REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

P- 510/2022-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HPB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, OIB: 52634238587, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenika pun. tužitelja, te zz tuženika, Izvanraspravno dana 10. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, te se sudi:

»I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 336,74 € uvećan za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 05. veljače 2019. pa do konačne isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više zatraženi iznos glavnice preko dosuđenog, za iznos od 3,03 €, te za više zatražene kamate za razdoblje od 05.03.2018. do 05.02.2019. tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 486,64 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. srpnja 2026. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 04. veljače 2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužiteljice u kojoj se navodi:

- kako je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2,

- kako se tužiteljica obratila tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, koji tužena smatra neosnovanim.

- kako je tužiteljica dana **.**.2000.g. sa HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sklopila Ugovor o najmu stana te kako je HP živio u stanu tužiteljice kao zaštićeni najmoprimac,

- kako iznos zaštićene najamnine koju je plaćao HP mjesečno iznosi 140,67 kn, temeljem izračuna mjesečne zaštićene najamnine dopisa Odsjeka za poslove stanovanja od 11.5.2015.g. o iznosu mjesečne najamnine, ugovoreni rok plaćanja je svakog petog u mjesecu za tekući mjesec,

- kako tužiteljica u posjed tog stana nije bila u mogućnosti ući, a niti je za taj stan mogla ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da je u tom stanu živio HP, koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova on utvrđen zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna sklopiti Ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova,

- kako ovakav postupak Republike Hrvatske prilikom donošenja Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u dvije presude i to Statileo protiv [adresa] te H i dr. protiv RH, utvrdio kao pretjerani miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl.1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,

- kako je ESLJP utvrdio da zakonsko ograničenje najamnine na načina da ona bude višestruko manja od tržišne predstavlja pretjerani miješanje koje se ne može opravdati. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od najmanje 2.700,00 kn mjesečno te traži od tuženika da joj isplati razliku između visine tržišne najamnine i visine zaštićene najamnine za veljaču 2019.g.

- kako razliku između 2.700,00 kn i 140,67 kn predstavlja iznos od oko 2.560,00 kn, tužiteljica smatra da joj je tužena dužna naknaditi iznos od ukupno 2.560,00 kn i to od dospijeća do isplate, i to od petoga u mjesecu za tekući mjesec odnosno za veljaču 2019.g.,

- kako tužiteljica predlaže da sud od Porezne Uprave, Ispostave Split, zatraži podatke o iznosu najamnine za stan slične ili iste površine i na sličnoj ili istoj poziciji kao stan tužiteljice, a dostavlja dopis agencije za nekretnine Trgo stan o visini mjesečne najamnine za predmetni stan.

- slijedom svega naprijed navedenog, tužiteljica je zatražila da sud donese presudu slijedećeg sadržaja:

»I Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.560,00 kn uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.2.2019., pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužiteljici trošak ovog postupka.«

2. Dana 02.10.2022. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika, u kojem se navodi:

- kako se tuženik protivi tužbenom zahtjevu tužiteljice, predlaže isti odbiti kao neosnovan te naložiti tužiteljici plaćanje parničnog troška tuženiku i to iz sljedećih razloga,

- kako je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete radi isplate razlike zaštićene najamnine i tržišne najamnine za stan u [adresa], na adresi [adresa] za mjesec veljača 2019. u iznosu od 2.560,00 kn koju štetu da tužiteljica trpi jer joj je pravo vlasništva ograničeno Zakonom o najmu stanova (Narodne novine, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, dalje: ZNS) protivno Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: EKLJP),

- kako se prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice obzirom da ista nije vlasnica predmetnog stana,

- kako se, nadalje, osporava odgovornost tuženika za štetu koju tužiteljica trpi,

- kako je tužiteljica 30. lipnja 2000. zaključila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za stan u [adresa], površine 52,10 m2 s HP kao najmoprimcem, pri čemu su u ugovoru o najmu kao članovi obiteljskog domaćinstva koji imaju pravo koristiti stan navedeni supruga LP, sin RP i kći OP, kako je s time u vezi, za istaći kako Ugovor o najmu stana predstavlja samo pravni temelj za korištenje predmetnog stana, ali ne i dokaz da je zaštićeni najmoprimac do stupanja na snagu ZNS-a 5. studenog 1996. bio nositelj stanarskog prava na tom stanu ili član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, kao ni dokaz da su članovi obitelji zaštićenog najmoprimca imali pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva stečen prema odredbama čl. 12. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, broj: 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, daje ZSO/85),

- kako stoga tužiteljica treba dostaviti odgovarajući dokaz o pravnom položaju HP kao ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu (npr. Odluku o priznavanju stanarskog prava, ugovor o korištenju stana, rješenje upravnog tijela i dr.) kao dokaz da su članovi njegove obitelji na dan 5. studenog 1996. imali pravni položaj obiteljskog domaćinstva stečen prema čl. 12. ZSO/85,

- kako pored navedenog, da bi osoba koja je po zakonu stekla prava i obveze najmoprimca imala pravo na zaštićenu najamninu, moraju biti ispunjene i dodatne zakonske pretpostavke o kojima ovisi pravo na zaštićenu najamninu koje moraju biti ispunjene od stupanja na snagu ZNS-a te čitavo vrijeme trajanja najamnog odnosa, odnosno korištenja stana. Tako je čl. 31. st. 2. ZNS-s propisano da pravo na zaštićenu najamninu nema onaj stanar koji ima u vlasništvu kuću ili stan, dok je odredbom čl. 7. st. 2. ZNS-a propisano kako se uvjeti i mjerila iz st. 1. ovog Zakona utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca,

- kako je iz povijesnog ZK izvatka za ZU 14539 k. o. [katastarska općina] vidljivo da je na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999. (zbirka isprava, broj: Z- 5876/11) zaštićeni najmoprimac HP stekao pravo vlasništva stana na dvanaestom (12) katu, stan br. 46., površine 40,09 m2,

- kako je, nadalje, imenovani temeljem Ugovora o darovanju od 02. rujna 2013. (zbirka isprava, broj: Z-10255/13) pravo vlasništva tog stana prenio na svoju kći OP iz [adresa], te kako je također vidljivo da je tužiteljica pred Općinskom sudom u Splitu podnijela tužbu protiv OP a koja se vodi pod posl.br. Po-

172/13 (zbirka isprava, broj: Z-5876/11).,

- kako, osim toga, zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji od 19. lipnja 2019. imaju prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], L [adresa], na kojoj se nalazi naprijed opisani stan, ranije u vlasništvu HP, a sada u vlasništvu OP,

- kako je, isto tako, za navesti da je OP koja je također član obiteljskog domaćinstva sada pok. ŽP imala u vlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 3172 k. o. [katastarska općina], površine 1907 m2,

- kako je prema tome, tužiteljica kao vlasnica stana mogla znati (a očito je i znala) da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u ZU 14539, E-9, k. o. [katastarska općina] te joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović c/a RH u kojem je navedeno da čak i ako zaštićeni najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, a vlasnik stana živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora odnosno zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana,

- kako osim toga, tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti ugovor o najmu stana s ŽP dana 30. lipnja 2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999.,

- kako, nadalje, prema načelnom stajalištu Ustavnog suda RH izraženog u odluci U- III-604/2016 od 4. listopada 2017., kao i u odluci U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018., pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016., kao i pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo (isto i u rješenju VSRH Rev-x 751/2017 od 29. siječnja 2019.), potrebno je utvrditi platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, što podrazumijeva odnosno uključuje ukupne mjesečne prihode (prihodi od plaće, mirovine, zakupnine, prihodi od autorskog djela itd.), vrijednost pokretnina (osobni automobil, zlatnina, gotovina, štednja, ...), vlasništvo nekretnina, neovisno o njihovoj namjeni i izgrađenosti i pogodnosti za život, budući da pravo na zaštićenu najamninu i visina zaštićene najamnine ovise o platnim mogućnostima najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva,

- kako sukladno odredbi čl. 9. st.4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (Narodne novine, broj 91/96 i 117/05, dalje: Uredba) najmodavac je ovlašten zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovnom stanju, što podrazumijeva i članove njegova kućanstva, a koju izdaje Porezna uprava,

- kako je, također, najmodavac visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine dužan izračunati jedanput godišnje te takav izračun dostaviti najmoprimcu, a isti čini sastavni dio Ugovora o najmu (čl. 11. Uredbe), što znači da je tužiteljica bila i ovlaštena dužna svake godine provjeravati platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, odnosno imaju li u su/vlasništvu useljivu, odnosno vrijednu nekretninu,

- kako to tužiteljica očito nije učinila, iako je imala mogućnost u skladu s odredbama čl. 9. i 11. Uredbe utjecati na trajanje i visinu (zaštićene) najamnine te je propustila poduzeti odgovarajuće radnje u cilju zaštite svojih interesa i prava i na taj način doprinijela vlastitoj šteti. Stoga, ne postoji uzročno posljedična veza između postupanja Republike Hrvatske i navodne štete u spornom razdoblju te se u tom smislu ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Republike Hrvatske. Naime, ne može Republika Hrvatska snositi odgovornost iz razloga što vlasnik stana nije koristio sva dopuštena pravna sredstva radi pribavljanja posjeda predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari, odnosno radi ishođenja višeg iznosa najamnine,

- kako se stoga predlaže od Porezne uprave pribaviti podatke o imovnom stanju zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji,

- kako se, nadalje, ističe prigovor zastare prava u smislu odredbe čl. 373. st. 1. (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) sada čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), a to iz razloga jer je ZNS donesen 1996., a EKLJP je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Upravo radi činjenice što je EKLJP ratificirana 5. studenog 1997. to ista predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, imala mogućnost, za slučaj da je aktivno legitimirana a što nije, Konvencijom zajamčeno pravo štititi podnošenjem tužbe Ustavnom sudu RH i u slučaju neuspjeha zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava a što tužiteljica nije učinila,

- kako se, u svakom slučaju, ističe da tužiteljici, pod uvjetom da je aktivno legitimirana a što nije, ne bi pripadala naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuto ZNS,

- kako je u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske, sud je isticao kako svaka država pa tako i Republika Hrvatska ima pravo ograničiti pravo vlasništva, ali samo do određene granice, drugim riječima, Republici Hrvatskoj se stavilo na teret da je ZNS prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u toj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste nekretnine. Dakle, Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva i u svim odlukama Europskog suda za ljudska prava na ime naknade štete podnositeljima zahtjeva dosuđena je „odgovarajuća najamnina" umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu,

- kako dakle podnositeljima zahtjeva nije dosuđena razlika između tržišne najamnine" umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, a svako drugačije tumačenje, dakle da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine, predstavljalo bi negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Republike Hrvatske da ograničí, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. Svako drugačije tumačenje predstavljalo bi negiranje ustavnog prava Republike Hrvatske da ograniči pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba (što jest konkretan slučaj) propisanog odredbom čl. 16 Ustava RH (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

- kako se u odnosu na visinu ističe da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavlja dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužiteljica imala po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. U prilog navedenome ukazuje se na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-4/2020-2 od 27. svibnja 2020.

- kako tužiteljica nije dostavila obračun zaštićene najamnine za utuženo razdoblje što je relevantno budući se iznos zaštićene najamnine povećavao u razdoblju od 2018. - 2020., odnosno potrebno je uzeti u obzir najamninu koja se mogla ostvariti za vrijeme važenja Zakonu o izmjenama i dopunama ZNS-a (Narodne novine, broj: 68/18),

- kako se osporava i visina tržišne najamnine koju tužiteljica naznačuje u iznosu od 2.700,00 kn i to prema podacima iz oglasa o traženim cijenama najma za stanove koji se po svojoj površini i lokaciji mogu usporediti s predmetnim stanom, a ne prema podacima o realiziranim cijenama najma usporedivih stanova,

- kako tužiteljica nije dostavila niti jedan podatak ili dokaz o tome u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, jer osim lokacije, površine i položaja u zgradu, kakvoća stana bitno utječe na tržišnu cijenu najma, naime, kao što je već navedeno, sukladno čl. 7. st. 2. ZNS-a zaštićena najamnina ovisi, između ostalog, o opremljenosti stana i iskoristivosti stana. Također, iz odredbe čl.10. st.2. ZNS-a proizlazi da slobodno ugovorena najamnina ovisi o lokaciji, površini, opremljenosti i položaju (u zgradi) stana.

- kako iz dosadašnje prakse i iskustva proizlazi kako stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nisu u takvom stanju da bi se za njih mogla postići tržišna cijena najma, jer u pravilu vlasnici u takve stanove godinama nisu vršili nikakav investicijska ulaganja odnosno nisu ih adaptirali. Stoga, kako bi se u konkretnom slučaju utvrdila visina najamnine koja se može postići na tržišnu za predmetni stan, potrebno je utvrditi u kakvom je stanju predmetni stan u smislu uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za život, jer visina tržišne najamnine upravo ovisi o stanju nekretnine, nastalim troškovima u vezi s održavanjem stana i dr.

- kako se, uz navedeno, izvještava sud da je tužiteljica kroz više parničnih postupaka pokrenutih pred Općinskim sudom u Splitu protiv Republike Hrvatske i to: P-3572/20, P-3604/20, P-3769/20, P-1284/21, P-1748/21, P-2249/21, P-3592/21, P-3594/21, P- 152/22, P-1580/22 tražila isplatu razlike najamnine pojedinačno za razdoblje od jednog mjeseca, a sve za isti stan koji je predmet i ove tužbe, samo za različita mjesečna razdoblja,

- kako se predlaže sudu, rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka, odrediti spajanje postupaka radi zajedničkog raspravljanja,

- kako se posebno napominje kako je u istovrsnom predmetu ovog suda, broj: P- 2254/21 na ročištu održanom 2. rujna 2022. saslušan zaštićeni najmoprimac HP koji je izjavio kako je iz predmetnog stana iselio u lipnju ili srpnju 2018. Naime, presudom Općinskog suda u Splitu, broj: P-2254/2021 od 3. ožujka 2023., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-998/2023 od 4. svibnja 2023. odbijen je tužbeni zahtjev iz razloga što tužiteljica nije dokazala da je u kolovozu 2018. u njezinom stanu stanovao zaštićeni najmoprimac HP, već da je iselio prije početka tog mjeseca, radi čega joj tuženik nije prouzročio štetu nastala u kolovozu 2018., kao i da je tužiteljica nakon 20. rujna 2013. sama svojom radnjom (pogrešno postavljenim tužbenim zahtjevom u predmetu br. Po-171/13) prouzročila situaciju da joj se u stanu nalazi zaštićeni najmoprimac kojeg nije iselila prisilno i zbog čega nije mogla koristiti svoj stan,

- S obzirom da je u predmetnoj pravnoj stvari utuženo razdoblje veljača 2019. to je tužbeni zahtjev, pored svih ostalih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, u cijelosti neosnovan.

- kako se ukazuje da tužiteljica nije uredila tužbeni zahtjev u skladu sa platežnim sredstvom u Republici Hrvatskoj, te kako se osporava stopa zatezne kamate koja na način kako je zatražena u tužbi nije u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

3. Dana 09. veljače 2024. zaprimljen je podnesak tužiteljice u kojem se navodi

- kako je u međuvremenu od podnošenja tužbe prodala predmetnu nekretninu te se dostavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je dana 4. ožujka 2020.g. tužiteljica prodala predmetni stan kao i primopredajni zapisnik,

- kako se navodi kako je tužiteljica u periodu koji se odnosi na tužbu, bila vlasnica predmetne nekretnine u kojoj je kao zaštićeni najmoprimac stanovao HP sa obitelji,

- kako tužena u odgovoru na tužbu neosnovano navodi kako tužiteljica uopće nije bila u obvezi zaključiti Ugovor o najmu stana s HP dana 30. lipnja 2000. kad je on u vlasništvo stekao drugi useljivi stan u [adresa] ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 02. studenog 1999., kako je takva tvrdnja tužene sasvim neosnovana,

- kako tužena, nadalje, neosnovano u odgovoru na tužbu navodi kako je tužiteljica kao vlasnica stana mogla znati kako zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- kako je, naime tužiteljica u lipnju 2000.g., kada je sa HP sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, nije znala niti je mogla znati da je HP sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju, a to iz razloga jer HP nikada nije u zemljišnim knjigama K. O. [katastarska općina] zatražio ni postigao zabilježbu tog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je 2000.g. kada je sklopio sa tužiteljicom Ugovor o najmu stana, tužiteljica znala niti mogla znati za postojanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer ju o tome HP nije ni obavijestio,

- kako nadalje, HP sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa majkom, nije ni postao vlasnikom stana u [adresa], kako je on vlasnikom stana koji je bio predmet Ugovora o uzdržavanju postao tek nakon smrti majke, no da je taj stan Ugovorom o darovanju prenio na svoju kćer te više nije bio vlasnik stana.

- kako tužena, nadalje, sasvim neosnovano navodi kako je tužiteljica kao vlasnica stana mogla znati (a da je očito i znala) da zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u [adresa] upisan u ZU 14539, E-9, k. o. [katastarska općina] te da joj je pripadalo pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana, sukladno stajalištu navedenom u predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu Galović protiv Hrvatske, kako tužiteljica nije znala niti je mogla znati da HP ima u vlasništvu drugu nekretninu, što je i vidljivo iz dostavljenih isprava iz zemljišnika, kada je 13 godina nakon što je tužiteljica sklopila Ugovor o najmu stana sa zaštićenim najmoprimcem, saznala da bi ovaj stekao nekretninu, a potom svoju nekretninu otuđio darujući je kćeri,

- kako je tužiteljica stoga protiv HP kao zaštićenog najmoprimca bila pokrenula postupak u predmetu ovog suda Po-171/2013 radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana, a koji je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen presudom Općinskog suda u Splitu od 6. lipnja 2016.g., no rješenjem Županijskog suda u Puli Gž-1556/2016 od 16. srpnja 2018.g. ukinuta je prvostupanjska presuda te je tužba u tom predmetu odbačena. Zatim je u predmetu Po-172/2013 tužiteljica ustala protiv tužene OP radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g., te je naknadno tijekom postupka tužbeni zahtjev proširila i na HP, a u kojem je predmetu utvrđeno da je tužba povučena. Zatim je tužiteljica u predmetu P-4175/2020 ovog suda ustala tužbom protiv OP i HP, radi ništetnosti Ugovora o darovanju nekretnine od 1. 10. 2013.g. te je sud donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena,

- kako se, s obzirom na daljnje navode iz odgovora na tužbu, ističe kako je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2364/2016- 3 od 19. prosinca 2019 ( utemeljenom na presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. ), u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu, ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine,

- kako prema toj odluci vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, te kako su stoga neutemeljeni i daljnji navodi kojima tužena iznosi pogrešan stav navodeći na str.4. odgovora na tužbu da zaštićenim najmoprimcima ni u jednom slučaju nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Iznošenje takvih netočnih tvrdnji puko je zamagljivanje stvarnog stanja. Upravo u gore navedenoj odluci VSRH navodi se:,,Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo." Stoga zauzetom stajalištu u odluci VSRH vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine..., već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo." Stoga su neosnovani daljnji navodi iz odgovora na tužbu tužene.

- kako se dostavlja, radi ekonomičnosti postupanja, dopis porezne uprave dostavljen u spis ovog suda P-3769/2020 o visini evidentiranog najma/zakupa za sličan period (veljača 2018.g.) na istoj lokaciji, u kojem je utvrđeno da su na lokaciji [adresa], za period kolovoz 2018.g. evidentirane prijave najma/zakupa za stambeni prostor i to za stambeni prostor površine 68 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kn odnosno 33,24 kn po m2, a za stambeni prostor površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kn odnosno 101,09 kn po m2 kao i presuda u navedenom predmetu,

- kako u odnosu na navode iz odgovora na tužbu, zadnja stranica, drugi pasus, u kojima se navodi da bi zaštićeni najmoprimac iz stana u kojem je sa obitelji živio kao zaštićeni najmoprimac iselio u ljeto 2018.g. ističe se kako u predmetnom ovosudskom spisu nije bio predan Sporazum i primopredajni zapisnik, koji se dostavlja ovim podneskom, iz kojeg proizlazi da bi zaštićeni najmoprimac sa obitelji iselio 30. kolovoza 2019.g.,

- kako je u predmetu ovog suda broj P-3604/2020 svjedok na zapisniku od 5. listopada 2023.g. potvrdio da je iz stana izašao u kolovozu 2019.g., upravo kako je to i navedeno u Sporazumu i primopredajnom zapisniku te se očitovao nakon upita suda da se ipak radilo o 2019.g. Stoga ne stoje navodi tužene iz odgovora na tužbu da bi zaštićeni najmoprimac iselio iz stana prije perioda na koji se odnosi tužbeni zahtjev.

3.1. Konačno, citiranim podneskom tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu valute, na način da isti glasi:

»Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 339,77 eura uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.03.2018.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužiteljici trošak ovog postupka od presuđenja do isplate uvećan za zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.«

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom preslika Izvatka iz zemljišne knjige od 03.03.20. za čest zgr. 2079 zk 149 k. o. [katastarska općina], pregledom Zahtjeva za mirno rješenje spora, pregledom odgovora tuženika na zahtjev za mirno rješenje spora, pregledom ugovora o najmu stana zaključenog između tužiteljice i MP od 30. lipnja 2000., pregledom Izračuna zaštićene najamnine dostavljenog od Grada Splita uz dopis od 05.09.12., pregledom priloženih oglasa, pregledom Sporazuma i primopredajnog zapisnika zaključnih između tužiteljice i MP dana 30.08.2019., pregledom Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog između tužiteljice i BP od 04.03.2020., pregledom priloženog zapisnika sa ročišta održanog u predmetu ovog suda P- 3604/2020 dana 14.02.24., zatim pregledom priloženog zapisnika sa ročišta održanog u predmetu ovog suda poslovni broj P-3604/2020 od 05. listopada 2023., pregledom priloženog zapisnika sa ročišta održanog u predmetu ovog suda poslovni broj P- 3769/2020 dana 15. lipnja 2022., pregledom Darovnog ugovora zaključenog dana 23. listopada 1980. između LPB i ZP, pregledom presude ovog suda posl. broj Po-171/13 od 06.lipnja 2016., pregledom Rješenja Županijskog suda u Puli-Pola Gž-1556/2016 od 6.lipnja 2016., pregledom rješenja ovog suda posl. broj P.4175/20 od 15. travnja 2021., P-2254/2021 od 03.03.23., Presude Županijskog suda u Splitu gž-998/23 od 04. svibnja 2023. pregledom Izvatka iz zemljišne knjige od 09.12.2021. za k. o. [katastarska općina], Z. U. [broj ZK uloška], čest. zem. [katastarska čestica], pregledom izvatka iz zemljišne knjige od 09.12.2021. za k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška], čest. zgr. [katastarska čestica], pregledom zk izvatka za k. o. [katastarska općina], z. u. [broj ZK uloška] kat. čest. [katastarska čestica], izvatka iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] čest. zgr. [katastarska čestica]. od 02.10.2023.,

5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

7. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

8. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za naknadom štete koju je tužiteljica, po navodima tužbe, pretrpjela uslijed toga što je stan u njenom vlasništvu koji se nalazi u [adresa], u naravi stan na II (drugom) katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe čija ukupna površina iznosi 52,10 m2, u mjesecu veljači 2019. godine koristio zaštićeni najmoprimac HP, a koji je za sporni mjesec veljaču uplatio na ime zaštićenog najma iznos od 140,67 kn po osnovu zaštićene najamnine, a tužiteljica smatra kako je predmetni stan mogla iznajmiti u mjesecu studenom 2017., pored navedenog iznosa od 140,67 € i za daljnji iznos od 339,77 €.

9. Odgovornost tuženika tužiteljica temelji na činjenici kako je tuženik donio Zakon o najmu stanova kojim su dotadašnji nositelji stanarskog prava stekli status zaštićenog najmoprimca, a jedan od takvih je bio i HP koji je na predmetnom stanu u vlasništvu tužiteljice imao status nositelja stanarskog prava, te samim time je isti plaćao zaštićenu najamninu, a ne tržišnu najamninu.

10. Kao sporno postavilo se pitanje:

- je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac;

- je li tužiteljica ima pravo potraživati štetu od RH;

- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo;

- je li tužiteljica aktivno legitimirana i je li tuženik pasivno legitimiran,

- jesu li ispunjene procesne pretpostavke za podnošenja tužbe.

11. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda kako prigovori tuženika nisu osnovani, te je ocjena ovo suda kako je potraživanje tužitelja u pogledu osnova potraživanja u cijelosti osnovano, dok je u pogledu zatražene glavnice i kamata djelomično osnovano.

12. Pregledom izvatka iz zemljišne knjige od 03.03.2020., sud je utvrdio kako je tužiteljica na dan 03.03.2020. bila uknjižena kao suvlasnica za 1/3 dijela kat. čest. zgr. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], z.u, 149.

13. Pregledom Sporazuma i primopredajnog zapisnika zaključnog između tužiteljice i MP dana 30.08.2019., sud je utvrdio kako je HP iz predmetnog stana iselio s 30.08.2019. kada je tužiteljici predao ključ predmetnog stana, iz čega ovaj sud zaključuje kako je zaštićeni najmoprimac HP u veljači 2019. godine držao u posjedu sporni stan, te u istom stanovao.

14. Pregledom Zahtjeva za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019., sud je utvrdio da se tužiteljica obratila tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora od 5. travnja 2019., te kako je tužiteljica u istome navela:

- kako je podnositeljica HPB vlasnica stana u [adresa], u naravi stan na II. katu i u potkrovlju, a koji se sastoji od kuhinje, nužnika i dvije sobe, čija ukupna površina iznosi 52,10 m2,

- kako je podnositeljica **.**.2000. sa HP sklopila Ugovor o najmu stana te isti u stanu podnositeljice živi kao zaštićeni najmoprimac. Iznos zaštićene najamnine koju isti plaća iznosi 140,67 kuna, svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec,

- kako podnositeljica nije u mogućnosti ući u posjed stana, a niti za isti može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom kako u istom živi HP koji je po propisima bivše države stekao stanarsko pravo i s kojim je predlagateljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana, a visinu najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisao Zakon o najmu stanova.

- kako predlagateljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu u iznosu od najmanje 2.700,00 kuna te traži od RH da joj isplati razliku u iznosu od 2.500,00 kuna za period od travnja 2016. do travnja 2019., odnosno ukupno 90.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni iznos od 2.500,00 kuna.

15. Pregledom Izvješća broj N-DO-130/2019. od 18. travna 2019., sud je utvrdio da je tuženik izvijestio punomoćnika tužitelja kako je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan u cijelosti. Kako niti na temelju propisa, niti bilo kakvim ispravama ne proizlazi da bi RH bila obvezna isplaćivati razliku između tržišne najamnine stana i iznosa koji predstavlja zaštićenu najamninu.

16. Pregledom dopisa Grada Splita od 11.05.2015. te priloženog izračuna zaštićene najamnine sud je utvrdio da se istim utvrđena HPB, kao najmodavac stana u [adresa], broj stana 2, na II. katu i potkrovlju, orijentacije jug- sjever, neto korisne površine 52,10 m2, te kako je kao najmoprimac naveden HP, broj osoba u stanu prema ugovoru o najmu je 4, te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 140,67 kuna.

17. Pregledom ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. zaključenim između ZP i MP sud je utvrdio da rečenim ugovorom ZP daje u najam stan u [adresa], koji stan se nalazi na II. katu i potkrovlju, a sastoji se od kuhinje, nužnika i 2 sobe, ukupne površine 52,10 m2. (kuhinja sa trpezarijom i dnevnim dijelom, dvije spavaće sobe, kupatilo, balkon), na drugom katu stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa], te kako je ugovorena zaštićena najamnina na temelju Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine u iznosu od 79,71 kuna na mjesec. Osobe koje imaju pravo zajedno s najmoprimcem HP koristiti stan su LP supruga, RP sin i OP, kći. Ugovor je zaključen na neodređeno vrijeme.

18. Čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020. utvrđeno je kako istim prodavateljica ZP prodaje, a kupac BP kupuje nekretninu i to 1/3 dijela č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što u naravi predstavlja stan na II. katu i potkrovlju anagrafske oznake [adresa] za iznos od 85.000,00 eura. Prodavatelj ovlašćuje kupca da na temelju ovog ugovora i priznanice o isplati cjelokupne cijene, a bez ikakvog njenog daljnjeg sudjelovanja i odobrenja zatraži i postigne upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama uz prethodno brisanje istog prava sa imena prodavatelja za cijelo.

19. Čitanjem Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30. kolovoza 2019. utvrđeno je da istim HP i HPB sporazumno raskidaju ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000. položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa]. 30. kolovoza 2019. stranke pristupaju u stan koji je predmet najma te suglasno konstatiraju kako je HP oslobodio stan od osoba i stvari te vrši predaju ključeva stana HPB koja potpisom sporazuma potvrđuje primitak ključeva te ulazak u posjed nekretnine slobodne od osoba i stvari te potvrđuje kako HP nema nikakvih dugovanja prema njoj iz osnove korištenja predmetnog stana.

20. Čitanjem dopisa Porezne uprave Split od 28. kolovoza 2019. (iz predmeta P- 3769/2020 Općinskog suda u Splitu) utvrđeno je kako su u bazama podatak informacijskog sustava Porezne uprave dostupni podaci prema kojima su na lokaciji u [adresa] za razdoblje veljača 2018. evidentirane najamnine i to stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja, površine 68,00 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.260,00 kuna, odnosno 33,24 kuna/ m2 i stambeni prostor na lokaciji Split, Majstora Jurja površine 23 m2 mjesečna najamnina iznosi 2.325,00 kuna, odnosno 101,09 kuna/m2.

21. Također su, poštujući načela ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju, a uz suglasnost stranaka, pročitani iskazi HPB i HP izneseni pred ovim sudom u predmetu ovog suda P-3604/2020. Tako iz iskaza HP proizlazi kako je cijeli svoj život živio u stanu u [adresa]. Nakon smrti bake naslijedio je stanarsko pravo te je nastavio u istom živjeti. Po tadašnjim propisima plaćao je stanarinu, a nakon što su se promijenili zakoni morao je to regulirati tako da je sa vlasnicom, tužiteljicom potpisao ugovor o najmu stana. Majka je preminula 2010. te ju je naslijedio na stanu u [adresa], a s obzirom se sestra odrekla u njegovu korist. Stan je bio prazan sve dok se nije uselio u isti i to misli u ljeto 2018. Stan je prepisao na kćer jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio. Vlasnici HPB u trenutku potpisivanja ugovora 2000. nije rekao da ima stan kojeg je naslijedio od majke, odnosno da je njegova majka vlasnica stana. Iz tog stana se iselio 30. kolovoza 2019. na inicijativu HPB. Danas u stanu u kojem živi, živi sa suprugom, a prije je živjela majka sa očuhom. Stan sa zaštićenom najamninom je bio površine 53 ili 54 m2. HPB je pak u svom iskazu navela kako je sa HP potpisala Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, a koje točno godine nije se mogla točno prisjetiti s tim da je to bilo godinu dana nakon što je on potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom. Dakle, u trenutku potpisivanja ugovora nije znala da bi on imao u vlasništvu bilo kakvu drugu nekretninu. Saznala je od drugih ljudi koji su joj rekli da mu je umrla majka te da mu je nakon njene smrti ostao stan. Sjeća se da je njena tadašnja odvjetnica odmah poslala obavijest, a zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu. Nakon svega uslijedio je sudski postupak. HP je odmah nakon što je pokrenut postupak prebacio taj stan na kćer. Izašao je iz stana negdje 2019. Sjeća se da su potpisali papir o primopredaji i to u njegovog odvjetnika. Površina stana u kojem je živio zaštićeni najmoprimac iznosi cca 60 m2. Prije nego što je HP majka umrla nije znala da on skrbi o svojoj majci, ni da majka ima stan. Znala je samo da je naslijedio stanarsko pravo od svoje bake. Odvjetnica, danas pokojna, je naknadno provjerila i saznala da je upisan kao vlasnik. Imala je mogućnost jedan put godišnje obići stan, ali je imao potpunu slobodu tako da nije odlazila niti taj jedan put godišnje. Nije nikada pokretala postupke za iseljenje. Prilikom primopredaje stana HP ju je čekao na ulazu u zgradu, tresao se, bio je uznemiren, ušli su u stan koji je bio u potpuno derutnom stanju jer se u njega nije ništa ulagao. HP joj je dao ključeve stana, plakao je i molio je da mu sve oprosti. Ispričao je svoje osobne i zdravstvene probleme te su nakon toga otišli na kavu.

22. Analizirajući prethodno izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ovaj sud je utvrdio:

- kako je u utuženom periodu, veljača 2019., tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina];

- kako je tužiteljica prodala predmetni stan 04. ožujka 2020.;

- kako je tužiteljica s HP **.**.2000. potpisala Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom;

- kako je u utuženom periodu, veljača 2019., zaštićeni najmoprimac HP bio u posjedu predmetnog stana koji se nalazi u zgradi u [adresa],

- kako je HP tužiteljici za mjesec veljaču 2019. platio tužiteljici po osnovu zaštićene najamnine iznos od 140,67 kuna;

- kako je HP, zaštićeni najmoprimac, stekao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka [adresa] i to baš stan E-9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 02. rujna 2013.;

- kako je tužiteljica protiv MP pokrenula 2013. godine postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu predmetnog stana u [adresa], a koji postupak je završen na način da je tužiteljica uspjela u prvom stupnju, međutim, odlučujući po žalbi, Županijski sud je odbacio tužiteljičinu tužbu,

- kako je tužiteljica protiv OP, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji je završen povlačenjem tužbe.

23. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl.8 ZPP-a ovaj sud smatra kako na strani tuženika postoji obveza da tužitelju naknadi štetu na ime izgubljene zarade, a koja šteta predstavlja razliku između iznosa 140,67 kuna kojeg je zaštićeni najmoprimac HP platio tužiteljici za mjesec veljaču 2019. i iznosa kojeg je tužiteljica mogla dobiti davanjem predmetnog stana u najam po tržišnoj najamnini.

24. Pri tome je sud, kao odlučne cijenio činjenice, kako je u predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva tvrdio kako nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, kako je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl.1 Protokola br.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

25. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

26. Konvencija je prema čl.141 Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema čl.5 Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

27. Slijedom iznesenog jasno je kako su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl.32 Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

28. Prema ocjeni ovog suda štetnu radnju tuženika bi predstavljali nedostaci pravne norme, a protupravnost bi se očitovala u izostanku radnji kojima bi se otklonili navedeni nedostaci, odnosno tuženik je postupao protivno Konvenciji. Tuženik bi, time što je nakon ratificiranja Konvencije (a i nakon donošenje presude Statileo protiv RH) propustio urediti status najmodavaca u odnosu na zaštićene najmoprimce na način da se osigura ravnoteža, čime je počinio u odnosu na tužiteljicu protupravnu štetnu radnju, a nepostupanje tuženika u skladu s ratificiranom Konvencijom rezultiralo bi obvezom tuženika na naknadu štete temeljem citirane odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO- a, a zbog činjenice što je tužiteljici zaštićeni najmoprimac plaćao iznimno nisku najamninu na temelju tuženikovog propisa kojeg tuženik nije, sve do novele Zakona o najmu stanova iz 2018. g. objavljene u Narodnim novinama broj 68/18 na odgovarajući način uskladio s ratificiranom Konvencijom. Međutim, odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. g. pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te su ukinuti čl. 28. a, 28. b, 28. c, 28. d,28. e, 28. f, 28. g, 28. h, 28. i, 28. j, 28. k, 28. l, 28. m i 28. n Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) te je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te je ukinut i čl. 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 68/18), što znači da tuženik do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari još uvijek nije uspio zakonodavstvo na bilo kakav način uskladiti s ratificiranom Konvencijom. Dakle, postojeći zakonodavni okvir doveo bi do povrede Konvencijom zaštićenog prava na štetu tužiteljice kao vlasnika nekretnine time što je onemogućena u pravu korištenja nekretnine i ostvarivanja prihoda iz svoje imovine, radi čega bi tužiteljica trpjela štetu u visini razlike između tržišne najamnine i najamnine koju prima od zaštićenog najmoprimca.

29. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju čl.1045 st.1, kao i čl.8 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 u 29/18, nadalje u tekstu: ZOO) kao i čl.4 st.2 Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj je zaštićeni najmoprimac u veljači 2019. platio iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje tuženik nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, R i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova kako je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te kako je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju, tužena dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi.

30. Slijedom svega naprijed navedenog, zaključak je ovog suda da je tužena pasivno legitimirana u ovom postupku.

31. U pogledu tužiteljičine aktivne legitimacije, po ocjeni ovog suda, tužiteljica je priloženim Izvatkom iz zemljišne knjige od 03.03.2020. dokazala kako je sve do 03.03.2020. bila uknjižena kao vlasnik spornog stana, dakle tužiteljica je dokazala kako je i u veljači 2019. bila uknjiženi vlasnik spornog stana, zatim tužiteljica je priloženim Izračunom zaštićene najamnine sačinjenim od strane Grada Splita i Ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom i Sporazumom i primopredajnim zapisnikom od 30.08.2019., zaključenima sa zaštićenim najmoprimcem HP, također dokazala kako je upravo tužiteljica najmodavac predmetnog stana, te je tužiteljica također dokazala svoje vlasništvo nad predmetnim stanom u veljači 2019.. Isto tako, tužiteljica je, sa priloženim ugovorom o kupoprodaji nekretnine – predmetnog stana dokazala kako je ona, kao vlasnik spornog stana, istog prodala kupcu BP i to kupoprodajnim ugovorom zaključenim dana 04. ožujka 2020., dakle nakon veljače 2019., koje je razdoblje predmet ovog spora.

32. Kako je sud, iz prethodno navedenih dokaza, utvrdio kako je tužiteljica u veljači 2019. bila vlasnik spornog stana, to je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom sporu tražiti isplatu izgubljene zarade za mjesec 2019. godine.

33. Pravna pozicija vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac je propisana prije svega odredbama ZNS-a pa tako u bitnome zaštićeni najmoprimac (ovdje HP) može stanovati u stanu i za to plaćati tzv. zaštićenu najamninu, dok je vlasnik stana (ovdje tužiteljica) dužan plaćati pričuvu i održavati stan.

34. U domaćem zakonodavstvu koje uređuje nekadašnja stanarska prava i iz njih proizašle statuse zaštićenih najmoprimaca (prije svega ZNS, ali potom i ZV te porezni zakoni) postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca pa tako primjerice:

- vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan,

- ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma, čime je vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcem nametnut prekomjeran teret bez ikakvog mehanizma zaštite prava vlasnika stana.

35. Kako je pravo vlasništva prema čl. 30. ZV-a stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

36. Obzirom na raniji (ZSO-om predviđeni) institut nositelja stanarskog prava ovo miješanje tužene u pravo vlasništva tužiteljice i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih - zaštićenih najmoprimca).

37. Međutim, takvim miješanjem tužene je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

38. Slijedom navedenog proizlazi kako pozitivni pravni propisi u RH za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužiteljica u predmetnom stanu), mora sama snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom koja je u odnosu na RH stupila na snagu još 5.11.1997.

39. Iz navedenog su utvrđeni aktivna i pasivna legitimacija te sukladno čl. 41. Konvencije i odgovornost tužene za štetu koja je nastala tužiteljici povredom njenog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu tužiteljičinog prava (test razmjernosti).

40. Kako je utvrđeno da je tužena uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužiteljice, to je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu uslijed činjenice da je u veljači 2019. bila spriječena naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju.

41. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka.

42. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi čl.215 st.1 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl.230 st.1 ZOO-a.

43. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 05. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe čl.6-8 ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 05. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tuženika teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tuženik svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogao na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

44. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela. Tužba je podnesena 04. veljače 2022. za potraživanje iz veljače 2019.

45. Dospijeće isplate najamnine je od 01. do 15. u mjesecu za tekući mjeseci, iz čega proizlazi kako je zastara za mjesec veljaču 2019. počela teći 16. veljače 2019. i nastupila bi 16. veljače 2022.

46. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 04. veljače 2022., to je zaključak ovog suda kako prigovor zastare nije osnovan, te je sukladno tome, sud prigovor zastare odbio kao neosnovan.

47. Nadalje, tužena tvrdi da je zastarjelo i samo pravo i to iz razloga jer je tužitelj za štetu i štetnika doznao već stupanjem na snagu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je odnosu na Republiku Hrvatsku stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Međutim, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije zastarjelo ni samo pravo. Naime, predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete (u visini razlike tržišne i zaštićene mjesečne najamnine koja dospijeva mjesečno), a u konkretnom slučaju nije riječ o povremenim tražbinama već o potraživanju naknade štete pa ne može doći do prekluzije prava (tako i Županijski sud u Splitu u odluci Gž- 552/23 od 25. svibnja 2023.). Slijedom iznijetog, prigovor tužene, da je zastarjelo samo pravo, nije osnovan.

48. Nadalje, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije bilo potrebno utvrđivati stupanj opremljenosti predmetnog stana o kojem ovisi visina najamnine, a to iz razloga za izračun naknade za korištenje nekretnine nije odlučno kakva je opremljenost nekog stana, a kraj činjenice da zaštićeni najmoprimci žive u tom stanu zbog čega je za zaključiti da se radi o prosječno uređenom i opremljenom stanu.

49. U pogledu zahtjeva za mirno rješenje spora, ocjena je ovog suda kako je tužiteljica ispunila svoju zakonsku obvezu podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja ove tužbe. Tuženik je isti odbio. U ovom predmetu tužiteljica traži isplatu za jedan mjesec, i to veljaču 2019. godine, dok je u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživala za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. radi čega tuženik pogrešno smatra da zahtjev za mirno rješenje spora nije sadržavao sve elemente koje sadrži tužba.

50. Okolnost, da se zbog proteka vremena visina tržišne najamnine povećala, a posljedično tomu i visina tužbenog zahtjeva, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, radi se o činjenično i pravno jednakoj vrsti zahtjeva, koji se veže na već ranije podnesen zahtjev u smislu odredbe članka 186. a. ZPP-a (analogno shvaćanju iz odluke VSRH-a broj Revr-140/10 od 9. studenog 2011.).

51. Tuženik prigovora kako je tužiteljica doprinijela šteti jer je mogla raskinuti Ugovor o najmu s najmoprimcem i naplatiti mu tržišni najam pa da joj zbog toga ne pripada pravo na naknadu.

52. Iz rezultata provedenog postupka, i to baš iz podneska tužiteljice od 9. travnja 2024. te uvidom u e-spis, sud je utvrdio kako je tužiteljica pokrenula jedan postupak protiv MP (Po-171/13) radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana sklopljen 30.06.2013., te kako je prvostupanjskom presudom i prihvaćen tužbeni zahtjev, dok je drugostupanjskom presudom ukinuta prvostupanjska presuda i tužba odbačena, te drugi (P-4175/20) protiv MP i njegove kćeri OP, koji je završio na način da je tužba povučena.

53. Dakle, tužiteljica je, nakon saznanja da HP ima stan u svom vlasništvu, pokrenula protiv istog postupak radi raskida ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, međutim, u tom postupku tužiteljica nije uspjela.

54. Također, u pravu je tužiteljica kada tvrdi kako Ugovori o doživotnom uzdržavanju i darovanju nisu bili provedeni kroz zemljišne knjige, slijedom čega tužiteljica nije imala saznanja o postojanju istih, a kada je za iste saznala, tužiteljica je pokrenula odgovarajuće sudske postupke, u kojima nije uspjela.

55. I sam zaštićeni najmoprimac HP u svom iskazu navodi kako tužiteljica nije znala kako on ima stan u svom vlasništvu.

56. Potrebno je naglasiti kako je notorna činjenica kako nitko od vlasnika stanova ne posjećuje svakodnevno zemljišnoknjižni odjel suda kako bi utvrdio je li došlo do kakvih promjena u zk izvatku u odnosu na prethodni dan na nekretninama u njegovom vlasništvu ili nečijem tuđem vlasništvu, a obveza provjere zk stanja nije propisana ni bilo kakvim propisom, pa sve i da su sporni ugovori bili provedeni kroz zemljišnik, tužiteljica tu činjenicu nije mogla odmah ni saznati.

57. Obveza svakodnevnog posjećivanja zemljišnoknjižnog odjela suda i provjeravanja je li neki zaštićeni najmoprimac postao vlasnikom neke nekretnine, nije propisana bilo kakvom zakonskom odredbom, pa tako tužiteljica nije bila dužna svakodnevno provjeravati je li na strani zaštićenog najmoprimca došlo do kakvih promjena glede stjecanja prava vlasništva.

58. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi kako je tužiteljica angažirala stručnu osobu, odvjetnika, te pokrenula odgovarajuće postupke nakon što je saznala da je zaštićeni najmoprimac stekao vlasništvo nad stanom.

59. Potrebno je napomenuti kako je zemljišnoknjižni odjel suda, u kojem se evidentiraju sve promjene vlasništva na nekretninama, kao i sve nekretnine i svi vlasnici svake pojedine nekretnine, pod ingerencijom tuženika, pa je tuženik taj koji u svakom trenutku ima saznanja tko je vlasnik koje nekretnine, te koji u svakom trenutku ima saznanje o promjeni vlasništva za svaku osobu i za svaku nekretninu. Slijedom iznijetog, tuženik je u konkretnom slučaju, kada se HP u zemljišno-knjižnom odjelu uknjižio kao vlasnik stana, stekao saznanje o toj činjenici, te je time stekao i saznanje kako su se stekli uvjeti za raskidom konkretnog ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, pa je slijedom toga tuženik imao mogućnost ili pokrenuti postupak za raskidom ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ili pak obavijestiti o tome tužiteljicu da ona pokrene postupak radi raskida ugovora, a što je sve tuženik, međutim propustio.

60. Tuženik, međutim, taj svoj propust stavlja na teret tužiteljici, kojoj, pored obveza i ograničenja nametnutih zakonom o najmu stanova, a koje je obveze i ograničenja ovaj sud pobrojio u toč. 34 obrazloženja ove odluke, nameće i obvezu da tužiteljica, kao vlasnik stana, svakodnevno prati i kontrolira je su li zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji, postali vlasnici stana i ili kuće.

61. Dakle, zaključak je ovog suda kako su imovinske prilike zaštićenih najmoprimaca lako dostupne tuženiku, zbog čega vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca kako pri određivanju zaštićene najamnine, tako i pri utvrđivanju činjenice je li neki od zaštićenih najmoprimaca u međuvremenu postao vlasnikom neke nekretnine bilo gdje na području Republike Hrvatske, pored svih drugih tereta koje je tuženik nametnuo vlasnicima stanova donošenjem Zakona o najmu stanova, ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret vlasnika stana - najmodavca.

62. Potrebno je istaći kako je Županijski sud u Zagrebu, u svojoj odluci poslovnog broja:

Gž-677/2025-3 od dana 15. lipnja 2026. zauzeo stav kako su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca jer da imovinske prilike utječu na okolnost ima li pravo zaštićeni najmoprimac na zaštićenu najamninu. To stoga, što vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca.

63. Što se tiče samog konkretnog slučaja, sud je utvrdio, kada je tužiteljica saznala da je na strani zaštićenog najmoprimca došlo do promjene koja se ogleda u tome da je zaštićeni najmoprimac postao vlasnikom stana, da je tužiteljica tada pokrenula sudski postupak radi raskida ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, međutim, sud je utvrdio kako tužiteljica u tom postupku uspjela u prvom stupnju, dok je, nakon provedenog žalbenog postupka, tužiteljičina tužba odbačena. Tužiteljica je pri tome angažirala stručnu osobu, odvjetnika, a ako je i bilo neke greške, s obzirom na činjenicu angažiranja stručne osobe, odvjetnika, to na strani tužiteljice nema odgovornosti za takvu grešku.

64. Cijeneći sve prethodno obrazloženo, ocjena je ovog suda kako je iskaz tužiteljice, kako nije znala za postojanje navedenih ugovora, te kako je nakon saznanja pokrenula odgovarajući sudski postupak, logičan i životan, te utemeljen na dokazima provedenim u ovom postupku, slijedom čega je sud istog prihvatio u cijelosti.

65. Cijeneći sve naprijed navedeno, sud je odbio prigovor tužene usmjeren na to kako je zaštićeni najmoprimac stekao pravo vlasništva na stanu, čime bi njegov status zaštićenog najmprimca prestao, te da je tužiteljica propustila pokrenuti odgovarajuće sudske postupka radi raskida ugovora sa zaštićenom najamninom.

66. Nadalje, s obzirom kako tužena osporava da je HP u veljači 2019. bio u posjedu spornog stana, jer tužena tvrdi kako je HP iz predmetnog stana iselio 2018. godine, to je za ovaj predmet odlučno je li HP iselio iz stana 2018. ili 2019. Pregledom Sporazuma i primopredajnog zapisnika od 30.08.2019. sud je utvrdio kako je HP iselio iz stana 30. kolovoza 2019., slijedom čega prigovor tužene, kako HP nije bio u posjedu spornog stana u veljači 2019., nije osnovan.

67. Potrebno je istaći, kako je tužiteljica, pored predmetne tužbe, podnijela još čitav niz drugih tužbi po istom činjeničnom i pravnom osnovu, ali za različita razdoblja, odnosno mjesece, te kako su neki od tih postupaka pravomoćno okončani.

68. Tako je donesena prvostupanjska presuda u predmetima ovog suda posl. broj:

- P-1579/2022-9 od dana 22. listopada 2024., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. broj Gž-16/2025-2 od 1. listopada 2025., te kojom je pravomoćno presuđeno kako je tuženik dužan tužiteljici na ime izgubljene zarade platiti iznos od 306,43 € sa zateznim kamatama

- P-709/2022-23 od 15. studenog 2024., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž-677/2025-3 od dana 15. lipnja 2026. kojom je pravomoćno presuđeno kako je tuženik dužan tužiteljici na ime izgubljene zarade platiti iznos od 339,77 eura uvećan za zatezne kamate,

- P-2249/2021. od 28. veljače 2025. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1066/2025-3 od 5. ožujka 2026. kojom je pravomoćno presuđeno kako je tužena dužna tužiteljici na ime izgubljene zarade platiti iznos od 306,43 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. prosinca 2017.

- P-2254/2021-16 od 3. ožujka 2023. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gž-998/2023-2 od 4. svibnja 2023., kojom je pravomoćno presuđeno kako je tužena dužna isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade iznos od 339,77 EUR uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.08.2018.g.

- P-1979/2024-7 od 11. travnja 2025., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Gž-822/2025-2 od 06. listopada 2025., kojom je pravomoćno presuđeno kako je tužena dužna isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade iznos od 1.019,31 euro sa zakonskim zateznim kamatama

- P-136/2025-6,od 9. lipnja 2025. koja je u pogledu osnova i visine potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinau posl. broj Gž-956/2025-2 od 7. siječnja 2026.

- P-3572/2020-18 od 11. listopada 2024., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-125/2025-3 od 20. travnja 2026. kojom je pravomoćno presuđeno kako je tužena dužna isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade iznos od 338,44 euro sa zakonskim zateznim kamatama

69. U tim pravomoćno okončanim predmetima, a koji se svi odnose na tužiteljicu u ovom postupku, zauzet je identičan stav – kako je sustav zaštićenog najma uveden ZNS kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ br. 18/97., 67/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., 6/24., u daljnjem tekstu: Konvencija), pa je zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. U tim slučajevima vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu) pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, uzimajući u obzir da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati nekretninu, pa je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (identično stajalište izraženo je u odluci VSRH od 19. prosinca 2018. broj Rev- 2364/2016).

70. U tom smislu, ukazuje se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev br. 42009/10) prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu, a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14(MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

71. Dakle, cijeneći sve prethodno obrazloženo, zaključak je ovog suda kako je sustav zaštićenog najma uveden ZNS-om, kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa je zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. U tim slučajevima vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu) pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, uzimajući u obzir da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati nekretninu, pa je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (identično stajalište izraženo je u odluci VSRH od 19. prosinca 2018. broj Rev-2364/2016).

72. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO-a).

73. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, za navesti je slijedeće:

74. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da joj tuženik isplati iznos od 2.560,00 kn, što u protuvrijednosti u € iznosi 339,77 €, dok je tužiteljica u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 09.04.2024. zatražila upravo iznos od 339,77 €.

75. Pregledom Izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 11.05.2015., sud je utvrdio kako neto korisna površina predmetnog stana iznosi 52,10 m2. te da je adresa stana [adresa], dakle razvidno je kako se predmetni stan nalazi unutar Dioklecijanove palače, dakle u centru Splita.

76. Pregledom priloženih oglasa o najmu stanova, sud je utvrdio:

- kako se stan u centru Splita površine 50,00 m2 iznajmljuje za iznos od 480,00 € mjesečno (list 25,26 spisa),

- kako se stan u centru Splita, površine 45,00 m2 iznajmljuje za iznos od 350,00 € mjesečno, (list 30 spisa)

- kako se stan u centru Splita, površine 50,00 m2 iznajmljuje za iznos od 400,00 € mjesečno (list 31 spisa),

- kako se stan u [adresa], kraj HNK, dakle u centru, površine 50,00 m2 iznajmljuje za iznos od 360,00 € mjesečno (list spisa 32)

- kako prema procjeni agencije za nekretnine Trgo stan d.o.o. od 05. ožujka 2019. prosječna visina najamnine za predmetni stan iznosi 350,00 € mjesečno (list 101 spisa),

77. Kada se navedeni iznosi zbroje dobije se iznos od 1.940,00 €, koji iznos podijeljen sa 5 daje prosječan iznos od 388,00 €.

78. Analizirajući sve naprijed iznijeto, sud je kao mjerodavne podatke o visini mjesečne najamnine prihvatio podatke koji su sadržani u oglasima za najam. Naime, radi se o podacima koji su javni, svima dostupni, i radi se o zakonitostima koji vladaju na tržištu najma stanova na području gdje se nalazi predmetni stan, i koji su priloženi uz tužbu u ovom predmetu, te koji su dostavljeni tuženiku na očitovanje.

79. U odnosu na dostavljene podatke od strane Porezne uprave, ti podaci nisu pribavljeni za potrebe ovog postupka, a tuženik se nije izričito suglasio za korištenje istih u ovom postupku. Osim toga, općepoznato je kako stranke, u ugovor o najmu, kupoprodaji ili zakupu i sl., kada te ugovore prijavljuju poreznoj upravi, u ugovore stavljaju manje iznose najma, zakupa i kupoprodajne cijene iz razloga da bi platili manje poreze. Slijedom navedenog, sud nije prihvatio dostavljene podatke porezne uprave jer po ocjeni ovog suda, isti ne prikazuju stvarno stanje iznosa visine najma.

80. U odnosu na podatke dostavljene od strane Grada Splita, isti također nisu pribavljeni za potrebe ovog postupka, a tuženik se nije izričito suglasio za korištenje istih u ovom postupku, pa kod činjenice postojanja dokaza iz kojih se može utvrditi visina najma a koji su priloženi uz ovu tužbu u ovom predmetu, sud je prihvatio dokaze koji su priloženi uz tužbu, konkretno oglase o najmu stanova istih ili sličnih obilježja na istoj lokaciji, te je sud utvrdio kako prosječna cijena najma stana koji se nalazi na istom području gdje i stan tužiteljice iznosi 388,00 €.

81. U pogledu prigovora tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, potrebno je navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda broj Revd-2971/2024-2 od 17. rujna 2024., dopušteno tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

„Pripada li tužitelju po osnovi izmakle koristi od najamnine iznos koji je umanjen po osnovi poreznih davanja ili iznos koji nije umanjen po osnovi poreznih davanja?".

82. Tuženica je sukladno navedenom dopuštenju protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. ZPP-a, zbog pravnog pitanja radi kojeg je dopuštena revizija.

83. Odlučujući po navedenoj Reviziji, Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev-445/2025- 2 od 01. listopada 2025., zauzeo stav prema kojem odgovarajuću, odnosno primjerenu naknadu imovinske štete koja pripada tužitelju, kao vlasniku stana u čijem stanu je u spornom razdoblju stanovala zaštićena najmoprimka, predstavlja iznos dobiven umanjenjem visine slobodno ugovorene, odnosno tržišne, najamnine sa iznosima ostvarenim po osnovi zaštićene najamnine i iznosom poreznih davanja koja bi tužitelj bio dužan podmiriti u spornom razdoblju u slučaju da je imao mogućnost ostvarivati slobodno ugovorenu, odnosno tržišnu najamninu. Navedeno pravno shvaćanje predstavlja odgovor na dopušteno pravno pitanje zbog kojeg je tuženica podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude.

84. Dakle, sukladno navedenom stavu Vrhovnog suda, dosuđen iznos izgubljene zarade potrebno je umanjiti za iznos poreznih davanja koja bi tužitelj bio dužan podmiriti u spornom razdoblju.

85. Stopa poreza na dohodak od imovine (najam/zakup) iznosi 12%. Zakon priznaje paušalne izdatke u visini 30% od ostvarene najamnine. Porez od 12% primjenjuje se na preostalih 70%.

86. Sukladno navedenom, kada se iznos od 388,00 €, kao iznos za kojeg je sud utvrdio da predstavlja tržišnu najamninu predmetnog stana, umanji za 30%, na ime paušalnih izdataka, to preostaje iznos od

87. 12% od 271,60 € iznosi 32,59 €, pa kada se iznos od 388,00 € umanji za iznos od 32,59 € koji predstavlja porez na dohodak kojeg je tužiteljica, po stavu Vrhovnog suda RH, u obvezi platiti, to preostaje daljnji iznos od

88. U pogledu iznosa zaštićene najamnine, sud je pregledom priloženih uplatnica (list spisa 211) utvrdio kako je zaštićenih najmoprimac HP, za veljaču 2019. tužiteljici na ime zaštićene najamnine platio iznos od 140,67 kn.

89. Tuženik je prigovarao navedenom iznosu, smatrajući kako je iznos zaštićene najamnine za mjesec veljaču trebao biti veći nego iznos od 140,67 kn, međutim, tuženik te svoje tvrdnje nije dokazao, pa je sud, temeljem pravila o teretu dokaza, odbio navedeni prigovor. Kada tuženik tvrdi da je iznos zaštićene najamnine bio veći od 140,67 kn, tada to tuženik, prema pravilima o teretu dokazivanja, treba dokazati. Tužiteljica pak ne može dokazivati negativne činjenice, da iznos zaštićene najamnine nije bio veći, slijedom čega je teret dokazivanja da je zaštićena najamnina bila veća, bio na strani tuženika.

90. Tužena je dostavila platne podatke za zaštićenog najmoprimca i članove njegove obitelji, međutim, tužena tijekom trajanja ovog postupka nije dokazala da bi ti podaci, koje je dostavila tužena, promijenili na bilo koji način visinu zaštićene najamnine koja se temelji na Izračunu zaštićene najamnine sačinjene od strane Službe pravne zaštite Grada Splita za stanove i poslovne prostore, slijedom čega sud nije prihvatio prigovor tuženika usmjeren na to kako je za mjesec veljaču zaštićena najamnina bila veća od 140, 67 kn.

91. Pri tome je za istaći kako ovaj sud nema stručna znanja za utvrđivanje koliko bi iznosila zaštićena najamnina u veljači 2019. za predmetni stan u vlasništvu tužiteljice.

92. Tuženik je imao mogućnost svoje prigovore, kako bi primanja zaštićenog najmoprimca i njegove obitelji utjecala na visinu zaštićene najamnine, dokazati financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, međutim, kako tužena taj dokaz nije predložila, a sud nije ovlašten provoditi dokaze koje stranke nisu predložile, to dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine zaštićene najamnine za veljaču 2019. nije proveden, te samim time tužena nije dokazala da bi podaci koje je dostavila, a koji se odnose na primanja zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji, utjecali na visinu zaštićene najamnine za veljaču 2019.

93. Nadalje, pored navedenog, u konkretnom slučaju, tužiteljica i zaštićeni najmoprimac HP uredili su svoj odnos u pogledu visine zaštićene najamnine Ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom, na način da su u čl. 4 Ugovorili kako je sastavni dio ovog ugovora Izračun o visini najamnine. U takvoj situaciji, onaj, svaki treći, koji tvrdi da nije istinito ono što su stranke Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ugovorile, konkretno - ovdje aktualno, da visina zaštićene najamnine nije pravilno izračunata (utvrđena) - to što tvrdi mora i dokazati.

94. Shvaćanje suprotno navedenom po kojem bi teret dokazivanja da je visina zaštićene najamnine naznačena u ugovoru o najmu izračunata (ne)pravilno bio na najmodavcu - onome koji je tu visinu izračunao i nedvosmisleno prezentirao (sa najmoprimcem) u pisanom ugovoru, u svojoj suštini nametao bi najmodavcu nerazuman i time neprihvatljiv teret da dokazuje ono što niti ne tvrdi - da ugovor kojeg je sačinio (sa najmoprimcem) ne sadrži istinit ili pravilan sadržaj (ili da stvarni sadržaj sklopljenog ugovora ne odgovara njegovom nedvosmislenom pisanom sadržaju), dakle za njega negativnu činjenicu, čak i nepoželjnu - da izračun zaštićene najamnine (do kojeg je već došao i sa kojim se izračunom zaštićeni najmoprimac suglasio) nije sačinio pravilno ili, još konkretnije - da postoje razlozi (ovdje: u svezi platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva) koji ne opravdavaju visinu zaštićene najamnine koju je utvrdio i potom ugovorio sa zaštićenim najmoprimcem : to sve iako visina zaštićene najamnine i pravilnost njezina utvrđenja, sa svim okolnostima i uvjetima po kojima se ona izračunava, za njega kao niti za drugu stranku ugovora nije niti sporna.

95. Takav bi pristup, uostalom, bio protivan i smislu odredaba čl. 7. sv. 1. i čl. 219. sv. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika: takve odredbe, prenijeto na ovaj slučaj, u situaciji kada tužitelji svoje temelje zahtjeva na podatku o visini zaštićene najamnine izračunaju prema navedenim odredbama Uredbe iz pisanog ugovora - na teret tuženice stavljaju, već - ako joj taj podatak ne odgovara ili sumnja da je pravilan, da dokaže ono u što sumnja ili što drži - i na čemu uostalom i temelji svoju poziciju u postupku, da taj podatak iz ugovora nije istinit.

96. Nadalje, pored navedenog, sud nije prihvatio prigovor tuženika glede visine zaštićene najamnine i iz razloga jer je sud utvrdio kako je etalonska cijena građenja i na dan 05.09.2012., kada je sačinjen predmetni Izračun mjesečne zaštićene najamnine kojom je određen mjesečni iznos zaštićene najamnine od 140,67 kn i u veljači 2019., za koji se mjesec traži naknada izgubljene zarade, bila ista, 6.000,00 kn. Naime, etalonska cijena građenja promijenila se tek objavom u Narodnim Novinama broj 67/2019 od 1. srpnja 2019., dakle nakon razdoblja koje je predmet ovog spora, kada je Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja objavilo podatke o etalonskoj cijeni građenja, prema kojima je etalonska cijena sa 6.000,00 kn, koliko je iznosila u razdoblju od 05.09.2012. kada je sačinjen Izračun mjesečne zaštićene najamnine (list 18 spisa) pa sve do objave u NN od 01.07.2019.

97. Slijedom iznijetog, prigovor tužene, kako bi mjesečna zaštićena najamnina za veljaču 2019. bila veća od 140,67 kn nije osnovan, prvenstveno jer tuženik to nije dokazao, te potom i iz razloga jer se etalonska cijena građenja, kao jedan od elemenata temeljem kojeg se određuje visina zaštićene najamnine, nije mijenjala za razdoblje od 05.09.2012. kada je sačinjen Izračun mjesečne zaštićene najamnine (list 18 spisa) pa sve do objave u NN od 01.07.2019., slijedom čega je sud, navedeni prigovor odbio kao neosnovan.

98. Isto tako, u pogledu iznosa zaštićene najamnine potrebno je istaći kako se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti članak 28.a Zakona o izmjenama i dopuni zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 68/18.), kojim je propisan način i rokovi za promjenu visine zaštićene najamnine, a to s obzirom kako je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-I 3242/2018 i dr. od 4. rujna 2020., a koja je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 105/20. ukinuo između ostalog i navedenu odredbu i pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti navedenih izmjena sa Ustavom Republike Hrvatske.

99. Prema odredbi članka 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 49/02. -pročišćeni tekst), ukinuti Zakon i drugi propis, odnosno pojedine njegove odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Kako je odluka Ustavnog suda donesena prije nego što je pravomoćno odlučeno u ovoj pravnoj stvari, to ukinuće navedene odredbe djeluje i u ovom postupku, dakle ovaj se sud nije mogao pozvati na visinu zaštićene najamnine kako je ona propisana odredbama koje su ukinute po Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

100. Dakle, cijeneći sve obrazloženo, zaključak je ovog suda kako tužiteljici pripada naknada štete na ime razlike (zaštićene) najamnine koja je tužiteljici isplaćena za mjesec veljaču 2019. i one najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti, a nije jer se tuženik umiješao i donio propise koji su tužiteljicu onemogućili u ostvarenju tržišne najamnine, a koju razliku je trebalo umanjiti za iznos poreza kojeg je tužiteljica bila u obvezi platiti te iznosa kojeg je primila po osnovu zaštićene najamnine.

101. U odnosu na površinu predmetnog stana, potrebno je navesti kako tužena nije osporavala tvrdnje tužiteljice kako predmetni stan ima površinu od 52,10 m2, a kako predmetni stan ima upravo površinu od 52,10 m2, sud utvrdio pregledom Izračuna mjesečne zaštićene najamnine priloženog u spisu,

102. Cijeneći sve naprijed iznijeto, utvrđenje je ovog suda kako iznos od

103. Međutim, kako je tužiteljica zatražila po osnovu naknade štete – izgubljene zarade za veljaču 2019 iznos od 339,77 €, to je za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos od 3,03 € sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

104. U odnosu na tijek kamata, za navesti je da se predmetna tražbina tužitelja odnosi na naknadu štete, odnosno gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze, sve prema odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ZOO-a, a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a).

105. Pregledom ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, zaključenim između tužiteljice i zaštićenog najmoprimca, sud je utvrdio kako su stranke ugovorile dospijeće najkasnije do petog u mjesecu.

106. Cijeneći činjenicu kako mjesečni iznos najamnine dospijeva od 1. do 15. u mjesecu za tekući mjesec, te kako je u ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom, zaključenim između tužiteljice i zaštićenog najmoprimca, bilo ugovoreno dospijeće najamnine najkasnije do petog u mjesecu, to je sud na dosuđeni iznos izgubljene zarade od 336,74 € dosudio kamatu počev od 05. veljače 2019. pa do konačne isplate.

107. S obzirom kako je tužiteljica u konačno uređenom tužbenom zahtjevu zatražila kamatu počev od 05.03.2018. to je sud, za više zatražene kamate, za razdoblje od 05.03.2018. do 05.02.2019. odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

108. Dakle, cijeneći sve naprijed navedeno, zaključak je ovog suda kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan za iznos od 336,74 € dok je za više zatraženo preko tog iznosa, za iznos od 3,03 € sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Isto tako, sud je na dosuđeni iznos od 336,74 € tužiteljici dosudio kamatu počev od 05. veljače 2019., dok je za više zatražene kamate, za razdoblje od 05. ožujka 2018. do 05. veljače 2019. sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

109. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

110. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st 5 ZPP-a, a tužitelju zastupanom po pun. sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je trošak sastava tužbe i Zahtjeva u mirnom postupku po 50 bodova, za pristupe na roč. od 06.11.25. i 27.05.26. po 50 bodova, za sastav podneska od 21.05.24. 25 bodova (50%), što sveukupno iznosi 225,00 bodova, što pomnoženo sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od

111. Kako tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu (0,5%), zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je sud, sukladno odredbi čl. 154. st. 5 ZPP-a tužiteljici u cijelosti dosudio parnični trošak.

112. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 10. srpnja 2026. pa do konačne isplate, a sve sukladno odredbi čl. 29. ZOO- a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

113. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude.

U Splitu, 10. srpnja 2026.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

- pun. tužiteljice

- zz tuženika