Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-712/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Tamari Taraš, u upravnom sporu tužitelja Bowe Dubrovnik, Zagreb, Ulica Tadije Smičiklasa 18, OIB: 66871312228, kojeg zastupa opunomoćenik Maro Mihočević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Split, Zrinsko Frankopanska 60, OIB: 18683136487, radi nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-471-01/26-07/10, ur.broj: 513-02-8008/8-26-1 od 16. veljače 2026. te se predmet vraća na ponovni postupak tuženiku koji je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura) u roku od 30 (trideset) dana, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata, dok se zahtjev odbija u više zatraženom iznosu od 3.869,45 EUR.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, klasa: UP/I-471-01/26-07/10, ur.broj: 513-02- 8008/8-26-1 od 16. veljače 2026. tužitelju je za razdoblja od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021., od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. te od 1. siječnja 2023. do 6. srpnja 2023. utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije te je odlučeno o oduzimanju imovinske koriste koju je ostvario nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije.

2. Tužitelj smatra da u njegovu slučaju nisu ostvarene nužne pretpostavke za utvrđivanje naknade zbog obavljanja djelatnosti bez koncesije kada je koncesija obvezna ili izvan opsega dodijeljene koncesije. Navodi da gospodarsku djelatnost nije obavljao na pomorskom dobru, kao i da granica pomorskog dobra na spornom području Uvale Vrbova do danas nije utvrđena na zakonom propisani način . Ukazuje na to kako se iz obrazloženja osporavanog rješenja ne vidi na temelju čega je tuženik zaključio da sporno područje predstavlja pomorsko dobro i da se sporni objekti nalaze na pomorskom dobru. Smatra da se radi o paušalnom zaključku jer tuženik nije proveo odgovarajuće vještačenje na temelju kojeg bi mogao utvrditi navedenu odlučnu činjenicu. Osim toga, tuženik nije obrazložio na temelju čega je zaključio da je tužitelj na spornom području obavljao gospodarsku djelatnost bez odgovarajućeg odobrenja. Naime, tužitelj tvrdi da ima odobrenje nadležnog tijela za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na području Uvale Vrbova. Navodi da se radi o rješenjima iz 2011. i 2018. godine koja se odnose na 100 m[2] površine i 72 konzumna mjesta na kojima mu je dopušteno obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Stoga se ne radi o nezakonitom obavljanju djelatnosti, već o obavljanju djelatnosti na temelju rješenja nadležnog tijela te u obuhvatu određenom tim rješenjem pa tužitelj nije ostvario nikakvu nepripadnu imovinsku korist koja mu se osporavanim rješenjem oduzima. Nadalje, smatra da je u pogledu obveze utvrđene osporavanim rješenjem za 2020. godinu nastupila zastara budući da je protekao propisani zastarni rok od pet godina, računajući od početka tijeka zastare 1. siječnja 2021. do donošenja osporavanog rješenja 12. veljače 2026. Isto tako, prigovara i obračunu kamate u pogledu obveze za 2021. godinu budući da kamata ne teče prije počeka 2022. godine, odnosno dospijeća obveze koncesijske naknade za 2021. godinu. Tužitelj smatra i kako je tuženik iznose navodno nepripadno ostvarene imovinske koristi pogrešno izračunao koristeći postotak koji sporne površine zauzimaju u ukupnoj površini. Naime, takav izračun je utemeljen na paušalnim izračunima površina spornog područja te pogrešnom zaključku tuženika da su ti iznosi ostvareni korištenjem pomorskog dobra. Smatra da je trebalo utvrditi točno koji iznosi su ostvareni na navodno spornim područjima, a što tuženik nije učinio. Stoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje te obveže tuženika na nadoknadu troškova upravnog spora. Ujedno je predložio da tužba u ovom sporu ima odgodni učinak budući da bi prisilnom naplatom iznosa iz osporavanog rješenja bio blokiran te ne bi bio u mogućnosti ispunjavati novčane obveze pravodobno, a što bi rezultiralo stečajem i prestankom tužitelja kao društva.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je pomorsko dobro određeno po samom zakonu te se ne konstituira rješenjem o određivanju granica pomorskog dobra niti upisom u zemljišnu knjigu. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u promatranom razdoblju obavljao ugostiteljsku djelatnost i na području pomorskog dobra za koje ne posjeduje koncesijska odobrenja koja mu je dodijelilo Vijeće za dodjelu koncesijskih odobrenja Grada Dubrovnika. Naime, tijekom nadzora obavljenog od strane Lučke kapetanije izrađeno je geodetsko vještačenje predmetnog dijela pomorskog dobra po ovlaštenom sudskom vještaku Miji Pendi, dipl. ing. geod. kojim su utvrđene točne mjere i dimenzije površine obuhvata unutar nespornog dijela pomorskog dobra obale. Potom je Lučka kapetanija donijela rješenje o zabrani upotrebe i gospodarskog korištenja nespornog dijela pomorskog dobra, montažnih drvenih objekata te zabrani upotrebe nautičkog sidrišta. Prilikom obračunavanja naknade za koncesiju i utvrđivanja imovinske koristi obvezniku su uzeta u obzir koncesijska odobrenja ishođena od Grada Dubrovnika te je obračunata naknada s obilježjem naknade za koncesiju na zauzete površine i objekte koji nisu odobreni. Prilikom utvrđivanja ostvarenih prihoda na pomorskom dobru za koju tužitelj nije imao koncesiju, procjena je obavljena stavljanjem u odnos površina za koje obveznik ima koncesijsko odobrenje s ukupnom površinom pomorskog dobra te je od ukupnih prihoda izdvojen dio koji se odnosi na dio pod koncesijskim odobrenjem. Budući da poslovne evidencije tužitelja nisu omogućavale razgraničenje primitaka ostvarenih na spornoj površini pomorskog dobra, tuženik navodi kako je u takvom slučaju bio ovlašten primijeniti procjenu sukladno Općem poreznom zakonu. Nadalje, tuženik navodi da zastara nije nastupila budući da je tijek zastare bio prekinut dostavljanjem tužitelju obavijesti o poreznom nadzoru od 5. srpnja 2023. Što se tiče obračuna kamate, tuženik navodi da je ista pravilno obračunata te je samo uslijed pogreške u pisanju navedeno da je zatezna kamata obračunata za razdoblje od 9. siječnja 2021., umjesto ispravno 9. siječnja 2022. Tuženik stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, tužitelj u podnesku zaprimljenom 9. lipnja 2026. navodi kako bi jedini mjerodavan dokaz da je sporno područje pomorsko dobro bilo rješenje o utvrđivanju granica pomorskog dobra, doneseno od strane nadležnog tijela u zakonom propisanom postupku te zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg bi proizlazilo da je sporno područje upisano kao pomorsko dobro. Dok tuženik ne dostavi ta dva dokaza, ima se smatrati da sporno područje nije pomorsko dobro. Pritom smatra kako je promašeno pozivanje tuženika na geodetski nacrt IS, izrađen u postupku koji je pokrenula Lučka kapetanija, jer taj geodetski nacrt nije izrađen u postupku u kojem je doneseno ovdje osporavano rješenje niti taj nacrt ima obilježja nalaza i mišljenja vještaka u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Čak i da navedeni nacrt ima sva obilježja nalaza i mišljenja, istim se ne može nadomjestiti izostanak rješenja o utvrđivanju granice pomorskog dobra i upisa pomorskog dobra u zemljišne knjige kao jedin ih mjerodavnih dokaza o tome da sporno područje predstavlja pomorsko dobro.

5. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., 39/26. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U sporu je održana rasprava 18. lipnja 2026. uz nazočnost zamjenika opunomoćenika tužitelja, Jure Ugrina, odvjetnika u Splitu, te ovlaštene službene osobe tuženika, MS.

7. Zamjenik opunomoćenika tužitelja predložio je da radi odlučivanja o odgodnom učinku tužbe provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je popisao trošak upravnog spora za sastav tužbe, prijedloga za odgodni učinak i podneska te za pristup na ročište od 18. lipnja 2026. i ročište za objavu, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu, što uz porez na dodanu vrijednost sveukupno iznosi 6.369,45 EUR, uz pripadajuće zatezne kamate.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

9. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja tuženika.

10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja proveden postupak nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o potkoncesiji, podugovor i ugovora s takvim svojstvom sklopljenih s koncesionarom, a koji su formalno ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 6. srpnja 2023., o čemu je sastavljen zapisnik, klasa: 471-01/23-07/250, ur.broj: 513-02-8008/8-26 od 19. siječnja 2026.

11. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj ugostiteljsku djelatnost obavljao na dijelovima pomorskog dobra bez koncesijskog odobrenja, zbog čega mu je po provedenom nadzoru obračunata posebna naknada i utvrđena nepripadno ostvarena imovinska korist.

12. Tuženik se pritom pozvao na odredbe članka 12. stavka 1. i članka 89. Zakona o koncesijama (Narodne novine, broj 69/17., 107/20., 69/26.), članka 16. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19. te broj 83/23.), članka 16. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, broj 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12., 10/17., 83/23.) te članka 11. stavka i članka 18. stavka 5. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24., 151/25.).

13. Pobijajući zakonitost osporavanog rješenja tužitelj u ovom upravnom sporu prigovara da je tuženik pogrešno utvrdio da se ugostiteljska djelatnost obavlja na dijelovima pomorskog dobra za koja tužitelj nema koncesijsko odobrenje.

14. Uvidom u podatke spisa predmeta koji su dostavljeni ovom Sudu uz odgovor na tužbu, Sud je utvrdio da iz sadržaja zapisnika o provedenom nadzoru proizlazi da su dijelovi pomorskog dobra za koje je tijekom nadzora utvrđeno da ih tužitelj koristi za obavljanje djelatnosti utvrđeni na temelju rješenja koje je donijela Lučka kapetanija Dubrovnik, a kojim se tužitelju zabranjuje obavljanje djelatnosti na taksativno navedenim nespornim dijelovima područja za koja je u postupku nadzora koje je to javnopravno tijelo provelo utvrđeno da se radi o nespornim dijelovima pomorskog dobra. Pritom se tuženik pozvao još i zapisnik o nadzoru koji su obavili djelatnici Lučke kapetanija Dubrovnik, kao i na vještačenje koje je pribavljeno za potrebe postupka koji se vodio pred tim javnopravnim tijelom.

15. Sud prihvaća stajalište na koje je tuženik ukazao u odgovoru na tužbu da je pomorsko dobro određeno po samom zakonu te se ne konstituira rješenjem o određivanju granica pomorskog dobra niti upisom u zemljišnu knjigu.

16. Međutim, Sud za sada ne može otkloniti prigovore koje tužitelj iznosi u ovom upravnom sporu, a odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, spisu predmeta koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu nije priloženo rješenje niti zapisnik o provedenom nadzoru u postupku koji se vodio pred Lučkom kapetanijom Dubrovnik, kao ni nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka koji je bio pribavljen za potrebe tog postupka, a u koje isprave je tuženik obavio uvid prilikom utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja u predmetnoj upravnoj stvari. Ako se činjenice koje su bitne za rješavanje upravne stvari utvrđuju vještačenjem kao dokaznim sredstvom, tada je vještačenje trebalo provesti u postupku u kojem se odlučivalo o ovoj upravnoj stvari, a tužitelju je trebalo omogućiti očitovanje, odnosno postavljanje pitanja vještaku i traženje objašnjenja o izloženom nalazu i mišljenju.

17. S obzirom na navedeno, Sud nalazi da se osporavano rješenje tuženika za sada ne može ocijeniti zakonitim. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavano rješenje tuženika poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak. U ponovnom postupku tuženik je dužan, sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi Suda iz ove presude. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Tužitelj je u tužbi predložio da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak.

19. Naime, člankom 42. stavkom 2. ZUS-a propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

20. Međutim, Sud je spor riješio presudom na način da je tužbeni zahtjev usvojio te je poništio osporavano rješenje, čime je osnova za izvršenje u konkretnom slučaju prestala postojati. Kako je presuda u ovom predmetu pravomoćna danom donošenja, odlučivanje o prijedlogu za odgodni učinak tužbe je bespredmetno.

21. Budući da je tuženik izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev usvojen, troškove upravnog spora dužan je snositi tuženik sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a.

22. S obzirom na to da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.).

23. Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, kao i za zastupanje po odvjetniku na ročištu za raspravu u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točki 2. navedene Tarife, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % iznosi 2.500,00 EUR. Zahtjev je trebalo odbiti u preostalom dijelu, a s obzirom na to da Sud nije odlučio da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak, dok trošak sastava podnesaka po odvjetniku nije bio neophodan za vođenje ovog spora budući da je zamjenik opunomoćenika tužitelja sve navode iz podneska mogao iznijeti neposredno na održanoj raspravi. Nadalje, trošak pristupa na ročište za objavu presude nije ostvaren jer opunomoćenik na to ročište nije pristupio, kao što nije ostvaren niti trošak sudske pristojbe koja se u upravnom sporu plaća jedino ako sud odbije tužbeni zahtjev ili tužbu odbaci, a što ovdje nije slučaj. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

U Splitu 9. srpnja 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.

Protiv rješenja o troškovima upravnog spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.

DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.