Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1569/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3144/2025-10 od 20. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3144/2025-10 od 20. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 25. veljače 2005., broj Ugovora: 9010400495, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja EČ 3 EČ kao Korisnika kredita, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati troškove parničnog postupka od 1.106,18 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna točka 12. točka 3. Ugovora o kreditu od 25. veljače 2025. kojim je ugovoreno da je tužitelj dužan banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visi od 0,50% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu s tog osnova u ukupnom iznosu od 1.106,18 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2026. do isplate.

6. Suprotno žalbenim prigovorima tuženika donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je istoj prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ista se može ispitati te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

7. U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da su iste zaključile Ugovor o kreditu od 25.02.2005. temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos stambenog kredita u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF za adaptaciju stambenog objekta po srednjem tečaju za CHF tečajne liste iste banke važeće na dan korištenja kredita, sa rokom korištenja do 25.08.2005. sa promjenjivom kamatom od 5,12 % koja se obračunava u

CHF mjesečno dekurzivno proporcionalnom metodom;

- da su stranke ugovorile rok otplate kredita od 180 mjeseci;

- da se tužitelj obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom;

- da su ugovorne strane člankom 12.3 ugovorile kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita.

8. U postupku je sporno je li naprijed navedena odredba, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena ulazna naknada, ništetna. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće relevantne činjenice:

- da je tužitelj u postupku dokazao svojstvo potrošača jer je kredit podigao u svrhu adaptacije kuće, a iz samog ugovora da je razvidno kako je tužitelju isplaćen kredit za tu svrhu;

- da je predmetni ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da je i sve u trenutku sklapanja Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita, niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila;

- da je predmetna naknada naplaćena tužitelju prilikom isplate kredita, a da navedeno proizlazi iz priložene knjigovodstvene kartice tuženika pa da je slijedom toga prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje predmetne tužbe u cijelosti neutemeljen;

- da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretan odnos kao lex specialis;

- da temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba članka 12.3 prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom;

- da je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

- da je nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a propisano da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kadje činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan;

- da u svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a;

- da je prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a;

- da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke;

- da je nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknadu;

- da je u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 13.2. ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I;

- da u odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 13.2. Ugovora o kreditu.

10. Odluku o troškovima postupka sud je utemelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, sve u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), te je suđeno kao u izreci pobijana presude.

11. Gore navedena činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

12. Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 10. ugovora), očito tužitelj nije imao utjecaj n sadržaj odredbi spornog ugovora.

13. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 10. spornog ugovora.

14. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

17. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

19. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

20. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke važećim na dan prije vremena pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

21. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

22. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

23. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

24. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

25. Posebno u odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 4. ZPP/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebala vratiti. Odredba članka 10. predmetnog ugovora – o prijevremenom otplati kredita je utvrđena ništetnom i presudom VSRH broj REv-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a koji pravni stav toga suda izražen u navedenoj presudi, prihvaća i ovaj žalbeni sud. Prema istoj pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) tuženik bi imao pravo ali se naknada, imajući u vidu zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

26. Tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao da je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu obradu kredita radi objektivno nastalih troškova. Obzirom na navedeno odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je suprotna čl. 102. st. 2. i 4. ZOO-a te je navedena odredba nepoštena i stog kao i iz gore navedenih razloga a time i ništetna.

27. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je zatražio tijek zateznih kamata s obzirom na datum naplate naknade za obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

28. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

29. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu, 9. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić