REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1379/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu,u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog sud u Zagrebu poslovni broj P-2496/2025-9 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog sud u Zagrebu poslovni broj P-2496/2025-9 od 30. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 72502/05, sklopljenog dana 04. svibnja 2005. godine između tužitelja ĐĆ, iz [adresa] i prednik tuženika HVB Slitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, sada OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, u dijelu odredbe koji glasi: "naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 00 % (slovima jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.''

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju ĐĆ, iz [adresa], iznos u visini od 493,19 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 05. svibnja 2005. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju ĐĆ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. siječnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 72502/056 od 4. svibnja 2005. a kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 493,15 eura sa pripadajućom zateznom kamatom koji iznos je naplaćen iz navedenog osnova.

6. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika doneseći pobijanu presudu i u postupku koji je istom prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, odnosno ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati te ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da tužitelj ima status potrošača,

- da mu je naplaćena naknada u visini utuženog iznosa kao ni činjenica da se nije pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi,

- da su tužitelji i tuženik sklopili Ugovor o kreditu te da je člankom 8. istog ugovora ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

8. Između stranaka sporno je je li ništetna citirana odredba članka 8. Ugovora te je li tužitelj ovlašten tražiti povrat naplaćenog iznosa s osnova takve ništetne ili nepoštene ugovorne odredbe koje su u iznosu od 493,19 eura.

9. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je, kako slijedi:

- da iz citiranog Ugovora proizlazi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru,

- da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (NN broj 96/2023, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenim, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Primjenjujući odredbu članka 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) te članka 269. ZOO-a kao i odredbu članka 84. ZZP-a sud prvog stupnja je zaključio da tuženik, na kojem je teret dokaza (članak 221.a ZPP-a), nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne lako razumljive i lako uočljive time da osporava se o ugovorenoj odredbi članka 8. ugovora nije pregovaralo. Kako je nesporno da je tužitelj u smislu odredbe članka 3. ZZP-a potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije provela u svrhu koja je bila namjenjenja njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, sud zaključuje kako isti nema potrebna pravna znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru sklapanja svoje djelatnosti.

11. S obzirom da je tužitelj temeljem točke 8. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u visini iznosa od 3.716,00 kn (493,13 EUR), a koju visinu naplaćene naknade za obradu kredita tuženik ne osporava, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude. Kako stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

11.1. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tuženik se ne protivi VPS koji je tužitelj naznačio u tužbi.

12. Gore navedena činjenična utvrđenja odnosno pravne zaključke prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj žalbeni sud. Naime, u iscrpnom provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je točno i pravilno sve relevantne činjenice i na isto valjano primijenio materijalno pravo radi čega se žalitelj sa svojim žalbenim navodima upućuje na navode pobijane presude. Posebno u odnosu na žalbeni prigovor kako je sud propustio na pripremnom ročištu provjeriti točnost vrijednost predmeta spora u smislu odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-a, odgovoriti je da je tuženik isto nije prigovora u tijeku postupka pa je sud prihvatio vrijednost predmeta spora koje je tužitelj naznačio u tužbi. Stoga neosnovano tuženik u žalbi upire na činjenicu da vrijednost predmeta spora nije točno utvrđena jer navedenu činjenicu po prvi put ističe u žalbi, na što nije ovlašten sukladno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a..

13. Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 10. ugovora), očito tužitelj nije imao utjecaj n sadržaj odredbi spornog ugovora.

14. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 10. spornog ugovora.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu brojC-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

18. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

21. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke važećim na dan prije vremena pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

23. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

24. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

26. Posebno u odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 4. ZPP/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebala vratiti. Odredba članka 10. predmetnog ugovora – o prijevremenom otplati kredita je utvrđena ništetnom i presudom VSRH broj REv-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a koji pravni stav toga suda izražen u navedenoj presudi, prihvaća i ovaj žalbeni sud. Prema istoj pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) tuženik bi imao pravo ali se naknada, imajući u vidu zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

27. Tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao da je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu obradu kredita radi objektivno nastalih troškova. Obzirom na navedeno odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je suprotna čl. 102. st. 2. i 4. ZOO-a te je navedena odredba nepoštena i stog kao i iz gore navedenih razloga a time i ništetna.

28. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je zatražio tijek zateznih kamata s obzirom na datum naplate naknade za obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

29. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

30. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu, 9. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić