REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1483/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Tamari Došen kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja VV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku iz Pazina, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103002960 zaključenog između parničnih stranaka i koji je dana 26.05.2006. solemniziran kod javne bilježnice Nataše Jeromela Mauša, u Pazinu, pod brojem OU-98/06:

- odredba iz članka 2., članka 3. i članka 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 7. kojom je propisana valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, kao i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja,

- odredba iz članka 8. u dijelu u kojem je propisano da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

- odredba iz članka 10. stavka 1. u cijelosti koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

II. Odbija se zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim u cijelosti Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 5103002960 koji je zaključen između parničnih stranaka i koji je solemniziran kod javne bilježnice Nataše Jeromela Mauša, iz Pazina, dana 13.01.2016. pod posl. br. OV- 49/2016."

III. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se nalaže tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320 da tužitelju VV, OIB [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati novčani iznos od 4.544,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 763,85 EUR od dana 30. svibnja 2006.,

- na iznos od 3.780,82 EUR od dana 12. lipnja 2019. sve do isplate, po stopi sukladno čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91.,73/91.,111/93.,3/94., 7/96.,91/96.,112/99. i 88/01.) u visini utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 72/02., 153/04.), a počevši s 1. siječnjem 2008. u skladu s čl. 29. st. 1 i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. i 69/2026.) u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 9%, odnosno počevši od 30. lipnja 2011. godine 7% koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, počevši od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počevši s 1. siječnjem 2023. po stopi nastaloj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počevši s 30. prosincem 2023. uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim se tuženiku nalaže isplata 17.964,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1.781,64 EUR od dana 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 7.393,58 EUR od dana 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 5.271,53 EUR od dana 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 3.517,51 EUR od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, te isplata zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do 12. lipnja 2019. na iznos od 3.780,82 EUR.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta od 297,92 eura/ 2.244,66 kuna i 388,22 eura/2925,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 2.596,71 euro sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi nastaloj uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška od 4.500,00 eura zajedno sa sporednom tražbinom, te dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška od 4.375,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12. lipnja 2019. tužitelj navodi da je 26. svibnja 2006. s tuženikom zaključio ugovor o kreditu za izgradnju stambenog prostora broj 2402006- 1031262160/51400607-5103002960 u iznosu kunske protuvrijednosti 124.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan odobrenja žiro računa banke, da je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750%, a utvrđuje se odlukama banke, da ugovorom nisu utvrđeni parametri i metode njihovog izračuna koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, da je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima ugovornih strana na štetu tužitelja, jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju ovaj ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema egzaktnih kriterija, da ga je u odnosu na valutnu klauzulu tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe već ga samo prihvatiti, da niti konverzijom nije uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana. S obzirom na ništetnost ugovornih odredbi tužitelj zahtijeva povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao, razliku između plaćenih i otplatnim planom utvrđenih anuiteta, podneskom od 23. prosinca 2020. zahtjeva razliku između plaćenih i početnih anuiteta nakon 1. veljače 2016. do zatvaranja kredita 30. studenog 2017., podneskom od 20. rujna 2024. potražuje iznos konverzijom uvećane glavnice i iznosa naknade odobravanja kredita te utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju troška odobrenja kredita, podneskom od 5. svibnja 2026. visinu zahtjeva usklađuje s nalazom vještaka.

2. Odgovorom tuženik navodi da su zaključenjem aneksa o konverziji 12. siječnja 2016. stranke riješile sva sporna pitanja, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare protekom trogodišnjeg roka od izvršenih uplata, osporava navode o nedopuštenim i nepoštenim ugovornim odredbama, osporava da je tužitelj njegovim postupanjem doveden u neravnopravan položaj, ističe prijeboj manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike od 2.244,66 kuna i kamatne stope od 2.925,06 CHF, osporava početak tijeka zateznih kamata, protivi se preinaci tužbe i povlačenju tužbenog zahtjeva zbog njegovog smanjenja. Podneskom od 26. rujna 2024. čini nespornim naplatu 5.755,21 kune na ime naknade za obradu i odobrenje kredita.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor i dodatak ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko vještačenje i saslušan tužitelj. Tuženik je podneskom od 20. ožujka 2026. odustao od saslušanja svjedokinje KV.

3.1. Člankom 2. i 3. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103002960 od 25. siječnja 2006. tužitelju je odobren gotovinski hipotekarni stambeni kredit u protuvrijednosti 124.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita, člankom 6. i 7. dogovorena je otplata u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja računa banke koje dospijevaju svakog prvog u mjesecu, , člankom 8. određena je promjenjiva redovna godišnja kamata u skladu s odlukama banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750%, člankom 10. dogovorena je naknada za obradu zahtjeva od 1% iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna, a naplaćuje se prilikom plasmana kredita te naknada za prijevremenu otplatu u skladu s tada važećim odlukama banke.

3.2. Aneksom od 12. siječnja 2016. stranke su ugovorile izračun konverzije na način da se otplata obveze po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan plaćanja; te je na dan zaključenja aneksa postojao manjak uplata od 3.589,24 eura, dok glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 72.598,78 eura.

3.3. Financijskim vještačenjem od 17. veljače 2026. po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš utvrđena je preplata u razdoblju do 30.09.2015. koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u iznosu od 1.781,64 EUR, preplata, razlika između plaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na iznose koje je trebao platiti po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorenog tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivna tečajna razlika od 7.393,58 EUR. Obračunata je zatezna kamata na preplatu kamate i tečajne razlike od dana svake pojedine uplate do 30. rujna 2015. od 3.780,82 EUR. Tuženik je tužitelju u konverziji kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak od 3.517,51 EUR te je za toliko uvećao glavnicu konvertiranog kredita. Primjenom početnih parametara glavnica konvertiranog kredita je trebala biti umanjena za 5.271,53 eura.

3.4. Tužitelj, kvalificirani zidar, iskazuje da je kod tuženika imao otvoren račun za obrt, obavljao sva plaćanja i zatražio kredit kojeg je utrošio za izgradnju obiteljske kuće na parceli naslijeđenoj od oca, koja je namijenjena stanovanju, a na toj adresi je registriran njegov zidarski obrt, znao je da banka mora zaraditi, pitao je za kredit u eurima jer je posao vezivao za euro ali mu je gospođa KV, koju poznaje osobno rekla da njegova primanja ne bi omogućila kredit dovoljan za dovršetak kuće i ponudila mu je kredit u CHF-u, pokazala mu je projekcije kredita u CHF, kretanja gotovo nepromijenjenog tečaja u prethodne tri godine, ukazujući mu na stabilnost tečaja CHF- a., kredit je otplaćivao neovisno o svojoj financijskoj situaciji, prodao je osobni automobil, jer je smatrao da kredit mora vraćati. Preračunavanje u drugu valutu je bilo izuzetno nepovoljno, pa je prihvatio kada je izmijenjen zakon, premda je ostao šokiran što se nakon gotovo deset godina redovitog plaćanja glavnica povećala za oko 20 tisuća eura. Nakon konverzije je dugovao približno 80.000,00 eura, 50.000,00 je pozajmio od prijatelja i rodbine, a za 30.000,00 je kod tuženika podigao kredit bez hipoteke. Otplatio je 50.000,00 eura kako bi skinuo hipoteku s kuće, a u međuvremenu je kredit otplatio u cijelosti. Odobreni iznos kredita je djelomično bio pravdan materijalom za dovršetak kuće, ali nije siguran da li je taj iznos banka plaćala izravno dobavljaču. Nije siguran ali mu se čini da je dobio iznos umanjen za taj postotak naknade za odobrenje kredita. Nitko mu prije potpisivanja ugovora nije objasnio po kojim kriterijima bi se kamatna stopa mijenjala niti mu je predočena projekc ija otplatnog plana prema kojem bi se kamata ili tečaj povećao za 1 postotni poen. Značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule mu je poznato jer je svoj posao obračunavao i naplaćivao u kunama ali vezivao za tečaj eura. Nije mu rečeno što bi naknada za obradu kredita obuhvaćala. Pročitao je bitne dijelove ugovora koji je pročitan i kod javnog bilježnika.

4. Utvrđeno je da:

- je tužitelj s tuženikom 26. svibnja 2006. zaključio ugovor o gotovinskom hipotekarnom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103002960 u iznosu kunske protuvrijednosti 124.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s otplatom u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja,

- je ugovorena promjenjiva, godišnja, redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750%, a utvrđuje se odlukama banke,

- se kamatna stopa promijenila 1. siječnja 2008. na 5,25%, 1. travnja 2009. na 5,60%, 1. listopada 2010. na 5,35%, 1. svibnja 2011. na 5,05%, 1. listopada 2011. na 4,70% i

1. siječnja 2014. na 3,23%,

- ukupna preplata anuiteta s osnova preplaćene kamate i tečaja iznosi 9.175,22 eura,

- ukupna preplata anuiteta kao razlika stvarno plaćene kamate i kamate iz početnog otplatnog plana CHF kredita iznosi 1.781,64 eura,

- ukupna preplata anuiteta kao razlika naplaćenog tečaja i početnog tečaja CHF iznosi 7.393,58 eura,

- zakonska zatezna kamata na iznose mjesečnih preplata do 30. rujna 2015. iznosi 3.780,82 eura,

- razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 5.271,53 eura,

- je konverzijom utvrđeni manjak od 3.517,51 euro, za koji iznos je uvećana glavnica konvertiranog kredita,

- je naplaćeno 763,85 EUR/5.755,21 kuna na ime naknade za obradu i odobrenje kredita 30. svibnja 2006.,

- je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- ugovor ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- ugovor ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope.

5. Prema članku 29. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz članka 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. istoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz istoga članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Sud u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ne bi trebao prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, Erste & Steiermarksiche Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je t ime postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81.,82.i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio odlukom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je Erste & Steiermarksiche Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije potrošače nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

9. Ustavni sud RH je odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021. odbio ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

10. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014., stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 87. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe postupanje u skladu s člankom 62. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača, obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene.

11. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata. Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19).

12. Člancima 1021.-1025. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, 69/2026.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, može kredit vratiti prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ali je u oba slučaja dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada je kredit trebalo vratiti prema ugovoru.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor bi trebao sadržavati kamatu, cijenu bančinih novčanih sredstava.

13. Nije sporno da je ugovorena zaštitna valutna klauzula odobrenjem kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i njegovom otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nije sporno da ugovor ne sadrži kriterije na temelju kojih bi korisnik mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule. Tuženik je znao za rizik koji nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije obavijestio korisnika da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro.

Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja.

14. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja odlukom o kamatnim stopama kreditora ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nesporno je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora, a pristanak korisnika na promjene potpisom unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu ne može se smatrati valjanim.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj. Davatelj kredita je korisnika doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta. Nametnuta obveza uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetna u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima

15. Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. dodana je iza članka 19. glava IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ s ciljem da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu se kredit konvertira radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran, a izračunava na način određen člankom 19.c. Izračun konverzije sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR, uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da do 30. rujna 2015. tužitelj nije uplatio dovoljno.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima, kada je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima.

17. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

18. Prema odluci suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020 potrošač bi se mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čega se takvim pristankom odriče.

19. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi.

20. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno članku 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj oštećen i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR, ali u manjoj mjeri. Dodatkom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

21. Uvažavajući odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. prema kojoj tužitelju, korisniku kredita, pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i bez oduzimanja konverzijom utvrđene preplate, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev.

22. Odredba članaka 10. osnovnog ugovora o kreditu o obvezi i suglasnosti korisnika da prije korištenja kredita plati 1% naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prilikom isplate plasmana kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a po vjerovniku nametnuta obveza, koja nije predviđena Zakonom o obveznim odnosima koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca, su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetne u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

22.1. Sud je primjenom čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršio preračunavanje priznatog iznosa plaćene naknade za obradu i odobrenje kredita primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.)

23. Dospijeće zatezne kamate na iznos naplaćene naknade "za obradu i odobravanje" određeno je danom isplate odobrenog iznosa kredita, a dospijeće zatezne kamate obračunate ne mjesečne razlike anuiteta danom podnošenja tužbe u skladu s člankom 31. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima .

24. Prema zapisniku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, poslovni broj Su IV – 162/2021 26. studenoga 2021. dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

Sud smatra da je u odnosu na zahtjev postavljen podneskom od 23. prosinca 2020., 20. rujna 2024. i 5. svibnja 2026. kojim je zahtjev usklađen s izračunom financijskog vještaka riječ o preinakama koje tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka za što nije on kriv te je u skladu s člankom 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.) izmijenjenim člankom 39. u vezi s člankom 117. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19) te se odnosi na sve postupke u tijeku, raspravljanje dovršeno po posljednjem preinačenom zahtjevu.

25. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje da je 4. travnja 2012. podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. za preplaćenu kamatu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. za preplaćeni tečaj.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike sa sjednice održane 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema točkama 4. i 5. zapisnika sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-33/2022-2 održane 31. siječnja 2022. pravna posljedica tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka jeste da rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Budući da do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina za preplaćenu kamatu računajući 13. lipnja 2014. ni za razliku tečaja računajući 14. lipanj 2018., a odredba o "naknadi za obradu i odobrenje" je tek utvrđena ništetnom prigovor zastare ne bi bio osnovan.

26. Sud točkom V izreke nije prihvatio prigovor tuženika radi umanjenja njegove obveze za iznos kada su kamate i tečaj bili manji od početnih jer je cijeli postupak ispravljanje posljedica povrede interesa potrošača, pa stoga vraćanje primljenog na temelju ništetnih odredbi kojima je povrijeđena ravnoteža na štetu potrošača ne podrazumijeva umanjenje tuženikove obveze isplate za onoliko koliko je tužitelj platio manje u vrijeme kada su kamatne stope ili tečaj CHF bili niži od početno ugovorenih. Negativna razlika nije novčani iznos kojeg tužitelj duguje tuženiku te kao potraživanje ne postoji, a kada bi i postojao bio bi u zastari.

27. Tužitelju je priznat trošak vještačenja od 600,00 eura, pristojbe na tužbu od 121,71 eura (jer je plaćena), nagrade punomoćniku prema visini dosuđenog iznosa, za sastav tužbe, podneska od 23. prosinca 2020., 20. rujna 2024. i 5. svibnja 2026. te zastupanja na ročištima 30. rujna 2024., 29. travnja i 8. lipnja 2026. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu 20. siječnja 2021. prema Tbr. 9.2. OT 50 bodova, ukupno 750 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52.3. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 1.875,00 eura.

Tužitelju nije priznata nagrada punomoćniku za sastav podneska od 18. ožujka i 21. travnja 2026. jer se navodi ponavljaju i zastupanja na ročištu 13. svibnja 2026. koje je odgođeno zbog nedovoljno rano dostavljenog tužiteljevog podneska.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023. i 146/2025.) Dosuđeni iznos obuhvaća trošak vještačenja i pristojbe u punom iznosu koji su bili potrebni zbog osporavanja cijele tužba te nagradu adekvatnu prihvaćenom dijelu zahtjeva, potrebnom za vođenje parnice.

Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima .

27. Prema članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođeni su plaćanja pristojbe potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega tužitelj nije pozvan na uplatu pristojbe na presudu.

U Puli 10. srpnja 2026.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćniku tužitelja Bojanu Zustoviću, odvjetniku iz Pazina

2. punomoćniku tuženika Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba