga se to popodne nije ništa događao. U noćnim satima da je u 2,49 sati dobila dojavu odjelne sestre da pacijent nije u sobi. Kad je došla u bolničku sobu da su pacijenta pronašli na balkonu s južne strane zgrade, da je mirno sjedio oslonjen na zid, da je komunicirao, da su ga podigle i vratile u krevet, da je na pitanje je li sve u redu odgovorio da je, a odluci da ga se veže za krevet s ogradama i to na način da je svaka ruka vezana za svoju stranicu kreveta, koju je osobno donijela da se nije uopće protivio, normalno je komunicirao i u sobi je ostavljen vezan. U bolničkoj sobi da su balkonska vrata bila zatvorena, a rolete spuštene do 40 cm od poda pa da je bilo očito da je na balkon izašao kroz neku drugu sobu. Na pitanje suda na koji se način pacijent vezuje odgovorila je da se radi o vezicama na čičak koje se više puta omotaju oko ruke i čvrsto stoje te da su dosta debele. Pacijentu da su bile vezane ruke, a noge mu nisu bile vezane. Navela je da se u svojoj praksi nije susrela s tim da se pacijent od opisanih vezica uspio osloboditi pa je zaključila da je to moguće ali otežano. Na pitanje suda da li se u slučaju prijema pacijenata s Klinike za psihijatriju ikada dogodilo da je bio određen stalni nadzor nad pacijentom odgovorila je da na Klinici ima dosta pacijenata s Klinike za psihijatriju s dijagnozama depresije ili šizofrenije ili drugim dijagnozama i da su dobro upoznati s protokolom postupanja s takvim pacijentima, da se radilo o uobičajenoj situaciji pa nije bio određen nadzor i nisu primijenili takav postupak s konkretnim pacijentom. Nastavila je pričati ishod nakon što je pacijent oko 7 sati ujutro pronađen u vrtu s južne strane: u bolničkoj sobi bila su otvorena balkonska vrata, rolete su bile u istom položaju, infuzija je bila potrgana i kapala je po podu, vezice su bile odriješene, a preko balkonske ograde bila je vrećica za urin. Što se tiče svjedokinje CČ da se radi o predstojnici Klinike za plućne bolesti koja nije sudjelovala u događajima te večeri i koja čak nije bila u Splitu ali koju je odmah nakon incidenta obavijestila o svemu. Svjedokinja je navela da joj je, kao i ostalim liječnicima i osoblju na Klinci, bilo poznato da se pacijent već i ranije samoozlijeđivao. Izjavila je da je odluku o vezivanju pacijenta donijela iz razloga što je pacijent bio pronađen na balkonu, a i povezano s njegovom anamnezom, odnosno s ranijim pokušajem suicida. Opet je naglasila da se radilo o uobičajenom postupku s pacijentima s opisanim smetnjama i da nije bilo direktne bojazni da bi mogao sebi ili drugima nešto napraviti. Pacijenti da se vezuju radi njihove suradljivosti i da se olakša primjena terapije. Inače da su vrata bolničkih soba na odjelu noću uvijek otvorena i da sestre redovito prolaze hodnikom ali nije znala navesti kojom dinamikom. Noćna sestra prije smjene oko 5 ili 6 sati da ulazi u svaku sobu i provodi terapiju što da je zabilježeno i u konkretnom slučaju, upisom u sestrinsku dokumentaciju.

Točno je da je u dokumentu ''trajno praćenje stanja pacijenta'' zabilježeno da je pravnom predniku tužitelja u 6 sati tog jutra kad je izvršio suicid izmjerena temperatura i da je imao 37,9º C te je dobio jednu tabletu Lupoceta i da je promijenjena antibiotska terapija.

Sud je unaprijed znao da svjedokinja CČ, predstojnica Klinike za plućne bolesti, ne može sudu prenijeti svoja opažanja jer u vrijeme incidenta nije bila u Splitu i jer je o svemu obaviještena telefonom od strane svjedokinje IČ. Svjedokinja CČ mogla je govoriti samo općenito o situaciji kad se pacijenti s psihijatrije premještaju na Kliniku za plućne bolesti te je navela da se u tim slučajevima uvijek se slijede upute liječnika s psihijatrije, da nema nekog generalnog postupanja s tim pacijentima i da su oni uglavnom mirni i suradljivi. Što se tiče postavljenog pitanja da li je moguće da pacijent na ovom odjelu bude ostavljen bez nadzora više sati, odgovorila je da se ne može dogoditi da pacijenti ostaju bez ikakvog nadzora, da se u velikom broju slučajeva radi o pacijentima koji zahtijevaju kontrolu tijekom noći jer su ili nemirni ili postoji opasnost od zatajenja disanja tako da sestre često obilaze pacijente. Dodatno, prije smjene u 7 sati, da se u periodu između 6 i 6,30 sati rade rutinski zadaci u svim sobama, primjerice: mjerenje temperature, izmjena urinskih vrećica i slično. U tom periodu pacijent je sasvim sigurno bio obiđen i da se primijetilo nešto neuobičajeno dežurna liječnica bi bila obavještena.

Tužiteljica pod 1), kćer pok. EČ, o samom događaju nije imala direktnih saznanja ali je sa sudom podijelila jednu opterećujuću misao: pitala se kako se njen otac mogao odvezati ako su mu obje ruke bile zavezane za krevet, pa je sud pročitao naglas dio utvrđenja iz Izvješća povjerenstva za unutarnji nadzor tuženika od 25. srpnja 2024. g. u kojem je navedeno da su "sveze za humanu fiksaciju zatečene pokidane''.

Prema ocjeni ovog suda postupci liječnika i medicinskog osoblja na Klinici za plućne bolesti nisu bili adekvatni stanju i anamnezi pacijenta-pravnog prednika tužitelja u kojem je doveden na Kliniku te nisu postupili s dovoljnom dozom opreza, a posebno nakon što je pacijent u noći u 2,49 sati zatečen izvan bolničkog kreveta, gdje je sjedio na podu balkona s južne strane bolničke zgrade oslonjen na zid, a kako proizlazi iz Izvješća povjerenstva za unutarnji nadzor tuženika od 25. srpnja 2024. g., da se odmah vidjelo da nije izišao na balkon iz svoje sobe nego je prošao preko druge sobe koja je imala otvorena balkonska vrata, a kako je sudu ispričala dežurna liječnica dr. IČ, i da je, prema podacima iz već spomenutog ''trajnog praćenja stanja pacijenta'' u noći pronađen dezorijentiran-izgubljen-gubi se iz sobe, što svjedokinja IČ nije spomenula jer je navela da je bio priseban i kontaktibilan.

Humana fiksacija, suprotno navodima svjedokinje IČ, nije bila primijenjena radi suradljivosti pacijenta i da se olakša primjena terapije odnosno kao dio uobičajenog postupka s pacijentima poslanih s Klinike za psihijatriju, već radi specifičnog slučaja zaticanja pacijenta na balkonu, dezorijentiranog i izgubljenog. Po ocjeni ovog suda odluka o humanoj fiksaciji trakama s čičak dijelovima nije bila primjerena i dovoljna za zaštitu pacijenta, jer dežurna liječnica nije na dovoljno ozbiljan način procijenila opasnost od mogućeg suicida pacijenta koji je već imao u prošlosti zabilježen pokušaj suicida i to ubodima nožem u prsište, što je samo po sebi dovoljno uznemiravajuće i ukazuje na spremnost pacijenta na bilo koji način, pa čak i na najbrutalniji, sebi oduzeti život. Stoga je ocjena suda da je u postupcima liječnice tuženika bilo takvih propusta koji su u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi s drugim bijegom pacijenta u istoj noći iz bolničke sobe i, u drugom slučaju, njegovog uspješnog samoubojstva s balkona bolnice. Liječnica je, po ocjeni suda, morala ozbiljnije, posvećenije i realnije procijeniti stanje pacijenta, eventualno kontaktirati liječnika druge struke mjerodavnije za psihičko stanje pacijenta, a ne sama procijeniti da je vezivanje samo ruku pacijenta dovoljna mjera zaštite pravnog prednika tužitelja od novog bijega i tragičnog ishoda.

Stoga je trebalo zaključiti da je zbog navedenih propusta došlo do tragičnog događaja u kojem je pravni prednik tužitelja sebi uspio u bolnici, gdje je trebao biti stalno nadziran, pravilno sediran i na pravilan način vezan, oduzeti život.

Taj događaj doveo je, sasvim nesumnjivo, do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje tužiteljice pod 1), kćeri pok. EČ. Stoga treba zaključiti da tuženik nije uspio dokazati da je tužiteljici pod 1) takva šteta nastala bez krivnje osoba zaposlenih kod tuženika.

Prema odredbi čl. 1101. st. 1 ZOO-a u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

Tužiteljica pod 1) zatražila je iz ove osnove isplatu iznosa od 50.000,00 EUR, koji iznos, po ocjeni ovog suda, predstavlja adekvatnu satisfakciju tužiteljici pod 1) za štetu koju je trpjela i još uvijek trpi radi smrti oca, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%.

Pravo tužitelja pod 2) 3) i 4), kao unuka pok. EČ, na naknadu štete radi smrti djeda može biti priznato pod uvjetom iz odredbe čl. 1101 st. 2 ZOO-a u kojoj je propisano da se naknada u slučaju smrti bliskog srodnika može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

Na okolnost da li je između pok. prednika tužitelja i njegovih unuka postojala trajnija zajednica života sudu je iskazivala njihova majka-tužiteljica pod 1) koja je u svom iskazu navela da su se njeni roditelji razveli još kad je bila dijete, da su sve od tada živjeli odvojeno u dva stana: majka u prizemlju, a otac na katu u obiteljskoj kući u [adresa] na adresi [adresa], da je nakon razvoda roditelja živjela s majkom u prizemlju i da je tu nastavila živjeti i nakon udaje, da je sa suprugom 2021. g. kupila kuću koja se sve do prije godinu dana preuređivala i u koju se s obitelji preselila nakon završetka preuređenja. Potvrdila je da od razvoda roditelja nitko nije živio s ocem, točnije, da su tužitelji pod 2), 3) i 4) živjeli s njom u majčinom stanu. Ispričala je sudu da je otac počeo imati simptome depresije počevši od prvog cjepiva protiv bolesti COVID- 19, da je od tada počela često dolaziti u njegov stan pomagati mu, da su se izmjenjivale faze kad mu je bio dobro s fazama pogoršanja, ali da su dobre faze bile sve rjeđe jer mu je bilo dobro samo kad je uzimao propisanu terapiju antidepresivima, koju je, pak, sve rjeđe uzimao te ga se na to nije moglo natjerati. Tužitelji pod 2), 3) i 4) da su do cjepiva imali normalan kontakt s djedom, a nakon pojave simptoma da su se kontakti održavali u njegovim dobrim fazama.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi trajnija zajednica života predstavlja zajednicu u kojoj postoji trajnija egzistencijalna i emocionalna povezanost što ne mora postojati niti u slučaju zajedničkog života na istoj adresi odnosno u istom stanu. Povremeni boravak unuka kod djeda i, još manje, povremeno posjećivanje ne može se smatrati trajnijom zajednicom života. Da je pravni prednik tužitelja živio sam nije uopće bilo sporno jer je to jasno navela tužiteljica pod 1) i tako je navedeno u svim anamnestičkim podacima u medicinskoj dokumentaciji.

Stoga je zahtjev tužitelja pod 2), 3) i 4) koji su zatražili isplatu ukupnog iznosa od 90.000,00 EUR, odnosno svaki po 30.000,00 EUR s pripadajućim kamatama, trebalo odbiti kao neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica pod 1) zatražila je isplatu zatezne kamate i to počevši od dana podnošenja tužbe odnosno od 25. lipnja 2024. g. do isplate.

Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Stoga je sud prihvatio zahtjev tužiteljice pod 1) jer je zatezna kamata iz odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a zatražena u skladu s citiranom odredbom čl. 1103. ZOO-a.

Sud je u izreci presude odredio i stopu zatezne kamate propisane zakonom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, jer je sud ocijenio da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa da je bilo osnove za određivanje da svaka stranka snosi svoje troškove, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

U Splitu, 10. srpnja 2026. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).