REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI
STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU
10310 Ivanić-Grad, Športska 2
Poslovni broj P-206/2024-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Velikoj Gorici, OIB: 32284739479, Stalna služba u Ivanić-Gradu, po sucu toga suda Jasni Grgurić kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice ŽRC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – [adresa], zastupana po punomoćniku mr.sc. Davorinu Cmrečki, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u prisutnosti stranaka osobno uz punomoćnike, objavljene 10. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] od 2. svibnja 2024. koji glasi:
''Nalaže se tuženici ŽRC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – [adresa] isplatiti tužitelju MR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 10.000,00 EUR (slovima: deset tisuća eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.02.2024.g. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena ; u roku od 15 dana.''
II. Odbija se tužitelj TR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] sa svojim zahtjevom za plaćanje troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 1.323,23 EUR.
III. Nalaže se tužitelju MR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] platiti tuženici ŽRC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] – [adresa] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR; u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj u tužbi od 3. svibnja 2024. navodi da je tuženiku pozajmio iznos od 10.000,00 EUR (slovima: deset tisuća eura) dana 20.09.2024.g. Tužitelj se tuženiku obratio za povrat navedenog zajma dana, te je tuženik izjavio kako će navedeni dug vratiti bez navođenja točnog vremena ili plana otplate. Nakon toga, tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku u vezi povrata dugovanja dopisom od 12.12.2023.g. kojem upućuje tuženika da odredi datum i način povrata zajma, a na što je tuženik odgovorio e-mailom istog dana (12.12.2023.g.) kako predlaže otplatu u iznosu od 500,00 EUR mjesečno počevši od veljače 2024.g. u iduće 2 godine, uz odgodu plaćanja u mjesecima srpnju i kolovozu. Tužitelj je na navedeni prijedlog otplate odgovorio kako na isti ne pristaje i to e-mailom od 21.12.2023.g., te pozvao tuženika na povrat cjelokupnog iznosa duga najkasnije do 31.03.2024.g. Tuženik na navedeni e-mail nije odgovorio, te je tužitelj ponovno kontaktirao tuženika u vezi otplate duga 08.01.2024.g. pozivajući tuženika da najkasnije do 12.01.2024.g. odgovori na e -mail tužitelja inače će se u protivnom smatrati da ne pristaje na otplatu duga najkasnije do 31.03.2024.g. Tuženik se zatim obratio punomoćniku tužitelja s prijedlogom zajedničkog sastanka, a na upit punomoćnika o temi sastanka i prijedlogu tuženika, tuženik nije odgovorio već se punomoćniku tužitelja obratio punomoćnik tuženika, odvjetnik mr.sc. Davorin Cmrečki dopisom od 11.03.2024.g. kako nije postignut nikakav dogovor, tužitelj podnosi ovu tužbu. Nadalje navodi kako postojanje duga u iznosu od 10.000,00 EUR tuženika prema tužitelju nije sporan, te tužitelj ustaje s tužbom radi povrata dugovanja. Tužitelj je predmetni iznos novca pozajmio tuženiku bez da su ugovorili rok povrata zajma. Slijedom toga, u primjeni je čl. 504. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je zajmoprimac, u ovom slučaju tuženik, zajam vratiti najkasnije dva mjeseca od zahtjeva zajmodavca, ovdje tužitelja. Tužitelj se sa zahtjevom za povrat obratio tuženiku 12.12.2023.g., a tuženik je osobno i putem punomoćnika te međusobnom korespondencijom i sa punomoćnikom tuženika, isključivo odugovlačio s povratom zajma. Tuženik zajam nije vratio niti djelomično kako je sam bio predložio (500,00 EUR mjesečno s početkom otplate od veljače 2024.g.) slijedom čega je razvidno kako tuženik nema interesa za povratom svog duga tužitelju. Rok povrata zajma istekao je u svakom slučaju 12.02.2024.g. te je time tuženik u zakašnjenju, a dug dospio. Ističe kako u konkretnom slučaju dug tuženika prema tužitelju nije sporan, tuženik ga je samostalno i priznao tužitelju putem e -mail i WhatsApp korespondencije, a što je sve priloženo kao dokaz uz toč. II. ove tužbe.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. lipnja 2024. ističe da tužba sadrži niz nedorečenosti, kontradiktornosti te neistinitosti u samim tužbenim činjeničnim navodima, tvrdnjama. Tužitelj neistinito i potpuno paušalno navodi da bi navodno pozajmio tuženici iznos 10.000,00 EUR i to 'bez ugovorenog roka povrata zajma'. Ako je prijeporna pozajmica tužitelju toliko 'nesporna' da ima potrebu to višekratno ponavljati u svojoj tužbu, čemu onda tužba i čemu onda njegovo vrlo simptomatično izbjegavanje njihova međusobnog sastanka te njegovo ignoriranje onoga što je tuženica u svom dopisu od 11.03.2024. godine, odaslanom putem njezina punomoćnika, tužitelju istaknula. Navodi da tužitelj nije pozajmio novčani iznos tuženici, niti se ona takvu možebitnu pozajmicu obvezala vratiti, a niti je bilo – obzirom na kompleksnost njihova međusobnog odnosa – govora oko povrata takve možebitne pozajmice pa, stoga, nema govora niti o bilo kakvom 'odugovlačenju s povratom zajma'. Nema govora o nikakvom dugu prema tužitelju pa, stoga, nema govora o nikakvom možebitnom 'ne vraćanju duga do današnjeg dana'. Riječ je o pukim činjeničnim insinuacijama tužitelja, o čemu nešto niže ad. toč. V./ ovog odgovora na tužbu. Nadalje, u prethodnoj, inicijalnoj korespondenciji neposredno vršenoj s tuženicom osobno, i putem WhatsApp aplikacije i putem e -mail-a, riječ je bila o iskorištavanju – u maniri u publicističkom žargonu uvriježeno nazivane čiste 'navlakuše' – njezine dobrohotnosti, naivnosti i pravne neupućenosti te financijskih neprilika. Tako, primjerice, priložena WhatsApp poruka od 16.09.2021. godine još ništa ne potvrđuje da bi neki, bilo koji novčani iznos i bio 'pozajmljen' tuženici i da bi se isti 'dugovao' tužitelju. Iz poruke čak nije razvidno ni tko je korespondirao s kime. Riječ je o poruci od 16.09.2021. godine i, gle čuda, tužitelj se tek protekom više od dvije godine (dopis njegova punomoćnika od 12.12.2023. godine) obraća tuženici za povrat prijepornog dugovanja, pri tome u ovdje referentnom dopisu simptomatično propuštajući navesti kada i gdje bi to tuženica od tužitelja navodno 'primila iznos od 10.000,00 EUR'. Upravo gradacija cjelokupne činjenične konstrukcije tužbe nedvosmisleno upućuje na zaključak da nikakve stvarne (iskrene) volje za međusobni susret, razgovor te mogući dogovor za mirno rješenje prijepora na strani tužitelja nije bilo, već je pravno stručno potpomognut, isti nastojao ishoditi, (da ne kažemo iskamčiti), od tuženice, kao pravno neuke (i naivne) osobe, (osobito u fazi dok još nije imala pravnu stručnu pomoć), izjave koje bi tužitelj zatim dekontekstualizirano plasirao u možebitni dokaz navodnog njezina priznanja prijepornog dugovanja. Tako, primjerice, osobito u pogledu tužiteljeva ultimativnog traženja, ne isplate, već 'iskazivanja namjeravane dinamike otplate duga', jer kao postojanje duga bi se eto već po njemu trebalo neoborivo presumirati, kao i u pogledu one izražene nekonzistentnosti u e-korespondenciji punomoćnika tužitelja glede volje tužitelja za održavanje zajedničkog sastanka : od onog 'malo sastanak da' do onog kada tuženica traži informaciju tko bi sve nazočio sastanku 'malo sastanak ne' jer eto 8 dana čekanja u korespondenciji tužitelju je predugo i/ili pak tužitelj naknadno uvjetuje održavanje sastanka prethodnim obligatornim pisanim elaboriranjem od strane tuženice time što bi se na sastanku sve trebalo pričati / ponudi(...) – čemu onda uopće smisao sastanka(?). Naime, u predloženoj fazi izvansudskih razgovora i mogućih pregovora potpuno je izlišno dostavljati i razmjenjivati bilo kakve dokaze koje neprimjereno jednostrano traži jedino tužitelj od tuženice, a koje – uostalom – ne dostavlja niti sam tužitelj sa svoje strane, osim što se samo znakovito, mistificirano pozivao na to da takve dokaze 'posjeduje'. Međusobni razgovori radi iznalaženja obostrano zadovoljavajućeg rješenja, uz uvažavanje obiju stranaka, trebala bi biti okosnica u intenciji postignuća mirnog rješenja prijepora te se iste razgovore ne bi trebalo svoditi na puko izmjenjivanje nekakvih dokaza, svojstveno sudskom postupku, a što je tužitelj u međusobnoj komunikaciji očigledno ciljano u potpunosti zanemario. Stoga, stav da tužitelj nešto potražuje od tuženice, a da bi pritom tuženica eto tako dobrohotno gratis pružala svoje medicinske usluge cijeloj obitelji tužitelja, upravo je u koliziji s osnovnim načelima obveznoga prava, o čemu sve detaljnije ad. toč. V./ ovog odgovora na tužbu. Sažimajući cjelokupno činjenično stanje u ovom predmetu, tuženica ističe da je opisani međusobni odnos parničnih stranaka postojao u potpuno drugačijem, širem kontekstu od onog koji tužitelj karakterizira kao tzv. postojanje novčanog duga, kao što ujedno ističe da su međusobni odnosi bili puno kompleksniji od onog banaliziranog i, stoga, rigidno-simplificirano prikazanog od strane tužitelja. Tijekom međusobnog višegodišnjeg druženja, tuženica je u poslovnom prostoru svoje Poliklinike KALIPER Zagreb pružala usluge fizikalne terapije tužitelju, a na njegovo traženje i zamolbu, i njegovom bračnom drugu LR, a osobito vrlo učestalo i intenzivno njegovoj kćeri AR, a riječ je o višegodišnjem razdoblju. Samo u slučaju tužiteljeve kćeri, ista je iskoristila usluge tuženice, (više od 104 dolazaka / tretmana, odnosno terapija), u sveukupnom iznosu 6.240,00 EUR. Kasnijim uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju i drugu poslovnu evidenciju, tuženica je utvrdila da je tuženica pružila tužitelju svoje profesionalne usluge i to u sveukupnom i još uvijek neplaćenom iznosu 7.075,00 EUR, i to osobno tužiteljevoj kćeri u iznosu 5.185,00 EUR, tužiteljičinom bračnom drugu u iznosu 1.010,00 EUR i tužitelju u iznosu 880,00 EUR, a sve u periodu počev od 05.05.2021. godine do zaključno 29.06.2022. godine. Obzirom na međusobne prijateljske odnose, tužitelj je istoj odlučio prije isplaćenih 10.000,00 EUR trajno otpisati kao dotaciju u istovjetnom iznosu, u smislu odredbe čl. 479 st. 2 Zakona o obveznim odnosima/053, čime su stranke sporazumno učinile novaciju glede pravne osnove njihova dotadašnjeg odnosa. Parnične stranke su imale toliko međusobnog povjerenja i razumijevanja da su u tom periodu u jednom trenutku razgovarale i o mogućoj zajedničkoj poslovnoj suradnji, koja se na kraju nije ostvarila. Potom, njihovi međusobni kontakti su se, na žalost, prorijedili da bi, u konačnici, u potpunosti zamrli, sve do časa dok tuženica nije od tužitelja dobila potpuno neočekivani dopis, a nakon što je sve između njih bilo odavno riješeno te među njima nisu postojale, niti zaostale nikakve dvojbe. To što bi sada tužitelj upao u financijske poteškoće, kako to i sam uostalom navodi u svojoj WhatsApp poruci koju ničim izazvan šalje kao prvi iole kontakt s tuženicom nakon više od godine dana (07.10.2023. godine), zasigurno je bez utjecaja na njegove jednostrane pokušaje opoziva već izvršene novacije pravnoga posla između parničnih stranaka, odnosno bez utjecaja na njegova naknadna drugačija tumačenja onoga što su međusobno, prije više od godine dana, dogovorili i realizirali. Obzirom na prirodu, svrhu i namjeru prilikom predmetne tužiteljeve dotacije, a poglavito obzirom na količinu i vrijednost neupitno pruženih profesionalnih usluga tužitelju te na njegovo traženje i njegovoj obitelji od strane tuženice kroz višegodišnje razdoblje, sada jednostrano potraživanje tužitelja, zanemarujući istovremeno cjelokupno potraživanje tuženice, predstavlja eklatantni primjer postupanja protivno temeljnim načelima obvezno pravnih odnosa, osobito predstavlja povredu načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3 ZOO /05-a, načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4 ZOO/05-a, dužnosti suradnje sudionika obveznog odnosa radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tom odnosu iz odredbe čl. 5 ZOO/05-a, zabrane zlouporabe prava iz odredbe čl. 6 ZOO/05-a, jednake vrijednosti činidaba iz odredbe čl. 7 ZOO/05-a, načela zabrane prouzročenja štete iz odredbe čl. 8 ZOO/05-a te načela dužnosti ispunjenja obveza (i na strani tužitelja) iz odredbe čl. 9 ZOO/05-a. Prethodno jest nesporno osobito imajući u vidu i izraženu volju tužitelja u njegovoj WhatsApp poruci od 07.10.2023. godine, odaslanu neposredno tuženoj, a koju u kasnijoj korespondenciji, (onoj vršenoj putem njegova punomoćnika), tužitelj simptomatično prešućuje. Stoga, u slučaju da sud utvrdi da prijeporna tražbina tužitelja svejedno postoji, (iako je među parničnim strankama nesporno bila riječ o pravnoj kvalifikaciji darovanja, u smislu odredbe čl. 145 st. 1 ZOO/05-a), tuženica ističe procesnopravni prigovor radi kompenziranja i to svoje tražbine u iznosu 7.075,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena do zaključno 29.12.2023. godine, za period počev od 30.12.2023. godine u visini kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i tekućom na naznačeni iznos od 29.06.2022. godine, kao dana pružanja zadnje medicinske usluge u slijedu 2021. godina – 2022. godina, pa do isplate, (čl. 338 st. 3 ZPP/23-a).
3.1. Tijekom dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, izvršen je uvid i pročitana je Whatsapp korespodencija (list 3), e – mail korespodencija (list 4-18), Evidencija dolazaka na terapije Poliklinike Kaliper (list 29-33, Whatsapp korespodencija (list 34) te je proveden dokaz saslušanjem stranaka.
3.2. Iz iskaza tužitelja ŽR proizlazi kako ga je krajem 2021. godine ŽRC zamolila da joj pozajmi 10.000,00 EUR te je ona rekla da bi to bilo na rok od 2 mjeseca. Doista su njegova supruga i kćer išle u Polikliniku Kaliper na terapije te ŽRC nije željela naplaćivati terapije te je rekla da su terapije pokloni i to postoji u porukama. Budući da novac nije vratila podnio je tužbu. Na pitanje suda odgovara da je on ŽRC poznao puno prije nego je pitala za pozajmljivanje novca jer su se družili obiteljski, s njezinim suprugom je vozio bicikl. Nitko nije bio prisutan kada joj je pozajmio ovaj novac u gotovini. Nakon što mu nije vraćen novac on nije pitao kada će ga vratiti, zapravo je prestao svaki kontakt. Na pitanje suda kako to da je prestao kontakt sa tuženicom i njezinim suprugom odgovara da ne može odgovoriti na pitanje. Na daljnje pitanje odgovara da je nakon dvije godine došao u financijske probleme i poslao tuženici poruku te je ona bila u šoku radi toga što mora vratiti i nakon toga su razmjenjivali nekoliko mail-ova. Odgovara kako je pisala da smatra da neće morati vratiti, potom je obećavala odnosno pisala da će biti u ratama i na kraju se pojavilo to prebijanje odnosno prijedlog za kompenzaciju. Na pitanje mogu li objasniti kako to da je tuženica mislila da ne treba vratiti novac odgovara da je u tom periodu zaradio dosta novaca. Na pitanje pun. tužitelja odgovara da nikad nije dobivao bilo kakve opomene od Poliklinike Kaliper da bi postojalo nekakvo dugovanje od strane njega ili članova njegove obitelji. Nadalje odgovara da je tuženica predložila otplatu duga u ratama od po 500,00 EUR mjesečno, a to se je dogodilo nakon što joj je poslao poruku da mu vrati novac. Ni u jednom trenutku nije bilo dogovora o prebijanju međusobnih potraživanja. Dodaje da je predložio u jednoj svojoj poruci da se dio tih navodnih terapija prebije, ali se ništa nije dogodilo. Na daljnje pitanje odgovara da je on ovih 10.000,00 EUR dao ŽRC osobno, a ne u bilo koju svrhu ili za Polikliniku Kaliper. Vezano uz ovu njegovu poruku za prebijanje, na istu tuženica nije odgovorila, već je ponudila otplatu u ratama od po 500,00 EUR. Na pitanje pun. tuženice kako to da je rekao da je pozajmica bila koncem 2021. godine, a u tužbi piše da je bilo 20. rujna 2024. odgovara da ne zna, novac je pozajmio krajem 2021., a to se može vidjeti i iz poruka. Nadalje odgovara da je usluge u Poliklinici tuženica pružala njemu, supruzi i kćeri i to njemu najmanje, supruzi nešto oko ramena, a najviše kćeri koja je imala skoliozu. Te usluge u Poliklinici je s tuženicom dogovarao on. Tuženica je i prije znala od njega pozajmiti, tj. jednom ili dva puta, ali se radilo o manjim iznosima; bilo je vraćeno kroz 2-3 tjedna. Ne sjeća se u koju svrhu je to tuženici trebalo. Nadalje odgovara da je govorio o ''navodnim'' terapijama jer ih je tuženica puno previše napisala u odnosu na one koliko ih je bilo. Nadalje odgovara da je tuženica doista u WhatsApp porukama upisala da se terapije poklanjaju. Iz poruke koja je priložena uz tužbu ne proizlazi da mu daruje usluge te je on te druge poruke poslao odvjetnicima i još uvijek ima u mobitelu te poruke. Nadalje odgovara da je shvatio da je tuženica šokirana što je tražio povrat novca jer je doslovno tako napisala u poruci koju mu je dostavila. Nadalje odgovara da se tuženica i on nisu osobno susretali. Na daljnje pitanje odgovara kako je on predlagao ovu kompenzaciju jer mu je supruga govorila da joj je neugodno u poliklinici, da joj ne žele naplatiti. Ne čini mu se njegov iskaz neobičnim, kao ni što mu se ne čini neobičnim okolnost da su cjenici usluga poliklinike veći u odnosu na cijene koje su bile u vrijeme terapija. Ne sjeća se da je bio informiran koliko je koštala svaka pojedinačna usluga u poliklinici kada je pružena usluga; bile su kune, sada su euri… Ne može odgovoriti na pitanje kako onda zna da su sada cijene veće od onih za vrijeme pružanja usluga. Na pitanje zašto bi tuženica njemu i obitelji poklonila usluge u Poliklinici odgovara da zato što tuženici nitko nije htio pozajmiti novac osim njega pa radi toga.
3.3. Iz iskaza tuženice ŽRC proizlazi da su tužitelj i ona bili prijatelji te joj je i prije ovog novca prethodno u dva navrata bio pozajmio manje iznose koje je vratila. Doista joj je na njezin upit u rujnu 2021. godine pozajmio 10.000,00 EUR, a kako se u međuvremenu silno obogatio, nakon kraćeg perioda rekao joj je da joj taj novac poklanja. Dodaje i to da je doista ona odnosno njezina Poliklinika pružala uslugu terapija tuženikovoj obitelji i to od 2021. do druge polovice 2022. godine; više od godinu dana. 2022. godine su i to sredinom godine kad su prestale terapije, tuženik i ona dogovarali da će on od nje otkupiti suvlasništvo ½ Poliklinike za iznos od 200.000,00 EUR te su čak tijekom pregovora otišli na konzultacije kod odvjetnika. Nakon toga joj se tuženik duži period nije javljao i kada ga je napokon dobila rekao joj je odustaje od svega te je ona njemu rekla da joj je žao. Nakon jednu i pol godinu, tj. u listopadu 2023. dobila je poruku od tuženika kojom on traži da mu vrati ovih 10.000,00 EUR te se je jako iznenadila. Na pitanje suda da li je izdavala račun nakon terapija supruzi i kćeri odgovara da nije jer su tada zdravstvene usluge bile obveznik plaćanja PDV-a na ispostavljeni račun pa joj je bilo glupo plaćati PDV na nešto što je darovano. Ne zna koliko je bilo tih terapija, bilo ih je puno. Na pitanje suda odgovara da su sve terapije bile darovane. Na pitanje suda kako to i što je bio povod da joj je tužitelj rekao da joj daruje ovaj novac odgovara da je stekao odjednom jako puno novca, bio je sretan i rekao je da joj to poklanja. Tome nije nitko prisustvovao. To je bilo oko mjesec dana nakon pozajmice. Ne može se sjetiti gdje su bili kad joj je to tužitelj rekao. U više navrata je rekao da joj to daruje pa čak i u ovoj poruci kada ju je tražio povrat nije poricao da bi joj taj novac darovao. Dodaje da je sam tužitelj u svojim porukama napisao da slobodno uračuna pri povratku duga i sve terapije. Na pitanje pun. tužitelja odgovara kako je ŽR njoj usmeno govorio da joj ovaj novac poklanja, a misli da je poruka u tom kontekstu u spisu. Točno je da je nakon Vedranove poruke vezano uz kompenzaciju terapija, poslala poruku u kojoj predlaže da će mu obročno otplatiti dug jer je bila povrijeđena što joj se sve to dogodilo i htjela je dostojanstveno sve završiti. Na pitanje da li je točno da je terapije najprije poklonila, a onda potražuje kompenzaciju odgovara da je ŽR sam tako predložio. Ne sjeća se da li je njezin prijedlog koji se odnosio na obročnu otplatu 10.000,00 EUR bio prije ili poslije Vedranove ponude za uračunavanja troškova terapija. Evidencija dolaska tuženikove kćeri i supruge u Polikliniku upisivale u evidenciju njezine djelatnice na recepciji te dva fizioterapeuta. Tijekom 2022. godine poslovali su u poliklinici u kunama. Evidencije se u poliklinici čuvaju sigurno 6,7 godina. Na pitanje pun. tuženice odgovara da joj je uvijek pa i ovaj puta novac trebao za polikliniku. To je tužitelju bilo poznato. Tužitelj je dogovarao terapije za članove obitelji. Nadalje odgovara kako su odnosi zahladili te više nitko od tužitelja nije nazivao odnosno tužitelj za terapije. Nadalje odgovara da su ova darovanja bila povezana kroz prijateljstvo. Nije ''vagala'' da li su darovanja međusobno iste vrijednosti; a to nije tražio niti tužitelj.
4.1. Temeljem provedenog dokaznog postupka, brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (N/N 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, odlučio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.
4.2. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih, cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri donošenju odluke sud je uzeo u obzir sve izvedene dokaze kao valjane i istinite, dok iskaz tužitelja nije našao objektivnim, već je nasuprot tome poklonio vjeru iskazu tuženice koja je navela da su oni imali kompleksni odnos.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojega je tužitelj predao tuženici i to 10.000,00 EUR.
6. Nesporno je da su tužitelj i tuženica bili poznanici te je nesporno da su imali kompleksni odnos, kao i to da su se poznavali puno prije nego što je izvršena predaja ovog novca u gotovini.
7. Sporno je da li se u konkretnom slučaju radi o zajmu ili darovanju iznosa od 10.000,00 EUR.
8.1. Temeljem provedenog dokaznog postupka, nedvojbeno je utvrđeno da je u tužbi krivo naznačeno da je sporni iznos novca predan tuženici 2024. godine, dok iz provedenog dokaznog postupka te među strankama nespornim iskazima proizlazi da je doista novac predan tuženici 2021. godine. Nadalje je sud nedvojbeno utvrdio kako je tuženica doista tražila tuženika u rujnu 2021. da joj pozajmi 10.000,00 EUR te se isti u međuvremenu ''silno obogatio'' kako to navodi tuženica te joj je ubrzo rekao da joj taj novac poklanja; dakle daruje. Sud vjeruje da je tuženica kao protuuslugu za izvršeni dar putem svoje Poliklinike davala usluge supruzi i djetetu tužitelja u vidu fizikalne terapije i fizioterapeutskih usluga i općenito. Nadalje je sud utvrdio da je u listopadu 2023. godine tužitelj poslao poruku tuženici iz koje proizlazi da traži povrat ovog darovanog iznosa jer da mu nije više dobra financijska situacija. Analizirajući sve naprijed navedeno, sud nalazi nedvojbeno utvrđenim kako se u konkretnom slučaju na odnos stranaka ne mogu primijeniti odredbe iz čl. 449. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, 69/2026 – dalje u tekstu ZOO). Naime, iako se prvotno radilo o pozajmici od 10.000,00 EUR, sud vjeruje tuženici da je zbog kompleksnosti odnosa između stranaka tužitelj rekao da joj taj novac daruje. Navedeno sud utvrđuje i iz činjenice što rok za predaju nije bio određen te je tužitelj tek nakon proteka vremena više od dvije godine samoinicijativno odlučio da to nije dar nego zajam i porukom je zatražio povrat. No međutim, u smislu čl. 501. st. 1. i 2. ZOO utvrđeno je da, budući da rok za vraćanje nije bio određen, pravo zajmodavca da zahtijeva vraćanje novca zastarijeva za godinu dana od sklapanja ugovora pa je stoga sud utvrdio da se je tužitelj ''prekasno sjetio'' da bi se radilo o zajmu te je u tom smislu zastario sa zahtjevom za povrat zajma. Naprijed navedeno je obrazloženo samo iz razloga što tužitelj kroz cijelo vrijeme postupka tvrdi da se radi o zajmu, iako je sud na temelju neposrednog kontakta sa strankama te konkludentnih okolnosti i činjenica koje su indirektno vezane uz njihov odnos, utvrdio da se radi o darovanju. Naime, životno je logično i sudu potpuno vjerodostojno da je tuženica, koja je primila dar od 10.000,00 EUR, osjećala moralnu obvezu prema tužitelju pa je stoga u svojoj Poliklinici njemu i članovima obitelji besplatno pružala usluge i tretmane. Vezano uz okolnost i činjenicu koju je sud utvrdio, dakle da se u konkretnom slučaju radi o darovanju, valja se osvrnuti i na okolnost propisa koji se odnose na opoziv darovanja. Pritom sud naglašava kako tužitelj , na kojemu je teret dokazivanja, nije tijekom postupka dokazao da bi tražio opoziva darovanja radi okolnosti opisanih u čl. 493. i čl. 494. ZOO, tj. da bi tako osiromašio da mu trebaju sredstva za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba ili da bi došlo do grube nezahvalnosti obdarenika, tj. tuženice.
8.2. Stoga je utvrđeno da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani.
9.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje u tekstu ZPP), a isti se sastoje poglavito od troškova zastupanja po stručnom punomoćniku-odvjetniku te su isti troškovi odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, postavljeni zahtjev za nadoknadu troškova temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025 – dalje u tekstu Tarifa).
9.2. S obzirom da je tužitelj u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom, odlučeno je da se odbija i sa svojim zahtjevom za plaćanjem troškova ovog parničnog postupka.
9.3. Slijedom izloženog, tj. obzirom da je parnicu izgubio u cijelosti, odlučeno je da je tužitelj dužan platiti u cijelosti troškove ovog postupka tuženici, a sve u skladu sa članom 154. st. 1. ZPP. Analizirajući troškovnik tuženice utvrđuje se da je isti opravdan i osnovan, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, 107/2025 – dalje u tekstu OT) te je opravdano zatražen trošak sastava odgovora na tužbu, trošak pristupa na tri ročišta, kao i ročište za objavu presude, trošak sastava žalbe te trošak sastava podnesaka koji su opravdani i osnovani, sve temeljem Tbr. 8. toč. 1 i 4., Tbr. 9 i Tbr. 10 toč. 4. Tarife.
10. Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.
U Ivanić-Gradu 10. srpnja 2026.
Sudac:
Jasna Grgurić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).
1. Presuda nepravomoćna
2. Vidi upisnik P
3. DNA:
- Pun. tužitelja Aleksandar Crnković, odvj. u Zagrebu
- Pun. tuženika Davorin Cmrečki, odvj. u Zagrebu
4. Sredi spis
5. Kal. 15 dana
