Poslovni broj: P-931/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužiteljice IŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Sertić, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te punomoćnika tuženika, 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, kreditna partija broj 7104094432, sklopljenog 20. ožujka 2008. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužiteljice IŠ, ranije I, kao korisnice kredita, solemniziranog 25. ožujka 2008. po javnom bilježniku Stjepanu Volariću pod brojem OV-3595/08, koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, i to u dijelu u kojem je tom odredbom ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 763,09 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 20. ožujka 2008. s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija broj 7104094432, solemniziran 25. ožujka 2008. pod brojem OV-3595/08, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 440.000,00 kn radi kupnje stana. Člankom 2. Ugovora ugovoreno je da se korisnica kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Na temelju te odredbe tuženik joj je 26. ožujka 2008. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.400,00 kn, odnosno 583,98 eura. Tvrdi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je unaprijed formulirana, da joj nije objašnjena narav, struktura ni način izračuna naknade te da naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Stoga predlaže utvrditi ništetnim dio članka 2. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i obvezati tuženika na naknadu troškova postupka.

2. Tuženik prvenstveno prigovara dopuštenosti tužbe, smatrajući da tužiteljica nema pravni interes za deklaratornu zaštitu jer je prije podnošenja tužbe već dospio eventualni zahtjev za povrat plaćene naknade pa je zaštitu mogla ostvariti kondemnatornom tužbom. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 588/1998-2 i Revt 81/2005-2. Prigovara i vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je trebala biti određena prema iznosu naplaćene naknade od 583,98 eura.

3. U odnosu na osnovanost zahtjeva tuženik osporava da je tužiteljica dokazala status potrošača. Nadalje tvrdi da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da naknada čini dio uvjeta davanja kredita, da je bila obuhvaćena efektivnom kamatnom stopom te da su podaci o naknadama bili dostupni u poslovnim prostorijama banke. Smatra da sama činjenica što se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi do njezine nepoštenosti i da nije dokazano postojanje znatne neravnoteže na štetu tužiteljice. Predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu s pripadajućom dokumentacijom, potvrdu tuženika od 18. srpnja 2025. o naplati naknade, ostalu dokumentaciju u spisu te je saslušao tužiteljicu kao stranku.

5. Među strankama nije sporno da su 20. ožujka 2008. sklopile predmetni ugovor o kreditu, da je kredit odobren u iznosu od 440.000,00 kn, da članak 2. Ugovora sadrži obvezu korisnice kredita na plaćanje svih naknada i troškova prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te da je tuženik 26. ožujka 2008. naplatio tužiteljici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.400,00 kn, odnosno 583,98 eura.

6. Sporno je da li je tužba dopuštena, ima li tužiteljica status potrošača te je li sporni dio ugovorne odredbe nepošten i zbog toga ništetan.

7. Prigovor nedopuštenosti tužbe nije osnovan. Prema članku 187. stavku 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11.,25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) tužba za utvrđenje može se podnijeti kada je to posebnim propisom predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes za utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada ima kakav drugi pravni interes za takvu tužbu. Iz te odredbe ne proizlazi apsolutna zabrana deklaratorne tužbe nakon dospjelosti zahtjeva za činidbu.

8. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 prihvaćeno je da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi radi ostvarivanja prava koja mu pripadaju kao posljedica njihove ništetnosti. Sud smatra da je takvo pravno shvaćanje primjenjivo i u ovom predmetu. Utvrđenjem ništetnosti trajno se uklanja pravna neizvjesnost o valjanosti ugovorne odredbe koja je bila dijelom ugovornog odnosa stranaka i stvara pravna osnova za ostvarivanje restitucijskih i drugih prava potrošača. Stoga činjenica da je zahtjev za povrat plaćene naknade dospio prije podnošenja tužbe sama po sebi ne oduzima tužiteljici pravni interes za traženo utvrđenje.

9. Odluke Rev 588/1998-2 i Revt 81/2005-2, na koje se poziva tuženik, donesene su u činjenično i pravno drukčijim odnosima i ne odnose se na sudsku zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Njihovo se pravno shvaćanje zato ne može primijeniti mehanički, bez uzimanja u obzir posebne naravi potrošačke zaštite i obveze nacionalnog suda da osigura djelotvornu zaštitu prava koja potrošaču pripadaju prema Direktivi

93/13/EEZ. Tužba je stoga dopuštena.

10. Sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao potrošač. Iz članka 6. Ugovora proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Tužiteljica je uvjerljivo i životno iskazala da je kredit podigla u dobi od 22 godine radi kupnje svoje prve nekretnine za stanovanje, da u toj nekretnini nije obavljala poslovnu djelatnost te da je stan služio isključivo za stanovanje. Njezin iskaz u tom je dijelu suglasan sadržaju ugovora i nije doveden u sumnju drugim dokazima. Tuženik nije ponudio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je kredit bio povezan s trgovačkom, poslovnom, obrtničkom ili profesionalnom djelatnošću tužiteljice.

11. Na predmetni ugovorni odnos primjenjuju se odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) o nepoštenim ugovornim odredbama, tumačene u skladu s člancima 3. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena je ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Teret dokazivanja da se o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na trgovcu. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe. Ugovor je bio unaprijed pripremljen, a sporna odredba samo općenito upućuje na Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora. U samom ugovoru nije naveden ni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ni postotak prema kojem se izračunava, ni usluge i troškovi koje ta naknada pokriva.

13. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da joj prije sklapanja ugovora nitko nije dao informacije o naknadi za obradu kredita, niti pojasnio njezinu visinu i način izračuna. Tužiteljica je otvoreno navela da je ugovor pročitala, ali da joj je odredba promaknula te da se ne sjeća je li joj uručena Odluka o Tarifi. Takav iskaz sud cijeni vjerodostojnim jer nije usmjeren preuveličavanju njezine neinformiranosti, već odgovara položaju prosječnog potrošača koji prvi put sklapa dugoročni ugovor o stambenom kreditu. Tuženik nije saslušanjem svojih zaposlenika, potvrdom o uručenju tarife, ponudom kredita ili drugim dokazom dokazao da je prije sklapanja ugovora tužiteljici predao tarifu i jasno objasnio ekonomsku narav i posljedice sporne naknade.

14. Sama gramatička razumljivost upućivanja na tarifu nije dovoljna za zaključak o transparentnosti. Potrošaču mora biti omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeni ekonomske posljedice odredbe. U ovom slučaju iz ugovora nije bilo moguće utvrditi da će se naplatiti upravo 1% iznosa kredita, odnosno 4.400,00 kn, niti zbog čega visina naknade ovisi o visini odobrenog kredita.

15. Sud je imao u vidu pravno shvaćanje izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske o naknadama za obradu kredita, prema kojem sama činjenica da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da banka nije dokazala stvarne troškove nije dovoljna bez cjelovite ocjene svih okolnosti sklapanja ugovora. Provedenom cjelovitom ocjenom u ovom predmetu utvrđeno je, međutim, da odredba nije bila transparentna, da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, da nije bila pravodobno informirana o iznosu, načinu izračuna i sadržaju protučinidbe te da tuženik nije dokazao koje je konkretne usluge pružio upravo za naplaćeni iznos.

18. Slijedom navedenog, sporni dio članka 2. Ugovora predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu i kao takav je ništetan, pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Prigovor vrijednosti predmeta spora nije od utjecaja na odluku o glavnoj stvari. Tužiteljica je uz deklaratorni zahtjev naznačila vrijednost predmeta spora od 1.327,22 eura. S obzirom na predmet i značenje tražene deklaratorne zaštite, sud nije našao da je vrijednost očito previsoko određena samo zato što je naplaćena naknada iznosila 583,98 eura.

20. Odluka o parničnom trošku temelji na odredbi članka 154. st. 1. i 155. ZPP. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

21. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po odvjetniku, a isti se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr 9/1) i zastupanje na ročištima 10. ožujka 2026. i 2. srpnja 2026. u iznosu od 100 bodova za svako (Tbr 9/1), uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eura i presudu od 110,00 eura, ukupno 763,09 eura

U Zagrebu 10. srpnja 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika