REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-430/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Martini Sučević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pažin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HŽ CARGO d.o.o., Ulica Vjekoslava Heinzela 51, Zagreb, OIB: 08720210702, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. lipnja 2026., u prisutnosti odvjetničke vježbenice DM u zamjenu za punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika GMC u zamjenu za punomoćnika tuženika, dana 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da tuženikova Odluka broj 119/26. od 12. siječnja 2026. nije dopuštena.

II. Utvrđuje se da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao dana 15. siječnja 2026., na temelju Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu br. 95/25 od 15. rujna 2025.

III. Nalaže se tuženiku HŽ CARGO d.o.o. naknaditi tužitelju GM troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika HŽ CARGO d.o.o. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o radu broj: 317/18 dana 11. listopada 2018. koji je izmijenjen Aneksom ugovoru o radu broj: 317-A/22 od 8. srpnja 2022., a na temelju kojih je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu skretničara – manevrtista. Dana 15. rujna 2025. tuženik je donio Odluku broj 95/25 o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu zbog organizacijskih razloga (dalje: Odluka o otkazu), koju odluku je istoga dana uručio tužitelju. Sukladno t. 2. Odluke o otkazu, ugovor o radu tužitelja prestaje istekom otkaznog roka od četiri mjeseca, a koji rok počinje teći danom dostave odluke o otkazu te ističe dana 15. siječnja 2026. godine. Također, sukladno t. 4. Odluke o otkazu, tužitelj ima pravo na otpremninu u iznos od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, ali ne više od šest prosječnih mjesečnih plaća koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, kao i da se otpremnina isplaćuje radniku na tekući račun do dana isteka otkaznog roka. Tužitelj u odnosu na navedenu odluku o otkazu nije pokretao postupak zaštite prava iz radnog odnosa. Tužitelj je dana 2. siječnja 2026. napunio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Međutim, tužitelju tog dana i po toj osnovi nije prestao ugovor o radu, s obzirom da je isti prestao na temelju Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 95/25 od 15. rujna 2025. godine. Imajući u vidu kako je otkazni rok radniku trajao do 15. siječnja 2026., isti je nastavio s radom kod poslodavca. Međutim, s namjerom da radniku, ovdje tužitelju, onemogući ostvarivanje prava na otpremninu, tuženik je dana 12. siječnja 2026. godine donio Odluku broj: 119/26, kojom se Odluka o otkazu stavlja izvan snage i utvrđuje da je radniku radni odnos prestao dana 2. siječnja 2026. godine, odnosno kada je napunio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Također, navedenom odlukom mu se priznaje pravo na otpremninu zbog odlaska u mirovinu u iznosu od 1.500,00 EUR. Tužitelj na ovom mjestu ističe kako sukladno čl. 112. Zakona o radu, ugovor o radu može prestati isključivo temeljem jedne osnove, u konkretnom slučaju je to bila Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 15. rujna 2025. godine. Shodno tome, poslodavac nije bio u mogućnosti dana 12. siječnja 2026. godine odlučiti kako ugovor o radu, koji je prestao na temelju Odluke o otkazu od 15. rujna 2025. godine, ipak nije prestao po toj osnovi već na temelju činjenice da je tužitelj 02. siječnja 2026. godine napunio 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Čl. 112. st. 1. t. 6. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. Iz same činjenice da je tuženik donio Odluku o otkazu 15. rujna 2025. godine, kojom odlukom je bio određen otkazni rok u trajanju od četiri mjeseca, odnosno do 15. siječnja 2026. godine, proizlazi kako je među strankama postojao dogovor da ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka, a ne ispunjenjem uvjeta iz čl. 112. st. 1. t. 6. Zakona o radu. Naime, prethodno opisano postupanje poslodavca nameće pitanje u kakvom se odnosu točno nalazio onda tužitelj između 2. siječnja 2026. godine i 12. siječnja 2026. godine, odnosno po kojoj osnovi je radio ako mu je dana 2. siječnja 2026. godine ugovor prestao po sili zakona, ispunjenjem uvjeta za starosnu mirovinu, a nastavio je raditi sve do 12. siječnja 2026. godine i uručenja Odluke broj: 119/26?! Tuženik je odredio i kako će tužitelj dana 13., 14. i 15. siječnja 2026. koristiti godišnji odmor. Unatoč činjenici da je tužitelj kod tuženika radio sve do dana 12. siječnja 2026. tuženik ga je sa HZMO -a odjavio sa danom 2. siječnja 2026. Tužitelj na ovom mjestu napominje kako je poslodavac u odnosu na radnika i donošenje Odluke o otkazu ugovora o radu proveo postupak zbrinjavanja viška radnika, u kojem postupku je radničkom vijeću prije ishođenja suglasnosti na namjeravanu odluku predstavio pravo radnika na otpremninu. Tom prilikom je tuženik znao da će radnik za vrijeme trajanja otkaznog roka ispuniti uvjete iz čl. 112. st. 1. t. 6. Zakona o radu te se unatoč navedenom odlučio za prestanak ugovora na temelju čl. 112. st. 1. t. 9. Zakona o radu, odnosno otkazom ugovora o radu. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako poslodavac nije mogao dana 12. siječnja 2026. godine, odnosno dva dana prije isteka otkaznog roka temeljem odluke o otkazu i neposredno prije dospijeća otpremnine određene temeljem iste odluke, retroaktivno odlučiti kako je ugovor o radu ipak prestao dana 2. siječnja 2026. godine. Tužitelj je putem svog punomoćnika dana 26. siječnja 2026. kod tuženika podnio Zahtjev za zaštitu prava radnika, a koji je tuženik zaprimio dana 29. siječnja 2026. godine. Do dana podnošenja ove tužbe, tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja. S obzirom da tuženik nije udovoljio zahtjevu za zaštitu prava radnika od 26. siječnja 2026. godine, tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva zaštitu svojih prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom. Traži da sud prvog stupnja utvrdi da Odluka tuženika broj 119/26 od 12. siječnja 2026. nije dopuštena, da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao dana 15. siječnja 2026. na temelju Odluke o redovitom poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 95/25 od 15. rujna 2025. te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Priznaju se navodi tužbe vezani za sklapanje ugovora o radu za radno mjesto skretničar – manevrista. Također nije sporan navod tužbe da je tuženik dana 15.9.2025 donio Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 317/18 od 11.10.2018. kao i navod da tužitelj protiv navedene odluke o otkazu nije podnio zahtjev za zaštitu prava. Nije sporna niti činjenica da je tužitelj dana 2.1.2026 god. napunio 65 godina života te je toga dana imao više od 15 godina staža. Za tuženika nisu sporni niti navodi tužitelja vezani za načine prestanka ugovora o radu navedeni u odredbi čl. 112. Zakona o radu. Kao što i tužba navodi prestanak ugovora o radu po sili zakona nastupa i u slučaju kada radnik napuni 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a što je kod tužitelja nastupilo upravo 2.1.2026. kada je napunio 65 godina života. Iz navedenog je razvidno da je tužitelju 2.1.2026 god. ugovor o radu (radni odnos) prestao po sili zakona. Stoga je tuženik dana 12.1.2026 god. donio Odluku broj: 119/26 kojom se Odluka o otkazu stavlja izvan snage i utvrđuje da je radniku radni odnos kod tuženika prestao upravo 2.1.2026. kako je to propisano ZOR-om. Poriče se navod tužbe, a na kojem navodu tužitelj temelji svoje pravo, da su poslodavac i radnik drugačije dogovorili. Naime, tuženik kao poslodavac i tužitelj kao radnik nikada nisu niti pregovarali da bi tužitelj ostao u radnom odnosu nakon što se ispune zakonske pretpostavke za prestanak ugovora o radu. Niti tužitelj u tužbi ne navodi kada je i s kojim ovlaštenikom poslodavca dogovorio da će ostati u radnom odnosu i nakon što se ispune zakonske pretpostavke za prestanak ugovora o radu. Pogrešan navod u Odluci o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 317/18 od 11.10.2018. ne može biti pravni temelj za priznavanje staža nakon prestanka ugovora o radu po sili zakona. Zaključno, nema dogovora između stranaka ugovora o radu o produžetku rada i nakon nastupanja pretpostavki za prestanak ugovora o radu po sili zakona, uslijed čega je ugovor o radu tužitelju prestao 2.1.2026. te je tuženik morao Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 317/18 od 11.10.2018. staviti izvan snage. Stoga je tuženik dana 12.1.2026 . donio Odluku broj: 119/26 kojom se Odluka o otkazu stavlja izvan snage i utvrđuje da je radniku radni odnos kod tuženika prestao 2.1.2026. Predlaže sudu odbiti tuženi zahtjev tužitelja te ga obvezati na plaćanje troškova ovog postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da Odluka tuženika broj 119/26 od 12. siječnja 2026. nije dopuštena te da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao dana 15. siječnja 2026. na temelju Odluke o redovitom poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 95/25 od 15. rujna 2025.

6. Tužitelj je zatražio sudsku zaštitu svojih prava u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, u daljnjem tekstu: ZOR), a što među strankama nije sporno, a utvrdio je i ovaj sud budući da je zahtjev za zaštitu prava podnesen 26. siječnja 2026., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. veljače 2026.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik dana 15. rujna 2025. donio Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj: 317/18 od 11. listopada 2018. i Aneks Ugovora o radu broj: 317-A/22 od 8. srpnja 2022. kojom je tužitelju otkazao Ugovor o radu zbog organizacijskih razloga. Također među strankama nije sporno da je u istoj odluci pod toč. II. izreke navedeno da tužitelju ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od 4 mjeseca, koji počinje teći danom dostave predmetne Odluke. Među strankama nije sporno niti da bi istek otkaznog roka od četiri mjeseca nastupio 15. siječnja 2026.

8. Među strankama je sporno je li tužitelju radni odnos prestao temeljem Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu ili po sili zakona zbog navršenih 65 godina života i 15 godina radnog staža uslijed čega je Ugovor o radu tužitelju prestao 2. siječnja 2026. te je tuženik posljedično morao Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 317/18 od 11.10.2018. staviti izvan snage.

9. Prije svega valja reći da konačnu odluku poslodavca o otkazu Ugovora o radu predstavlja ona odluka koja nakon donošenja nije pravnim putem osporavana od strane radnika na način i u rokovima propisanim Zakonom o radu, niti ju je sam poslodavac u tim rokovima stavio van snage. Nakon nastupanja konačnosti odluke o otkazu ugovora o radu poslodavac više nije ovlašten sam jednostrano opozvati tu odluku. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. travnja 2006. te je i danas izraženo u recentnoj sudskoj praksi primjerice presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 898/2022-2 od 11. listopada 2023.

10. Uzimajući u obzir da među strankama nije sporno da ovdje tužitelj Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu nije osporavao, niti ju je sam tuženik u zakonskim rokovima stavio izvan snage, predmetna odluka je konačna te poslodavac nije ovlašten sam jednostrano opozvati tu odluku. Pri tome valja ukazati da niti jednostrana izmjena osnove otkaza nije dopuštena jer u konkretnoj pravnoj stvari Odluka broj 119/26 od 12. siječnja 2026. nema samo deklaratorni karakter jer ona mijenja prešutni dogovor koji je među strankama postojao, što će biti obrazloženo u nastavku ove presude.

11. Međutim, tuženik taj opoziv obrazlaže činjenicom da su nastupili uvjeti za prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika po sili zakona jer je isti dana 2. siječnja 2026. navršio 65 godina života te je ostvario više od 15 godina radnog staža.

12. Odredbom čl. 112. st. 1. toč. 6. ZOR propisano je da Ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore.

13. Prema ocjeni ovog suda, između tuženika i tužitelja postojao je prešutni dogovor o nastavku radnog odnosa i nakon što su se ostvarili uvjeti za prestanak Ugovora o radu po sili zakona.

14. Prije svega, iz Odluke o redovitom poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu jasno proizlazi da je tužitelj kod tuženika radio neprekidno više od četrdeset i pet godina. Dakle radi se o radnom stažu koji je doista u svakom kontekstu dugotrajan, a ujedno je cijelo to vrijeme tužitelj zaposlenik tuženika, slijedom čega ovaj sud zaključuje da mu nije moglo ostati nepoznato kada tužitelju prestaje Ugovor o radu po sili zakona. Takav zaključak proizlazi iz činjenice da je posve neživotno da tuženik nije imao takvih saznanja o radniku koji je kod njega proveo čitav životni vijek.

15. Prema tome, tuženik je u trenutku donošenja Odluke o redovitom poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu znao kada bi tužitelju Ugovor o radu prestao po sili zakona, ali je unatoč tome odredio trajanje otkaznog roka od četiri mjeseca, iako taj rok podrazumijeva nastavak radnog odnosa i nakon stjecanja uvjeta iz čl. 112. st. 1. toč. 6. ZOR.

16. Uzimajući u obzir, ali neovisno o navedenom, valja reći da prema ocjeni ovog suda nije relevantno je li tuženik subjektivno bio svjestan tog datuma, jer obveza poznavanja uvjeta za prestanak radnog odnosa radnika kojeg zapošljava spada u sferu organizacijskih dužnosti poslodavca. Tuženik koji donosi odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s otkaznim rokom koji se proteže preko roka zakonskog prestanka, bez ikakve rezerve ili upozorenja, ne može se naknadno pozivati na vlastito eventualno neznanje kao razlog opravdanosti takve odluke.

17. Nadalje, da je postojao prešutni dogovor između tužitelja i tuženika o nastavku radnog odnosa i nakon 2. siječnja 2026. proizlazi iz činjenice da je tužitelj nastavio s radom kod tuženika, a tuženik ga je uvrštavao u raspored rada s drugim djelatnicima te vodio za njega evidenciju radnih sati.

18. Uvidom u evidenciju sati rada u turnusu osoblja skretničar u vuči Vinkovci za mjesec siječanj ovaj sud je utvrdio da je tužitelj na dan 3. siječnja 2026. odradio 12 sati, 4. siječnja 2026. 5 sati, 5. siječnja 2026. 7 sati, 6. siječnja 2026. je bio slobodan, 7. siječnja 2026. je odradio 12 sati, 8. siječnja 2026. 5 sati, 9. siječnja 2026. 7 sati, 10. siječnja je bio slobodan, 11. siječnja 2026. je odradio 12 sati, 12. siječnja 2026. je bio slobodan, a na dane 13., 14. i 15. siječnja 2026. je koristio godišnji odmor te je za svaki navedeni dan evidentirano 8 sati rada.

19. Nadalje, spisu prileže i rasporedi sata za sporne dane iz kojih je ovaj sud utvrdio da je tužitelj doista bio predviđen za rad na te dane , a da je isto odradio proizlazi iz dostavljenih dnevnika rada vučnog nadzornika koji prileže spisu.

20. Iz svega navedenog je i više nego jasno da je tuženik očekivao da će tužitelj odraditi ono što je određeno Odlukom o redovitom poslovnom uvjetovanom otkazu Ugovora o radu, planirao je smjene i broj radnika računajući na raspoloživost tužitelja, pa su navodi tuženika da nije postojao prešutni dogovor o nastavku rada tužitelja kod tuženika u razdoblju od 2. siječnja 2026. do 15. siječnja 2026. u cijelosti neosnovani.

21. Slijedom svega navedenog, Odluka broj 119/26 od 12. siječnja 2026. utvrđena je nedopuštenom, pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužitelj je u cijelosti uspjio u sporu pa mu na temelju Tbr. 7.2. Tarife pripadaju ukupni troškovi jednokratne nagrade u visini od 250 bodova, odnosno 500,00 eura uz pripadajući PDV, ukupno 625,00 eura.

23. Tužitelju na troškove parničnog postupka pripadaju i zatezne kamate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO).

24. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. III. i toč. IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Sutkinja

Martina Sučević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku