Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-603/2025-13

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Cvrković & Partneri d.o.o., Vukovar, protiv Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao tuženika, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 26. svibnja 2026. godine, u nazočnosti tužiteljice ZH uz zamjenika punomoćnika RH, odvjetničkog vježbenika iz OD Cvrković & Partneri d.o.o., Vukovar, i u odsutnosti uredno pozvanog i opravdano odsutnog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 9. srpnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke12.3. Ugovora o kreditu broj: 9011124030 od 01. travnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732 kojom je određeno kako se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732 da isplati tužiteljici ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 63,06 eura (šezdesettrieuraišestcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 15% za period od dospijeća dana 01. travnja 2006. do 31. srpnja 2008. g., zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. g. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, da tužiteljici ZH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 687,50 eur (šeststotinaosamdesetsedameura- ipedesetcenti) uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 9. srpnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 9011124030, to dana 01. travnja 2006. a prema kojem joj je tuženik kao kreditor korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 4.204,27 CHF, te je odredbom članka 12.3. navedenog ugovora određeno da se " korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita …", i navedeni dio odredbe u kojoj se određuje naknada za obradu kredita od 1,50 % od iznosa kredita tužiteljica smatra nepoštenom i ništetnom.

1.1. Nadalje, tužiteljica napominje da je s obzirom na iznos kredita od 4.204,27 CHF izvršila plaćanje iznosa naknade za trošak obrade kredita i to dana 1. travnja 2006. u iznosu od 63,06 eura, s tim da je prije pokretanja ovoga postupka podnijela tuženiku zahtjev za dostavu podataka i utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora na koji se tuženik oglušio te si slijedom navedenog pridržava pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi točnih podataka o iznosu naknade za trošak obrade kredita.

2. Ujedno tužiteljica napominje da je navedena naknada određena tipski, bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljicom kao korisnikom kredita i sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem odluka banke na koju ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj posl. br. U-III-3231/2022, U-III- 7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g.

3. Također, tužiteljica naglašava da se prije pokretanja ovog postupka obrati la tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje na koji tuženik nije dao nikakvo očitovanje niti joj je isplatio neosnovano naplaćenu naknadu za obradu kredita te slijedom svega navedenog predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku platež troškova parničnog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega osporava osnovanost potraživanja i visinu predmeta spora jer je utuženo potraživanje određeno u iznosu za isplatu od 63,06 eura, prigovora vrijednosti predmeta spora jer se radi o sporu za isplatu navedenog iznosa od 63,06 eura, dok je tužiteljica u tužbi naznačila vps od 500,00 eura za deklaratorni tužbeni zahtjev te 63,06 eura za kondemnatorni tužbeni zahtjev, te upire na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 374/13-3 gdje se u bitnom navodi da kada je predmet spora deklaratorni i kondemnatorni zahtjev vrijednost predmeta spora utvrđuje se prema visini kondemnatornog zahtjeva te moli sud da odredi ispravnu vrijednost predmeta spora.

5. Nadalje, tuženik smatra da tužiteljici nije ugovorom o kreditu povrijeđeno njezino pravo kao potrošača niti je ista dokazala da bi bila potrošač, jer u konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je s druge strane ugovaranje naknade za obradu kredita dopušteno.

5.1. Također tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, a ističe da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu te ugovorila naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % dok je uobičajena naknada bila 2 i više postotaka, slijedom čega je evidentno da je pregovarano i o spornom ugovoru i o naknadi, a u odnosu da tužiteljica nije potrošač prigovara se promašenoj aktivnoj legitimaciji, ne radi se o nejasnim i nerazumljivim odredbama a naknade su plaćene prilikom dizanja kredita te su danom pokretanja tužbe sva potraživanja u zastari a kako je kondemnatorni dio u zastari tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha te se u tom dijelu tuženik poziva na članak 187. stavak 2. Zakona o parničnom postupku .

5.2. Obrazlažući prigovor zastare tužiteljica se poziva na praksu Županijskog suda u Zagrebu iz odluke poslovni broj Gž-253/2023 od 25. ožujka 2025. i pogrešno navodi da je ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 2010. godine, jer je iz preslike ugovora o kreditu sa lista 6 – 9 spisa utvrđeno da je isti zaključen 01. travnja 2006. godine. Tuženik ističe da ovdje nije određen posebni zastarni rok pa restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina a prema članku 215. Zakona obveznim odnosima zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze i s obzirom na navedeno jasno je da je od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo više od 5 godina te tuženik smatra da pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. nije primjenjivo u ovom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava, jer bi u suprotnom bila osujećena stečena prava tuženika.

6. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužiteljica bila potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, prigovara i izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem, kako je to predložila tužiteljica, i posebno ističe činjenicu da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

7. Slijedom svega navedenog predlaže tužbu i tužbenih zahtjev odbiti uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

8. Tužiteljica se po punomoćniku svojim podneskom od 6. prosinca 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te ističe kako je vrijednost predmeta spora pravilno naznačena jer je tužiteljica postavila dva različita tužbena zahtjeva i u odnosu na svaki pojedinačno odredio vrijednost predmeta spora.

8.1. Navodi tuženika iz odgovora na tužbu su u cijelosti neosnovani i paušalni jer tuženik osporava i osnov potraživanja i da se u konkretnom ugovoru radi o potrošačkom ugovoru. Tužiteljica ističe da je iz samog naziva kredita jasno da se radi o nenamjenskom ugovoru o kreditu koji je zaključila fizička osoba sa bankom, isti je korišten za potrebe vlastite potrošnje a ne u poslovne namjene s obzirom da se tužiteljica ne bavi nikakvom poslovnom aktivnošću niti se istome ikada bavila. Ističe da je nesporno kako je tužiteljica svojim potpisom na ugovoru pristala na sklapanje istoga, kao i da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Sporno je koliko je tužiteljica bila zapravo upoznata s pojedinim odredbama ugovora osobito dijela koji se odnosi na obradu kredita, jer je ugovorom o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini postotka iznosa kredita bez da mu prethodno ili naknadno nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u toj visini, a što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Slijedom navedenog nedvojbeno se zaključuje kako tužiteljica nije bila informirana o bitnim sastojcima ugovora, a zbog svoje nestručnosti je pristala na potpis takvog ugovora.

8.2. U odnosu na istaknuti tuženikov prigovor zastare, tužiteljica ističe kako isti nije osnovan imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti, dok samo utvrđivanje ništetnosti sukladno Zakonu o obveznim odnosima ne zastarijeva. Slijedom iznijetog, tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

9. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda dana 10. ožujka 2026. tuženik iako uredno pozvan nije pristupio i nije opravdao svoj izostanak dok je tužiteljica po punomoćniku ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i kod predloženih dokaza, osobito da sud provede dokaz njezinim saslušanjem kao parnične stranke a odustala je od dokaznog prijedloga provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što je tuženik u odgovoru na tužbu priznao iznos od 63,06 eura na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik ugovora o kreditu, broj 9011124030 od 1. travnja 2006., zaključen između stranaka, sa lista 6 do 9 spisa, presliku potvrde – solemnizacije predmetnog ugovora javnog bilježnika od 4. ožujka 2006., sa lista 10 spisa, presliku otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope sa lista 10 do 12 spisa, zahtjev za isplatom od 20. kolovoza 2024., sa lista 14 – 15 spisa, sa lista 13 spisa, uvid u presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj 47 Pž-4105/2021-5 od 7. rujna 2022., sa lista 37 – 41 spisa, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U- III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2023., te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

11. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,155/23 i 146/25 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovani.

12. Tužiteljica saslušana kao stranka u postupku iskazala je da je u trenutku podizanja kredita bila zaposlena kao građevinski tehničar, a za vrijeme otplate kredita je upisala policijsku akademiju, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate bila je u braku, bio je to kredit za kupovinu skutera, za PBZ banku se odlučila budući je ondje imala otvoren tekući račun, nije se raspitivala kod drugih banaka. U to vrijeme u banci joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji glede kamatne stope. Kada je došla u banku predočen joj je već sačinjeni obrazac ugovora o kreditu kojeg je pročitala, nisu joj sve stvari u ugovoru bile jasne, kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ne sjeća se svih okolnosti potpisivanja ugovora o kreditu. Sama je otplaćivala kredit uplatnicama. Kredit je u cijelosti isplaćen. Išla je na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika, ne sjeća se je li joj on nešto objasnio, također se ne sjeća je li u kreditu uočila odredbu o ulaznoj naknadi niti koliko je ona iznosila. U vrijeme podizanja kredita nije imala otvoren obrt, poduzeće, opg ili slično. Niti jednu odredbu ugovora nije mogla promijeniti niti je mogla pregovarati o odredbama ugovora.

13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je isti iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužiteljice nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj ica kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu broj 9011124030 od 01. travnja 2006., na iznos od 4.204,27 CHF.

16. Između stranaka je sporno je li pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora, odnosno zbraja li se deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011124030 od 01. travnja 2006. i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja.

17. Sud ocjenjuje da je pravilan stav tužitelja u odnosu da je vrijednost predmeta spora tužiteljica odredila prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (tako i odluka Županijskog suda u Splitu, broj Gž 2796/24 od 19. ožujka 2025. i Županijski sud u Rijeci, broj Gž 768/24 od 10. travnja 2025.), što je sud i potvrdio raspravnim rješenjem od 8. siječnja 2025. pozivom na članak 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku te je sud svojim raspravnim rješenjem sa pripremnog ročišta od 10. ožujka 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 563,06 eura sukladno navedenom zakonskom članku.

18. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica nije potrošač sud ističe da je po zakonskoj definiciji potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlena kao građevinski tehničar, za vrijeme otplate predmetnog ugovora pohađala je policijsku akademiju a potom je bila policijski službenik, a i danas je zaposlena u policiji, te nije imala niti obrt niti trgovačko društvo pa je stoga ona svakako potrošač.

19. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 01. travnja 2006.

19.1. Prema odredbi članka 81. st. 2. ZZP 96/2003, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19.3. Sukladno čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

20.1. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

21. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obradu kreditnog zahtjeva) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011124030 od 01. travnja 2006. ništetna.

21.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništetna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelj icu koja u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj ica apsolutno nije imala mogućnosti utjecaja.

22. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužiteljice da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi točke 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011124030 od 01. travnja 2006. nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

23. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

24. Uvidom u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope za tužiteljicu od 01. travnja 2006. utvrđeno je dakle da je tužiteljica prilikom ugovaranja kredita broj 9011124030 od 01. travnja 2006. zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita platila iznos od 63,06 eura i isti iznos je naplaćen od tužiteljice 01. travnja 2006. a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

24.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) obvezan vratiti tužiteljici navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

25. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 01. travnja 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužiteljica ovom tužbom tražila i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

26. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

27. Tužiteljica je potraživala trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 687,50 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za isplatom od 20. kolovoza 2024. u iznosu od 50 bodova po Tbr. 7/1, sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 10. ožujka 2026. i od 26. svibnja 2026., svako po 50 bodova po Tbr. 9/1, te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25 bodova po Tbr. 9/3, što sveukupno iznosi 275 bodova i pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 eura iznosi ukupno 550,00 eura. Tome valja pridodati i pripadajući pdv od 25 % u iznosu od 137,50 eura, što sveukupno iznosi 687,50 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

28. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 9. srpnja 2026. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. OD Cvrković & Partneri d.o.o., Vukovar

2. Odvjetnik Maja Čuljak, Zagreb, na znak: PBZ-1208