REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj P-927/2019-38
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara i dr. odvjetnicima iz Rijeke, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2026. održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tužene, 9. srpnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.165,68 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 3,07 EUR počev od 1.09.2005. godine do isplate,
na iznos od 3,73 EUR počev od 1.10.2005. godine do isplate,
na iznos od 3,76 EUR počev od 1.11.2005. godine do isplate,
na iznos od 4,35 EUR počev od 1.12.2005. godine do isplate,
na iznos od 1,99 EUR počev od 1.01.2006. godine do isplate,
na iznos od 1,34 EUR počev od 1.02.2006. godine do isplate,
na iznos od 4,71 EUR počev od 1.04.2008. godine do isplate,
na iznos od 5,07 EUR počev od 1.06.2008. godine do isplate,
na iznos od 8,66 EUR počev od 1.07.2008. godine do isplate,
na iznos od 3,39 EUR počev od 1.08.2008. godine do isplate,
na iznos od 3,65 EUR počev od 1.09.2008. godine do isplate,
na iznos od 6,77 EUR počev od 1.10.2008. godine do isplate,
na iznos od 30,41 EUR počev od 1.11.2008. godine do isplate,
na iznos od 14,57 EUR počev od 1.12.2008. godine do isplate,
na iznos od 34,70 EUR počev od 1.01.2009. godine do isplate,
na iznos od 37,79 EUR počev od 1.02.2009. godine do isplate,
na iznos od 39,19 EUR počev od 1.03.2009. godine do isplate,
na iznos od 35,34 EUR počev od 1.04.2009. godine do isplate,
na iznos od 36,08 EUR počev od 1.05.2009. godine do isplate,
na iznos od 30,18 EUR počev od 1.06.2009. godine do isplate,
na iznos od 25,85 EUR počev od 1.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 27,00 EUR počev od 1.08.2009. godine do isplate,
na iznos od 29,29 EUR počev od 1.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 29,09 EUR počev od 1.10.2009. godine do isplate,
na iznos od 26,78 EUR počev od 1.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 31,11 EUR počev od 1.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 34,59 EUR počev od 1.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 39,54 EUR počev od 1.02.2010. godine do isplate,
na iznos od 38,40 EUR počev od 1.03.2010. godine do isplate,
na iznos od 45,12 EUR počev od 1.04.2010. godine do isplate,
na iznos od 43,84 EUR počev od 1.05.2010. godine do isplate,
na iznos od 46,33 EUR počev od 1.06.2010. godine do isplate,
na iznos od 67,81 EUR počev od 1.07.2010. godine do isplate,
na iznos od 63,39 EUR počev od 1.08.2010. godine do isplate,
na iznos od 55,32 EUR počev od 1.09.2010. godine do isplate,
na iznos od 50,93 EUR počev od 1.10.2010. godine do isplate,
na iznos od 43,87 EUR počev od 1.11.2010. godine do isplate,
na iznos od 58,76 EUR počev od 1.12.2010. godine do isplate,
na iznos od 77,71 EUR počev od 1.01.2011. godine do isplate,
na iznos od 64,29 EUR počev od 1.02.2011. godine do isplate,
na iznos od 69,00 EUR počev od 1.03.2011. godine do isplate,
na iznos od 63,02 EUR počev od 1.04.2011. godine do isplate,
na iznos od 64,09 EUR počev od 1.05.2011. godine do isplate,
na iznos od 89,49 EUR počev od 1.06.2011. godine do isplate,
na iznos od 86,11 EUR počev od 1.07.2011. godine do isplate,
na iznos od 107,01 EUR počev od 1.08.2011. godine do isplate,
na iznos od 96,27 EUR počev od 1.09.2011. godine do isplate,
na iznos od 84,52 EUR počev od 1.10.2011. godine do isplate,
na iznos od 83,26 EUR počev od 1.11.2011. godine do isplate,
na iznos od 82,36 EUR počev od 1.12.2011. godine do isplate,
na iznos od 87,96 EUR počev od 1.01.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,85 EUR počev od 1.02.2012. godine do isplate,
na iznos od 93,50 EUR počev od 1.03.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,12 EUR počev od 1.04.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,40 EUR počev od 1.05.2012. godine do isplate,
na iznos od 93,97 EUR počev od 1.06.2012. godine do isplate,
na iznos od 91,34 EUR počev od 1.07.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,03 EUR počev od 1.08.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,06 EUR počev od 1.09.2012. godine do isplate,
na iznos od 85,81 EUR počev od 1.10.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,34 EUR počev od 1.11.2012. godine do isplate,
na iznos od 92,52 EUR počev od 1.12.2012. godine do isplate,
na iznos od 90,99 EUR počev od 1.01.2013. godine do isplate,
na iznos od 82,44 EUR počev od 1.02.2013. godine do isplate,
na iznos od 89,70 EUR počev od 1.03.2013. godine do isplate,
na iznos od 90,34 EUR počev od 1.04.2013. godine do isplate,
na iznos od 87,49 EUR počev od 1.05.2013. godine do isplate,
na iznos od 78,63 EUR počev od 1.06.2013. godine do isplate,
na iznos od 78,40 EUR počev od 1.07.2013. godine do isplate,
na iznos od 80,58 EUR počev od 1.08.2013. godine do isplate,
na iznos od 84,07 EUR počev od 1.09.2013. godine do isplate,
na iznos od 88,90 EUR počev od 1.10.2013. godine do isplate,
na iznos od 86,41 EUR počev od 1.11.2013. godine do isplate,
na iznos od 88,18 EUR počev od 1.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 90,18 EUR počev od 1.01.2014. godine do isplate,
na iznos od 87,00 EUR počev od 1.02.2014. godine do isplate,
na iznos od 89,42 EUR počev od 1.03.2014. godine do isplate,
na iznos od 88,63 EUR počev od 1.04.2014. godine do isplate,
na iznos od 85,95 EUR počev od 1.05.2014. godine do isplate,
na iznos od 85,09 EUR počev od 1.06.2014. godine do isplate,
na iznos od 85,48 EUR počev od 1.07.2014. godine do isplate,
na iznos od 88,52 EUR počev od 1.08.2014. godine do isplate,
na iznos od 91,09 EUR počev od 1.09.2014. godine do isplate,
na iznos od 90,55 EUR počev od 1.10.2014. godine do isplate,
na iznos od 92,77 EUR počev od 1.11.2014. godine do isplate,
na iznos od 94,28 EUR počev od 1.12.2014. godine do isplate,
na iznos od 93,39 EUR počev od 1.01.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.02.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.03.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.04.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.05.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.06.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.07.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.08.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.09.2015. godine do isplate,
na iznos od 94,60 EUR počev od 1.10.2015. godine do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.830,57 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II Odbija se kao neosnovan prvo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.839,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
III Djelomično se prihvaća drugo postavljeni eventalno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.162,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 2.162,26 eur za razdoblje od 1. listopada 2015. do 4. travnja 2026. kao neosnovan.
V Svaka strana snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Dana 10. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja u kojoj navodi da je sa tuženikom zaključio 24.06.2005. ugovor o kreditu broj 118-50-2909141, solemniziran 27.06.2005. kod javnog bilježnika Franka Čerina u Puli. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu 69.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, sa kamatnom stopom 4,95%, koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Vraćanje kredita ugovoreno je u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, prema početnom otplatnom planu u iznosu 453.47 CHF. Navedeni kredit u potpunosti je otplaćen 2016. godine.
1.1. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,95%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala ( i do 5,95%), što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj P2-7129/2013 od 13.06.2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koriste u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d., a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac r korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, o što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno] na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, po je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d d. postupka suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje u tekstu: Z00/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. Z00/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. Z00/05). Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. Z00/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,95%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti vo1ji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena:
Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci tuženika. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je naime bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proiz1aze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. lz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.
1.2. Odredbom čl. 1. ugovora o kreditu, ugovoren je iznos kredita od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom čl. 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Člankom 9. ugovorena je mogućnost promjene valutne klauzule iz CHF u EUR, i to prema srednjem tečaju Kreditora na dan konverzije, a koja je odredba, s obzirom na ništetnost CHF valutne klauzule, također ništetna. Treba istaknuti da je znakovita činjenica da je tuženik predvidio konverziju i uglavio u ugovor ovakvu odredbu, što govori u prilog činjenici da su banke koje su plasirale CHF kredite znale i očekivale da će rasti tečaj CHF te takva odredba samo potvrđuje sve do sada izneseno u kolektivnoj presudi i ovoj tužbi. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača valjano informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo moralo biti poznato. lz gore navedene odredbe či. 9. ugovora o kreditu, jasno je da je navedeno bilo tuženiku dobro poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Na dan isplate kredita srednji tečaj CHF-a iznosio je 4.711. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj se značajno povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu pa je anuitet narastao sa početnih 2.136,44 kn na 2.929,84 kn. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-66321201 7 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujuči ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije r u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno Ja je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF .
1.3. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 10.02.2016 sklopljen je Dodatak broj KONV-01 /2016 ugovoru o kreditu broj 118-50-2909141. lzvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, kojom je obračunato da nakon provedbe konverzije preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 28.752,95 EUR (219.445,26 kn) te da preplata iznosi 2.402,66 kn. Provedenom konverzijom nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF. Preplata kao posljedica navedenih ništetnih odredbi, iznosi 67.367,73 kn (a ne 2.402,66 kn). Prema čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP, odluka suda doneseno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi s eon nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jednini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni korisniku kredita prilikom sklapanja bili poznati. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra da je predmetni kredit pretplatio za ukupan iznos od 67.367,73 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate.
1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 4. travnja 2026. preinačio tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika potražuje s osnova preplate po anuitetima iznos od 6.165,68 EUR, zatim s osnova razlike glavnice na dan konverzije iznos od 2.830,57 EUR, odnosno ukupno 8.996,25 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Zatim, ukoliko sud ne bi prihvatio gore navedenu varijantu obračuna vještaka tužitelj potražuje u svom kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 10.839,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to 8.996,25 EUR glavnice - preplate po anuitetima (kamati i valuti) i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. do isplate, te 1.843,37 EUR preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. nakon što se prebije preplata po konverziji. Ukoliko sud ne bi prihvatio niti gore navedenu varijantu to tužitelj potražuje u svom kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 2.162,26 EUR na ime zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon svakog preplaćenog iznosa redovne kamate do 30.09.2015. uvećano za procesne kamate. Tuženik se preinaci protivio, a sud je istu dopustio sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. u daljnjem tekstu ZPP) obzirom smatra da je ista svrsishodna za razrješenje odnosa među strankama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nesporno je postojanje ugovornog odnosa između stranaka temeljem Ugovora o kreditu br. 118- 50-2909141 od 27. lipnja 2005. godine i Dodatka broj KONV-01/2016 temeljem odredaba č1. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj pogrešno tumači odluke iz kolektivnog spora i na istima temelji svoj zahtjev da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak kao i odredbe Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odluka tuženika. Prvenstveno je potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinače ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Slijedom navedenog, na tužitelju je teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne budući takvo utvrđenje notorno ne proizlazi iz citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Imajući na umu odredbe čl. 81. — 85. ZZP/03 u svrhu razmatranja poštenosti spornih odredaba ugovora, prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti tu konkretnu spornu odredbu već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.
2.1. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan korištenja dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF. Tužitelju je na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazIoženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizik vezanja kredita uz valutu CHF. Predmetni Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika te je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Je li tužitelju predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača. Konačno je glede ovog elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno naglasiti da niti tužitelj niti tuženik nisu mogli niti bi ikada itko objektivno mogao znati točne ukupne troškove kredita s osnove promjena tečaja valute budući nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute. Ono što je jedino važno jest da je tužitelju bilo poznato odnosno nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita, odnosno, mogao je i bio je u stanju procijeniti ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. Nadalje, u konkretnom slučaju, tužitelj je imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena! Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Imajući na umu definiciju načela savjesnosti i poštenja kao i sve činjenice gore iznesene notorno je da je tuženik postupao sukladno predmetnom načelu.
2.2. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, razumljiva i lako uočljiva pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naime, nalazi se u članku 2. (drugom) Ugovora te u istoj stoji: „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora." Odredba je gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu ,promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora) Tuženik je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom članka 2. i 10. Ugovora tužitelj je pristao da se na sve što nije regulirano tim n Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim s njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih opčih akata banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne 1 stope. Tuženik je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdani razlog, te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Naglašava se da je tuženik postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11.a st. 5. ZPK ( NN 143/13) te je smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. godine iznosila 3,23 %. Također se ponavlja, da su tužitelju sve odredbe ugovora pa tako i odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope bili obrazloženi. Konačno, odredbom članka 98. st. 1. ZZP/07 propisano je: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor." Prilikom toga svakako treba imati na umu i definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, te koja prosječnog potrošača definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna". Tužitelj je svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je kasnije mogla biti manja ili veća, sukladno parametrima prema kojima se ona određuje. Tužitelj je svjesno preuzeo i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Dakle, tužitelj nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika, odabrao je podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod tim uvjetima pod kojima je kredit i zaključen te je odabrao pod tim uvjetima otplaćivati kredit i dalje iako je imao drugih opcija.
2.3. Tuženik osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate. Kod ocjene visine tužbenog zahtjeva, potrebno je imati na umu da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01 12016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 9,709.94 EUR. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Naglašava se da tužitelj nije morao pristati na konverziju. Tuženik je imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju, međutim, tužitelj je nije bio obvezan prihvatiti. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije prije zaključenja Dodatka. Tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te je na takav izračun pristao. Osporava se i potraživanje s osnove kamata i ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknade prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.
3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, otplatni plan, Aneks ugovora o kreditu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Tomislava Prpića, vl. obrta [obrt], saslušan je tužitelj kao parnična stranka te uvid u ostalu dokumentaciju u spisu.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja i prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja nisu osnovani dok je drugo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Predmet ovog spora je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u Ugovoru o kreditu od dana 24. lipnja 2005. te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.
5.1. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 10. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
5.2. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopio Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
6. Nije sporno da je 24. lipnja 2005. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 69.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 240 mjeseci, uz ugovorenu redovnu kamatu od 4,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama banke, da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom banke (povećavana) i da se tečaj CHF tijekom ugovornog razdoblja mijenjao, da su stranke 10. veljače 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015).
7. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
7.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
7.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
7.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
7.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
7.5. Odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
8. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
8.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju stana i danas u njemu stanuje. U predmetnom stanu nikad nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost. Kredit je uzeo kod tužene jer je tamo imao otvoren račun a i firma u kojoj je radio imala je tamo račun. U banci je tražio stambeni kredit, a uzeo je kredit u chf jer je za taj bio kreditno sposoban. Nije mu jasno kako za jedan kredit je sposoban a za drugi nije. Nisu ga upozorili na rizik sklapanja ugovora u chf, čak naprotiv kazali su mu kako je ta valuta jako sigurna, a onda se ispostavilo najgore što može biti. Ugovor je sastavila banka, nije imao mogućnosti pregovarati već je bilo ili uzmi ponuđeni kredit ili ostavi. Bitno mu je bilo da kredit može uredno vraćati. Ugovor je pročitao, sve mu je gospodična u banci objasnila i rekla da je to u redu. Početna rata bila je oko 2.000.00,00 kuna da bi narasla na 3.000,00 kuna. Nije mu objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, niti zašto će se mijenjati, u svezi toga nije dobio nikakav papir. Prije sklapanja dodatka ugovoru dobio je prvi izračun prema kojem je ispalo da je još dužan banci, tom izračunu je prigovorio i onda su mu ponudili drugi izračun u kojem je bio u pretplati 2-3 rate, i to mu je malo čudno kao da su na tržnici. Aneks je sklopio jer nije znao u kojem će smjeru to ići ljudi su ostajali bez stanova, ima troje djece i nije htio ostati na ulici. Na nikakve rizike o valuti chf nisu ga upozorili. Nikakve opće uvijete banke nije dobio, samo ugovor i to je to.
8.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim, jer je iskazivao uvjerljivo, u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza. Iz iskaza nije utvrđeno da je tužitelj u predugovornoj fazi dobio objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija tužitelja s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.
8.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
9.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
9.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
9.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.
9.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
9.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, a što predstavlja prethodno pitanje u ovome postupku glede zahtjeva za isplatu istaknutom od strane tužitelja.
10. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stanom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću vl. obrta [obrt].
10.1. Provedenim je vještačenjem, u skladu sa nalogom suda utvrđeno da:
- u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu te isplatni tečaj kredita, tužitelj je preplatio po anuitetima do 30. rujna 2015. iznos od 6.165,68 EUR kako je specificirano u Tabeli br. 5,
- negativne tečajne razlike ukupno iznose 219,80 EUR kako je specificirano u Tabeli 6,
- razlika preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, odnosno nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.830,57 eur, specificirano u Tablici 7,
- zatezne kamate obračunate na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja (samo pozitivne razlike) od dana preplate do 30.09.2015. godine iznose 2.162,26 EUR kako je specificirano u Tabeli br. 9,
- nakon obračuna preplate po anuitetima (tečaju i kamatama) u odnosu na početni tečaj i početni otplatni plan , za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, obračuna zateznih kamata na te iznose, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije ( priznate preplate i razlike glavnice), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 10.839,62 € (8.996,25 € glavnice - preplate po anuitetima (kamati, valuti) i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1.10.2015 do isplate, te 1.843,37 € preostale dospjele zatezne kamate),
- tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 2.402,66 eur,
- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.
10.2. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je uredio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 4. travnja 2026. na način da od tuženika potražuje s osnova preplate po anuitetima iznos od 6.165,68 EUR, zatim s osnova razlike glavnice na dan konverzije iznos od 2.830,57 EUR, odnosno ukupno 8.996,25 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Zatim, ukoliko sud ne bi prihvatio gore navedenu varijantu obračuna vještaka tužitelj potražuje u svom kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 10.839,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to 8.996,25 EUR glavnice - preplate po anuitetima (kamati i valuti) i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. do isplate, te 1.843,37 EUR preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015. nakon što se prebije preplata po konverziji. Ukoliko sud ne bi prihvatio niti gore navedenu varijantu to tužitelj potražuje u svom kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 2.162,26 EUR na ime zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon svakog preplaćenog iznosa redovne kamate do 30.09.2015. uvećano za procesne kamate.
10.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju jer vještak ignorira činjenicu da je kredit konvertiran, smatra da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu te da su izračuni vještaka irelevantni za predmet spora. Naime, tuženik ne osporava matematički izračun već zadatak povjeren vještaku, nije tražio da se vještak usmeno očituje obzirom je riječ o pravnom pitanju.
10.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.
11. U ovome je postupku nesporno da su stranke ovoga postupka zaključile Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/2015. Naime, čl. 19.c st. 1. ZIDZPK- a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
12. Valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:
„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.
12.1. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.
12.2. Zaključno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025 dan je odgovor na u praksi sporno pravno pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", koji odgovor glasi:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
12.3. Slijedom navedenog, prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-457/2025, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.162,26 eur koji iznos sukladno nalazu i mišljenju vještaka predstavlja zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do konverzije kredita 30. rujna 2015., zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 4. travnja 2026. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatom odbijen kao neosnovan.
12.4. Tužitelju na iznos od 2.162,26 EUR pripadaju zatezne kamate i to od 4. travnja 2026. jer je tek tada, nakon provedenog vještačenja, tužitelj uredio tužbeni zahtjev za njihovu isplatu. Naime, odredbom čl. 31. Zakona o obveznim odnosima propisano je da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a na iznos neisplaćenih kamata da se mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (čl. 31. st. 2. ZOO).
13. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba kojom je tužitelj ustao i sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.
14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, cijeneći uspjeh tužitelja i tuženika u odnosu na osnovanost osnove i visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovome postupku, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.
U Puli, 9. srpnja 2026.
S u d a c
Helena Božović Sladaković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćnicima
