Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-615/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, Ivana Gundulića 5, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilic 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. lipnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 10. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-3567062, od dana 12. 07. 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OU-1496/06, dana 17. 07. 2006. godine, koji glasi:" promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-3567062, od dana 12. 07. 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OU-1496/06, dana 17. 07. 2006. godine, koji glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 22,000.00 (dvadesetdvijetisuće švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu pod brojem 528-50-3567062, od dana 12. 07. 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem: OU-1496/06, dana 17. 07. 2006. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužiteljici VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 2.511,84 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
na iznos od 1,30 € Od 31.08.2006. pa do isplate
na iznos od 1,44 € Od 30.09.2006. pa do isplate
na iznos od 1,13 € Od 31.10.2006. pa do isplate
na iznos od 0,17 € Od 30.11.2006. pa do isplate
na iznos od 6,33 € Od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 9,24 € Od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 11,30 € Od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 12,30 € Od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 10,00 € Od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 10,59 € Od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 7,01 € Od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 4,41 € Od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 5,26 € Od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 6,82 € Od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 6,82 € Od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 5,49 € Od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 8,35 € Od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 10,67 € Od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 13,92 € Od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 13,34 € Od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 17,72 € Od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 17,05 € Od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 18,77 € Od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 32,51 € Od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 29,86 € Od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 41,40 € Od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 38,42 € Od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 33,62 € Od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 43,81 € Od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 56,77 € Od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 47,62 € Od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 50,85 € Od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 46,78 € Od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 47,54 € Od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 64,91 € Od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 66,47 € Od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 80,96 € Od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 73,52 € Od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 65,37 € Od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 64,50 € Od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 63,87 € Od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 67,76 € Od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 71,15 € Od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 71,60 € Od 29.02.2012. pa do isplate
na iznos od 69,26 € Od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 70,84 € Od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 71,92 € Od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 70,10 € Od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 70,58 € Od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 69,21 € Od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 66,26 € Od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 69,41 € Od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 70,92 € Od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 69,86 € Od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 63,92 € Od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 68,97 € Od 28.02.2013. pa do isplate
na iznos od 69,41 € Od 31.03.2013. pa do isplate
na iznos od 67,43 € Od 30.04.2013. pa do isplate
na iznos od 61,28 € Od 31.05.2013. pa do isplate
na iznos od 61,13 € Od 30.06.2013. pa do isplate
na iznos od 62,62 € Od 31.07.2013. pa do isplate
sve to u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužiteljici VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.553,93 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja, tj. od 10. srpnja 2026., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužbeni zahtjev:
"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, tužiteljici VU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 241,39 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:
na iznos od 4,56 €
Od 30.11.2007. pa do isplate
na iznos od 4,49 €
Od 31.12.2007. pa do isplate
na iznos od 4,53 €
Od 31.01.2008. pa do isplate
na iznos od 4,52 €
Od 29.02.2008. pa do isplate
na iznos od 4,54 €
Od 31.03.2008. pa do isplate
na iznos od 4,38 €
Od 30.04.2008. pa do isplate
na iznos od 8,52 €
Od 31.05.2008. pa do isplate
na iznos od 8,53 €
Od 30.06.2008. pa do isplate
na iznos od 8,28 €
Od 31.07.2008. pa do isplate
na iznos od 8,18 €
Od 31.08.2008. pa do isplate
na iznos od 8,17 €
Od 30.09.2008. pa do isplate
na iznos od 8,72 €
Od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 8,17 €
Od 30.11.2008. pa do isplate
na iznos od 8,61 €
Od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 8,57 €
Od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 8,49 €
Od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 8,26 €
Od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 8,16 €
Od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 7,89 €
Od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 7,66 €
Od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 7,57 €
Od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 7,50 €
Od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 7,37 €
Od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 7,19 €
Od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 7,16 €
Od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 7,11 €
Od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 7,08 €
Od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 6,93 €
Od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 6,93 €
Od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 6,76 €
Od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 6,67 €
Od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 6,95 €
Od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 6,71 €
Od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 0,69 €
Od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 0,66 €
Od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 0,63 €
Od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 0,64 €
Od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 0,66 €
Od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 0,62 €
Od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 0,61 €
Od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 0,58 €
Od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 0,56 €
Od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 0,58 €
Od 31.05.2011. pa do isplate
a sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 12. 07. 2006. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50-3567062, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se navedenim Ugovorom obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Tužiteljica se navedenim Ugovorom obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95% godišnje. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,95% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je zbog promjene kamate došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Navedenim promjenama kamatne stope, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužiteljica temeljem razlike u kamati preplatila mjesečne anuitete u ukupnom iznosu od 1.818,77 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 4,95% i svake promijenjene kamatne stope. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Osim što tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužiteljicu u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.
2. Nadalje tužiteljica navodi da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tuženik kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 18.925,47 kn, što zajedno sa razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 20.744,24 kn. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takvu obvezu.
3. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13, od dana 13. lipnja 2014. godine, gdje je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d., "u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisen bank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisen bank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Navodi tužiteljice, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 09. travnja 2015. godine, pod brojem Revt- 249/14.
4. Također se tužiteljica poziva i na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d., "u razdoblju od 01. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisen bank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
5. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika. Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Time u vezi tužiteljica ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, zbog čega je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredbi stekao.
6. Tužiteljica je prvotno specificirala tužbeni zahtjev tako da uz postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu potražuje i isplatu i to iznosa od 1.818,77 kn/241,39 eura na ime pretplaćenih iznosa kamata sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i iznos od 18.925,47 kn/2.511,84 eura, a nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kao i dopune nalaza istog vještaka tužiteljica je uskladila svoj tužbeni zahtjev u valuti EUR i to podneskom od 3. ožujka 2026. godine, znači visina tužbenog zahtjeva konačno postavljenog identična je visini tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi.
7. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je neosnovano pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja presuda je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini i njome se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača, odnosno na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebnom pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirjane Borić, pod brojem OU-1496/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala.
8. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Tuženik je nadalje istakao i prigovor zastare, budući je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 7. lipnja 2021. godine, a kako to proizlazi iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a u smislu čl. 215. ZOO-a. Posebno tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, te ističe da je protekao petogodišnji zastarni rok jer je presuda Visokog trgovačkog suda u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. a tužba je podnesena 7. lipnja 2021. godine.
10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 12. srpnja 2006. godine, otplatni plan, provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, kao i dopuna nalaza istog vještaka, saslušana je tužiteljica i pročitani su podnesci stranaka.
11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
12. Tužiteljica VU u svom iskazu je navela da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključila 12. srpnja 2006. godine, a za kupovinu stana. Ugovor je zaključen u valuti CHF. Kada je trebala kredit radi kupovine stana otišla je kod tuženika jer je tamo i imala tekući račun na koji je primala plaću i trebala je kredit u vrijednosti od 20.000,00 eura. Tada joj je gospođa KU, djelatnica tuženika, sugerirala da uzme kredit u valuti CHF jer joj je isti povoljniji, bila bi joj manja rata kao i kamata na što je pristala i njoj sve prepustila. U vrijeme zaključenja ugovora radila je u KBC Osijek, a sada je u mirovini. Kada joj je kredit odobren u banci su sačinili ugovor koji je načelno pročitala a isključivo ono što je nju zanimalo, znači iznos kredita i mjesečna rata te je odmah napravljeno da joj se mjesečna rata kredita usteže sa plaće. Nitko ju nije upozorio na bilo kakve rizike zaključenja ovog ugovora. Navela je da nema saznanja što znači valutna klauzula osim onog osnovnog znanja da je kredit odobren u valuti CHF i da će joj se ustezati od plaće protuvrijednost u kunama. Nadalje je navela da se radilo o tipskom ugovoru i ona nije imala nikakve mogućnosti pregovarati već da isti samo potpiše, a također joj ni javni bilježnik nije tumačio odredbe ugovora o kreditu već je isti samo potpisala i javni bilježnik ovjerio. Sva sredstva iz kredita iskoristila je za kupnju stana u kojem i danas živi. Nikada nije bila član trgovačkog društva niti je imala registriran obrt i nikada tu nekretninu nije iznajmljivala, niti obavljala nekakvu djelatnosti. Početna rata iznosila joj je oko 1.500,00 kn, a ubrzo joj je porasla na 2.100,00 kn, ali nikada nije išla u banku da joj objasne zbog čega je tako, jer su njezine kolegice također imale takvu vrstu kredita za koje su se obratile banci te je od njih imala povratnu informaciju zbog čega je tako. Navela je da nije išla niti u jednu drugu banku osim ove i bila je zadovoljna ovim ugovorom o kreditu u vrijeme njegova zaključenja. Razumjela je značenje valutne klauzule i da se rata kredita može nešto povećavati i smanjivati ali nije razumjela da može tako rapidno rasti. Navela je da je kredit u cijelosti otplaćen.
13. Iskazu tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je također poklonio vjeru iskazu tužiteljice u kojem kazuje da joj je kredit vezan uz CHF valutu bio predočen najpovoljnijim te joj je upravo preporučeno sklapanje predmetnog ugovora, a također je sud povjerovao njezinom iskazu i u dijelu u kojem kazuje da joj nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva, odnosno nije joj niti pojašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula.
14. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te dali je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i s osnove valutne klauzule.
16. Među strankama nije sporno da su dana 12. 07. 2006. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-3567062, kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se navedenim Ugovorom obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je korisniku kredita uručen po isplati kredita. Tužiteljica se navedenim Ugovorom obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95% godišnje.
17. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je četvrtotužena Raiffeisenbank u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.
18. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da su četvrtotuženik Raiffeisenbank u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.
19. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.
20. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).
21. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
22. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
23. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
25. Ocjenjujući ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.
26. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.
27. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.
28. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 TU od 23. travnja 2015.).
29. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.
30. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope po odluci banke s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.
31. Da li je tužbeni zahtjev za isplatom osnovan, i do kojih iznosa, odgovor je dobiven nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Lidiji Balog. Zadatak vještaku određen je rješenjem od 4. travnja 2024. godine, te je naloženo vještaku da vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenice koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja oboje za period od sklapanja ugovora o kreditu pa do njegove konačne otplate, kao i na okolnost razlike nastale na ime više plaćene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i da izračuna tzv. negativnu razliku.
32. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 27. svibnja 2024. godine proizlazi da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 4,95%, te je tužiteljica tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platila više ukupno 378,43 CHF što preračunato u kune iznosi 1.818,80 HRK, odnosno 241,39 EUR. Nadalje iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica tijekom perioda otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi promjene važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 17.776,92 HRK a ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj pretplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno pretplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike iznose 18.925,45 HRK, odnosno 2.511,84 EUR. Vještak je također sukladno zadatku suda izračunao i tzv. negativne razlike, te naveo da je tužitelj platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita i to u iznosu od 1.148,53 HRK/152,44 EUR.
33. Na nalaz i mišljenje tuženik je istakao prigovore, ali samo pravne naravi, da bi u podnesku od 24. studenog 2025. godine istakao prigovor da zbroj pojedinačnih iznosa na koji teku zatezne kamate ne odgovara ukupnom iznosu koji tužiteljica potražuje. Tužiteljica potražuje iznos od 2.359,40 EUR, a zbroj pojedinačnih iznosa je 2.511,84 EUR, što znači da je tužiteljica podneskom od 12. studenog 2025. godine uredila tužbeni zahtjev na način da je isti smanjila s čijim povlačenjem je tuženik suglasan ali potražuje trošak zastupanja. Na održanom ročištu 10. prosinca 2025. godine tužiteljica je navela da je nakon uvida u nalaz i mišljenje vještaka utvrdila da je vještak utvrdio pretplatu po osnovi samo pozitivne tečajne razlike u iznosu od 2.511,84 EUR, ali navedeni iznos nije iskazao u valuti EUR i navedeni iznos u tablici nije pribrojen utvrđenoj pretplaćenoj kamati nego je vještak iskazao tečajne razlike anuiteta koje je tužitelj plaćao manje u odnosu na početno ugovoreni i tome pribrojio više plaćenu kamatu, što znači da je vještak samostalno prebio manje plaćene tečajne razlike sa pozitivnim tečajnim razlikama što nije niti bio zadatak vještaka, slijedom čega je sud zatražio od vještaka da se očituje, a što je isti i učinio u svojoj dopuni 6. veljače 2026. godine.
34. Iz dopune nalaza vještaka vještak je prikazao odvojeno pretplatu po osnovi promjenjive kamatne stope a odvojeno pretplatu po osnovi pozitivne tečajne razlike i po osnovi negativne tečajne razlike, te proizlazi da je po osnovi pretplaćene kamate tužiteljica platila više 241,39 EUR, a po osnovi pozitivne tečajne razlike tužiteljica je pretplatila 2.511,84 EUR, a manje je platila -152,44 EUR kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja.
35. Sukladno tome tužiteljica je podneskom od 3. ožujka 2026. godine specificirala tužbeni zahtjev a čije potraživanje je identično kao i u tužbi, što znači da tužiteljica nije povukla dio tužbenog zahtjeva.
36. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici i kamatnoj stopi. Tužiteljica na nalaz i mišljenje nije imala primjedbi, te je sukladno tom nalazu i specificirala tužbeni zahtjev tako da je od ukupno pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja potražuje 2.511,84 eura, a po osnovi pretplaćene kamate 241,39 eura, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tuženik je istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ali pravne prirode, te vezano za zbroj pojedinačnih iznosa, a nakon što je vještak sačinio dopunu tuženik nije imao primjedbi.
37. Budući da tuženik, iako se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu po osnovi i visini, nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no prigovorio je nalazu iz razloga što je temeljen na premisi da je među strankama ugovoren fiksni tečaj a što nije bila ugovorna volja stranaka. Sud navedeno nije cijenio osnovanim jer kako je odredba ugovora o ugovornoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi određena ništetnom opravdano je da onaj tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita treba uzeti tužitelju kao početni parametar za izračun tužiteljevog potraživanja. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala. Naime, u skladu sa čl. 214. ZOO-a/91. kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom.
38. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja po osnovi tečajne razlike i u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti. Sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž- 6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 7. lipnja 2021. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.
39. Međutim, osnovan je prigovor zastare vezan za isplatu u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Naime, u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu presuda Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. godine kojim je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 postala pravomoćna u potvrđenom dijelu, a kako je tužba podnesena 7. lipnja 2021. godine a presuda Visokog trgovačkog suda u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, nastupila je zastara potraživanja tužiteljice po osnovi isplate a vezano za promjenjivu kamatnu stopu, jer je protekao petogodišnji zastarni rok pa je u tom dijelu sud odbio tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.
40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i st. 5., te čl. 155. ZPP- a. Odlučujući o trošku sud je krenuo od činjenice da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je postavila zahtjev za utvrđenjem ništetnosti te isplatom. U postupku je uspjela sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti, te djelomično sa zahtjevom za isplatom tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti 100% dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 91,24 % (od zatraženih 2.753,23 eura, dosuđeno je 2.511,84 eura). Tužiteljev uspije u postupku je stoga 95,62% (191,24%/2) a tuženikov je 4,38%.
41. U čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica je samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva 8% nije uspjela u postupku, pa je tuženik u cijelosti dužan naknaditi troškove.
42. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 9. studenog 2023. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 12. studenog 2025. godine iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3. ožujka 2026. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 4. travnja 2024. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 13. studenog 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 10. prosinca 2025. godine iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 19. svibnja 2026. godine iznos od 100,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 12. lipnja 2026. godine iznos od 200,00 eura, pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a iznos od 450,00 eura, troškove vještačenja u iznosu od 230,00 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 73,93 eura, tj. ukupno 2.553,93 eura.
43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 10. srpnja 2026.
Sutkinja
Snježana Brajko
POUKA O PRAVU NA ŽALBU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
