Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž -134/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Maroju Matanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matana & partner i iz Zagreba, protiv tuženika prvo tuženika TA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugo tuženika DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, treće tuženika PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Denisu Orliću, odvjetniku iz Dubrovnika i četvrto tuženika EA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja te prvo i drugo tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: 15 P-619/2012 od 14. listopada 2021. u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba prvo i drugo tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-619/2012 od 14. listopada 2021. u toč. I. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: 15 P-619/2012 od 14. listopada 2021. u toč. III. izreke i sudi:

Nalaže se prvo i drugo tuženiku na ime naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju daljnji iznos od 755,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. kolovoza 2012. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje prvostupanjska presuda u točkama IV. i V. izreke i u odbijajućem dijelu točke III. izreke za iznos od 3.326,56 eur.

r i j e š i o  j e

I.Uvaženjem žalbe prvo i drugo tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-619/2012 od 14. listopada 2021. u točki II. i VI. izreke a po žalbi tužitelja u točki III. izreke za iznos od 1.583,38 eur/ 11.930,00 kn te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II.O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 1.890,30 eur/14.242,50 kn s u zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. kolovoza 2012. pa do isplate. U točki izreke II. izreke naloženo je prvo i drugo tuženiku solidarno naknaditi tužitelju imovinsku štetu u iznosu od 1.583,38 eur/11.930,00 kn s zakonskom zateznom kamatom. U točki III. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete u odnosu na prvo i drugo tuženika u iznosu od 5.665,60 eur/42.687,50 kn.

2.Nadalje u točki IV. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu na treće tuženika PA i četvrto tuženika KA. U točki V. izreke naloženo je tužitelju naknaditi treće tuženiku PA parnični trošak u iznosu od 1.368,70 eur/10.312,50 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok su u točki VI. izreke odbijeni zahtjevi tužitelja te prvo i drugo tuženika za na naknadom parničnog troška.

3. Protiv odbijajućeg dijela citirane presude, točaka III. i IV. izreke te odluke o trošku iz točke V. i VI. izreke žalbu podnosi tužitelj dok prvo i drugo tuženi žalbom pobijaju dosuđujući dio sadržan u točkama I. i II. izreke te odluku o trošku iz točke VI. izreke , zbog svoj žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

4. Stranke predlažu uvaženje žalbi.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 5.972,23 eur te imovinske štete u iznos od 3.166,77 eur, ukupno 9.139,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom pretrpljene u štetnom događaju od 4. kolovoza 2009.

8. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je dogovornost tuženih za naknadu štete tužitelju, doprinos tužitelja nastanku štete te obim i visina štete.

9. Prvostupanjski sud po provedenom postupku u odnosu na način nastanka štetnog događaja od 4. kolovoza 2009. poklanjajući vjeru iskazu tuženih te saslušanih svjedoka JA i ŽA u bitnome utvrđuje da se je drugo tuženik nalazio ispred kluba ... u [adresa], da je tužitelj trčao iz smjera [adresa] prema [adresa] te je nakon što mu se je obratio drugo tuženik zastao na mjestu na kojem je ovaj stajao te drugo tuženika bez posebnog razloga udario u predio obraza, da se je tužitelj nastavio kretati dalje, nakon čega su za tužiteljem počeli trčati prvo tuženik TA i drugo tuženik DA koji su potom tužitelja sustigli. Utvrđuje prvostupanjski sud da je po sustizanju tužitelja na istoga fizički nasrnuo prvo tuženik koji mu je zadao udarac šakom bočno u glavu od kojeg je tužitelj pao na asfalt, a nakon što se je tužitelj ustao da je drugo tuženik udario tužitelja otvorenom šakom u glavu uslijed kojih udaraca, zadanih mu po prvo i drugo tuženiku je tužitelj zadobio tjelesne ozljede. Utvrđuje nadalje prvostupanjski da treće tuženik PA i četvrto tuženik EA nisu trčali za tužiteljem niti su isti tužitelju zadali bilo kakve udarce.

10. S obzirom na ovakav način nastanka štetnog događaja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj svojim ponašanjem izazvao i dao povod fizičkom sukobu s prvo i drugo tuženikom te smatra da je njegov doprinos kao oštećenika nastanku vlastite štete u omjeru od 50 % u kojem omjeru da postoji njegova suodgovornost za nastanak iste. U preostalom omjeru od 50 % za nastanak štete da su odgovorni prvo i drugo tuženi koji su tužitelju zadali ozljede kao posljedicu kojih je isti pretrpio neimovinsku i imovinsku štetu pa pozivom na odredbu čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) prvostupanjski sud zaključuje da su prvo i drugo tuženi dužni tužitelju nadoknaditi prouzročenu štetu.

11. Kako treće tuženik PA i četvrto tuženik EA , a što prvostupanjski sud utvrđuje ocjenom provedenih dokaza, iskazom stranaka te u postupku saslušanih JA i ŽA čije iskaze u cijelosti kao vjerodostojne prihvaćanisu nisu sudjelovali u fizičkom sukobu te nisu tužitelju nanijeli bilo kakvu štetu, to prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u odnosu na iste te odlučuje kao u točki IV. izreke pobijane presude.

12. U odnosu na visinu pretrpljene štete koju su tužitelju u obvezi naknadi prvo i drugo tuženi prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Igora Borića kojeg u cijelosti prihvaća utvrđuje da je tužitelj radnjom prvo i drugo tuženika zadobio razderotine lica i predvorja usta, prijelom nosnih kostiju s pomakom ulomaka, prijelom krune prvog sjekutića gornje čeljusti lijevo, oguljotine kože prsnog koša, obje šake i oba koljena.

13. Uslijed ovih ozljeda zadobivenih radnjom prvo i drugo tuženika tužitelj da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta trajanja oko četiri do šest dana, srednjeg intenziteta trajanja sedam do deset dana te slabog intenziteta oko dva tjedna te osjećao bolove slabog intenziteta i povremenog karaktera koji su uračunati u smanjenje životnih aktivnosti. Obzirom na temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova prvostupanjski sud utvrđuje da je prema ovom kriteriju primjerena naknadna u iznosu od 860,71 eur/6.485,00 kn

14. Kako je tužitelj izuzev fizičkih bolova tužitelj trpio i strah jakog intenziteta, primarnog karaktera koji je trajao koliko i samo ozljeđivanje, da bi potom prešao u zabrinutost za ishod liječenja što ima karakter sekundarnog straha koji je bio jakog intenziteta oko dva dana, srednjeg intenziteta sedam dana i slabog intenziteta oko četrnaest dana pri čemu da pretrpljeni strah a što utvrđuje saslušanjem tužitelja nije ostavio trajne posljedice niti je trajno narušio duševnu ravnotežu tužitelja smatra prvostupanjski sud da tužitelju prema ovom kriteriju pripada pravo na naknadu iznos od 1.327,23 eur/10.000,00 kn. Isto tako utvrđuje prvostupanjski sud sve temeljem nalaza i mišljenja vještaka da je kod tužitelja kao posljedica zadobivenih teških tjelesnih ozljeda došlo do trajno smanjenje životne aktivnosti u opsegu od 6% te je utvrđeno da je kod tužitelja zaostala laka naruženost zbog vidljivog ožiljka na licu pa smatra da po kriteriju naruženja tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 265,45 eur/ 2.000,00 kn a zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnog aktiviteta iznos od 1.327,23 eur/10.000,00 kn.

15. Stoga prvostupanjski sud smatra da vodeći računa o svim okolnostima iz odredbe čl. 1100.st.1. ZOO-a a posebice uzimajući u obzir naprijed utvrđenu jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, straha, duševnih bolovi te stupanj zaostalog naruženja da tužitelju pripada pravo na naknadu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tj. naknadu neimovinske štete u ukupnom novčanom iznosu od 3.780,61 eur/ 28.485,00 kn

16. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj svojim ponašanjem nastanku štetnog događaja te štete pridonio u omjeru od 50% prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje 50% navedenih iznosa tj. ukupni iznos od 1.890,30 eur/14.242.50 kn sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate te prvo i drugo tuženika temeljem odredbe čl. 1107.st.1. ZOO-a obvezuje solidarno na naknadu neimovinske štete tužitelju u predmetnom iznosu te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude dok prestali dio zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete kao neosnovan odbija te odlučuje kao u točki III. izreke.

17. Utvrđujući da je tužitelj imao troškova sanacije čeljusti i zubi prema ispostavljenim računima stomatologa dr. UA izdanih u periodu od prosinca 2009. pa do lipnja 2013. u kojem periodu je tužitelj kod iste prove liječenje zaključujući da je ovo stomatološko liječenje tužitelja trebalo provesti pa kako je tužitelj prema ispostavljenim računima imao troškova liječenja kod stomatologa u ukupnom iznosu od 3.166,77 eur/ 23.860,00 kn, to prvo i drugo tuženika kao osobe koje su prouzrokovale štetu tužitelju razmjerno stupnju njihove suodgovornosti od 50 % obvezuje na naknadu polovice predmetnog iznosa tužitelju, tj. iznosa od 1.583,38 eur/11.930,00 kn sve s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog računa pa do isplate te odlučuje kao u točki II. izreke dok preostali dio zahtjeva tužitelja po ovom osnovu kao neosnovan odbija te odlučuje kao u točki III. izreke.

18. Polazeći od utvrđenja da treće i četvrto tuženi nisu sudjelovali u sukobu s tužiteljem da da radnjama istih tužitelju nije počinjena šteta prvostupanjski sud kao neosnovna odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete u odnosu na iste te odlučuje kao u točki IV. izreke pobijane presude.

19. Odluku o parničnom trošku sadržanu u točki V. izreke prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a te tužitelja koji nije uspio u postupku u odnosu na tuženika PA obvezuje ovome tuženiku naknaditi parnični trošak pri čemu utvrđujući da su omjer tužitelja i omjer prvo i drugo tuženika nastanku štetnog događaja isti smatra da su ove stranke u parnici djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima pa određuje da svaki od njih snosi svoj trošak postupka te pozivom na odredbu čl. 154.st.4. ZPP-a odlučuje kao u točki VI. izreke pobijane presude.

20. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi valja istaći, suprotno žalbenim navodima stranka, da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava i provedenih dokaza. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga u donošenju iste nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upiru stranke u podnesenim žalbama.

21. Isto tako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP - a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

22. Odlučujući o naknadi neimovinske štete prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje ali je na u ovom dijelu pravilno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo.

23. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se ni pravilnost primjene materijalnog prava za sada ne može ispitati.

24. Prvenstveno valja naglasiti da neosnovano tužitelj razlozima žalbe smatra da u njegovu ponašanju uopće nema doprinosa vlastitoj šteti. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno cijeneći iskaze stranka i saslušanih svjedoka te sadržaj izvedenih dokaza ocjena kojih je sukladno odredbi čl. 8.ZPP-a pridržana za prvostupanjski sud, pravilno utvrdio da je tužitelj svojim ponašanjem pridonio nastanku vlastite štete doprinos koji se i po shvaćanju ovoga suda ogleda u činjenici da je tužitelj zaustavljajući se ispred kluba gdje je vani stajao drugo tuženik ovoga rukom udario po obrazu, a kojim ponašanjem je izazvao kasniju neprimjerenu reakciju prvo i drugo tuženika.

25. Naime, saslušani svjedoci JA i ŽA PA identično su iskazivali o okolnostima događaja neposredno ispred kluba gdje je stajao drugo tuženik u vrijeme kada mu je tužitelj nakon što se je zaustavio u radnji trčanja na mjestu na kojem je ispred kluba stajao drugo tuženik, što ne spori ni tužitelj sadržajem svog iskaza ovoga rukom udario po obrazu.

26. Tužitelj u žalbi iznio svoje viđenje činjenica i rezultata izvedenih dokaza, očito uslijed nezadovoljstva ocjenama i zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, ovaj sud, suprotno žalbenim razlozima tužitelja, smatra da je prvostupanjski sud, ovaj dio pobijane presude utemeljio na valjanim zaključcima o odlučnim činjenicama koje imaju uporište u rezultatima dokaznog postupka koje tužitelj u žalbi bezuspješno pokušava dovesti u pitanje. Iz rezultata provedenih dokaza protivno žalbenim navodima tužitelja ne proizlazi da je neprimjerena reakcija tužitelja udaranjem drugo tuženika po obrazu bila izazvana kakvim njegovim neprimjerenim ponašanje spram tužitelja. Izuzev što se je prvo tuženik obratio tužitelju kada ga je vidio da trči te ga pozvao da zastane na piće i nešto popije ne proizlazi da je prvo tuženik prema tužitelju bio bilo verbalno bilo fizički agresivan pa je reakcija tužitelja u situaciji kada je zastao ispred kluba te tužitelju zadao udario u obraz i po shvaćanju ovoga suda posve neprimjerena te je upravo takva njegova neprimjerena reakcija izazvala kasnije posve neprihvatljivo ponašanje prvo i drugo tuženika, inače sina i oca, spram ovdje tužitelja.

27. Naime, unatoč tome, što je tužitelj svojim ponašanjem i radnjom kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, izazvao kasniju neprimjerenu reakciju prvo i drugo tuženika, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1092.st.1. ZOO-a te pogrešno zaključio o stupnju doprinosa tužitelja nastanku šteti i to u omjeru 50%: 50%, umjesto ispravno u omjeru od 30% ma strani tužitelja i 70% na strani prvo i drugo tuženika.

28. Iako je ponašanje tužitelja kada se je u trčanju zaustavio ispred kluba gdje je vani stajao drugo tuženik te ovoga rukom udario po obrazu, u situaciji kada izvedeni dokazi ne potkrepljuju navode i iskaz tužitelja da je bio izazvan, bilo neprimjereno rezultati izvedenih dokaza u svojoj ukupnosti po shvaćanju ovoga suda upućuju na manji doprinos tužitelja.

29. Stoga osnovano stranke žalbama upiru na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede utvrđenog stupanja suodgovornosti tužitelja te prvo i drugo tuženika nastanku štetnog događaja kojeg prvostupanjski sud utvrđuje u omjeru od 50% na strani tužitelja te u omjeru od 50% na strani prvo i drugo tuženika.

30. Doprinos oštećenika vlastitoj šteti reguliran je odredbom čl. 1092.st.1. ZOO-a koja propisuje da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

31. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda temeljenih na iskazu saslušanih svjedoka kao i iskazu tužitelja te prvo i drugo tuženika a koji razlozima žalbi nisu dovedeni u sumnju proizlazi da je tužitelj nakon što je drugo tuženiku ispred kluba rukom udario po obrazu napustio to mjesto te nastavio sa svojom aktivnošću trčanjem, da su za njim nakon toga krenuli prvo i drugo tuženik koji su tužitelja sustigli , nakon čega na tužitelja tada fizički nasrće prvo tuženik koji mu zadaje udarac šakom bočno u glavu od kojeg je tužitelj pao na asfalt, a nakon što se je tužitelj ustao ga drugo tuženik otvorenom šakom udara u glavu , uslijed kojih radnji prvo i drugo tuženika je tužitelj i zadobio ozlijede.

32. Upravo ovakvo ponašanje prvo i drugo tuženika kada isti, nakon što je tužitelj prije toga ispred kluba rukom udario drugo tuženika po obrazu te se udaljio, sami krenu trčati za tužiteljem te ga nakon što ga sustignu, i sami fizički udaraju i ozljeđuju, po shvaćanju ovoga suda upravo ukazuje na na njihov pristanka na sukob te njihovu namjeru realiziranja fizičkog napada na tužitelja a koje ponašanje, protivno žalbenim navodima prvo i drugo tuženika isključuje njihovo postupanje u nužnoj obrani.

33. Naime, u trenutku kada isti nasrću na tužitelja nema ni verbalnog ni fizičkog nasrtaja tužitelja bilo na njih bilo na nekog drugo kojeg bi trebalo otkloniti pa nema niti nužne obrane niti njenog prekoračenja, već upravo prvo i drugo tuženi izravno sami preuzimaju ulogu napadača te tužitelja, nakon što ga sustižu fizički ozljeđuju. Stoga u konkretnom slučaju nema pretpostavki za oslobođenje odgovornosti na strani prvo i drugo tuženika obveze naknade štete prouzročene tužitelju njihovom radnjom a koju su mu prvo i drugo tuženik dužni nadoknaditi prema odredbi čl. 1045. u svezi s čl. 1057. ZOO-a.

34. Stoga su neosnovani žalbeni navodi prvo i drugo tuženika usmjereni na otklanjanju njihove odgovornosti za ozljeđivanje tužitelja jer su isti svojom s neprimjerenom reakcijom, nakon što su dvojica krenula trčati za tužiteljem s namjerom da ga dostignu, te ga nakon što ga dostižu fizički napadaju i zadaju udarce uslijed kojih je ovaj zadobio tjelesne ozljede to su isti u okolnostima konkretnog slučaja sami napadači te osobe koje realiziraju prethodno očito stvorenu namjeru fizičkog obračunavanja ponašanje kojih je posve neprihvatljivo unatoč prethodno neprimjerenom ponašanju tužitelja, pa su isti po shvaćanju ovoga suda , takvom svojom krajnje neprimjernom radnjom i ponašanjem u većoj mjeri doprinijeli nastanku štete i to u omjeru od 70%.

35. Protivno žalbenim navodima tužitelja pravilno prvostupanjski sud kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na treće i četvrto tuženika budući je pravilno ocjenom iskaza u postupku saslušanih stranka i svjedoka, pravilnost koje žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju, utvrđeno da isti nisu sudjelovali bilo u verbalnom bilo u fizičkom sukobu s tužiteljem niti su fizički nasrnuli na istoga , niti su tužitelju zadali kakav udarac te ozljedu.

36. Kako šteta tužitelju nije prouzročena radnjom treće i četvrto tuženika već isključivo radnjom prvo i drugo tuženika, pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na treće i četvrto tuženika kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev te pravilno odlučio kao u točki IV. izreke i posljedično tome tužitelja temeljem odredbe čl. 154.st.1. pravilno obvezao na naknadu parničnog troška treće tuženiku te pravilno odlučio kao u točki V. izreke.

37. Protivno žalbenim navodima stranka visinu pripadajućeg iznosa naknade neimovinske štete odnosno pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti prvostupanjski sud je pravilno utvrdio s obzirom na težinu povrede i okolnosti slučaja uzimajući u obzir sukladno odredbi čl. 1100. st.1. ZOO -a jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, te je pravilno rukovodeći se ovom odredbom utvrdio da tužitelju pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, odnosno naknade neimovinske štete iznosa od ukupno od 3.780,61 eur/28.485,00 kn.

38. Navedena naknada nije niti preniska kako to neosnovano upire tužitelj niti je previsoka kako to neosnovano smatraju prvo i drug tuženi već je u svemu sukladna odredbi čl. 1100.st.1. i 2. ZOO-a te okolnostima konkretnog slučaja pa stranke podnesenim žalbama neosnovano dovode u pitanje pravilnost visine iste utvrđene po prvostupanjskom sudu.

39. Pravilno je prvostupanjski sud visini pripadajuće naknade neimovinske štete temeljio na nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine dr. Igoru Boriću temeljem kojeg je utvrđeno da je tužitelj radnjom prvo i drugo tuženika zadobio razderotine lica i predvorja usta, prijelom nosnih kostiju s pomakom ulomaka, prijelom krune prvog sjekutića gornje čeljusti lijevo, oguljotine kože prsnog koša, obje šake i oba koljena.

40. Suprotno žalbenim navodima prvo i drugo tuženika sudski vještak dr. Borić odgovorio je na sve primjedbe istih pa tako i primjedbu tuženih da tužitelj boluje od Hipotireoze u odnosu na koju je istaknuto da nije u uzročnoj vezi s ozljedama koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju od 4. kolovoza 2009. te posljedicama istih. Stoga žalbeni navodi prvo i drugo tuženika da tužitelj boluje od Hipotireoze nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost pobijane odluke jer je provedenim vještačenje pravilnost kojeg prvo i drugo tuženi ničim nisu doveli u sumnju utvrđeno da ista nije u uzročnoj vezi s ozljedama koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju od 4. kolovoza 2009. te posljedicama istih.

41. Isto tako protivno žalbenim navodima prvo i drugo tuženika pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete podnesen unutar zastarnog roka od tri godine , pravilnost kojeg zaključka tuženi navodima žalbe posve neosnovano dovode u pitanje.

42. Ovo iz razloga jer prema odredbi čl.230. st. 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, dok prema stavku 2. tog članka u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala pri čemu zastara naknade neimovinske štete za oštećenika ne može početi teći prije završetka liječenja, odnosno stabilizacije njegovog zdravstvenog stanja.

43. Iako je tužitelj ozljede zadobio 4. kolovoza 2009. pravilno prvostupanjski sud temeljem sadržaja nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. Igora Borića kojeg u cijelosti prihvaća utvrđuje da je liječenje tužitelja trajalo tijekom kolovoza 2009.

44. Posljedično tome budući da zastara za tužitelja nije niti mogla početi teći prije kraja kolovoza 2009., te da ni tuženi žalbom ne spore da je liječenje tužitelja trajalo do 28. kolovoza 2009., to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da do podnošenja tužbe 7. kolovoza 2012. nije protekao zastarni rok od tri godine te je pravilno kao neosnovan otklonio po tuženima istaknuti prigovor zastare.

45. Međutim, kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrđujući doprinos tužitelja nastanku štete u omjeru od 50% umjesto ispravno u omjeru od 30 %, te je tužitelju polazeći od pogrešnog doprinosa dosudio samo 50 % pripadajuće iznosa neimovinske štete tj. pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tj. 50% iznosa od 3.780,61 eur/ 28.485,00 kn umjesto ispravno 70% istoga, to je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja istome valjalo na ime naknade neimovinske štete valjalo dosuditi daljnji iznos od 755,66 eur/ 5.693,50 kn.

46. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu prvo i drugo tuženika u odnosu na dosuđujući dio neimovinske štete ( točka I.. izreke ) temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a kao neosnovanu valjalo je odbiti te odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

47. Po žalbi tužitelja prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvo i drugo tuženika ( točka III. izreke) za iznos od 755,66 eur valjalo je preinačiti temeljem odredbe čl. 373.st.3. ZPP-a te odlučiti kao u točki II. izreke dok je žalbu tužitelja glede preostalog odbijajućeg dijela naknade neimovisnke štete spram prvo i drugo tuženika te u odnosu na točke IV. i V. izreke, kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a valjalo odbiti i odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

48. Međutim, u dijelu kojim je pobijanom presudom odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske štete spram u ovom postupku I. i II. tuženika koja se odnosi na naknadu troškova liječenja odnosno sanaciju zubi prema ispostavljenim računima stomatološke ordinacije UA u ukupnom iznosu od 3.166,77 eur/ 23.860,00 kn, koji zahtjev prvostupanjski sud djelom prihvaća ( točka II. izreke) a dijelom odbija ( točka III. izreke ) ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

49. Prvostupanjski sud osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva temelji na ispostavljenim računima stomatologa dr. UA u periodu od prosinca 2009. pa do lipnja 2013. i nalazu ovog stomatologa koji prileži listu 23 spisa pri čemu osnovano prvo i drugo tuženi žalbom upiru da su tijekom postupka osporili opravdanost liječenja prema ispostavljenim računa i zahvata koje je tužitelj poduzeo kod stomatologa nakon 28. kolovoza 2009., u odnosu na po njima poduzete radnje, čime prvo i drugo tuženi sadržajno osporavaju postojanje uzročno posljedične veze između njihovih radnji i ponašanja od dana 4. kolovoza 2009. s liječenja koje je tužitelj poduzeo kod stomatologa prema ispostavljenim računima .

50. U takvoj situaciji za sada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o postojanju obveze prvo i drugo tuženika za naknadu tužitelju imovinske štete prema ispostavljenim računima budući je prvostupanjski sud propustio sa sigurnošću utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između ponašanja i radnji tuženika od 4. kolovoza 2009. te u tom štetnom događaju zadobivenih ozljeda po prvo i drugo tuženiku i liječenja koje je tužitelj poduzeo kod stomatologa u razdoblju od prosinca 2009. pa do lipnja 2013., vodeći računa o karakteru svih ozljeda zadobivenih radnjama prvo i drugo tuženika.

51. Stoga će u nastavku postupka prvostupanjski sud upotpuniti činjenično stanje u okviru, u prethodnoj fazi po strankama iznijetih dokaznih prijedloga, među kojima je bio i prijedlog tužitelja za provođenje dokaza vještačenjem, imajući na umu da je relevantno vještačenje na ove sporne okolnosti stomatološko vještačenje koje konkretno nije provedeno, te će ovisno o rezultatima postupka vodeći računa da je teret dokaza na strani tužitelja, o tužbenom zahtjevu za naknadu imovinske štete u zahtijevanom iznosu od 3.166,77 eur/ 23.860,00 kn donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

52. Slijedom iznijetog prvostupanjsku presudu je temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a uvaženjem žalbi stranka u točki II. izreke te u točki III. izreke u dijelu kojim je tužitelj odbijen s zahtjevom za naknadu imovinske štete valjalo ukinuti i predmet u tom ukinutom dijelu glede zahtjeva za naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 3.166,77 eur/ 23.860,00 kn vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

53. Kako je dijelom ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki VI. izreke o kojem trošku će prvostupanjski sud odlučiti u konačnoj odluci.

54. Temeljem odredbe čl. 166.st.3. ZPP-a ostavljeno je da i o troškovima žalbenog postupka odluči prvostupanjski sud konačnom odlukom.

U Rijeci, 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković