Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: Povrv-249/2021-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja EL TIM d.o.o., [adresa], OIB: 98683714125, kojeg zastupa punomoćnik Slaven Luštica, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika KREKIĆ AVANGARD d.o.o., Zadar, Molatska 8, OIB: 90749374969, kojeg zastupa punomoćnik Željko Žuža, odvjetnik u Zadru, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 21. svibnja 2026., u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja s punomoćnikom Slavenom Lušticom i punomoćnika tuženika Željka Žuže, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2864/2021 od 28. rujna 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 63.364,96 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. svibnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je propisana čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećana za 8 %, a od 1. siječnja 2023. do isplate koja je propisana čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi Europske banke uvećanoj za 8 %, kao i u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 825,37 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 28. rujna 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2864/2021 od 28. rujna 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 12,44 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2864/2021 od 28. rujna 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od ukupno 373.509,96 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužba smatra povučenom.

II. 1. Radi osiguranja dospjelog novčanog potraživanja predlagatelja osiguranja EL TIM d.o.o. (OIB:98683714125), sa sjedištem u [adresa], koje ima prema protivniku osiguranja, KREKIĆ AVANGARD d.o.o. (OIB:90749374969), Molatska 8, Zadar, i to tražbine od 63.364,96 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana 23.05.2021. god. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je propisana čl.12.a. ZFPNN-a, a jednaka je referentnoj stopi HNB uvećanoj za 8 %, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja je propisana čl. 12. a ZFPNN-a, a jednaka je referentnoj stopi Europske banke uvećane za 8 %, kao i troškova ovršnog postupka u iznosu od 825,37 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od 28. rujna 2021 . pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za8 postotn ih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za8 postotn ih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

određuje se

p r e t h o d n a m j e r a

tako što se nalaže Financijskoj agenciji da zabrani bankama kod kojih se vode računi protivnika osiguranja, da tuženiku-protivniku osiguranja ili trećoj osobi, po nalogu tuženika-protivnika osiguranja isplati s računa tuženika-protivnika osiguranja novčani iznos tražbine za koji je određeno osiguranje ovom prethodnom mjerom.

2. Zabrana se smatra provedenom danom dostave ovog rješenja Financijskoj agenciji.

3. Dostavom Financijskoj agenciji ovog rješenja o osiguranju predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja (čl. 335. st. 3. OZ-a).

4. Iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja kod banaka, za koji je određena zabrana isplate, ne može se prenijeti s toga računa dok zabrana traje, osim radi namirenja tražbine predlagatelja osiguranja (čl. 335. st. 4. OZ-a).

5. Prethodna mjera trajati će do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu (čl. 337. st. 2. OZ-a).

III. Utvrđuje se da je povučen prijedlog za određivanje prethodne mjere iz čl. 501. a ZPP-a radi osiguranja tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 373.509,96 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškova ovršnog postupka u iznosu od 12,44 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate kojom se nalaže Financijskoj agenciji da zabrani bankama kod kojih se vode računi protivnika osiguranja, da tuženiku-protivniku osiguranja ili trećoj osobi, po nalogu tuženika- protivnika osiguranja isplati s računa tuženika-protivnika osiguranja novčani iznos tražbine za koji je određeno osiguranje ovom prethodnom mjerom.

Zabrana se smatra provedenom danom dostave ovog rješenja Financijskoj agenciji.

Dostavom Financijskoj agenciji ovog rješenja o osiguranju predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja (čl. 335. st. 3. OZ-a). Iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja kod banaka, za koji je određena zabrana isplate, ne može se prenijeti s toga računa dok zabrana traje, osim radi namirenja tražbine predlagatelja osiguranja (čl. 335. st. 4. OZ-a). Prethodna mjera trajati će do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu (čl. 337. st. 2. OZ-a).

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 10.671,25 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 10. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadnu daljnjih parničnih troškova u iznosu od 6.942,56 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Povodom prijedloga tužitelja, tada ovrhovoditelja, javni bilježnik Alkica Kolega Zubčić iz [adresa], donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-2864/2021 od 28. rujna 2021., kojim je rješenjem tuženiku naloženo namiriti tužitelju iznos glavnog potraživanja od 436.874,92 eura/3.291.634,07 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovrhe.

2. Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, podnio je prigovor, povodom kojeg je prigovora ovaj sud rješenjem poslovni broj 3 Povrv-249/2021-2 od 21. listopada 2021. navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

3. U ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik (list spisa 8-10), tada ovršenik, u bitnome, osporava osnovu i visinu tužiteljevog zahtjeva. Poriče da bi tužitelju dugovao utuženi iznos pri čemu ukazuje da je ovdje sporna tražbina prestala Ugovorom o cesiji broj 01/20 od 20. ožujka 2020., a stranke kojeg ugovora su tužitelj, tuženik i društvo CENTAR d.o.o. Dodatno navodi da iz knjigovodstvenih evidencija također proizlazi da je ovdje sporna tražbina prestala, te da su pored spomenutog Ugovora o cesiji parnične stranke dio spornog potraživanja kompenzirale, a da je obveza tuženika konačno prestala uplatom od 2. srpnja 2021.

4. Na takve navode tuženika, tužitelj se očitovao podneskom od 27. svibnja 2022. (l.s. 26) u kojem podnesku u bitnome naglašava da utuženo potraživanje nije prestalo Ugovorom o cesiji kako to tvrdi tuženik jer da je tim ugovorom određeno da će se on smatrati ispunjenim i međusobna potraživanja podmirena kad cesus dostavi cesionaru dokaz o uplati iznosa koji je predmet ugovora. Stoga tužitelj smatra da tuženik nije izvršio svoju obvezu.

4.1. U daljnjem tijeku postupka stranke su više puta iznosile svoje činjenične navode i pravna shvaćanja o predmetu spora.

Ukratko, iz navoda i očitovanja stranaka slijedi da je odlučna činjenica je li ovdje utuženo potraživanje tužitelja prestalo, a posebno je li prestalo cesijom. U tom dijelu sporno je tumačenje sadržaja tog ugovora od strane tužitelja i tuženika, odnosno predstavlja li taj ugovor ustupanje radi ispunjenja ili ustupanje umjesto ispunjenja.

Tijekom postupka, zapravo nije sporno postojanje poslovnog odnosa ovdje parničnih stranaka, kao i činjenica da je prvotno utuženo potraživanje tužitelj u pretežnom dijelu naplatio. Sporno je je li, dakle tuženikova obveza prema tužitelju prestala i na koji način.

5. Tužitelj je podneskom predanim na ročištu od 6. lipnja 2022. (l.s. 33-36) predložio sudu i određivanje prethodne mjere iz čl. 501. a Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje ZPP).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoke ĆH (str. spisa 244), LH (str. spisa 245) i JH (str. spisa 245-246). Saslušani su i zastupnici po zakonu tužitelja ĆHV (str. spisa 258-259) i tuženika ĐH (str. spisa 259-261).

Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji DH koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (str. spisa 305-315 i 326), te je usmeno iskazivala na ročištu od 21. svibnja 2026. (str. spisa 336).

Pregledane su isprave u spisu i to: knjigovodstvena kartica (l.s. 5), Ugovor o cesiji broj 01/20 od 20. ožujka 2020. (l.s. 12-13), knjigovodstvene kartice (l.s. 14-15), bjanko zadužnice (l.s. 37-53), rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z- 2775/2022 od 29. ožujka 2022. (l.s. 55-67), okončana situacija (l.s. 69), izjava o prijeboju (l.s. 70), Ugovor broj MC02/04/17 od 5. travnja 2017. (l.s. 76-86), knjigovodstvene kartice sa specifikacijom uplata (l.s. 91-92), zapisnik s ispitnog ročišta od 30. kolovoza 2022. (l.s. 93-99), zapisnik s izvještajnog ročišta od 30. kolovoza 2022. (l.s. 100-106), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (l.s. 107- 109), izvadak prometa sa žiro računa tužitelja (l.s. 110-134), rješenje ovog suda poslovni broj St-110/22 od 30. kolovoza 2022. (l.s. 135-138), knjigovodstvena kartica (l.s. 140), te pisani nalaz i mišljenje vještaka Damira Uglešića (l.s. 262-276). Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri da bi se moglo odlučiti o zahtjevu tužitelja.

7. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

8. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan, kao i prijedlog za određivanje prethodne mjere.

Tužba je djelomično povučena, a djelomično je povučen i prijedlog za osiguranje prethodnom mjerom.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 436.874,92 eura s pripadajućim zateznim kamatama i troškova ovršnog postupka, a s osnove naknade za izvršene elektroinstalaterske radove prilikom izgradnje stambeno-poslovne zgrade u [adresa], u [adresa], odnosno temeljem ugovora o djelu.

Za izvedene radove tužitelj je tuženiku izdao pet računa koji predstavljaju vjerodostojnu ispravu iz prijedloga za ovrhu, a koji računi po tvrdnjama tužitelja nisu plaćeni.

10.1. U odnosu na sam zahtjev tužitelja treba reći da je ovaj postupak započeo povodom prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, te je nastavljen kao parnični postupak, nakon što je sud, povodom prigovora tuženika, pravomoćnim rješenjem stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojemu je određena ovrha te ukinuo provedene radnje.

Tijekom parničnog postupka tužitelj je podneskom predanim na ročištu od 6. lipnja 2022. precizirao svoj tužbeni zahtjev, na način da je ustrajao u isplati iznosa od 99.394,65 eura/748.889,01 kuna kao glavno potraživanje, a onda na ročištu od 3. svibnja 2024. (str. spisa 243) iskazao da potražuje iznos od 63.364,96 eura. Ovakvu intervenciju tužitelja u tužbeni zahtjev treba smatrati povlačenjem tužbe, pa je u tom dijelu sud i utvrdio da je tužba povučena i posljedično tome ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi, sve kao u točki I. izreke rješenja.

U odnosu na sam platni nalog, sud je mišljenja da je tužitelj, preciziravši svoj zahtjev i nadalje ustrajao u prijedlogu da se održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi i to za konačno precizirani iznos. Naime, i u podnesku s ročišta od 6. lipnja 2022. tužitelj postavlja sadržajno isti zahtjev kako je on naznačen i u platnom nalogu iz rješenja o ovrsi. Zbog toga je sud mišljenja da tužitelj zapravo nije postavio komdenatorni tužbeni zahtjev, već je samo precizirao sadržaj platnog naloga iz rješenja o ovrsi, a o kojemu je sud odlučio ovom presudom i rješenjem, u smislu odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a. Po shvaćanju ovog suda drugačije tumačenje postupanja tužitelja predstavljalo bi pretjerani formalizam, jer je platni nalog iz rješenja o ovrsi izmijenjen samo u iznosu glavnog potraživanja koji je iznos smanjen i predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

11. U ovoj fazi postupka između stranaka, zapravo, nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o djelu, i na osnovu kojeg ugovora je tužitelj kao izvođač za tuženika kao naručitelja izveo elektroinstalaterske radove na stambeno-poslovnom objektu u [adresa]. Premda u ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik navodi da osporava osnovu i visinu utužene tražbine, tijekom parničnog postupka on zapravo potvrđuje postojanje spomenutog poslovnog odnosa, pa u tom dijelu sud tu činjenicu ne smatra spornom.

Između stranaka je sporno je li tražbina tužitelja iz tog poslovnog odnosa prestala i na koji način, odnosno je li mu plaćena naknada iz čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO), jer je citiranom odredbom propisano da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

12. Svjedok ĆH u svjedočkom iskazu od 3. svibnja 2024. navodi da mu je poznato kako se spor vodi oko naplate izvedenih elektroinstalaterskih radova na stambenom kompleksu MOJ CENTAR u [adresa]. Tvrdi da je tužitelj bio glavni izvođač tih radova, što da mu je poznato jer je i sam sudionik izgradnje. Ističe da mu je poznata činjenica zaključenja Ugovora o cesiji jer je jedan od direktora društva CENTAR d.o.o. koje je društvo stranka tog ugovora. Tijekom iskaza potvrđuje da je na Ugovoru o cesiji priloženom u spisu na l.s. 12-13 njegov potpis kao zakonskog zastupnika društva CENTAR d.o.o. u svojstvu cesusa.

Navodi kako se ne sjeća je li to društvo, prilikom potpisa ugovora, kao sredstvo osiguranja izdalo zadužnice, a također da ne može potvrditi je li društvo CENTAR d.o.o., temeljem tog ugovora nešto platilo ovdje tužitelju. Pojašnjava da se radilo o kompleksnom međusobnom odnosu sudionika pravnih poslova jer su izvođači zapravo bili investitori u projektu.

Na posebno pitanje odgovara da je drugi direktor društva CENTAR d.o.o. bio ĐH. Također ne može se očitovati na predočene zadužnice na l.s. 37-51, navodi da je u ukupnom odnosu stranaka izdano više zadužnica, ali potvrđuje da je njegov potpis na predočenim zadužnicama. Tvrdi da mu nije poznato je li u ožujku 2020. postojalo dugovanje ovdje tužitelja prema ovdje tuženiku, te da je sporno je li postojalo dugovanje društva CENTAR d.o.o. prema ovdje tuženiku.

12.1. Svjedok LH navodi da je zaposlenik tuženika te da je u konkretnom slučaju radio na tehničkoj pripremi projekta. Ističe da mu nije bio poznat konkretan spor, niti okolnosti vezane uz Ugovor o cesiji. Potvrđuje da je ovdje tužitelj na projektu MOJ CENTAR u [adresa] izvršio elektroinstalaterske radove, radovi da su izvedeni, ali da nema saznanja o eventualnim dugovanjima.

Na posebna pitanja odgovara da je ovdje tužitelj, kao i drugi izvođači, bio dužan sačiniti okončanu situaciju i prateći obračun, a misli da je ovaj to i učinio. Ističe i da je bilo obavijesti od strane voditelja gradilišta da nadzor nije pregledao jedan dio elektroinstalaterskih radova, zbog čega da je tuženik angažirao sudskog vještaka koji je izvršio pregled tog dijela radova, nakon čega da je sačinjen okončani obračun, ali da ne zna je li potpisana okončana situacija.

12.2. Svjedokinja JH, zaposlenica tuženika, u svom iskazu navodi da je vjerojatno ona knjižila neke od računa spornih u ovom postupku, te da sve što je tuženik knjižio evidentirao je na temelju odgovarajućih vjerodostojnih isprava. Ističe da joj je poznato da postoji Ugovor o cesiji između ovdje parničnih stranaka i društva CENTAR d.o.o., te da je takvih ugovora bilo više. Ne može se sjetiti predočenog Ugovora o cesiji na l.s. 12-13, ali na predočenu knjigovodstvenu karticu na l.s. 14 navodi kako je proknjiženo u evidencijama tuženika. Što se tiče eventualnog duga tuženika prema tužitelju pojašnjava da su oni poslovali u duljem vremenskom periodu, te da je bilo razdoblja kada je takav dug postojao, a da se sjeća dugovanja društva CENTAR d.o.o. prema ovdje tuženiku i u 2020. godini kada je iznos tog duga bio velik.

Na predočenu knjigovodstvenu karticu na l.s. 140 potvrđuje da postoji dug ovdje tužitelja prema tuženiku od oko 28.004,51 euro/211.000,00 kuna, ali da ne zna na što se dug odnosi.

13. Zastupnik po zakonu tužitelja ĆHV na ročištu od 4. lipnja 2024. pojašnjava da je 2015. zasnovano ortaštvo radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta u [adresa], u [adresa], da je on bio jedan od ortaka, te da je osnovano trgovačko društvo CENTAR d.o.o. Glavni izvođač na objektu da je bio ovdje tuženik, da je projekt funkcionirao sve do 2017. kada je u velikom nevremenu srušen do tada izgrađeni dio objekta. Nakon toga da je došlo do problema između ortaka. Pojašnjava da se ovdje tužitelj obvezao dovršiti elektroinstalaterske radove i to kao podizvođač ovdje tuženika. Za taj posao da je zaključen i ugovor, da su izdavane mjesečne situacije koje je glavni izvođač trebao platiti najkasnije do 31. prosinca 2019., a da se sporni iznos iz ovog postupka odnosi upravo na naplatu tih radova. Nadalje, iskazuje da je dio ukupne naknade za radove koje je izveo tužitelj platio tuženik, dio je platilo društvo CENTAR d.o.o., dio da je naplaćen u stečaju tog društva, a da je preostao iznos iz konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

Potvrđuje da su ovdje parnične stranke u ožujku 2020., uz sudjelovanje društva CENTAR d.o.o., zaključile Ugovor o cesiji koji je priložen spisu. Na posebna pitanja suda odgovara da je u ugovoru jasno navedeno da se tuženik oslobađa obveze namirenja tražbine ovdje tužitelja u trenutku kada ono tužitelju bude plaćeno po Ugovoru o cesiji. Pritom naglašava da je tužitelj spornu tražbinu pokušao naplatiti i od ovdje tuženika i od društva CENTAR d.o.o. koje je društvo kao sredstvo osiguranja izdalo bjanko zadužnice.

Odgovara i da je dio spornog potraživanja naplaćen ugovorenom cesijom i to od društva CENTAR d.o.o. prije otvaranja stečaja, a iz sredstava koje ovdje tužitelj platio društvu CENTAR d.o.o. za stan u izgrađenoj zgradi. Potvrđuje da je tražbinu pokušao naplatiti i od ovdje tuženika, da mu je direktor tuženika obećao plaćanje, ali da obvezu nije izvršio.

Navodi i da je tužitelj u stečaju društva CENTAR d.o.o. naplatio dio potraživanja unovčenjem razlučnog prava, te da je dio tražbine naplaćen i putem zadužnice. Poriče postojanje tužiteljevog duga prema tuženiku.

Na posebna pitanja stranaka navodi da je svoj ortački udjel prodao ĆH, da je o sadržaju Ugovora o cesiji pregovarao sa ĆH, SH i HH. Pojašnjava da je tijekom radova, tužitelj, zapravo, sam financirao elektroinstalaterske radove, da je, kao izvođač izdavao privremene situacije, da je izrađena i ovjerena okončana situacija, ali da radovi u cijelosti nisu plaćeni. Ugovor o cesiji da je tužitelj zaključio jer je tražio bilo kakav način naplate isplaćenog posla, a koji radovi nisu plaćeni do ugovorenog roka 31. prosinca 2020.

U odnosu na eventualna sredstva osiguranja uz ugovor o izvođenju elektroinstalaterskih radova potvrđuje da je takva obveza postojala i za tužitelja i za tuženika koji su ugovorne strane, ali da su se on i ĐH usmeno dogovorili da niti jedna strana neće izdavati takve instrumente osiguranja, a kako bi smanjili troškove poslovanja.

13.1. Zastupnik po zakonu tuženika ĐH potvrđuje navode ĆHV vezano uz sklapanje ugovora o ortaštvu, početak radova na projektu izgradnje stambeno-poslovne zgrade, a ne osporava da bi ovdje tužitelj izveo elektrotehničke radove. Za te radove da je bio sačinjen i troškovnik na iznos od oko 4,7 milijuna tadašnjih kuna, a da se konačno došlo do iznosa od 9,3 milijuna kuna, pri čemu su troškovi radova ovdje tužitelja povećani za 100 % u odnosu na početni izračun. Pojašnjava da je ista situacija bila i s drugim izvođačima, pri čemu naglašava da je sve radove pregledavao i ovjeravao glavni nadzorni inženjer ĆH. Pojašnjava i da je nakon nekog vremena ĆH prestao ovjeravati izdane situacije, radi čega ga je kontaktirao direktor ovdje tužitelja tražeći sastavljanje okončanog obračuna. Navodi da nije imao prethodna saznanja o ovim problemima tužitelja, radi čega da je angažirao sudskog vještaka da on pregleda izvršene radove tužitelja koje nije pregledao nadzorni inženjer.

U odnosu na prednje navode naglašava da je tek tada saznao za problem, ali da je problem riješen nakon što je angažirani vještak izvršio pregled zahvaljujući čemu je sačinjena okončana situacija.

Na posebno pitanje suda ne može odrediti jesu li tako iznesene okolnosti nastale prije ili nakon zaključenja Ugovora o cesiji, ali da je u tom trenutku ovdje tuženik od investitora društva CENTAR d.o.o. na ime izvršenih radova potraživao oko 18 milijuna kuna.

Pojašnjava i da je tuženik kao glavni izvođač, tijekom projekta angažirao podizvođače, pa tako i tuženika kojega je, kao i ostale, u posao uveo investitor CENTAR d.o.o.

Nadalje, iskazuje da je zbog svih okolnosti, direktor ovdje tužitelja pojasnio cijelu situaciju i predložio da tražbinu namiri preuzimanjem nekretnina investitora društva CENTAR d.o.o. koje su u tom trenutku bile dostupne, i da zapravo kompenzacijom namiri ovdje spornu tražbinu, ali da je tužitelj to odbio, radi čega je, zapravo i došlo do ovog spora. Ova situacija da se dogodila nakon potpisa Ugovora o cesiji, čije zaključenje da je inicirao tužitelj, ali da se on sa zaključenjem tog ugovora suglasio.

Na predočenu odredbu čl. 5. Ugovora o cesiji navodi da je ne tumači na način da dug ovdje tuženika prema tužitelju prestaje tek kada cesus iz tog ugovora CENTAR d.o.o. isplati ovdje tužitelja, te da je tome tako on da ugovor nikada ne bi potpisao. Smatra da je sporna tražbina prestala samim zaključenjem Ugovora o cesiji. Na posebna pitanja stranaka odgovara da je u svim ugovorima o izvođenju radova bila predviđena mogućnost namirenja izvođača preuzimanjem dijela izgrađenih stanova.

U odnosu na knjigovodstvenu karticu sa l.s. 140 navodi da se iznos knjižen kao obveza ovdje tužitelja zapravo odnosi na uobičajene troškove gradilišta koje je dužan podmiriti svaki podizvođač.

14. Da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o djelu proizlazi i iz ugovora broj MC02/04/17 od 5. travnja 2017. Naime, iz tog ugovora proizlazi da se tužitelj za tuženika obvezao izvesti elektroinstalaterske radove na izgradnji stambeno-poslovne zgrade izgrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a tuženik se obvezao za te radove isplatiti mu naknadu od 773.457,43 eura/5.827.615,00 kuna. Tijekom postupka niti tužitelj niti tuženik ne osporavaju postojanje i sadržaj ovog pravnog posla.

15. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

Uvodno se napominje da je sud prvotno vještakom imenovao Damira Uglešića koji je tijekom postupka preminuo prije nego je usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje koje je u spis dostavio u pisanom obliku.

S obzirom na odredbu čl. 260. st. 1. ZPP-a, sud je imenovao novu vještakinju, DH koje je provela vještačenje sukladno nalogu suda iz rješenja od 11. prosinca 2025. (str. spisa 299-300).

Imenovana vještakinja pregledala je dokumentaciju priloženu spisu i poslovne knjige stranaka.

Prema sadržaju njezinog nalaza tužitelj je u poslovnim knjigama na dan 13. rujna 2021. evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 436.874,92 eura/3.291.634,07 kn (dakle, upravo ono koje je predmet spora) s osnove izvršenih elektroinstalaterskih radova, a evidentirani su upravo računi koji su predstavljali vjerodostojne isprave u ovršnom postupku.

Prema tadašnjem knjigovodstvu tuženika u cijelosti je bio podmiren samo račun broj 259-1-21 u od 41,48 eura/ 312,50 kuna.

U cijelosti su kao neplaćeni knjiženi računi broj 211-1-11 od 610,52 eura/4.600,00 kn i 337-1-21 od 331,81 eura/2.500,00 kuna.

Nadalje, prema tadašnjoj evidenciji djelomično su plaćena 2 najveća računa, onaj broj 515-1-20 od 305.179,43 eura/2.299.374,42 kune plaćen je kompenzacijom i cesijom u ukupnom iznosu od 47.720,10 eura/359.547,10 kuna, a onaj broj 411-1-21 od 181.830,48 eura/1.370.001,78 kuna plaćen je kompenzacijom u iznosu od 3.433,21 eura/ 25.867,53 kune.

Isto tako, vještakinja je analizirala i knjigovodstvenu evidenciju tužitelja i tuženika za razdoblje od 2019. do 2024. Iz navoda pisanog nalaza vještakinje proizlazi da je tuženik u svojim evidencijama knjižio sporne račune, ali da ih je ''zatvorio'' knjiženjem cesije i to upravo temeljem Ugovora o cesiji od 20. ožujka 2012. te knjiženjem dvije kompenzacije.

Nadalje, vještakinja u svom nalazu utvrđuje da je društvo CENTAR d.o.o. kao dužnik u korist tužitelja kao vjerovnika, radi osiguranja plaćanja obveza izdalo četiri ovjerene bjanko zadužnice, a ovdje tužitelj je daljnjim ovrhama protiv društva CENTAR d.o.o. naplatio potraživanja po svim računima osim onom broj 411-1-21 od kojeg je ostao nenaplaćeni iznos od 99.394,65 eura/748.889,01 kuna, pa je dakle tužitelj naplatio 436.874,92 eura od čega 337.480,27 eura putem ovršnih postupaka protiv društva CENTAR d.o.o.

Konačno, vještakinja je utvrdila da je ovdje tužitelj u stečajnom postupku koji se vodi nad društvom CENTAR d.o.o. naprijed navedenu tražbinu od 99.394,65 eura prijavio u stečajnom postupku, a ta je tražbina rješenjem ovog suda poslovni broj 2St- 110/2022 od 30. kolovoza 2022. utvrđena kao tražbina II. višeg isplatnog reda. U tom stečajnom postupku tužitelj je djelomično namirio priznatu tražbinu i to za iznos od 36.029,69 eura, te je u poslovnim knjigama tužitelja za taj iznos smanjeno potraživanje prema dužniku. U konačnici ovdje tužitelj ima evidentirano potraživanje prema tuženiku od 63.364,96 eura.

U pisanom mišljenju, vještakinja u konačnici zaključuje, da je tužitelj evidentirao u svom knjigovodstvu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 436.874,92 eura po pet računa. Iste je račune i tuženik evidentirao kao svoju obvezu prema tužitelju.

Pregledom poslovnih knjiga vještakinja zaključuje da su stranke knjižile prestanak dijela obveze na temelju prijeboja od 21. kolovoza 2020. u iznosu od 5.722,11 eura/43.113,26 kuna i 24. svibnja 2021. u iznosu od 3.409,32 eura/25.687,53 kuna.

Međutim, nakon toga knjiženja stranaka su različita, a odnose se na evidenciju Ugovora o cesiji. Naime, ovdje tuženik je sporne račune evidentirao kao plaćene i to cesijom temeljem ugovora od 20. ožujka 2020.

S druge pak strane tužitelj je dio sporne tražbine naplatio od društva CENTAR d.o.o. bilo putem ovršnih postupaka, bilo u stečaju, a nenaplaćeni iznos od 63.364,96 eura u poslovnim je knjigama evidentirao kao neplaćeni dio obveze ovdje tuženika s osnove izvedenih elektroinstalaterskih radova.

Prednje navode vještakinja je u cijelosti potvrdila u usmenom izlaganju na ročištu od 21. svibnja 2026. (str. spisa 336) pri čemu je potvrdila da je vještačenjem došla do zaključka da je ostao neplaćeni dug od 99.394,65 eura po računu broj 411- 1-21. Dodatno pojašnjava da su stranke različito evidentirale Ugovor o cesiji iz ožujka 2020. pri čemu je tužitelj knjižio stvarna plaćanja, a tuženik je u svojim evidencijama odmah proknjižio Ugovor o cesiji i na taj način ''zatvorio'' račune.

U odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje za naglasiti je da se ona očitovala i na primjedbu tužitelja (očitovanje na str. spisa 325) te iskazala da je pregledanom dokumentacijom utvrdila da je tužitelj 24. lipnja 2021. društvu CENTAR d.o.o. uputio opomenu pred tužbu kojom ga opomenom poziva na podmirenje svih dospjelih financijskih obveza temeljem Ugovora o cesiji.

Konačno, a u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje DH, treba reći i to da se ono u bitnome, u svojim osnovnim i najvažnijim dijelovima podudara s pisanim nalazom i mišljenjem prvotno određenog vještaka Damira Uglešića, a koji je nalaz i mišljenje cijenio isključivo kao ispravu priloženu u spisu.

Sud u cijelosti prihvaća utvrđenja vještakinje DH, te smatra da je vještačenje sačinjeno potpuno u skladu s pravilima struke, objektivno i nepristrano. I kraj ovakvog nalaza i mišljenja vještakinje za odluku o predmetu spora odlučna je ocjena pravne prirode Ugovora o cesiji od 20. ožujka 2020.

Također, treba reći da su i same stranke, nakon poziva suda, istaknule da nemaju primjedbi na provedeno vještačenje.

15.1. U pogledu provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja treba naglasiti da je ono obuhvatilo i knjigovodstveno-financijske isprave priložene ovom spisu, kao i bjanko zadužnice koje je kao osiguranje izvršenja ugovora o cesiji izdalo društvo CENTAR d.o.o. Također, vještakinja je analizirala i naplatu sporne tražbine u stečajnom postupku nad društvom CENTAR d.o.o. kao što je izloženo u točki 15. obrazloženja. Zbog navedenog sud smatra da nije potrebno posebno isticati ili analizirati navedene isprave (knjigovodstvene kartice, izjave o prijeboju, promet sa žiro računa, bjanko zadužnice, dokumentaciju iz stečajnog postupka društva CENTAR d.o.o.). Ovo stoga jer je sve te isprave pregledala vještakinja kod izrade nalaza i mišljenja, iznijela njihov sadržaj u svom vještačenju, te ih analizirala u okviru izrade vještačenja, a posebno u odnosu na odlučne činjenice u ovom sporu, a sud je u cijelosti prihvatio zaključke vještačenja.

Iz nalaza vještakinje te priloženih isprava proizlazi da je, u konačnici, ostao nenaplaćen dio tražbine i to po računu broj 411-1-21 od 22. travnja 2021., a u iznosu glavnog potraživanja od 63.364,96 eura. Prethodni računi, te pretežni dio navedenog računa, kako to proizlazi iz priložene dokumentacije i provedenog vještačenja naplaćen je manjim dijelom kompenzacijom između tužitelja i tuženika, a u pretežnom dijelu prisilnom naplatom od društva CENTAR d.o.o., bilo povodom zadužnica, bilo u stečajnom postupku, pri čemu je obveza tog društva očito nastala na temelju Ugovora o cesiji od 20. ožujka 2020.

U odnosu na navedeni Ugovor o cesiji broj 01/20 u postupku nije sporno da je on zaključen između ovdje tuženika kao cedenta, tužitelja kao cesionara i društva CENTAR d.o.o. kao cesusa.

Iz sadržaja ugovora (čl. 4.) proizlazi da su ovdje sporni računi, odnosno utužena tražbina bili predmetom tog ugovora, a tu činjenicu potvrđuju i tužitelj i tuženik.

Nije sporan niti sadržaj ostalih odredbi ugovora, ali je sporno njegovo tumačenje, odnosno tumačenje odredbe čl. 5. istog Ugovora o cesiji.

16. U odnosu na predmet spora, sud iz provedenog dokaznog postupka zaključuje da se ovdje sporna tražbina odnosi na isplatu naknade koja tužitelju kao izvođaču pripada na ime izvršenih elektroinstalaterskih radova prilikom izgradnje stambeno- poslovne zgrade u [adresa] u [adresa], a na temelju ugovora kojega je s naručiteljem ovdje tuženikom zaključio 5. travnja 2017. (Ugovor na l.s. 76-87). Parnične stranke ne osporavaju postojanje ni sadržaj tog ugovora, a u konačnici nije sporno niti da je ovdje tužitelj radove izvršio.

Da je tome tako potvrđuje i direktor ovdje tuženika ĐH. Njegov je iskaz u tom dijelu suglasan navodima protivne strane. Iz svjedočkih iskaza, ali i iz iskaza zastupnika po zakonu stranaka proizlazi da je, nakon što je ovdje tuženik angažirao sudskog vještaka Živka Radovića, izvršen pregled svih elektroinstalaterskih radova te je sačinjena okončana situacija.

Tuženik, zapravo, niti ne poriče da je tražbina tužitelja iz tog ugovora nastala, ali isto tako tvrdi da je ta tražbina prestala ispunjenjem, a da je ispunjenje nastupilo zaključenjem Ugovora o cesiji broj 01/20 od 20. ožujka 2020.

U odnosu na taj ugovor nije sporno da je on potpisan, nije sporno niti da je istim ugovorom ovdje tuženik kao cedent, ovdje tužitelju kao cesionaru ustupio potraživanja koja ima prema cesusu društvu CENTAR d.o.o. [adresa], a iz odredbe čl. 4. proizlazi da su predmet ustupa i računi za radove koji su predmet ovog spora. Između stranaka je sporno tumačenje sadržaja tog ugovora, konkretno odredbe čl. 5. koja glasi: ''Ovaj ugovor smatrati će se ispunjenim i međusobna potraživanja podmirena kad cesus dostavi cesionaru dokaz o uplati iznosa iz čl. 2.''. Drugim riječima, između stranaka je sporno predstavlja li naprijed navedeni ugovor cesiju umjesto ispunjenja ili cesiju radi ispunjenja. Da se radi o cesiji umjesto ispunjenja tvrdi ovdje tuženik, a u slučaju da je doista riječ o takvom ugovoru, sporna bi tražbina prestala zaključenjem ugovora.

Međutim, tužitelj tvrdi da se radi o cesiji, ustupu radi ispunjenja te da tražbina nije prestala, jer tužitelju, u konačnici, nije plaćen iznos kojega potražuje u ovom postupku, a koji iznos predstavlja tražbinu sadržanu u ugovoru o cesiji.

Uvodno treba reći da razlika između ustupa tražbine radi ispunjenja i ustupa tražbine umjesto ispunjenja je u tome što je kod ustupanja umjesto ispunjenja namjera ugovornih strana da se dužnik oslobodi svoje obveze koju ima vjerovniku, ustupanjem tražbine, dakle da svoju obvezu podmiri isključivo ustupom, a ne plaćanjem vjerovniku. Kod ove vrste ustupa primatelj sklapanjem ugovora postaje vjerovnik ustupljene tražbine i ona postaje dio njegove imovine, dok kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do njene naplate od dužnika zbog čega dužnik kod ove vrste ustupa može svoju obvezu ispuniti ustupitelju neovisno o tome što je obaviješten o ustupanju. Isto tako kod ove vrste ustupa vjerovnik (primatelj, cesionar) koji se nije uspio naplatiti od dužnika (cesusa) može tražiti naplatu od svojeg dužnika (ustupitelja, cedenta).

Pojam i pretpostavke ustupanja radi ispunjenja i ustupanja umjesto ispunjenja definirane su odredbom čl. 88. ZOO-a.

Iz citirane odredbe proizlazi da se, kod prijenosa tražbine radi ispunjenja, dužnikova obveza gasi ili smanjuje, tek kada vjerovnik (primatelj) u cijelosti ili djelomično naplati ustupljenu tražbinu. Posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u mogućnosti da dužnik ustupljene tražbina (cesus) može ispuniti svoju obvezu i cedentu i cesionaru čak i kada je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st.4. ZOO-a), jer kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja do naplate od dužnika, pa dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju što nije slučaj kod redovite cesije. Ne naplati li se primatelj u cijelosti, zadržava ono što je naplatio od dužnika, a za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju. Ustupanje umjesto ispunjenja postoji kada dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku, kako bi se tim ustupom oslobodio svoje obveze. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza gasi do svote tako ustupljene tražbine (čl. 88. st.1. ZOO-a), a ovakvo ustupanje zapravo predstavlja zamjenu ispunjenja jer se tada vjerovnik i dužnik sporazumijevaju da će se dužnik osloboditi svoje obveze tako što će umjesto dužne činidbe ispuniti neku drugu (umjesto isplate duga svom vjerovniku ustupa mu svoje tražbine prema trećem).

Ustupitelj može primatelju ustupiti cijelu ili dio tražbine, a ustupljena tražbina u trenutku sklapanja ugovora prelazi u imovinu primatelja. Ustupom umjesto ispunjenja gasi se obveza koju je ustupitelj imao prema primatelju do svote ustupljene tražbine, ali se gasi i tražbina ustupitelja prema dužniku jer ona prelazi na primatelja. U konkretnom slučaju, sud je mišljenja da Ugovor o cesiji broj 01/20 zapravo predstavlja ustupanje radi ispunjenja, jer to proizlazi iz odredbe čl. 5. Ugovora, ali i okolnosti za koje je utvrđeno da su nastale nakon zaključenja tog ugovora. Bez obzira što ovdje tuženik navedeni ugovor smatra ustupanjem umjesto ispunjenja, sud drži odredbu čl. 5. jasnom jer je u njoj navedeno da se ugovor o cesiji smatra ispunjenim kada cesus (CENTAR d.o.o.) dostavi cesionaru (ovdje tužitelju) dokaz o uplati iznosa od 4.278.761,95 tadašnjih kuna, a koji iznos predstavlja ustupljenu tražbinu.

Kraj takve stipulacije odredbe čl. 5. sud smatra da nema mjesta primjeni drugačijeg tumačenja ove odredbe u smislu čl. 319. ZOO-a. Naime, ova je odredba ugovora prilično jasna i nije ju moguće drugačije tumačiti pozivanjem na pravu volju stranaka, a koja bi volja, navodno bila drugačija, jer jasno propisuje trenutak ispunjenja ugovora o cesiji, a to je isplata iznosa koje je predmet ugovora. Da je tome tako, proizlazi i iz činjenice da je ovdje tužitelj dio sporne tražbine namirio na različite načine, ali što je još bitnije, i od društva CENTAR d.o.o., i od samog ovdje tuženika. Ovakav način namirenja kod ustupa tražbine moguć je i dopušten samo kod ustupanja radi ispunjenja, ali ne i kod ustupanja umjesto ispunjenja.

Naime, iz provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, ali dijelom i priložene izjave o prijeboju na l.s. 70 proizlazi da je dio računa broj: 411-1-21 koji je predmet ovog postupka, odnosno koji je predstavljao vjerodostojnu ispravu u ovršnom postupku platio ovdje tuženik i to upravo spomenutim prijebojem temeljem izjave koju su potpisale ovdje parnične stranke, a podmiren je iznos od 3.409,32 eura/25.687,53 kuna. Ovaj je iznos vještačenjem utvrdila vještakinja DH, a takvo utvrđenje pojasnila u svom pisanom mišljenju (str. spisa 309 i 314) u dijelu kada navodi da je pregledom poslovnih knjiga i knjigovodstvene dokumentacije stranaka utvrdila da su dijelovi obveza po računu plaćeni putem kompenzacija od 21. kolovoza 2020. i 24. svibnja 2021. u ranije spomenutom iznosu.

Naime, iz utvrđenja vještakinje proizlazi da se kompenzacija od 21. kolovoza 2020. odnosi na iznos od 3.409,32 eura po računu 411-1-21, te da su tužitelj i tuženik potpisali još jednu izjavu o kompenzaciji, i to upravo 24. svibnja 2021. na iznos od 5.722,11 eura/43.113,26 kuna, a koja se kompenzacija odnosi na račun broj 515-1-20, s datumom dospijeća 30. srpnja 2020., a koji se račun također odnosi na dio tražbine koja je predmet ovog postupka.

Dakle, putem ove dvije kompenzacije koje se odnose na dva utužena računa, tuženik je tužitelju podmirio dio duga u ukupnom iznosu od 9.131,43 eura/31.409,63 kune.

17. Sve navedeno u točki 16. obrazloženja ove presude znači da tuženik kao naručitelj nije tužitelju kao izvođaču temeljem ugovora o djelu broj MC 02/04/17 od 5. travnja 2017. platio preostali iznos spornog potraživanja od 63.364,96 eura i to po računu broj 411-1-21 s naznačenim datumom dospijeća 22. travnja 2021. jer tako proizlazi iz provedenih dokaza, posebno nalaza i mišljenja vještakinje DH. Ostatak utuženog iznosa tužitelj je naplatio na različite načine, kako je to već obrazloženo u ovoj presudi, a ostatak duga, s obzirom da Ugovor o cesiji od 20. ožujka 2020. predstavlja ustupanje radi ispunjenja, može potraživati i od ovdje tuženika.

Zato je, izrekom presude sud tuženika obvezao na isplatu navedenog iznosa uvećanog za zakonske zatezne kamate, na koje tužitelj ima pravo temeljem odredbe čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a u odnosu na stopu zatezne kamate treba naglasiti da je ona do 31. prosinca 2022. referentna stopa koju određuje Hrvatska narodna banka uvećana za 8 %, a od 1. siječnja 2023. referentna stopa Europske banke uvećana za 8 %, jer je od 1. siječnja 2023. službena valuta u Republici Hrvatskoj euro, pa se kamatna stopa uređuje sukladno odredbama čl. 2. i čl. 7. Zakona o izmjenama zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (''Narodne novine'' broj: 114/22).

Nadalje, osnovan je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka uvećano za pripadajuće zatezne kamate od donošenje rješenja o ovrsi pa do isplate i to u dijelu koji se odnosi na trošak javnobilježničke nagrade uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 825,32 eura.

Pritom sud naglašava da je po tom dijelu zahtjeva tužitelja odlučio i primjenom odredbe čl. 158. st. 2. ZPP-a. Naime, tužitelj jest tijekom postupka umanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu, ali je djelomično povlačenje uslijedilo tek nakon što je namirio spornu tražbinu iz čega proizlazi da je tuženik dao povod za tužbu.

Ovo stoga jer je prijedlog za ovrhu javnom bilježniku podnesen 6. rujna 2021., a prema nalazu i mišljenju vještakinje DH tužitelj je naplatu tražbine po spornim računima ostvario nakon tog datuma od listopada 2021., pa do rujna 2023. (stranica 6-9 nalaza i mišljenja vještakinje na str. 310-313 spisa).

Zbog naprijed navedenog sud je odlučio održati na snazi platni nalog za dio glavnog potraživanja uvećanog za zatezne kamate i troškove ovršnog postupka uvećano za zatezne kamate, sve kao u točki I. izreke presude.

17.1. U točki II. izreke presude sud je ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev i to za dio troškova ovršnog postupka koje je tužitelj zatražio u prijedlogu za ovrhu, ali i u troškovniku (str. spisa 330). Radi se o iznosu od 12,44 eura za koje tužitelj nije dostavio dokaz da su doista i nastali.

18. Točkom I. izreke rješenja sud je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi i utvrdio tužbu djelomično povučenom, sve s obzirom da je tužitelj tijekom postupka dva puta umanjio prvotno zatraženi iznos, a takvo se procesno postupanje ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

19. U odnosu na prijedlog za određivanje prethodne mjere

Tijekom postupka tužitelj je podneskom predanim na ročištu 6. lipnja 2022. predložio sudu donošenje prethodne mjere iz čl. 501. a ZPP-a a koja je prethodna mjera pobliže označena u točkama II. i III. izreke rješenja . Pritom treba naglasiti da je tužitelj predložio određivanje prethodne mjere radi osiguranja ukupnog iznosa utužene tražbine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i ukupnog iznosa troškova ovrhe s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Odredbom čl. 501. a ZPP-a propisano je da će u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vode povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da sud može odrediti predmetnu mjeru osiguranja ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: a) ako se spor o osnovanosti tužbenog zahtjeva vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i b) ako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave podnio prijedlog da se odredi zabrana banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera - osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu. Ako su ispunjene te pretpostavke sud će najkasnije do zaključenja glavne rasprave odrediti predloženu mjeru osiguranja.

Dakle, da bi se ispunile pretpostavke za određivanje prethodne mjere prema citiranoj odredbi ZPP-a dovoljno je da je tužitelj postojanje svoje tražbine učinio vjerojatnim, odnosno da je veća vjerojatnost da će on uspjeti u sporu, a ne tuženik. U konkretnom slučaju tuženik je protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika podnio prigovor, te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Nadalje, a kako je to ranije izneseno u obrazloženju ove presude sud smatra kako je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja za iznos od 63.364,96 eura, dok je za preostali iznos tražbine od 373.509,96 eura tužitelj tijekom postupka povukao tužbu, nakon čega je sud ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi i u tom dijelu utvrdio da je tužba povučena. S obzirom na takvu odluku o glavnom zahtjevu ovdje tužitelja, a dovođenjem te činjenice u vezu s odredbom čl. 501. a ZPP-a, razvidan je stav suda kako je u ovom sporu veća vjerojatnost da tužitelj uspije s dijelom zahtjeva koji sadržava dosuđeni iznos, odnosno da postoji veća vjerojatnost da će tuženik djelomično uspjeti u sporu u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva. Konačno, napominje se da iz sadržaja odredbe čl. 501. a ZPP-a proizlazi da se prethodna mjera propisana istom odredbom može odrediti najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Međutim, kada je prijedlog za osiguranje podnesen do zaključenja glavne rasprave, a sud prethodnu mjeru odredi nakon zaključenja glavne rasprave, što se dogodilo u konkretnom slučaju, ima se na odgovarajući način primijeniti odredba čl. 337. st. 2. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj: 112/12, 25/13, 93/14 i dr.) kojom je propisano da vrijeme za koje se prethodna mjera određuje može trajati najduže do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu. S obzirom na utvrđenje ovog suda da nisu nastupili uvjeti za ovrhu, to se predložena prethodna mjera još uvijek mogla odrediti, odnosno da se moglo odlučiti o prijedlogu njeno određivanje, to je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke rješenja. Prilikom odlučivanja o prethodnoj mjeri u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka sud je dijelom primijenio i odredbu čl. 158. st.2. ZPP-a, a u odnosu na iznos troška koji se ima osigurati prethodnom mjerom. Naime, tužitelj jest tijekom postupka umanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu, ali je djelomično povlačenje uslijedilo tek nakon što je namirio spornu tražbinu iz čega proizlazi da je tuženik dao povod za tužbu, pa prema mišljenju suda tužitelj ima pravo na troškove prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa tako i na osiguranje tolikog iznosa troška prethodnom mjerom.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st.1., čl. 155., čl 158. st. 2. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje Tarifa) i to Tbr. 7., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1. i 2., Tbr. 52. t. 1. i 2. i Tbr. 54.

Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a određeno je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Članak 155. ZPP-a obvezuje sud utvrditi i dosuditi stranci naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

Odredba čl. 158. st.2. ZPP-a predstavlja izuzetak od općeg pravila da je tužitelj koji povuče tužbu dužan naknaditi tuženiku troškove postupka. Ova odredba na plaćanje troškova postupka kod povlačenja tužbe, iznimno obvezuje tuženika, ukoliko tužitelj povuče tužbu odmah nakon što je ovaj udovoljio njegovom zahtjevu, odnosno ukoliko je tuženik dao povoda tužbi.

U konkretnom slučaju tužitelj je, kako je to već ranije istaknuto, djelomično povukao tužbu, ali je to povlačenje uslijedilo tek nakon što je sporna tražbina namirena za kasnije umanjeni iznos, a iz utvrđenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je do djelomičnog namirenja došlo nakon podnošenja prijedloga za ovrhu i početka ovog postupka, a što znači da je tuženik dao povoda tužbi (pisani nalaz i mišljenje vještakinje DH na str. spisa 310-313). Primjenom ranije citiranih odredbi sud zaključuje da tužitelj ima pravo na naknadu troška kao da je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, a zbog sadržaja odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 158. st. 2. ZPP-a. Ovo stoga jer je djelomično uspio s tužbenim zahtjevom, a tužba je djelomično povučena tek nakon što je njegov zahtjev ostvaren i to nakon što je ovaj postupak započet, a tužba je odbijena samo za neznatni dio sporednog potraživanja.

Prema priloženom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka tužitelju je trebalo priznati troškove zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sljedeće radnje, i to sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku kada su poduzete, s obzirom da je vrijednost predmeta spora od podnošenja prijedloga za ovrhu do 6. lipnja 2022. iznosila 436.874,92 eura, od 6. lipnja 2022. do 3. svibnja 2024. iznosila je 99.394,65 eura, a od 3. svibnja 2024. 63.364,96 eura. Tužitelju je s osnove zastupanja trebalo priznati troškove slijedećih radnji punomoćnika:

- zastupanje na ročištu od 6. svibnja 2022. i to u iznosu od 374,50 bodova ili 749,00 eura uvećano za PDV, prema Tbr. 9. st.5. Tarife jer je na ročištu raspravljano samo o procesnim pitanjima,

- zastupanje na ročištu od 7. rujna 2022. u iznosu od zatraženih 748 bodova ili 1.496,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife,

- zastupanje na ročištu od 5. svibnja 2024. u iznosu od zatraženih 748 bodova ili 1.496,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife,

- zastupanje na ročištu od 4. lipnja 2024. u zatraženom iznosu od 500 bodova ili 1.000,00 eura uvećano za PDV,

- zastupanje na ročištu od 16. listopada 2025. u iznosu od 250 bodova ili 500,00 eura uvećano za PDV, prema Tbr. 9. st. 5. Tarife jer je na ročištu raspravljano samo o procesnim pitanjima, pa tužitelju pripada 50 % zatraženog iznosa,

- zastupanje na ročištu od 21. svibnja 2026. u iznosu od zatraženih 500 bodova ili 1.000,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 9. st. 1. Tarife,

- sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2022. u zatraženom iznosu od 748 bodova ili 1.496,00 eura uvećano za PDV, tako da mu je s osnove troška zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika trebalo dosuditi iznos od 9.671,25 eura.

Ovom iznosu treba dodati trošak vještačenja od ukupno 1.000,00 eura, pa je tužitelju trebalo dosuditi naknadu troškova parničnog postupka od 10.671,25 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate, sve kao u točki IV. izreke rješenja.

21. Protivno tome nije osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjih troškova parničnih postupka preko dosuđenog, odnosno za iznos od 6.942,56 eura uvećano za pripadajuće zatezna kamate.

Naime, taj dio zahtjeva odnosi se na trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav podneska od 6. lipnja 2022. koji je predan na ročištu, pa onda tužitelj ne može naplatiti trošak pristupa punomoćnika na ročište i sastav tog podneska jer ga je punomoćnik mogao izložiti na raspravni zapisnik. Nadalje, neosnovan je, jer nije nužan za vođenje parnice i zatraženi trošak sastava podneska od 2. travnja 2024. kojim se traži odgoda ročišta, 29. kolovoza 2024. kojim se traži produljenje roka radi očitovanja na vještačenje, i 2. travnja 2026. kojim punomoćnik navodi da nema primjedbi na navedeno vještačenje. Također, tužitelju pripada naknada troškova zastupanja na ročištima od 6. lipnja 2022. i 16. listopada 2025. i to u dosuđenom iznosu od 50 % odvjetničke nagrade jer je na ročištima raspravljano o procesnim pitanjima, a ne naknada pune nagrade pristupjelog punomoćnika.

22. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 10. srpnja 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u 3 (tri) primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćniku,

- Financijskoj agenciji,

- u spis