REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-3052/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-164/2025-12 od 04. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-164/2025-12 od 04. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 219879 od 16. rujna 2008. sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja BR kao korisnika kredita, koje glase:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelapedestposto), od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.2.Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju ČR iznos 267,80 eur sa zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2008. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 229,67 eur sa zateznom kamatom od 4. studenog 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik te presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti, te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita (točka 6.1.), naknade za osiguranje kredita (točka 6.2.) te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i Volksbank d.d, kao pravni prednik tuženika, 16. rujna 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 219879, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 10.769,17 CHF;

- da je toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da se naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva naplaćuje jednokratno po premijskoj stopi od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom;

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini 726,92 kn / 96,49 eur dana 17. rujna 2008.;

- da je tužitelju naplaćena naknada za osiguranje kredita u iznosu 1.290,84 kn /

171,32 eur dana 17. rujna 2008;

- da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d.

7. Sporno je li su predmetne odredbe sadržane u toč. 6.1. i toč. 6.2 Ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita ništetne i posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za povrat plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. Ocjenom iskaza tužitelja sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je informiran na što se točno te naknade odnose, struktura tih naknada i njihova visina. Konačno, na što se točno odnose predmetne naknade tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik, već samo ističe da je iste bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknade odnose te da se o tim naknadama nije moglo pregovarati.

9. Citirajući odredbu članka 74. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07) važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te članka 96. ZZP/07 prvostupanjski sud zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu i osiguranju kredita i visini tih naknada. Razmatrajući sadržaje točke 6. 1. i 6.2 predmetnog ugovora sud zaključuje da su navedene odredbe transparentne u skladu sa odredbom članka 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužitelju da je u trenutku sklapanja ugovora ocjenjuje visinu tih naknada (1,50% od iznosa odobrenog kredita- ulazna naknada, te 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% prema Ugorovu o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom-naknada za osiguranje kredita), ali sama ta činjenica (da je riječ o transparentnim odredbama) da ujedno ne znači kako su navedene odredbe poštene.

10. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 da treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, da stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje te osiguranje kredita da se ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 6.1 i 6.2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), da ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje te osiguranje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje predmetnih naknada, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12. U skladu s člankom 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu da mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Nadalje da je točno da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim, da nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga da se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

13. Ovdje sud posebno naglašava da se naknada za osiguranje kredita najvjerojatnije odnosi na osiguranje naplativosti kredita od čega zapravo ima korist isključivo banka kreditor. Naime, sklapanjem takvog ugovora o osiguranju banka se osigurava da ukoliko se ne uspije naplatiti od korisnika kredita, taj iznos može naplatiti od osiguravatelja. Sam tužitelj od toga da nema nikakve koristi jer temeljem zakonske subrogacije sa banke kreditora kao ugovaratelja i korisnika osiguranja sva prava isplatom svote osiguranja prelaze na osiguratelja sva prava uključujući i pravo na naplatu dužnog iznosa od korisnika kredita. Stoga u tom slučaju, korisnik kredita samo umjesto banci svoj dug neplaćenih rata mora podmiriti osiguravatelju, što znači da ovakvo osiguranje njemu ni na koji način ne poboljšava njegov ugovorni status vezano uz njegova prava i obveze po predmetnom ugovoru o kreditu.

14. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96 toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknada i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,50 % i 2,20% uvećane za 20%, njegove visine) utječe, prema shvaćanju toga suda, na pravni položaj tužitelja i stvara, na njegovu štetu, značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Nadalje, prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

17. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da su tužitelju na temelju toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu nesporno naplaćene naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedena odredba čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 te ništetna u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

17.1. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, da govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Također, valja reći, a u odnosu na naknadu za osiguranje kredita, da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi takvo osiguranje bilo ugovoreno i plaćena premija za isto.

19. Budući da, dakle, iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to da je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

20. Nadalje da tuženik nije niti pokušao dokazati odnosno predložiti dokaze (nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o spornim naknadama, visini naknada i svrsi takvih naknada.

21. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno predmetne naknade odnosi te da o istima nije mogao pregovarati, zbog čega je utvrđeno da su ništetne toč. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada (za obradu administraciju kredit) 1,10% od iznosa kredita te naknada za osiguranje kredita 2,20% uvećana za 20% te je odlučeno kao u toč. I. izreke. 32. Kako su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, to se iste među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

22. Nadalje, da je neosnovan prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu i osiguranje kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

23. Slijedom svega navedenog, a kako je tuženik učinio nespornim da je tužitelju 17. rujna 2008. naplatio naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini (sada) ukupno 267,80 eur, a kako to proizlazi i iz prometa po računu iz kojeg, dakle, jasno proizlazi da su te naknade naplaćene, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa te je odlučeno kao u toč. II izreke.

24. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

25. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

26. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je dosuđen tužitelju, a sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

27. Gore navedene zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud a žalbenim prigovorima tuženika ničim nije dovedena u sumnju i nezakonitost pravilnost pobiane presude.

28. Naime, u iscrpnom postupku sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto valjano primijenio materijalno pravo.

29. Dakle, sa pravnim shvaćanjem prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj žalbeni sud i to iz sljedećih razloga.

Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, i naknade za osiguranje kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu (članak 6.1. i 6.2. ugovora), očito tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi spornog ugovora.

30. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, pravilno je sud zaključio da je, unatoč tome, ništetna odredba članka 6.1 i 6.2. spornog ugovora.

31. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

32. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

33. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 243,69 eura. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

34. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

35. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti ga prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj SuIV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

36. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

37. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu u visini kredita utvrđenoj aktima banke vežećim na dan prije vremena otplate kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

38. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

39. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

40. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

41. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZPP-a, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

42. Posebno u odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 4. ZPP/05 propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebala vratiti.

Odredba članka 6.1. i 6.2. predmetnog ugovora – o naknadi za obradu kredita te naknadi za osiguranje kredita je utvrđena ništetnom i presudom VSRH broj REv- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., a koji pravni stav toga suda izražen u navedenoj presudi, prihvaća i ovaj žalbeni sud. Prema istoj pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) tuženik bi imao pravo ali se naknada, imajući u vidu zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

43. Tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao da je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu obradu kredita radi objektivno nastalih troškova. Obzirom na navedeno odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je suprotna čl. 102. st. 2. i 4. ZOO-a te je navedena odredba nepoštena i stog kao i iz gore navedenih razloga a time i ništetna.

44. U odnosu na tijek zatezne kamate odgovoriti je da je sud pravilno odredio istu jer je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je zatražio tijek zateznih kamata s obzirom na datum naplate naknade za obradu kredita, obzirom da je na taj datum nastalo potraživanje i da je s navedenim datumom tuženik navedenu naknadu i naplatio. Nepoštenost tuženika je utvrđena u ovom postupku te je ista utvrđena ranije gore citiranom odlukom VSRH i potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022, U-III-236/2023 i U- III-597/2023 od 13. srpnja 2023. kada su odbačene ustavne tužbe protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., čime je potvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

45. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka te žalbenim prigovorima tuženika ni u tom dijelu nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

46. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a kao i odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Splitu, 9. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić