REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1672/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4., OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-305/2025-10 od 13. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Pregradi poslovni broj P-305/2025-10 od 13. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8. Ugovor o stambenom kreditu br. 9912566886, sklopljenog dana 17.04.2012. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,60 % (jedan cijela šezdeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 320,00 EUR (tristodvadeseteura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 18.04.2012. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 175,00 EUR (stosedamdesetpeteura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti, te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmetn spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o stambenom kreditu broj 9912566886, sklopljenog dana 17. travnja 2012. između parničnih stranaka u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a koja je naknada se obračunava i naplaćuje u visini od 1,60% od iznosa odobrenog kredita sukladno uvjetnima te zahtjev za isplatu iznosa od 320,00 eura s toga osnova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbeni prigovorima tuženika donoseći pobijanu presudu i u postupku koji joj je prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredba parničnog postupka i članka 365. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti , a na koje povrede u žalbi žalitelj samo opisno ukazuje.

7. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tuženik i tužitelj, dana 17.4.2012., sklopili Ugovor o kreditu broj 9912566886, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.000,00 EUR.

- da je odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,60 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

8. Između stranka je sporno:

- je li citirana odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna,

- ima li tužitelj, s osnove ništetnosti citirane ugovorne odredbe, pravo na povrat iznosa u visini plaćene naknade,

- je li nastupila zastara utuženog potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

9. Po provedenom postupku, sud prvog stupnja utvrđuje sljedeće relevantne činjenice:

- da je sud, Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. U tim predmetima da je rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom;

- da odredba o naknadi za obradu kredita nije bitna činidba Ugovora, a u svakom slučaju, sud države članice je dužan provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, da može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima;

- da je stoga sud dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te utvrditi da li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024;

- da je odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/00, 79/09, 75/09, 133/09 dalje: ZZP/07) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

- da se citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“;

- da, međutim, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, da nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

- da je okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi tužitelj predložio dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke;

- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da kada je pregovarao s bankom u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu on je bankarskim službenicima saopćio visinu iznosa kredita koji mu je potreban te kada mu je isti odobren ugovorili su osnovne uvjete koji se tiču visine iznosa kredita i načina i roka otplate i drugi puta kada je došao u svezi tog kredita isti mu je uručen na već na unaprijed sastavljenom obrascu kojeg je on letimično pogledao i s obzirom da je bio suglasan s iznosom kredita te rokom i načinom otplate pristao je na zaključenje takvog kredita i istoga potpisao. Od strane bankarskog službenika tom prilikom nije bio posebno upućen da je ugovorom zaključena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti na koji način i u kojoj visini će istu morati platiti, a također mu nije bilo pojašnjeno na koje se točno troškove obrade kredita odnosi ta naknada. Kada je dobio pisani ugovor o kreditu morao ga je prihvatiti takvog kakav je bio sastavljen sa svim odredbama i nije imao mogućnost mijenjati pojedine odredbe. Taj kredit zaključio je kao fizička osoba za svoje osobne potrebe i nije imao nikakav obrt niti se bavio nekom poslovnom djelatnošću. Taj kredit je trebao ili za zatvaranje ranijih kreditnih obveza u vezi izgradnje svoje obiteljske kuće ili za dovršetak izgradnje obiteljske kuće koja izgradnja je u to vrijeme bila u tijeku;

- da tuženik, na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao tužitelja o značenju sporne ugovorne odredbe, nije predložio niti jedan dokaz.

10. Stoga je sud, temeljem gore iznesenog, u vezi odlučne činjenice koje se odnose na to da se s tužiteljem prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovaralo o spornoj odredbi, u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, s obzirom da mu ne proturječi niti jedan drugi provedeni dokaz. Iz njegovog iskaza proizlazi i da mu nije bilo pojašnjeno na što se točno ta odredba odnosi, niti koji se troškovi njome naplaćuju, kao niti visina u kojoj će ista biti naplaćena.

10.1. Nadalje, uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi s tužiteljem nije pregovaralo, na tuženiku da je bio teret dokaza na okolnost da sporna ugovorna odredba odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, a što tuženik u ovom sporu ni na koji način nije dokazao Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik, ugovorivši s tužiteljem spornu odredbu, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

12. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. "ulazna" naknada za obradu kredita, te odlučeno kao u izreci pod točkom I.

13. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate po osnovi sporne ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, da valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/2021, 114/2022, 156/2011, 145/2023 i 155/2023 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenog iznosa kojeg je platio zbog primjene ništetne odredbe. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik spornu nepoštenu i ništetnu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, na štetu tužitelja kao potrošača, isti da se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade.

14. Nadalje da je neosnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovom postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da zastara za predmetno potraživanje nije nastupila.

15. Visinu naknade koju je tužitelj platio na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik nije posebno osporio, a uvidom u priloženi početni Otplatni plan po predmetnom kreditu utvrđeno je da je tuženik tužitelju, prilikom isplate kredita, dana 17.4.2012., naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 320,00 EUR.

16. Stoga je sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, potražuje iznos od 320,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18.4.2012. do isplate, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

17. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a, a sve sukladno Tarifi o nagradama naknadi i za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023).

18. S gore navedenim zaključcima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud i to iz sljedećih razloga: kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 8. ugovora), očito tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi spornog ugovora.

19. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 8. spornog ugovora.

20. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

21. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

23. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

25. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

26. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke važećim na dan prije vremena otplate kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

27. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

28. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

29. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

30. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

31. Tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao da je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita radi objektivno nastalih troškova. Obzirom na navedeno odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je suprotna čl. 102. st. 2. i 4. ZOO- a te je navedena odredba nepoštena i stog kao i iz gore navedenih razloga a time i ništetna.

32. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je zatražio tijek zateznih kamata s obzirom na datum naplate naknade za obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

33. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

34. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu, 9. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić