REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

ZAGREB

Poslovni broj: Us I-1239/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Hrvoju Luiju, odvjetniku iz Zagreba, Zelinska 4, protiv tuženika:

Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, radi poništavanja rješenja, 10. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, KLASA: UP/I-710-03/25-01/236, URBROJ: 514-03- 04/02-26-05 od 19. siječnja 2026. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak upravnom tijelu, koje je u ponovljenom postupku dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak od 2.500,00 €, sa zateznom kamatom koja u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teče od dana donošenja ove odluke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava rješenje od 19. siječnja 2026. godine, kojim je tuženik odbio njezin zahtjev za imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa.

Tuženik je tužiteljičin zahtjev odbio zbog utvrđenja da tužiteljica nema odgovarajuće radno iskustvo u području imenovanja te zbog stava da se stručnim osposobljavanjem ne može smatrati završena stručna obuka za vještaka. Tužiteljica u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano rješenje je nezakonito.

Tužiteljica je 21. studenog 2025. godine podnijela zahtjev za imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa.

Osporavanim rješenjem od 19. siječnja 2026. godine je taj tužiteljičin zahtjev odbijen, pozivom na čl. 126. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25 - ZS). U čl. 126. st. 4. ZS-a je propisano da ako za određeno područje vještačenja za koje osoba traži imenovanje nema mogućnosti završetka odgovarajućeg studija odnosno škole (što u konkretnom slučaju nije sporno), za stalnog sudskog vještaka može se imenovati osoba koja ima odgovarajuće radno iskustvo ili završeno stručno osposobljavanje u području vještačenja za koje traži imenovanje, odnosno osoba koja ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje navedeno područje vještačenja.

Tuženik smatra da tužiteljica nema odgovarajuće radno iskustvo u području imenovanja - jer se to dokazuje potvrdom poslodavca, ugovorom o radu i podacima HZMO-a - te da se ispunjavanjem uvjeta odgovarajućeg radnog iskustva ne može smatrati rad na poslovima vještačenja bez zasnivanja radnog odnosa. Tuženik također smatra da se stručnim osposobljavanjem ne može smatrati završena stručna obuka za vještaka.

Tužiteljica navodi da je stručno osposobljavanje iz čl. 126. st. 4. ZS-a zapravo isto što i stručna obuka, jer tako proizlazi iz čl. 7. st. 2. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (NN 38/14, 123/15, 29/16, 61/19 i 21/22 - Pravilnik), a stručnu obuku je u Hrvatskom društvu sudskih vještaka završila još 2006. godine, kada je i imenovana vještakom za rukopise. Ujedno ističe da je u kontinuitetu od 2006. do 2025. godine bila imenovani vještak za rukopise i obavila velik broj tih vještačenja.

Doista, na temelju čl. 7. st. 2. Pravilnika nakon obavljene stručne obuke odgovarajuća strukovna udruga je dužna na temelju izvješća stalnog sudskog vještaka kod kojeg je kandidat bio na stručnoj obuci (mentora) u roku od mjesec dana izraditi mišljenje u pisanom obliku o uspješnosti obavljene obuke i osposobljenosti kandidata za obavljanje poslova sudskog vještačenja.

Iz navedenog jasno proizlazi da uspješno obavljena stručna obuka (što u tužiteljičinom slučaju nije sporno) rezultira i osposobljenošću kandidata za obavljanje poslova sudskog vještačenja. Inače, tuženik je sâm u svom odgovoru na tužbu naveo čak i to da se na stručnu obuku upućuje kandidat koji već ispunjava uvjet stručnog osposobljavanja ili odgovarajućeg radnog iskustva.

Već zbog toga tužiteljica ispunjava uvjet (završenog stručnog osposobljavanja u području vještačenja) iz čl. 126. st. 4. ZS-a za (ponovno) imenovanje sudskim vještakom.

Sud posebno napominje da Pravilnik i dalje (već dulje vremena) nije usklađen s izmjenama ZS-a (za što je odgovoran upravo tuženik), ali istovremeno taj podzakonski propis nije stavljen izvan snage te je na temelju čl. 127.b st. 5. ZS-a nužan radi propisivanja postupka imenovanja vještaka.

Nadalje, sud ne dovodi u pitanje tvrdnju tužiteljice (koju ni tuženik ne osporava i koja je potkrijepljena odgovarajućom dokumentacijom) da je u kontinuitetu od 2006. do 2025. godine (dakle, 19 godina) bila vještak za rukopise i obavila velik broj tih vještačenja.

U tom smislu pravilno dalje tužiteljica ukazuje u tužbi na to da dokazivanje odgovarajućeg radnog iskustva u smislu čl. 126. st. 4. ZS-a ne može arbitrarno biti ograničeno samo na ugovor o radu, e-radnu knjižicu ili na potvrdu poslodavca o vrsti poslova, odnosno na radni odnos, jer to kao takvo nigdje nije propisano. Osim toga, tužiteljica je ionako dostavila potvrdu HZMO-a o ostvarenom drugom dohotku od 2006. do 2025. godine u vidu obavljanja poslova vještaka za rukopise. Dakle, sud ne može zanemariti činjenicu da je odgovarajuće radno iskustvo iz čl. 126. st. 4. ZS-a tužiteljica (ako već ne i prije) stekla i upravo radeći kao zakonski imenovan vještak za rukopise u vrlo dugom razdoblju od 19 godina.

Nadalje, tužiteljica je i bez obzira na to dostavila i potvrdu Zagrebačke banke d.d. (kao poslodavca) da je od 1990. do 2005. godine obavljala stručne poslove procjene ispravnosti i autentičnosti dokumenata bankarskog prava, što joj je 2005. godine potvrdio i VG, kasniji mentor na stručnoj obuci za vještaka. Tužiteljica ističe da u međuvremenu nije bilo promjene uvjeta imenovanja pa je imala legitimno očekivanje ponovno biti imenovana, uz načelo zaštite stečenih prava i uz načelo razmjernosti. Navodi da je nakon svega nejasno kako ispunjeni uvjeti stručnog osposobljavanja ili odgovarajućeg radnog iskustva mogu nakon 20 godina nestati pa se onda postavlja pitanje ne bi li po stavu tuženika trebalo ponoviti, odnosno obnoviti sve sudske postupke u kojima je vještačila . Ukazuje na to da joj je ovakvim postupanjem tuženika povrijeđen profesionalni ugled.

Činjenica je da je tužiteljica prije izmjenâ ZS-a - koje su nadležnost za imenovanje stalnih sudskih vještaka stavile u nadležnost tuženika - sukcesivno više puta bila imenovana stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa po različitim predsjednicima drugostupanjskih (žalbenih) sudova, iako je po ranijem propisu (ranijem čl. 126. st. 2. ZS-a) za stalnog sudskog vještaka mogla biti imenovana fizička osoba sa završenim odgovarajućim stručnim studijem, preddiplomskim ili diplomskim sveučilišnim studijem, a iznimno fizička osoba sa završenom srednjom školskom spremom odgovarajuće struke. S obzirom na nespornu činjenicu da u Republici Hrvatskoj ne postoji niti studij, a niti srednja škola za rukopise - tužiteljica strogo formalno po tim ranijim propisima uopće nije mogla biti imenovana stalnim sudskim vještakom za rukopise.

Međutim, isto tako je nesporna potreba za vještakom te struke pa u tom smislu treba ocjenjivati sukcesivne odluke različitih predsjednika sudova kojima su tužiteljicu na temelju odgovarajućeg radnog iskustva i završene stručne obuke (i posljedične osposobljenosti) imenovali vještakom za rukopise.

Sada je pak na snazi odredba čl. 126. st. 4. ZS-a koja i izričito propisuje mogućnost da se za stalnog sudskog vještaka može se imenovati osoba koja ima odgovarajuće radno iskustvo ili završeno stručno osposobljavanje u području vještačenja za koje traži imenovanje, ako za određeno područje vještačenja za koje osoba traži imenovanje nema mogućnosti završetka odgovarajućeg studija odnosno škole.

Prema tome, ako sadržajno stroža odredba (uvjet) nije bila zapreka za tužiteljičino višekratno imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa u periodu od 2006. do 2025. godine (kada su je za stalnog sudskog vještaka imenovali predsjednici drugostupanjskih - žalbenih sudova), tada sud ne vidi razlog zašto se na isti način - a sada i uz postojanje izričito permisivne odredbe čl. 126. st. 4. ZS-a - tužiteljicu i po tuženiku ponovno ne bi moglo imenovati za stalnog sudskog vještaka za područje rukopisa.

Situacija u kojoj na temelju sadržajno permisivnijih odredbi ZS-a u pogledu uvjeta za imenovanje stalnim sudskim vještakom tužiteljica odjednom nakon 19 godina više ne može biti imenovana za stalnog sudskog vještaka u području za koje je prethodno više puta bila imenovana - i to samo zbog činjenice da se u međuvremenu promijenila nadležnost za imenovanje stalnih sudskih vještaka - po ocjeni ovog suda doista predstavlja i teško narušavanje tužiteljičinih stečenih prava i legitimnih očekivanja.

Zaključno, sud utvrđuje da aktualna normativna situacija u čl. 126. st. 4. ZS-a i standard stečenih prava (u smislu tužiteljičinog kontinuiteta statusa stalnog sudskog vještaka za područje rukopisa čak i po sadržajno restriktivnijim propisima) ne opravdavaju stavove tuženika te da načelno dopuštaju mogućnost da tužiteljica ponovno bude imenovana stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa. Zbog toga se osporavano tuženikovo rješenje od 19. siječnja 2026. godine ne može smatrati pravilnim i zakonitim pa je to rješenje uz usvajanje tužbenog zahtjeva poništeno, na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Sud je na raspravnom ročištu odbio daljnje tužiteljičine prijedloge za provedbu saslušanja, jer se u ovoj pravnoj stvari radi spornom pravnom pitanju na činjenično stanje koje proizlazi iz relevantne materijalne dokumentacije.

U ponovljenom upravnom postupku će nadležno upravno tijelo poći od stava ovog suda da tužiteljica u konkretnom slučaju ispunjava opće uvjete za imenovanje stalnim sudskim vještakom za područje rukopisa te će samo provjeriti ispunjavanje varijabilnih uvjeta (državljanstvo, zdravstvena sposobnost, nekažnjavanje i polica osiguranja).

S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj ica na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i o trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužiteljici na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €, na što zatražene zatezne kamate u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove odluke (čl. 144. st. 4. ZUS-a). Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 25. svibnja 2026. godine, jer taj podnesak po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora.

U Zagrebu, 10. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Hrvoje Lui

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije