Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-199/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, Braće Radić 8b, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 27. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja HD i punomoćnice tužitelja Bojane Marčelan, odvjetnice iz [adresa], te punomoćnice tužitelja Karmen Hlebar, odvjetnice iz Mađarić & Lui odvjetničkog društva iz Zagreba, te objave presude 10. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva po osnovi zahtjeva za isplatu po osnovi troška upisa prijenosa prava vlasništva motornog vozila kod nadležnog tijela radi osiguranja naplate kredita u iznosu od 46,45 EUR sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2007. do isplate.

II. Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti dio Ugovora o kreditu broj 320-50-4152219 sklopljen 31. svibnja 2007. između tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, TD iz [adresa], kao sudužnika i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao davatelja kredita, a koji ugovor je solemniziran u javnobilježničkom uredu Jasenke Crnčec iz Čakovca 4. lipnja 2007. pod brojem OV- 10594/07 i to odredbe čl. 2. st. 1. koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan i bez pravnog učinka dio Ugovora o kreditu broj 320-50-4152219 sklopljen 31. svibnja 2007. između tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, TD iz [adresa], kao sudužnika i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao davatelja kredita, a koji ugovor je solemniziran u javnobilježničkom uredu Jasenke Crnčec iz Čakovca 4. lipnja 2007. pod brojem OV-10594/07 i to:

- dio odredbe čl. 3. koji glasi: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita….“

- dio odredbe čl. 7. st. 1. koji glasi:... „ po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”

- odredba čl. 9. st. 2. koja glasi: ”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor“

- dio odredbe čl. 9. st. 1. t. 6. koji glasi: „...podmiriti sve javnobilježničke troškove…".

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.588,98 EUR (tri tisuće petsto osamdeset osam eura i devedeset i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća pojedinih obroka do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos 3,10 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate

- iznos 0,85 EUR od 30. rujna 2007. do isplate

- iznos 2,29 EUR od 30. studenoga 2007. do isplate

- iznos 4,54 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate

- iznos 3,61 EUR od 29. veljače 2008. do isplate

- iznos 9,59 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate

- iznos 4,94 EUR od 30. travnja 2008. do isplate

- iznos 0,79 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate

- iznos 2,10 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate

- iznos 0,11 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate

- iznos 0,38 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate

- iznos 2,10 EUR od 30. rujna 2008. do isplate

- iznos 22,68 EUR od 31. listopada 2008. do isplate

- iznos 8,08 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate

- iznos 17,37 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate

- iznos 23,34 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate

- iznos 24,93 EUR od 28. veljače 2009. do isplate

- iznos 17,04 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate

- iznos 17,44 EUR od 30. travnja 2009. do isplate

- iznos 18,76 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate

- iznos 15,44 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate

- iznos 16,64 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate

- iznos 15,71 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate

- iznos 15,44 EUR od 30. rujna 2009. do isplate

- iznos 14,52 EUR od 31. listopada 2009. do isplate

- iznos 17,04 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate

- iznos 20,09 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate

- iznos 21,82 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate

- iznos 22,08 EUR od 28. veljače 2010. do isplate

- iznos 26,06 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate

- iznos 26,06 EUR od 30. travnja 2010. do isplate

- iznos 27,92 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate

- iznos 35,88 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

- iznos 35,75 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- iznos 46,63 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate

- iznos 44,64 EUR od 30. rujna 2010. do isplate

- iznos 39,34 EUR od 31. listopada 2010. do isplate

- iznos 47,03 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate

- iznos 57,92 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate

- iznos 51,15 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate

- iznos 53,27 EUR od 28. veljače 2011. do isplate

- iznos 53,67 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate

- iznos 51,94 EUR od 30. travnja 2011. do isplate

- iznos 60,57 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate

- iznos 69,73 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate

- iznos 86,20 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate

- iznos 79,16 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

- iznos 70,27 EUR od 30. rujna 2011. do isplate

- iznos 69,21 EUR od 31. listopada 2011. do isplate

- iznos 68,42 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate

- iznos 70,94 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate

- iznos 2.074,40 EUR od 19. siječnja 2012. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 503,39 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 211,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 20. siječnja 2012. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnim odredbe preostali dio odredbe iz članka 9. st. 1. t. 6. Ugovora o kreditu broj 320-50-4152219, sklopljenog 31. svibnja 2007. između stranaka kao i dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu iznosa od 45,46 EUR po osnovi troška upisa prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela radi osiguranja naplate kredita, kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 411,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, naknaditi trošak parničnog tužitelju HD, u iznosu od 1.701,80 EUR (tisuću sedamsto jedan euro i osamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 31. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4152219 solemniziran 4. lipnja 2007. godine po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] pod brojem OV- 10594/07 kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 20.429,38 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U navedenom ugovoru o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Također je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje s tim da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene, te se o niti jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Poziva se na odredbe čl. 81. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu, što u konačnici utječe na ukupni trošak kredita prebačen je na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka, koje nisu gospodarski jednako jake. Tužitelj smatra da su ništave i odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 1. t. 6. Ugovora o kreditu od 31.05.2007. godine, kojim je ugovoreno da tužitelj snosi naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita, troškove prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela kao i sve javnobilježničke i sudske pristojbe i pristojbe kao i druge eventualno nastale nuzgredne troškove. Tužitelj je na ime troškova upisa prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela radi osiguranja naplate kredita nametnuta obveza plaćanja iznosa od 79,07 CHF, odnosno, preračunato u kune po tečaju na dan isplate kredita daje iznos od 350,00 kn. Navedeni iznosi ustegnuti su tužitelju prilikom isplate kredita dana 05.06.2007. godine. Nadalje navodi da iz Ugovora o kreditu od 31.05.2007. godine je vidljivo da je tužitelj prilikom solemnizacije dana 04.06.2007. godine kredita na ime javnobilježničke nagrade platio iznos od 625,00 kn, na ime troška iznos od 5,00 kn, PDV (22%) u iznosu od 138,60 kn te pristojbu u iznosu od 40,00 kn, odnosno ukupno 808,60 kn. Poziva se na presudu suda Europske unije od 16.07.2020. godine, donesenoj u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19. Navedenim ugovornim odredbama tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, troškova prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela te troškova solemnizacije. Radi se o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, na čiju formulaciju i sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Niti u jednom trenutku o istim se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane bilo kakve informacije koje se tiču istih, nije ga se upoznalo s kakvim internim aktima tužene, niti mu je išta bilo pojašnjavano. Iz ugovorne odredbe kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ne može se jasno razaznati zašto se konkretno predmetna naknada plaća, od čega se ista sastoji, koje troškove obuhvaća i zašto je određena baš u tom omjeru od ukupnog iznosa kredita. Radi se o odredbama koje nisu ni jasne ni lako razumljive, a niti su transparentne čime su suprotne načelu dobre vjere te uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa iste u konačnici nisu poštene i kao takve su ništetne. Vidljivo je da je tuženica nepošteno ugovorila da troškovi obrade kredita, troškovi prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela i troškovi solemnizacije padaju na teret tužitelja kao potrošača, uslijed čega se čl. 3. i čl. 9. st. 1. t. 6. spornog Ugovora o kreditu ne mogu primijeniti. Navodi da je tuženica u ugovoru o kreditu od 31.05.2007. godine nepošteno ugovorila i odredbu čl. 9. st. 2. koja glasi: ”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor.“ Ovakvom ugovornom odredbom tužena je sebi ostavila slobodu određivanja visine naknade, bez da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Tužitelj nema saznanja, niti mu je objašnjeno, kako u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, tako ni u trenutku prijevremene otplate kredita, koji to pravedni i objektivno opravdani troškovi nastaju tuženoj uslijed prijevremene otplate kredita, a nije mu objašnjeno niti temeljem kojih parametara se obračunava naknada za prijevremenu otplatu. Sve navedeno dovodi do ništetnosti ugovorne odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu. Prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 19.01.2012. godine tužena je tužitelju naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.591,42 kn, koji iznos tužitelj uslijed ništavosti ugovorne odredbe ima pravo potraživati nazad. Stoga je podnio ovu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima i to slobodnom voljom stranaka pri čemu su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Glede navoda tužitelja da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna i nepoštena navodi da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje, navodi da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna i odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Osporava visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 31. srpnja 2023. u cijelosti osporava navode odgovora na tužbu kao neosnovane i neutemeljene na materijalnom pravu i postojećoj sudskoj praksi. Poziva se na odluku VHSRH Rev- 2221/18 od 03.09.2019. godine i na presudu suda EU c 186/16, H te presudu T, C-415/11, EU:C:2013:164, t. 68. i 69. od 14. ožujka 2013.). Navodi da ova presuda u kontekstu slučaja franak znači da je banka minimalno morala potrošača upozoriti na karakteristike konkretne valutne klauzule švicarski franak u odnosu na valutnu klauzulu EURO te u odnosu na svjetsko tržište kapitala, u kojemu je poznato da je švicarski franak valuta utočište kapitala za vrijeme gospodarske krize, zbog čega ta valuta vrlo izgledno u budućnosti ima potencijal i rizik naglog rasta tečaja, što se u konkretnom slučaju tijekom otplate kredita dogodilo i 2011. godine. Tužena ne dokazuje da je na navedene rizike upozorila tužitelja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj ostaje kod svih navoda iznijetih u tužbi, iako u ovom postupku ne potražuje preplatu kreditnih obveza s osnove promjene kamatne stope. Navodi da tužbu temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da se na presude iz kolektivnog spora poziva što da je tužiteljevo legitimno pravo. Poziva se na odredbu čl. 502. st. 1. ZPP i na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Pitanje zastare potraživanja dužnika iz ugovora o kreditu u švicarskim francima, kad se radi o djelomičnoj ništavosti takvih ugovora o kreditu, kao što to tužitelj traži, da je riješeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) broj Rev-2245/17 od 20.03.2018., te da je kod VSRH doneseno objedinjeno pravno shvaćanje u pogledu revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a prema kojem zastara za kamatu počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Glede osporavanja tuženika ništetnosti odredbe ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita tužitelj navodi da tužena tužitelju nije prezentirala koje to točno troškove on ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i kako je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen. Nesporno je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i troškovima prijenosa prava vlasništva vozila uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tužena nije dovoljno vodila računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Glede potraživanja tužbenog zahtjeva koje se odnosi na ulaznu naknadu za obradu kredita tužitelj se poziva na sudsku praksu koja potvrđuje navode tužitelja o ništetnosti ugovornih odredaba koje reguliraju plaćanje ulazne naknade. Glede prigovora zastare navodi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti, a također, iz istih razloga da nije osnovan prigovor zastare potraživanja naknade za obradu kredita. Također navodi da je ništetnim ugovorom od 31.05.2007. tužena je prebacila teret snošenja troškova solemnizacije na tužitelja, a da pri tom tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o toj odredbi, niti mu je objašnjeno na što se ti troškovi odnose niti o kojim iznosima se radi, već je o tome saznao tek kod javnog bilježnika. Glede utužene odredbe ugovora o naplati naknade za prijevremeno zatvaranje kredita tužena nije priložila niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imala troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita ili da joj je nastala šteta. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tužena naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita koju jednostrano određuje. Ista ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, stoga je razvidno da je takvom ugovornom odredbom tužena proizvoljno odredila visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti je išta bilo tužitelju pojašnjeno u vezi iste. Slijedom svega navedenog tužitelj osporava sve navode iz odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 320-50-4152219 od 31. svibnja 2007. sa potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] od 4. lipnja 2007. poslovni broj OV-10594/07. presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja i prvi otplatni plan kredita od 5. lipnja 2007., presliku otplatnog plana sa promjenama kamatne stope od 15. ožujka 2023. presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30. lipnja 2007. do 13. ožujka 2023., pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje Natalije Jambrečić, saslušan je tužitelj HD.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP),, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o vallutnoj klauzuli, utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naplati naknade za obradu kredita, naknade za prijevremenu otplatu kredita i odredbe prema kojoj je sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine dužan snositi tužitelj te isplata po ništetnim odredbama ugovora (osim po ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj osnovi tužitelj ne traži isplatu).

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 31. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4152219, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 4. lipnja 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa] pod brojem OV-10594/07. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.429,38 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da se kredit odobrava za kupnju motornog vozila, te da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita te odredba kojom je određeno da sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbine dužan snositi tužitelj ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora (osim po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), da li je nastupila zastara tog potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 31. svibnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III- 2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

13. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

14. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

15. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

16. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 31. svibnja 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužitelj s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Međutim, kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke dok nije tražio i isplatu po navedenoj ništetnoj odredbi, postavlja se pitanje postojanja pravnog interesa za takvim utvrđenjem. Naime, odredbom čl. 187. st. 2. ZPP tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Valja reći kako je tužitelj na ročištu 27. svibnja 2026. povukao taj dio tužbenog zahtjeva no istome se tuženik protivio radi čega je o istome valjalo odlučiti. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje pravnog interesa za takvo utvrđenje, a sud je dužan tijekom cijelog postupka do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu po službenoj dužnosti paziti na postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe. S obzirom na to da tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje pravnog interesa, sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio kao nedopušten.

18. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 27. svibnja 2026. naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa tuženikom da bi dobio sredstva za kupnju osobnog automobila koji mu je trebao za osobne obiteljske potrebe u auto kući Taći u [adresa] te je ondje ujedno i potpisao predmetni ugovor o kreditu gdje mu je jedino takav bio i ponuđen i unaprijed pripremljen. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali ne detaljno te nije bio svjestan da je uzeo kredit sa valutnom klauzulom jer su se stalno spominjale kune, a kasnije je uočio da se spominje chf, no u tom trenutku nije znao što to znači. Prije potpisivanja ugovora nije bilo nikakvih pregovora oko pojedinih odredbi ugovora već mu je isti ponuđen i on ga je potpisao kako bi kupio auto, tako da su, čini mu se, i sredstva za kupnju išla izravno na račun auto kuće. Naveo je da je vidio i odredbu ugovora prema kojoj mu se naplaćuje i naknada za obradu kredita, no nije dobio posebno pojašnjenje o kakvim se troškovima radi, niti mu je predočen bilo kakav cjenik za tu naknadu, dok nije uočio odredbu o naknadi koja se naplaćuje kod prijevremenog zatvaranja kredita, niti mu je bilo što u vezi nje objašnjavano ili uopće spomenuto. Nakon toga je išao javnom bilježniku gdje mu također nisu posebno pojašnjavane odredbe ugovora. Sjeća se da je i kod javnog bilježnika platio neke troškove no ne sjeća se kakve točno niti da li mu je rečeno na što se isti odnose. Prva rata kredita iznosila je kao što je i prvotno dogovoreno dok su rate naknadno počele rasti da bi se pred kraj povećale za iznos od oko 900,00 kn. Kredit je prijevremeno otplatio 2012. i tada mu je također obračunata naknada, no ne sjeća se u kojem iznosu. Dakle, uopće nije niti bio u banci vezano za sklapanje ovog ugovora, a u auto kući nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. U to vrijeme plaća mu je bila oko 3.500,00 kn, a kao osiguranje kredita tužitelj navodi da je auto bio u vlasništvu auto kuće sve do isteka otplate kredita, da je položio zadužnicu i izjavu o izravnoj naplati s plaće. Nikada nije imao firmu, obrt ili trgovačko društvo, nije tražio pojašnjenje pojmova valutna klauzula, ulazne i izlazne naknade niti je tražio sklapanje ugovora bez tih naknada jer je bilo ponuđeno sklapanje ugovora na način "uzmi ili ostavi". NIje tražio kredit u nekoj drugoj valuti, a nije niti pokušao pregovarati o odredbama kredita jer je smatrao da to niti ne može.

19. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit nudio kao najpovoljniji, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora i njihov značaj.

20. Uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su tužitelju od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju, a kako to tuženik navodi u odgovoru na tužbu.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Tužba tužitelja podnesena je 18. travnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.

25. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

26. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Natalije Jambrečić od 7. listopada 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 5. lipnja 2007. (4,426351 KN za CHF), te da je u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 19. siječnja 2012. tužitelj više platio 3.588,98 EUR, a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Iz nalaza također proizlazi da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platio iznos od 396,06 EUR dana 2. lipnja 2007., a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 211,22 EUR i to 19. siječnja 2012.

27. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda.

28. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 3.588,98 EUR te je tužitelj temeljem istog nalaza i konačno postavio tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podneskom od 14. listopada 2025.

29. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda, a valja napomenuti i da tuženik nije imao prigovora na računski dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka (iako ističe da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj već srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta dok je vještak kod izračuna koristio fiksni tečaj za cijeli period otplate kredita, no u pogledu navedenog valja istaknuti da je sud u davanju naloga sudskom vještaka bio vezan utvrđenjima suda u kolektivnom sporu).

30. Budući da je tužitelj tako postavljenim tužbenim zahtjevom djelomično povukao tužbu, a tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe valjalo je odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.000,00 EUR. Kako iz vještačkog nalazi proizlazi da preplata po toj osnovi iznosi 3.588,98 EUR, to je neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji premašuje navedeni iznos do prvotno zahtijevanog iznosa od 4.000,00 EUR pa je u tom dijelu dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

31. Kako je dakle, sud zahtjev tužitelja našao djelomično osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

33. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o naplati naknade za obradu kredita, i naknade za prijevremenu otplatu kredita valja reći da iz sadržaja spornih ugovornih odredbi iz članka 3. ("NAKNADE: 3,30% ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…") nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način sklapanjem ugovora koji sadrži unaprijed sastavljene odredbe o kojima nije pregovarao sa tužiteljem postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada. Takvim postupanjem tuženik je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članku 7. ZOO-a stoga je dio ugovorne odredbe članka 3 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi članka 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a.

34. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelj osnovano potražuje, kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, navedeni iznos, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu.

35. Odredba ugovora o kreditu iz čl. 9. st. 2. ugovora (”Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.") za koju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti, u suprotnosti je sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Naime, potonjom odredbom propisano je u st 2. toga članka ZOO da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade i to prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tijekom postupka tuženik je naplatu ove naknade nastojao opravdati nastankom dodatnih nepredviđenih troškova tuženiku prijevremenom otplatom kredita tužitelja, koji bi se onda mogli tumačiti kao nastanak štete tuženiku, međutim o nastanku takvih troškova nije priložio niti predložio nikakav dokaz, niti je naveo koja je visina eventualno nastalih troškova primjerice osiguranja depozita deponentima, a koji bi mogli opravdati naplatu tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita te je tuženik u tom slučaju bio dužan dokazati nastanak ugovorne štete. Međutim, pri tome tuženik nije ničime dokazao postojanje troškova ili štete te uzročno-posljedične veze između vraćanja kredita prije roka te troškova ili štete čiju naknadu potražuje u smislu članka 1024. stavak 3. ZOO. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba iz članka 9. st. 2. Ugovora o kreditu suprotna kogentnim zakonskim odredbama te je kao takva ništetna, slijedom čega je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti osnovan. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto i u odlukama Ustavnog suda RH broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

36. S obzirom na takvo utvrđenje suda, nisu posebno razmatrani navodi stranaka o poštenosti odredaba potrošačkih ugovora propisanih člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) vezano za konkretnu ovu odredbu ugovora jer je ništetnost odredbe već utvrđena na temelju ranije navedenih odredaba ZOO-a.

37. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu od strane tuženika stečenog iznosa od 396,06 EUR na ime naknade za obradu kredita i iznosa od 211,22 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

38. Vezano za zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbe ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (350,00 KN) i kojom je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti sve javnobilježničke troškove ugovara (808,60 KN) valja reći da je tužitelj tijekom postupka povećao tužbeni zahtjev. Naime, u tužbi tužitelj navodi pojedinačne iznose koje potražuje s osnove naknade za obradu kredita (2.948,18 KN), zatim trošak upisa prijenosa prava vlasništva (350,00 KN) i trošak solemnizacije (808,60 KN), a u petitu tužbenog zahtjeva u točci III. navodi da potražuje isplatu po toj osnovi u iznosu od 3.792,78 KN / 503,39 EUR, dok u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje iznos od 549,84 EUR. Sud je međutim dozvolio ovu preinaku tužbe s obzirom na to da se tuženik istome nije protivio, a sud smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

39. Naime, stranke predmetnim Ugovorom o kreditu u članku 8., kao sredstvo osiguranja ugovorili i tzv. fiducijarni prijenos prava vlasništva na kupljenom vozilu. Odredbu članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela treba povezati s čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženice na način da tuženica ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženice iz Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužitelj snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženice na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive s obzirom da je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja /kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom) jasno navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj pri čemu visina tih troškova ne ovisi o volji tuženice već od odluke trećih osoba - Financijske agencije, MUP-a, stanice za tehnički pregled vozila i sl., pa, očito, iznos tih troškova nije mogao biti izrijekom naveden u samom Ugovoru o kreditu. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem čl. 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05.) i čl. 4. st. 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06., u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji trošak prema čl. 6. Pravilnika iznosi 250,00 kn za upis osiguranja te 100,00 kn za upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja osobnog vozila, te je nesporno da se radi o trošku upravo u iznosu od 350,00 kn (što proizlazi iz kontrolnog ispisa unosa korištenja s lista 18 spisa) to je u konkretnom slučaju kada je vidljiva svrha i visina troška koji je tužitelj platio radi čega čl. 3. Ugovora o kreditu u tom dijelu ugovorene obveze nije stvorila neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, odnosno ista nije nepoštena ugovorna odredba. Kako ista odredba nije nepoštena to je i neosnovan zahtjev za isplatu po toj osnovi.

40. Vezano za zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba o troškovima solemnizacije nepošten je dio ugovorne odredbe (a posljedično i ništetan) iz čl. 9. st. 1. toč. 6. koja se odnosi na javnobilježničke troškove (trošak solemnizacije ugovora) koje troškove snosi korisnik kredita, a radi se o troškovima od 808,60 KN / 107,32 EUR obzirom da stjecanje bez osnove se odnosi na korist koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što nije imao trošak koji je imao tužitelj. Istovremeno, taj trošak nastao je u interesu tuženika i ugovorna odredba je sastavljena na isti način odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak Ugovora. Solemnizacija Ugovora kod javnog bilježnika služi za osiguranje tuženika pri naplati kredita, a tuženik je sastavio ugovor te teret solemnizacije prebacio na tužitelja kao potrošača bez mogućnosti da o tome pregovaraju. Slijedom navedenog prihvaćen je i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost navedenih ugovornih odredbi o troškovima solemnizacije ugovora kreditu, a s te osnove tužitelj je platio iznos od 808,50 KN, odnosno 107,32 EUR pa je usvojen i taj dio tužbenog zahtjeva upravljen na isplatu tog iznosa.

41. Glede prigovora zastare na ova potraživanja tužitelja ponavlja se da je rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita te o troškovima solemnitacije, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

42. Tužitelju su primjenom odredbe čl. 151. i 155. st. 1. ZPP odmjereni sljedeći troškovi. Sud je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 31. srpnja 2023. kojim se očituje na odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 14. listopada 2025. u zatraženom iznosu od 250,00 eur, trošak zastupanja na ročištima 6. ožujka 2025. i 27. svibnja 2026. u zatraženom iznosu od 250,00 eur za svako ročište sukladno tbr. 9. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu u zatraženom iznosu od 125,00 eur sukladno tbr.9. st. 3. i tbr. 46. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 280,00 EUR, i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 46,80 eur. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.701,80 EUR. Pri tome, valja reći da je tužitelj djelomično uspio u sporu pa bi sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP uspjeh tužitelja iznosio 90,39 %, a iznos od 9,61 % predstavljao bi uspjeh tuženika, odnosno tužitelju bi se primjenom te odredbe dosudio ranije navedeni trošak u razmjernom iznosu od 80,78 % priznatog iznosa.

42. Međutim, prema stavu ovog suda nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takav je stav izražen u pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., gdje je, između ostaloga, rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari u većem dijelu uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi (odnosno u neznatnom dijelu nije uspio sa tim zahtjevom) te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.).

36. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 10. srpnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, Braće Radića 8b

2. Tuženiku po punomoćnicima odvjetnicima iz Mađarić & Lui - odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4