REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-489/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Erazma Barčića 5, protiv tuženika GRADA RIJEKE, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po punomoćniku Mateju Miletiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društa Barić i Miletić d.o.o. iz Rijeke, Andrije Medulića 1, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljene 10. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci ispraviti upis prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica], Stambena [adresa], površine 341 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na posebnom dijelu te nekretnine oznake:

- 7. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-7), Zgrada u [adresa],

- jednosobni stan br. 8 na drugom katu koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice s WC- om i hodnika, ukupne površine 18,29 m2,

- 17. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-17), Zgrada u [adresa],

- jednosobni stan br. 18 na četvrtom katu koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice s WC-om i predsoblja, ukupne površine 18,50 m2,

- 32. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-32), Zgrada u [adresa], S [adresa],

- jednosobni stan br. 33 na sedmom katu koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice s wc-om i predsoblja, ukupne površine od 18,50 m2,

- 47. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-47), Zgrada u [adresa], S [adresa],

- jednosobni stan br. 48 na desetom katu koji se sastoji od jedne sobe, hodnika I kupaonice s WC-om ukupne površine od 18,05 m2,

- 54. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-54), Zgrada u [adresa], S [adresa],

- jednosobni stan br. 55 na jedanaestom katu koji se sastoji od jedne sobe, kupaonice s WC-om i hodnika ukupne površine 17,87 m2,

na način da na istom upiše pravo vlasništva Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 u 1/1 dijela, uz istodobno brisanje vlasništva tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, po pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928 naknaditi tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 trošak parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. kolovoza 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi ispravka upisa prava vlasništva na posebnim dijelovima nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], stambena zgrada [adresa], površine 314 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to etaže oznake E-7, E-17, E-32, E-47 i E-54, na način da se tužitelj upiše kao vlasnik nekretnine, uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika, po pravomoćnosti presude.

2. U tužbi navodi da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Z-949/2023 od 16. srpnja 2025., u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku novotvorene zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], odbijen njegov prigovor radi ispravka upisa vlasništva posebnih dijelovima - etaža E-7, E-17, E-32, E-47 i E-54 (stanovi) na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te je upućen da svoje pravo ostvaruje u parnici, tužbom za ispravak, slijedom čega da, sukladno odredbi članka 203. i 205. Zakona o zemljišnim knjigama, u zakonskom roku, podnosi tužbu. U navedenom postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] predmetne etaže da su, temeljem zapisnika Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-1/2009/6087 od 27. kolovoza 2019., a sukladno pravomoćnim presudama zbog ogluhe i priznanja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011., P- 2959/2011 od 30. kolovoza 2011. i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016., upisane kao vlasništvo tuženika. Navedena novoformirana nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] da odgovara starim nekretninama oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na kojim je bilo upisano „općenarodna imovina-organ upravljanja poduzeće Vulkan, Rijeka“. Navodi da je iz navedenih pravomoćnih presuda razvidno da je tuženik (tamo tužitelj) radi priznanja prava vlasništva na predmetnim stanovima, podnio tužbu protiv pravnih slijednika upisanog korisnika, i to Auto-Kuća Jasmin d.d. u stečaju, Vulkan- Servis d.d. u stečaju i Vulkan-Dibo d.d. u stečaju, a iz čega jasno proizlazi da se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari, s obzirom da nema subjektivnog identiteta stranaka, odnosno jer tužitelj nije bio stranka u navedenim parničnim postupcima, niti mu je uopće dana mogućnost sudjelovanja u istima. Iz tih razloga da se učinak citiranih presuda na njega ne odnosi, pa nema procesnih zapreka za raspravljanje o pravu vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini. Nadalje, navodi da je već u vrijeme donošenja navedenih presuda bio vlasnik prijepornih stanova ex lege, dakle temeljem zakona, odnosno sukladno odredbi članka 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom, i to kao neprocijenjena imovina bivših društvenih poduzeća koji su raspolagali navedenim stanovima na način da su iste davali u posjed svojim djelatnicima kao stanarsko pravo, a u postupku pretvorbe i privatizacije predmetne stanove nisu unijeli u temeljni kapital. U vezi s navedenim, ističe da je stanom broj 8 (etaža E-7) raspolagalo Brodogradilište Viktor Lenac Rijeka, i to ugovorom o korištenju stana broj 8336-006078 (stanar SU) od 1. listopada 1979. i odlukom o davanju stana na korištenje od 4. travnja 1989., a odlukom broj 35/92 od 5. svibnja 1992. da je utvrđeno da vrijednost stanova nije unijeta u društveni kapital poduzeća. Stanom broj 18 (etaža E-17) također da je raspolagalo Brodogradilište Viktor Lenac Rijeka, i to ugovorom o korištenju stana broj 8336-10872 od 13. prosinca 1966., ugovorom o korištenju stana broj 8336-22836 od 13. svibnja 1968., ugovorom o korištenju stana broj 8336-44518 od 10. veljače 1976. i odlukom o priznanju stanarskog prava broj 28/88 od 6. listopada 1988. Stanom broj 33 (etaža E-32) da se kao stanar koristio HU, i to temeljem odluke od 16. ožujka 1987., kao djelatnik GRO Tiskara Rijeka, a odlukom istog društva broj 01-299/91 od 9. prosinca 1991. da je utvrđeno da vrijednost stana ne ulazi u društveni kapital ovog društva u postupku pretvorbe i privatizacije. Stanom broj 48 (etaža E-47) da je raspolagalo Ugostiteljsko poduzeće Hotel „Bonavia“ Rijeka, i to stanar Lisičak Zora, temeljem ugovora o korištenju stana broj 8336-02024 od 2. prosinca 1966., a odlukom Hotela Bonavia broj 101/92 od 6. travnja 1992. da stanovi nisu unijeti u temeljni kapital društva u postupku pretvorbe i privatizacije. Stan broj 55 (etaža E-54) da je bio na raspolaganju Poduzeću Napredak Rijeka, i to ugovorom o korištenju stana broj 8336-05949 od 5. ožujka 1979. i ugovorom o korištenju stana od 5. siječnja 1984., s tim da je navedeno poduzeće vrijednost stanova isključilo iz svojeg društvenog kapitala prilikom pretvorbe i privatizacije. Slijedom navedenog, ističe da pravni prednik tuženika nikada nije imao pravo korištenja i raspolaganja na predmetnim stanovima, već da su to bila društvena poduzeća koja u postupku pretvorbe nisu u vrijednost društvenog kapitala unijela predmetne stanove. Stoga, da je sva imovina, pa tako i predmetni stanovi, koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koji nisu uneseni u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji postala vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju, sukladno članku 47. Zakona o privatizaciji. Pravni sljednik Hrvatskog fonda za privatizaciju da je bila Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), a da je člankom 58. stavkom 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom bilo propisano da vlasnik takvih nekretnina postaje Republika Hrvatska. Iz svega navedenog da proizlazi da se radi o stjecanju prava vlasništva ex lege. Također, navodi i da su, sukladno odredbi članka 65. stavka 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno člankom 56. Zakona o upravljanju državnom imovinom navedeni stanovi, kao neprocijenjena imovina, postali su vlasništvo Republike Hrvatske. Navedenim odredbama da je propisano da neprocijenjenu imovinu predstavljaju, u smislu tog zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća ili su ista uključena po knjigovodstvenoj vrijednosti, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom, kao i da se neprocijenjenom imovinom, u smislu tog Zakona, smatraju i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Slijedom navedenog, zaključuje da su predmetni stanovi njezino vlasništvo jer da tuženik vlasništvo istih nije mogao steći primjenom odredbe članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, kao ni pravnim sljedništvom iza bivših fondova u stambenom gospodarstvu, a niti postupanjem pravnog prednika tužene po odredbama članka 29. stavka 1. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodima da je pravilno upisan kao vlasnik predmetnih stanova, s obzirom da je vlasništvo istih stekao na temelju pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011., P-2959/2011 od 30. kolovoza 2011. i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016., kojim presudama da je utvrđeno njegovo pravo vlasništva na utuženim posebnim dijelovima nekretnine. Istaknuo je da tužitelj nije ovlašten podnijeti predmetnu tužbu jer da je njegovo pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini upisano na temelju pravomoćnih presuda, kao i da je sud u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora nije uzeo kao osnovane tvrdnje tužitelja o vlasništvu nekretnine koje su se temeljile na istim činjenicama, te istom pravnom osnovu kao i predmetna tužba. S tim u vezi, naveo je da pravomoćna presuda daje čvrste okvire pravnog odnosa, isključujući pritom mogućnost preispitivanja i preinačivanja sadržaja pružene zaštite, te da je ista autoritativan regulator i baza budućih pravnih odnosa samo ako izreka presude bude neopoziva, pa da u konkretnom slučaju tužitelj ne raspolaže mogućnošću opoziva iste. Naveo je i da se strankama čija su prava sankcionirana citiranim sudskim odlukama, treba zajamčiti da se na njih mogu u potpunosti osloniti, odnosno da se o njihovoj pravilnosti, nakon određenog stadija preispitivanja, više neće moći diskutirati, niti da će se u nekom drugom sporu moći ponovno raspravljati o istom predmetu, a koji autoritet, sigurnost i čvrstinu tim odlukama u prvom redu daje institut pravomoćnosti. Stoga da tužitelj podnoseći konkretnu tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim posebnim dijelovima utužene nekretnine, na temelju istog činjeničnog stanja kao što je utvrđeno u parnicama u kojima su donijete citirane presude, zapravo ponovno preispituje zakonitost tih pravomoćnih sudskih odluka, odnosno njihovu pravnu snagu, a koje postupanje je protivno zakonu. Navedeno da ne predstavlja prigovor presuđene stvari, već situaciju kada tužitelj traži od suda da na temelju istog činjeničnog supstrata donese potpuno drugačiju odluku, iako su prvobitne odluke već provedene u zemljišnoj knjizi. U postupcima u kojim su donesene citirane pravomoćne presude da je sud utvrdio da je tuženik stekao status izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja prijepornim stanovima putem svojih pravnih prednika, i to dodjeljivanjem stanova fizičkim osobama na korištenje radi stjecanja stanarskog prava, te da su prijeporni stanovi prešli u vlasništvo tuženika na temelju članka 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, Zakon o području županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, članka 32. Zakona o komunalnom gospodarstvu, članka 3. Uredbe o prestanku rada fonda u stambenom gospodarstvu, Sporazuma o podjeli komunalne imovine u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka i Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dosadašnje Općine Rijeka, a pozivom na članak 364. stavak 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U konačnici, ističe i prigovor prekluzije jer da je tužitelj tužbu podnio nakon 1. siječnja 2017. kada je prestala odgoda načela povjerenja u zemljišne knjige propisana člankom 388. stavkom 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navodi i da se sukladno odredbi članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a koja odredba ne određuje stjecanje vlasništva nekretnine na temelju zakona, već samo daje pravo onome koji je stekao pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, da to svoje pravo upiše u zemljišnoj knjizi. Ističe da iako se pravo vlasništva nekretnine steklo na temelju zakona i bez upisa u zemljišne knjige, stjecatelj je ovlašten ishoditi upis svojeg tako stečenog prava, čak štoviše da bi ga trebao zatražiti kako se ne bi dogodilo da izgubi svoje neupisano pravo vlasništva ili da mu ono bude okrnjeno, odnosno opterećeno pravom onoga koji bi na istoj nekretnini u dobroj vjeri stekao stvarno pravo, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju da se upravo to dogodilo, pa da se tužitelj ne može suprotstaviti upisu kojim je na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda, postupajući u dobroj vjeri, stekao pravo vlasništva. Dodatno ističe i da u vrijeme donošenja citiranih pravomoćnih presuda nisu bili na snazi propisi na koje se tužitelj poziva da je temeljem istih stekao pravo vlasništva.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da citirane presude nisu od utjecaja na odlučivanje u ovom sporu jer nije bio stranka u tim postupcima, a da su presude donesene nakon što je na temelju samog zakona stekao vlasništvo predmetnih stanova, a osim toga, da tuženika ne štiti niti povjerenje o istinitosti i potpunosti zemljišnih knjiga na koje se poziva. Odredbom članka 388. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da je propisano da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena tim zakonom neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017. ako se njima stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj zakon stupio na snagu (odnosno da je egzistiralo na 1. siječnja 1997.). U konkretnom slučaju, iz citiranih presuda da proizlazi da su predmetni stanovi bili upisani kao društveno vlasništvo, kao i da su ranije navedene presude stekle pravomoćnost prije 1. siječnja 2017., odnosno da je tuženik stjecanje na predmetnim stanovima na koje se poziva stekao u razdoblju kada se nije primjenjivao institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige, odnosno kada je isti bio ograničen, pa da se u ovom postupku ne može sa uspjehom pozivati na primjenu ovog instituta i temeljem njega dokazivati valjanost stjecanje svog prava vlasništva. Također, a u odnosu na učinak pravomoćnih presuda ističe da iste imaju učinke inter partes, te ne predstavljaju zapreku stjecanja prava vlasništva na temelju zakona od strane treće osobe u trenutku kada su se ispunile pretpostavke stjecanja prava vlasništva na temelju zakona od strane treće osobe, sukladno članku 129. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa da činjenica prema kojoj je tuženik stekao pravo vlasništva uknjižbom na nekretnini na temelju presude ne poništava učinke prethodno stečenog prava vlasništva na temelju zakona. U konačnici, navodi i da se jedinica lokalne samouprave, ovdje tuženik, kao jedna od razine vlasti u Republici Hrvatskoj ne može pozivati na nepoznavanje propisa, posebice pretvorbenih propisa, a što je bitno za ocjenu postojanja dobre vjere, odnosno poštenja, pa tako niti tvrditi da nije bio upoznat sa odredbama Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu, pretvorbenim propisima temeljem kojih je mogao postati vlasnikom nekretnina nad kojima je nekad imao pravo korištenja ukoliko se poziva na pravno sljedništvo i ovlaštenja koja je u odnosu na te nekretnine imao kao društvenopravna osoba.

5. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priležeću spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispravak pogrešnog upisa na temelju kojeg se tuženik uknjižio kao vlasnik posebnih dijelova nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], stambena zgrada [adresa], površine 314 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to etaže oznake E-7, E-17, E-32, E-47 i E-54, na način da se upiše kao vlasnik tih dijelova nekretnine, uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika, po pravomoćnosti presude.

8. U konkretnom slučaju, radi se o tužbi za ispravak iz odredbe članka 205. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24) kojom je propisano da zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije u cijelosti ili dijelu udovoljio u ispravnom postupku u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja i osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati.

9. Iz spisa Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-949/2023 proizlazi da je rješenje kojim je tužitelj upućen da svoje pravo ostvaruje u parnici tužbom za ispravak doneseno 16. srpnja 2025., ali da istome ne prileži dostavnica iz koje bi bio razvidan način i dan dostave navedenog rješenja od strane podnositelja prigovora, ovdje tužitelja. Međutim, tužitelj je uz tužbu dostavio navedeno rješenje sa prijemnim pečatom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj rješenje zaprimio 6. kolovoza 2025. Stoga, a uzimajući u obzir da tuženik niti nije prigovorio pravovremenosti podnesene tužbe, predmetna tužba je pravovremeno podnesena.

10. Prvenstveno valja navesti da je neosnovan prigovor da je tužba podnesena nakon 1. siječnja 2017. kada je prestala odgoda načela povjerenja u zemljišne knjige propisana člankom 388. stavkom 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa da se tužitelj ne može suprotstaviti upisu kojim je tuženik na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri, stekao pravo vlasništva.

11. Naime, za nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu koje nije izbrisano do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („N arodne novine" broj 91/96, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; dalje ZV) vrijedi, u skladu s odredbom člankom 388. stavkom 5. ZV-a, pravilo da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017. U konkretnom slučaju, među strankama nije sporno da društveno vlasništvo na predmetnim nekretninama nije bilo izbrisano do stupanja na snagu ZV-a 1. siječnja 1997., a isto je razvidno i iz sadržaja ranije citiranih presuda ovoga suda poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 61-63 spisa), P- 2959/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 79-80 spisa) i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016. (list 85-87 spisa). Iz navedenog proizlazi da je tuženik stjecanje na predmetnim stanovima stekao u razdoblju kada se nije primjenjivao institut zaštite povjerenja u zemljišne knjige, odnosno kada je isti bio ograničen, pa se u ovom postupku ne može sa uspjehom pozivati na primjenu ovog instituta i temeljem njega dokazivati valjanost stjecanja svog prava vlasništva, dok je tužitelj na temelju odredbe članka 129. stavka 1. ZV-a u ostvarenju svog prava pokrenuo ovaj postupak.

12. Također, neosnovani su i navodi tuženika da tužitelj nije ovlašten podnijeti predmetnu tužbu jer da je svoje pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini upisao na temelju pravomoćnih presuda, koje pravomoćne presude da daju čvrste okvire pravnog odnosa, isključujući pritom mogućnost preispitivanja i preinačivanja sadržaja pružene zaštite, te da su je iste autoritativan regulator i baza budućih pravnih odnosa samo ako izreka presude bude neopoziva, pa da u konkretnom slučaju tužitelj ne raspolaže mogućnošću opoziva iste. S tim u vezi, neosnovano tuženik ističe i da ti navodi ne predstavljaju prigovor presuđene stvari, već situaciju kada tužitelj traži od suda da na temelju istog činjeničnog supstrata donese potpuno drugačiju odluku, iako su prvobitne odluke već provedene u zemljišnoj knjizi.

13. Prema stavu ovoga suda istaknuti prigovor tuženika sadržajno predstavlja upravo prigovor presuđene stvari. Institut presuđene stvari zahtjeva da postoji subjektivni identitet spora, odnosno identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi i objektivni identitet spora, odnosno da se radi o istom predmetu spora. Pravomoćna sudska odluka djeluje samo između stranaka iz tog postupka, dok treće osobe, pa tako i tužitelj nije vezan tom presudom. U konkretnom slučaju, iz presuda ovoga suda poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 61-63 spisa), P-2959/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 79-80 spisa) i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016. (list 85-87 spisa) razvidno je da stranka u navedenim predmetnima nije bio ovdje tužitelj. Stoga je već iz tog razloga prigovor tuženika neosnovan.

14. Među strankama nije sporno da je tuženik u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] poslovni broj Z-1/2009/6087 upisan kao vlasnik posebnih dijelova nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], stambena zgrada [adresa], površine 314 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to etaže oznake E-7, E-17, E-32, E-47 i E-54. Nije sporno ni da je navedeni upis prava vlasništva tuženika izvršen temeljem pravomoćnih presuda ovoga suda poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011., P-2959/2011 od 30. kolovoza 2011. i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016., kao i da je ranije, prije upisa tuženika, u odnosu na predmetnu nekretninu bila upisana općenarodna imovina – organ upravljanja poduzeće „Vulkan“ Rijeka. Navedeno, osim što nije sporno proizlazi i iz isprava priloženih spisu, i to rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Z-949/2023 od 16. srpnja 2025. (list 34-35 spisa), povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (list 31- 33 spisa), te pravomoćnih presuda ovoga suda poslovni broj P-2712/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 61-63 spisa), P-2959/2011 od 30. kolovoza 2011. (list 79-80 spisa) i P-1449/2014 od 13. siječnja 2016. (list 85-87 spisa). Također, nije sporno, budući da tuženik to tijekom postupka nije osporio, da vrijednost predmetnih posebnih dijelova nekretnine, koji su predmet ovog postupka, nije procijenjena u temeljni kapital poduzeća koja su raspolagala stanovima, a isto je razvidno i iz odluke Brodogradilišta „Viktor Lenac“ od 5. svibnja 1992. (list 60 spisa), odluke Hotelskog poduzeća u društvenom vlasništvu „Bonavia“ (list 78 spisa), te dopisa Centra za restrukturiranje i prodaju klasa: 990-01/25-01/175 od 16. rujna 2025. (list 124 spisa), kao i potvrde ovoga suda poslovni broj R3-1753/25 od 12. rujna 2025. (list 120-123 spisa) iz koje proizlazi da su pravni sljednici poduzeća „Napredak“, koje je raspolagalo stanom 55, etaža E-54, Brodokomerc – Holdine Rijeka i Trgovina Pula d.o.o.

15. Međutim, među strankama je sporno je li tužitelj na temelju zakona stekao pravo vlasništva posebnih dijelova nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], stambena zgrada [adresa], površine 314 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to etaže oznake E- 7, E-17, E-32, E-47 i E-54.

16. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 145/2010, 70/2012 i 94/2013) propisano je da su neprocijenjena imovina, u smislu tog Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se neprocijenjenom imovinom, u smislu tog Zakona, smatraju i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.), dok je stavkom 3. propisano da je imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo Republike Hrvatske, dok je imovina u obliku pokretnina i potraživanja, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo Agencije.

17. Također, i odredba članka 56. stavka 1. Zakon o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine" broj 52/2018, 155/2023 i 102/2025) propisuje da su neprocijenjena imovina, u smislu tog Zakona, dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, građevinska zemljišta, poslovni prostori, stanovi, tražbine i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća. Stavak 2. navedenog članka propisuje da se neprocijenjenom imovinom, u smislu tog Zakona, smatraju i prava na stanovima koja su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.), a stavak 3. da je neprocijenjena imovina iz stavaka 1. i 2. tog članka imovina Republike Hrvatske.

18. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, a budući da među strankama niti nije sporno da predmetne nekretnine - stanovi nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno da nisu unesene u temeljni kapitala trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji, kao i da su stanovi predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, te da nisu prodani nositeljima stanarskih prava, isti su postali vlasništvo tužitelja na temelju zakona, pri čemu uknjižba u zemljišnim knjigama ima tek deklaratorni karakter.

19. U konačnici, neosnovani su navodi tuženika da je vlasništvo predmetnih stanova stekao na temelju članka 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, Zakona o području županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, članka 32. Zakona o komunalnom gospodarstvu, članka 3. Uredbe o prestanku rada fonda u stambenom gospodarstvu, Sporazuma o podjeli komunalne imovine u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka i Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dosadašnje Općine Rijeka, a pozivom na članak 364. stavak 6. ZV-a.

20. Naime, fondovi u stambenom gospodarstvu prestali su s radom na temelju članka 386. ZV-a u roku od 12 mjeseci od stupanja na snagu tog zakona (računajući od 1. siječnja 1997.). Uredbom Vlade Republike Hrvatske o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 64/97) uređen je način raspodjele nekretnina fondova u stambenom gospodarstvu (članak 3. stavak 1. Uredbe), tako da jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb preuzimaju nekretnine (stambene zgrade) kojim je fond upravljao, koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama. Međutim, to što su jedinice lokalne samouprave davale predmetne stanove na korištenje i u najam, ili su bile pasivno legitimirane u parnici glede prava i obveza u vezi s nekretninama koje se preuzele, a kojima su ranije upravljali fondovi u stambenom gospodarstvu, ili to što su prema članku 5. stavku 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, općine i gradovi imali ovlast, pored svojih stanova, prodavati i stanove koji su predani na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, ne znači da su stekle vlasništvo tih stanova. Prestankom rada fondova u stambenom i komunalnom gospodarstvu jedinice lokalne samouprave preuzele su stanove koji se nalaze na njihovom području, preuzimajući prava i obveze u vezi s tim stanovima, ali nisu stekle vlasništvo tih stanova, već su samo na temelju zakona izvršavale prava i obveze iz prava vlasništva, dok se ne riješi vlasničkopravni status takvih stanova.

21. Isto tako, niti iz odredbe članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine" broj 90/92, 94/93 i 117/93) ne proizlazi da bi se njenom primjenom mogao promijeniti vlasničkopravni status predmetnih nekretnina. Naime, tom je odredbom propisano da će općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su sljednici. Stoga, navedena zakonska odredba govori o preuzimanju stvari, financijskih sredstava, prava i obveza koje su pripadale prednicima, ali to ne znači da je tuženik time stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, jer niti njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo. Takav stav zauzet je u brojnim odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u presudi poslovni broj Rev- 1107/2022 od 26. studenoga 2024.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

24. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka, i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje Tarifa), podneska od 22. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, te zastupanja na ročištima 4. ožujka 2026. i 28. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište. Stoga, tuženik ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR.

25. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 10. srpnja 2026.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuju u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.