REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-17/2026

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja DH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Miranu Zorica, odvjetniku u Zadru protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima u OD ”Marinović i partneri” j.t.d. iz Zadra, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 2. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave dana 10. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 73207/05 od 18.02.2005.g. zaključenog između tužitelja i tuženika koje glase:

1.„Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.233,00

CHF (slovima: tridesetritisućedvijestotinetridesettrišvicarskafranka). Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja Kredita“ 8.b) 1. b) „...prijenosom/uplatom potrebnog iznosa – u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze....“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.648,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

9,50 EUR od 10.01.2009.g. do isplate,

12,95 EUR od 10.02.2009.g. do isplate,

5,29 EUR od 10.03.2009.g. do isplate,

7,34 EUR od 10.04.2009.g. do isplate,

3,06 EUR od 10.06.2009.g. do isplate,

1,14 EUR od 10.08.2009.g. do isplate,

0,02 EUR od 10.11.2009.g. do isplate,

5,77 EUR od 10.12.2009.g. do isplate,

8,22 EUR od 10.01.2010.g. do isplate,

10,03 EUR od 10.02.2010.g. do isplate,

17,91 EUR od 10.03.2010.g. do isplate,

16,48 EUR od 10.04.2010.g. do isplate,

16,81 EUR od 10.05.2010.g. do isplate,

30,12 EUR od 10.06.2010.g. do isplate,

37,28 EUR od 10.07.2010.g. do isplate,

40,27 EUR od 10.08.2010.g. do isplate,

46,77 EUR od 10.09.2010.g. do isplate,

39,17 EUR od 10.10.2010.g. do isplate,

50,93 EUR od 10.11.2010.g. do isplate,

72,48 EUR od 10.12.2010.g. do isplate,

60,55 EUR od 10.01.2011.g. do isplate,

68,07 EUR od 10.02.2011.g. do isplate,

61,93 EUR od 10.03.2011.g. do isplate,

62,19 EUR od 10.04.2011.g. do isplate,

81,18 EUR od 10.05.2011.g. do isplate,

94,37 EUR od 10.06.2011.g. do isplate,

112,61 EUR od 10.07.2011.g. do isplate,

118,11 EUR od 10.08.2011.g. do isplate,

88,86 EUR od 10.09.2011.g. do isplate,

88,61 EUR od 10.10.2011.g. do isplate,

88,30 EUR od 10.11.2011.g. do isplate,

91,32 EUR od 10.12.2011.g. do isplate,

99,59 EUR od 10.01.2012.g. do isplate,

101,62 EUR od 10.01.2012.g. do isplate,

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća svakog gore navedenog iznosa do 31.srpnja 2015. g., od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 6,82 % godišnje, od 01. srpnja 2018. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 33.233,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana isplate kredita tuženiku pa do konačne isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.812,50 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe dok je u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 08. srpnja 2021. godine te tijekom postupka navodi da je 18.02.2005. godine u [adresa] sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 73207/05 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.233,00 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,80% godišnje. Mjesečni anuitet je iznosio 482,45 CHF i dospijevao je svakog 10. u mjesecu. Tužitelju je kredit isplaćen dana 24.02.2005. te je u cijelosti otplaćen. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je temeljem Odluke o kamatama banke, odnosno članka 4a) i 10.1. Ugovora povećavao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete te je isplatu kredita i naplatu mjesečnih anuiteta vršio u protuvrijednosti kuna prema prodajnom deviznom tečaju na dan ispunjenja za CHF, a sve sukladno čl. 1. i 8. b) 1.b) ugovora. Odredbe ugovora su nepoštene, a time i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnim i ovršnim presudama posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Na temelju odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09 – dalje: ZZP/07) predmetna presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku. Nadalje, obzirom na ništetnost odredbi Ugovora, tuženik je dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem navedenih odredaba i to za cijelo vrijeme otplate kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu, po provedenom postupku, usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 21. rujna 2021. godine navodi da se u cijelosti se protivi tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi, visini anuiteta jasne, lako uočljive i razumljive ali i same odredbe o kamatnoj stopi kako je to prethodno istaknuto a slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su evidentno i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ali niti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od dana 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2005. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010., a Ugovor o kreditu je sklopljen ranije tj. 2005. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik tj. njegov pravni prednik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, pa tako čak i o naknadi koja će iznositi za obradu kreditnog zahtjeva tužitelja a sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi naravno ne povlači ništetnost i svih preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini što se ovdje tužbom doduše izrijekom i ne traži već se traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi što je razvidno iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope , valutnoj klauzuli pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP - a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF a niti kamatne stope također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Također parnične stranke su se jasno suglasile i da naknada za obradu kredita i upravljanje kreditom iznosi objektivno malih 1% od iznosa odobrenog kredita te da se ista plaća jednokratno a prije korištenja kredita.( čl.4.Ugovora). Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem sadrži sve bitne sastojke, jer je prednik tuženika u skladu s Ugovorom tužitelju plasirao kredit u iznosu od 33.233,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, a tužitelj je preuzeo obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 5,80% a predmetni kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, platiti mu ugovorenu naknadu, pa je evidentno da je kamatna stopa te obveze tužitelja bile i jeste potpuno određene i pravno valjane, pa stoga predmetni Ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan čak niti djelomično a pogotovo ne u cijelosti a sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, kamati eventualno i bile ništetne a nisu jer način promjene kamatne stope i valuta obveze nisu bitni sastojci ugovora o kreditu a niti je odluka banke o kamatama ništetna tj. nezakonita pa isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez ugovorenog načina promjene kamatne stope. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od dana 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pob ijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika odnosno njegovog pravnog prednika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013.g., a stupila je na snagu dana 01.01.2014.g., (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik pa i njegov pravni prednik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013., s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom prevedenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra (l.s. 6-53), pregled uplata (l.s. 54-66, 250-262), otplatni plan (l.s. 67-69, 263- 271), potvrdu o zatvaranju kredita (l.s. 70), ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 73207/05 od 18. veljače 2005. godine (l.s. 71-80), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 15. studenog 2021. godine (l.s. 375-381), očitovanje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 08. rujna 2022. godine (l.s. 405-408), očitovanje vještaka financijske struke Snježane Herceg od 13. rujna 2022. godine (l.s. 411-413).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica kredita i otplata kreditnih anuiteta, sadržanih u ugovoru o kreditu broj 73207/05 koji su stranke zaključile dana 18. veljače 2005. godine, uz restitucijski zahtjev s osnova povrata preplaćenog po navedenom ugovoru o kreditu zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi, te istaknuti prigovor prijeboja tuženika.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 18. veljače 2005. godine sklopili ugovor o kreditu br. 73207/05 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 33.233,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita,

- da je kredit zaključen uz rok otplate od 84 mjeseci na koji se zaračunavaju kamate od 5,80 % godišnje (čl.1. , 3. i 4.).

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Snježane Herceg od 11. studenog 2021. proizlazi da preplata obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta do dana posljednjeg anuiteta, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.230,39 CHF odnosno 1.255,07 eura (primjenom prodajnog tečaja kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita ), a preplata obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta do dana posljednjeg anuiteta, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.648,84 EUR.

7. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom ovaj sud utvrdio je da je tužitelj po zanimanju konobar i da je predmetni kredit podigao radi kupnja automobila koji je koristio za osobne potrebe. Prilikom podizanja kredita nije znao što znači pojam valutna klauzula, a niti promjenjiva kamatna stopa. U banci ga nisu upozorili o nikakvom riziku za podizanje kredita. Prilikom podizanja kredita nije imao mogućnost pregovarati s bankom o odredbama ugovora o kreditu. Prvo da je otišao u auto kuću gdje su mu rekli da samo izabere auto i da će oni riješiti ostalo s bankom dok je osobno dva puta odlazio u banku.

8. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

9.1. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača te da je automobil koristio za osobne potrebe stoga prigovor istaknut od strane tuženika neosnovan.

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

10.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. ZZP/07, a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP/07 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

10.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

11. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svhe koje nisu namjenjenjene njegovom zanimanju, ni poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Snježane Herceg, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, n iti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

14. U konkretnom slučaju temeljem iskaza tužitelja i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

15. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva radi isplate zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka, a ne od dana podnošenja tužbe.

18. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja i navode tuženika da je tužitelj, pa onda i sud, bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, ističe se da je niža kamatna stopa i tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove jer tužitelj tuženiku nije platila manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Tužitelj je i platio tuženiku sve što je ovaj od njega tražio tijekom razdoblja otplate kredita te iznos koji „bi bio niži od početno ugovorenog iznosa, a zbog promjene u valuti“ ne predstavlja iznos za koji je umanjena imovina tuženika, a uvećana imovina tužitelja, odnosno iznos koji bi tužiteljica stekla bez pravne osnove, kao što je to slučaj sa iznosom koji je tužitelj nesporno uplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužitelja te je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelj ici, na način kako je to određeno u točki III. izreke ovog rješenja.

19. U odnosu na prigovor zastare, istaći je da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, to je tužba od 8. srpnja 2021. podnesena u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

20. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak i to za sastav tužbe od 08. srpnja 2021. godine u iznosu od 200,00 eur (Tbr.7.), za zastupanje na ročištu dana 12. listopada 2021., 28. listopada 2021., 29. rujna 2022., 15. veljače 2023., 24. veljače 2023., 10. travnja 2024., 19. veljače 2026. i 2. lipnja 2026. u iznosu od po 200,00 eur (Tbr.9.t.1), za sastav podneska od 28. rujna 2021., 13. listopada 2021., 04. siječnja 2022. u iznosu od po 200,00 eur (Tbr.8.t.1.), za sastav podneska od 25. siječnja 2022., 18. veljače 2023. i 11. travnja 2023. u iznosu od po 100,00 eur (Tbr.8.t.3.), sve uvećano za PDV 25 % te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eur i pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eur, sveukupno iznosi 3.812,50 eur. U odnosu na zatraženi iznos sastava podneska preko četiri obrazložena podneska (podnesci od 18. veljače 2023. i 11. travnja 2023.), zahtjev tužitelja za naknadom je odmjeren sukladno Tbr.8.t.3. te je u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog odbijen kao neosnovan.

U Zadru, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku,

- Tuženiku po punomoćniku.