Poslovni broj: P-872/2022-

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

Dr. Ante Starčevića 23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dunrovniku, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Anić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 02.lipnja 2026., dana 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 060329269868 SN, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću broj OU-421/2006 od 19. travnja 2006.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju, iznos od 3.948,77 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 04.lipnja 2019.g. do isplate po stopi koja se od 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 5.014,55 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Utvrđuje se povučenom tužba za iznos od 363,96€.

V.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja u iznosu od 4.923,33 € , istaknuto prigovorom radi prebijanja.

VI. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju ŠH naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.900,00€ EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 10.07.2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 04.06.2019. tužitelj ŠH zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 060329269868 ovjerenog 19.travnja.2006. te da se tuženiku OTP banci d.d. naloži isplata novčanog iznosa od 70.276,41 kn (9.327,28€) na ime potpune restitucije zbog ništetnosti tih ugovornih odredbi. Potom je podneskom od 01.travnja 2026. (list spisa 284-285 spisa) tužitelj uskladio zahtjev za isplatu sa nalazom i mišljenjem vještakinje Stefani Garadšanić, i to iznosa 8.963,32 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik OTP banka d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu po osnovi i visini, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare te dodatno podneskom od 13.11.2019 ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine po osnovu tužitelju priznate pretplate u iznosu od 37.094,79 kn s kamatama od 25.01.2016. Što se merituma tiče, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je, svojom slobodnom voljom, sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojom je konverzija i provedena (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu).

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 01.travnja 2026. (list spisa 284-285 spisa) snizio utuženi novčani iznos sa 9.327,28 EUR na iznos od 8.963,32 EUR. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak,pa je odlučeno kao pod točkom IV. Izreke, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o uređenom zahtjevu iz podneska od 01.travnja 2026 za isplatu 8.963,32 EUR.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine OU 421/2006 JB Anđelko Stanić od 29.03.2006.ovjerenog 19.04.2006 (list spisa 10 -16 ), Amortizacijski plan od 25.04.2006, promet po računu od 10.04.20189, obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 10.04.2019.g., Dodatak br.1.od 21.siječnja 2016 (str. 49-51 spisa), potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu (list spisa 52), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Stefani Gradašanić (list spisa 192-220) te je saslušan tužitelj (list spisa 180-181).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivpj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29.03.2006.ovjerenog 19.04.2006 (list spisa 10 -16 ),, uz daljnji restitucijski zahtjev za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi.

7.Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika nije osnovan. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

-ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

-mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

-mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP).

Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost.

Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom:1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača -tužitelja, tužitelju je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Naime, iako je u konkretnom slučaju pravni odnos između stranaka nastao 2005. godine odnosno prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska ušla u Europsku uniju te se ne bi neposredno primjenjivalo pravo Europske unije postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je bio u primjeni od 2005. godine (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).Dakle, po ocjeni ovog suda trebalo je primijeniti navedenu Direktivu budući da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.) sadrži odredbe koje su u skladu sa navedenim aktom te se navedena Direktiva ima primijeniti kao nacionalni propis.Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu naprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Prema odredb i čl. 6. Direktive države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.). U skladu s gornjim odredbama Direktive i prema odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U pog ledu činjenice da odredba čl. 19.l st. 1. ZPK nije bila propisana u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu valja reći je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP. S obzirom na to da ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 07. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.

Slijedom naprijed izloženog sud nalazi da je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda neosnovan.

8. U postupku nije sporno:

-da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 29.03.2006.;

-da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,

-- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

-da su tužiteljica i tuženik 21.01.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

9. Sporno je prije svega jesu li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i je li nastupila zastara tužiteljovog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetn ih ugovornih odredbi.

10. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Zagrebačka banka d.d.

10.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.2. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu (list spisa 10—16)) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 55.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 12 godine , u 144 jednaka mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja , s kamatnom stopom od 4,39 % godišnje koja je promjenjiva a promjena kamatne stope se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, s time da se radilo o kreditu za kupnju i adaptaciju stambenog prostora.

12. Tužitelj Š iskazuje da je U OTP banci uzeo kredit za adaptaciju stana upravo stoga što je kod te banke imao otvoren račun i preko nje primao plaću. Bilo mu je potrebno nekih 250.000,00 kuna za adaptaciju stana te su on i supruga kroz razgovor u banci došli do informacije da je najpovoljnije uzeti kredit u CHF. Nakon što su im predočili uvjete odgovarala im je rata i otplatni plan te su stoga i prihvatili ponudu za kredit. Kredit je bio na 12 godina , rata je s početne u jednom trenutku narasla duplo. Ugovor o kreditu su dobili u banci gdje su ga letimično pročitali. To je bio prvi kredit koji je uzeo te mu je bio bitan iznos kredita i otplatni plan. U banci mu nisu ništa posebno objasnili vezano za parametre od kojih bi ovisila promjena kamatne stope kao ni za utjecaj tečaja na mjesečnu ratu. Banka je naknadno slala obavijesti o promjeni kamatne stope odnosno mjesečnih rata ali bez navođenja razloga zašto je to te promjene došlo. Od prvotnih 1.900,00 kuna u jednom trenutku su plaćali 3.600,00 kuna ratu. Kada se počelo govoriti o konverziji pozvani su u banku te su ih obavijestili da bi imalo pravo na pretplatu na oko 4.000,00 eura što su smatrali da će pomoći u isplati cijelog kredita. Konverzijom je kredit iz CHF pretvoren u eurski. Kredit su uredno vratili iz plaće a u to doba su živjeli s roditeljima što im je dodatno olakšalo vraćanje kredita. Zaposlen je u hotelu Kompas kao voditelj smjene na recepciji gdje je radio i u vrijeme uzimanja kredita. Stan koji je adaptiran se koristi za stanovanje a sada u njemu žive njegovi roditelji. Kredit je redovno otplaćen 2018. godine. Kredit je iskorišten za uređenje stana na kojem je bilo upisano založno pravo kao osiguranje za otplatu kredita. Misli da je on banke dobio ponudu s prijedlogom ugovora o konverziji. Što se tiče same konverzije bilo mu je jasno da će se na taj način smanjiti rata kredita i olakšati život, a u drugo se nije razumio niti je ulazio u detalje na koji način je taj izračun napravljen. Pretplata po konverziji je iskorištena kako bi se smanjila rata po konvertiranom kreditu.

13.Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

14. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

15. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

17. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

18. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

19. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

20. Iz sadržaja tog Ugovora o kreditu proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

21. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljia sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u travnju 2006. sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHFi promjenjivom kamatnom stopom, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

21.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji mu je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

21.2. Stoga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna isto kao i odredba prema kojoj je tuženica ovlašena jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Pritom potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu 19.travnja 2006 koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka kao i u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

23. Dodatkom od 21.01.2016. tužitelj i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015. Takvom konverzijom položaj tužitelja se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Tužitelja u ovoj parnici nije tvrdila da je tuženik konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno , kako je to uostalom zaključila i vješakinja u svom nalazu i mišljenju.

24. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

25. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 19.04.2006.g. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

26. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu dok zastarni rok u odnosu na promjenu kamatne stope, počinje teći pravomočnošću odluke u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 04.06.2019., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

27. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplat io zbog ništetnih ugovornih odredbi provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. Vještakinja je sačinila pisani nalaz od 16.12.2025. koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode. Vještakinja je usmeno saslušana na ročištu 02.lipnja 2026 te je ustrajala u svom nalazu i mišljenju te obtrazložila da je primjenu kamatne stope od 3,23% od 01.01.2014 izračunala prema nalogu suda te istaknula da je i sam tuženik u svom otplatnom planu koristio upravo stopu od 3,23% od 01.01.2014.g.

27.1. U navedenom nalazu vještakinja je izračunala da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 25.01.2016., iznose ukupno 3.948,77 EUR.

28. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužitelj uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 3.948,77 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 25.01.2016.

28.1 U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 04.06.2019., pa stoga tužitelj na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 3.948,77 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 04.06.2019.

28.2. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 3.948,77 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 04.06.2019. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

28.3. Time tužitelju nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utuženo. Naime tužitelj u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji joj pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos 3.948,77 EUR sa zateznim kamatama od 04.06.2019., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužiteljice i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

29. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev nije osnovan za preostalih 5.014,55 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije), pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

30.Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja koji tuženik ističe već u odgvoru na tužbu, sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 4.923,33 € po osnovi utvrđene pretplate u konverziji budući da navedeni iznos nije tužena dva puta platila tužitelju niti je taj iznos ovom presudom iznova priznat tužitelju . (točka V. izreke)

31. Kvalitativno i kvantitativno tužiteljica je u sporu uspjela sa 72,02 % (100% pravna osnova, 44,05% visina), a tuženik sa 27,97%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljica ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njoj naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 44,05% njegovih troškova postupka.

31.1. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev - 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužiteljice nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.

31.2. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužiteljici kao potrošaču, već tužiteljica ima pravo da joj tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac

– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

31.3. Stoga je tuženik tužitelju dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 3.948,77 EUR sa kojom je uspio u parnici. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za: sastav tužbe – 100bod (Tbr. 7/1), sastav podnesaka od 12.12.2019., 27.08.2020. i 01.04.2026. – po 100 bod (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištima od 12.11.2019, 22.01.2020,15,09.2020, 02.12.2020, 21.03.2023, 02.06.2026

. – po 100 bod (Tbr. 9/1); pri vrijednosti boda od 2,00€, 2.000€, uz PDV od 25%, sveukupno 2.500,00€. Ovome je potrebno pridodati predujam za financijskog vještaćenje od 400,00€ pa time ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 2.900,00€. (točka VI. izreke)

U Dubrovniku, 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja, Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku

2. Pun tuženika Vedran Anić, odvjetnik u Splitu