Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1401/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupane po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Pn-1/2025-32 od 21. listopada 2025., na sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Pn-1/2025-32 od 21. listopada 2025. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.000,00 EUR-a na ime imovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 22. listopada 2025.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu, a koja je nastala u prometnoj nesreći dana 21. lipnja 2021., u kojoj je sudjelovao kao vozač osobnog automobila marke Mercedes registarskih oznaka [registarska oznaka], a koju je prometnu nesreću skrivila osiguranica tuženika.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija,

- da se dana 21. lipnja 2021. u 14,03 sati na državnoj cesti u mjestu [adresa], u ... ispred kućnog broja 117 dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali tužitelj kao vozač osobnog automobila marke Mercedes i IŽ kao vozačica osobnog automobila marke Hyundai, a koja se dogodila u trenutku kada je IŽ s osobnim automobilom obavljala radnju skretanja u lijevo prelazeći preko središnje uzdužne razdjelne crte kolnika, te je u tom trenutku tužitelj , koji je automobilom obavljao radnju pretjecanja, prednjim dijelom udario u stražnji dio osobnog automobila marke Hyundai,

- da je tužitelj dana 22. rujna 2021. podnio tuženici odštetni zahtjev radi naknade štete iz štetnog događaja od 21. lipnja 2021., na koji je tuženica odgovorila dopisom od 19. studenoga 2021. navodeći da ne postoji njezina obveza naknaditi tužitelju štetu jer iz priložene dokumentacije proizlazi da je radnju pretjecanja vršio preko uzdužne pune crte bez da se uvjerio da to može učiniti na siguran način uslijed čega je naletio na vozilo osiguranice tuženice,

- da je tuženica na tužiteljevu pritužbu podnesenu Povjerenstvu za rješavanje pritužbi i prigovora dana 24. prosinca 2021. odgovorila da ostaje kod svoje ranije odluke jer iz dokumentacije kojom raspolažu nisu u mogućnosti utvrditi odgovornost osiguranice, uz uputu tužitelju da, između ostalog, može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom,

- da je osiguranica tuženice IŽ presudom Općinskog suda u Virovitici, Prekršajni odjel poslovni broj 2 Pp-1996/2021-8 od 24. siječnja 2022. proglašena krivom što se dana 21. lipnja 2021. prije započinjanja skretanja u lijevo u smjeru sjevera na putni most nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, dok je radnju pretjecanja njezinog vozila iza nje obavljao BŽ upravljajući osobnim automobilom te što je istom prilikom prelazila vozilom preko središnje uzdužne pune razdjelne crte, za što joj je izrečena novčana kazna, te da je citirana presuda postala pravomoćna 24. siječnja 2022., a izvršna 4. ožujka 2022.,

- da je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Maria Pažina na osobnom automobilu tužitelja nastala totalna šteta u iznosu od 23.035,59 EUR-a,

- da je tužba podnesena 7. siječnja 2025.,

primjenjujući odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZOO), a kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila,

zaključuje da je tužitelj za štetu i za osobu koja je štetu počinila saznao istog dana kada se i dogodio štetni događaj, te da je tužba od 7. siječnja 2025. protiv tuženice kao osiguratelja IŽ (sudionice prometne nesreće) podnesena izvan propisanog roka od 3 godine od dana saznanja za štetu i osobu koja je štetu počinila, pa je temeljem citirane zakonske odredbe nastupila zastara tražbine za naknadu štete, slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pri čemu naglašava da šteta nije prouzročena kaznenim djelom pa u smislu odredbe čl. 231. st. 1. i 2. ZOO -a nije došlo do prekida zastare tražbine naknade štete i do primjene duljeg roka zastare.

7. Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje: ZPP) i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, navodeći da sud nije uopće ocijenio izvedene dokaze, da nije bilo razloga za donošenje ovakve presude i da su razlozi presude proturječni sadržajima isprava priloženih u spis. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbu čl. 230. st. 1. ZOO- a te ističe da je, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, za osobu koja je počinila štetu saznao tek po pravomoćnom okončanju prekršajnog postupka dana 24. siječnja 2022. donošenjem presude poslovni broj Pp-1996/2021 kojom je osiguranica tuženice proglašena krivom za prouzročenje prometne nesreće, a tek nakon pravomoćnosti presude Pp-1712/2024 od 6. rujna 2024. saznao je da on nije kriv za predmetnu prometnu nesreću, pa stoga nije nastupila zastara potraživanja naknade imovinske štete jer je zastara počela teći tek od pravomoćnosti okončanja prekršajnog postupka koji se vodio protiv IŽ pa je prvostupanjski sud trebao analogno primijeniti odredbe o zastari potraživanja naknade štete nastale kaznenim djelom i na ovo konkretno potraživanje naknade štete nastale prekršajem. Ističe da sud nije uzeo u obzir činjenicu da se dana 22. rujna 2021. obratio tuženici podnošenjem odštetnog zahtjeva, povodom kojeg je tuženica odbila isplatiti štetu smatrajući da je upravo tužitelj kriv za predmetnu prometnu nesreću, nakon čega je 14. prosinca 2021. podnio prigovor na koji se tuženica očitovala 24. prosinca 2021. navodeći da će po okončanju prekršajnog postupka preispitati osnovanost njegovog zahtjeva pa stoga prije okončanja prekršajnog postupka nije niti mogao podnijeti tužbu.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuž itelja, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tužitelj u žalbi, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP -a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuž itelja, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu povredu. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete kao neosnovan zbog zastare, jer je i prema ocjeni ovog suda tužitelj podnio tužbu nakon proteka roka od tri godine propisanog odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj dana 22. rujna 2021. podnio tuženici odštetni zahtjev, pa suprotno žalbenim navodima tužitelja, i prema ocjeni ovog suda tužitelj je najkasnije s danom podnošenja odštetnog zahtjeva saznao za štetu, dok je za osobu koja je štetu počinila saznao na dan samog štetnog događaja.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a, tvrdeći da je u ovom konkretnom slučaju trebalo analogno primijeniti odredbu čl. 231. ZOO-a kojom je u stavku 1. propisano da kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona, a u stavku 2. da prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete. Naime, ZOO produženje i prekid zastare odštetnog zahtjeva izričito veže uz kazneno djelo i kazneni progon, i to samo u situaciji ako je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, a o tome je svoje pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka, primjerice Revd-2099/2025-2 od 1. srpnja 2025., Rev-2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., Rev-226/2022 od 4. listopada 2022., Rev-267/2011 od 22. travnja 2015., koje prihvaća i ovaj sud. Dakle, tumačenjem sadržaja odredbe čl. 231. ZOO-a za zaključiti je da se ta odredba ne može analogno primijeniti na prekršajni postupak, a kako to pogrešno tumači tužitelj u svojoj žalbi.

11. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da je protiv osiguranice tuženice kao osobe odgovorne za nastanak predmetnog štetnog događaja vođen samo prekršajni postupak zbog prometnog prekršaja, što ne spori niti tužitelj, time nije niti produžena niti prekinuta zastara zahtjeva za naknadu imovinske štete, te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj tužbu za naknadu štete podnio nakon proteka roka propisanog odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, pa neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje i pravilnost primjene materijalnog prava.

12. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP -a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tužitelj u žalbi sadržajno ne iznosi razloge pobijana odluke o troškovima (pobija je vezano za osporavanje odluke o glavnoj stvari).

13. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun