Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-599/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici iz Đakova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 10. lipnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova i zamjenika punomoćnika tuženika, Ivice Kučinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

l. U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanja založnog prava na nekretninama u korist Banke od 17. srpnja 2006. godine, a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, Trg Ante Starčevića 11, pod brojem OU. -199/06-1 od 28. srpnja 2006. godine, zaključenog između pok. supruga tužiteljice JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], kao kreditora, i to: - čl. 2. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od ... CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenje kredita.“, - čl. 3. st. 1. toč. 3. koji glasi: „...otplaćuje u jednakim godišnjim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća...“, - čl. 3. st. 1. toč. 4. koji glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, - čl. 4. koji glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama

Odluke o kamatnim stopama Banke...“

ll. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], da tužiteljici TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 6.160,07 EUR na ime preplaćenih kamata, kao i iznosa razlike povećanja godišnjih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, na iznose kako slijedi:

- iznos od 122,87 EUR od 01. rujna 2008. godine,

- iznos od 306,40 EUR od 01. rujna 2009. godine,

- iznos od 649,43 EUR od 01. rujna 2010. godine,

- iznos od 963,09 EUR od 01. rujna 2011. godine,

- iznos od 888,18 EUR od 01. rujna 2012. godine,

- iznos od 920,35 EUR od 01. rujna 2013. godine,

- iznos od 2.309,75 EUR od 29. travnja 2014. godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.“.

lI. Nalaže se tužitelju TB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik s zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.125,00 eura do iznosa od 1.625,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 7. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priloga dostavljenih uz istu u bitnom proizlazi da je tužiteljev pravni prednik JB u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d., kao kreditorom sklopio dana 17. srpnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita], dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljevom pravnom predniku JB odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljev pravni prednik JB obvezao se navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u jednakim godišnjim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan dospijeća uz poček od dvije godine na rok otplate od 10 godina pri čemu godine počeka ulaze u rok otplate, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljevom predniku JB omogućio da o istima pregovara niti je istom pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi smatra da je tužiteljev prednik JB tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Temeljem svega navedenog, tužitelj kao zakonski nasljednik iza JB traži da sud utvrdi da su ništene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su sadržane u predmetnom Ugovoru. Također traži da mu tuženik kao naseljeniku i pravnom slijedniku iza JB isplati preplaćeni iznos kredita, jer smatra da je uslijed ništetnosti predmetnih odredbi njegov pravni prednik JB tuženiku preplatio kredit. Zadržao je pravo da naknadno specificira tužbeni zahtjev nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare te prigovara da tužiteljev pravni prednik nema svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Naglašava da je tužiteljev pravni prednik Ugovor sklopio radi kupnje zemljišta za potrebe obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva „OPG Julius Šverer“ pa stoga smatra da predmetni Ugovor nije potrošački i da se na isti ne može primijeniti potrošačko pravo. Zbog toga smatra neosnovanim tužiteljevo pozivanje na odluke koje su donesene u tzv. slučaju „Franak“. Opreza radi osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja i kamatne stope, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženikovog pravnog prednika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 1. lipnja 2026. (str. 518-519 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost saznanja koja ima o mogućnosti pregovaranja njenog prednika JB o spornim odredbama, informacijama koje je možebitno dobio u obliku pojašnjenja o rizicima koji proizlaze iz sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom te na okolnost je li predmetni Ugovor potrošački ugovor. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to : rješenje o nasljeđivanju str. 7-11 spisa, Ugovor o nenamjenskom kreditu str. 12-19 spisa, otplatni plan str. 20 spisa, obavijest o promjeni kamatnih stopa str. 21 spisa, specifikacija uplata str. 215 spisa, otplatni plan str. 463 spisa, obavijest o promjeni kamatnih stopa str. 464 spisa, pregled prometa za klijenta str. 465-467 spisa, specifikacija uplata str. 468 spisa, potvrda o uplati predujma str. 480 spisa, podnesak vještaka str. 489 spisa, nalaz vještaka str. 496-500 spisa, račun vještaka str. 501 spisa, otplatni plan str. 510 spisa.

4.1. Sud nije izvodio dokaze koje je tuženik predložio u odgovoru u tužbi da se saslušaju u dokaznom postupku javni bilježnik Dinko Đurđević na okolnost pojašnjenja i tumačenja ugovornih odredbi koje je dao tužiteljevom predniku prije potpisa Ugovora te zaposlenik tuženika - osobni bankar na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama i pojašnjenjima koja je dao tužiteljevom predniku jer je tuženik u podnesku od 20. lipnja 2025. (str. 469 spisa) odustao od izvođenja tih dokaza. Pored toga treba naglasiti da je u međuvremenu preminuo javni bilježnik Dinko Đurđević, a što je sudu poznato iz brojnih drugih predmeta tako da njegovo saslušanje ne bi bilo moguće i da tuženik nije odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kojima se otplata kredita vezuje uz neizvjestan tečaj valute švicarskog franka, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se određuje jednostranom odlukom tuženika, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita do koje je došlo uslijed ništetnosti navedenih odredbi Ugovora.

6. Među strankama nije sporno da je između prednika stranaka dana 17. srpnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 12-19 spisa) te da je isti potvrđen 28. srpnja 2006. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca, pod poslovnim brojem: OU-199/06-1. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženikov pravni prednik Slavonska banka d.d. odobrio tužiteljevom pravnom predniku JB isplatu namjenskog kredita za kupnju poljoprivrednog zemljišta u iznosu 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate 10 godina i počekom u oplati od dvije godine, s tim da se oplata vrši u godišnjim anuitetima, a poček ulazi u rok otplate. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i kamatna stopa, te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta. Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio te da nikad nije provedena konverzija kredita.

7. Među strankama je sporno ima li tužiteljev pravni prednik status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati. Od okolnosti koje izravno utječu na utvrđenje spornih činjenica uvidom u pročitanu dokumentaciju utvrđeno je kako slijedi;

- da je prema rješenju o nasljeđivanju, koje je tužitelj priložio uz tužbu (str. 7-11 spisa), a koje je doneseno po javnom bilježniku Mariji Habuda Bučanac iz Donjeg Miholjca pod poslovnim brojem: O-1161/19-4 dana 13. svibnja 2019., predmet ostavinske rasprave i raspodjele imovine iza pokojnog prednika tužitelja JB bio između ostalog i OPG čiji je nositelj JB, [adresa], MIBPG: 0128051, sve prema podacima iz rješenja Ureda državne uprave u Osječko baranjskoj županiji, Klasa: UP/I 320-01/03-04/1421, Urbroj:2158-12-01/2-03-2 od 27. svibnja 2003.,

- da su pojedine uplate godišnjih anuiteta predmetnog kredita prema specifikaciji uplata koje je tuženik dostavio na spis (str. 468 spisa) knjižene pod nazivom uplatitelja „OPG Julius Šverer“ i „Šverer Julius OPG“ i to uplata 6. listopada 2011. u iznosu od 68,48 kuna, uplata od 11. veljače 2014. u iznosu od 20.902,00 kuna i uplata od 13. ožujka 2013. u iznosu od 415,00 kuna, dok su ostale uplate knjižene na JB te je kredit zatvoren (otplaćen u cijelosti) novim kreditom podignutim također kod tuženikovog prednika Hypo Alpe Adria Bank d.d. uplatom iz tog kredita izvršenom 29. travnja 2014. u iznosu od 57.990,34 kuna.

8.1. Utvrđenja iz naprijed navedene dokumentacije Sud cijeni istinitima jer stranke tijekom postupka nisu osporavale istinitost i vjerodostojnost navedene dokumentacije, a osim toga rješenje o nasljeđivanju doneseno po javnom bilježniku kao povjereniku suda javna je isprava donesena sukladno pozitivnim propisima pa sud nema niti jedan razlog zbog kojeg bi posumnjao u vjerodostojnost takve dokumentacije i sadržaja koji je u istoj naveden.

9. Iz iskaza tužitelja str. 487-488 spisa proizlazi da je predmetni kredit podignut kod tadašnjeg pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. jer je tužiteljev pravni prednik (suprug JB) i ranije podizao kredite kod istog u valuti EUR. Na prijedlog tadašnjeg direktora poslovnice banke tuženikovog prednika tužitelj i njen suprug odlučili su se podići predmetni kredit u valuti CHF. Kredit je podignut radi kupnje poljoprivrednog zemljišta te su sredstva iz kredita utrošena za tu namjenu, s tim da je zemljište tužitelju i njenom suprugu bilo potrebno radi obavljanja poljoprivredne djelatnosti unutar njihovog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Naglasila je da ih djelatnici u banci nisu upozorili u vrijeme podizanja kredita na moguće rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelju je osobno poznato da je tijekom otplate došlo do znatnijeg rasta otplatne rate (anuiteta) jer je ona vodila poslovne knjige OPG-a. Za nju i supruga koji je bio nositelj OPG-a u to vrijeme rast otplatne rate predstavljao je veliko financijsko opterećenje jer su obveze po ratama kredita porasle u jednom trenutku za 100 % u odnosu na početni iznos rate. Obratili su se tuženikovom predniku da im pojasni zbog čega je tako te im je rečeno da je to posljedica promjene tečaja. Kredit nije nikad konvertiran, otplaćen je prije nekih 9 godina. Cijela je obitelj u to vrijeme živjela od prihoda koje je ostvarivao OPG, suprug je bio zaposlen u OPG-u, tužitelj je bila član tog OPG-a, a djeca su u to vrijeme bila maloljetna. Poljoprivredno zemljište kupljeno sredstvima predmetnog kredita cijelo je vrijeme, a i dan danas je, obrađivano u sklopu OPG-a. Dobili su na potpis Ugovor koji je sastavila banka, mogli su ga pročitati, pročitali su odredbe o visini kamate i osnovnim parametrima, ostale odredbe kao laici nisu razumjeli, potpisali su Ugovor jer su shvatili da je isti ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ novac im je bio potreban jer bez istog ne bi mogli kupiti zemljište.

9.1. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan jasno i okolnosno. Iz sadržaja Ugovora proizlazi da se isti odnosi na namjenski kredit radi kupovine zemljišta, a iz specifikacije uplata (str. 468 spisa) proizlazi da su pojedine uplate knjižene na uplatitelja OPG Julius Šverera pa je iskaz tužitelja i u djelu u kojem je naglasila da je zemljište kupljeno radi obavljanja poljoprivredne djelatnosti u okviru njihovog OPG-a, da je joj je osobno poznato da je došlo do rasta rata (anuiteta) jer je vodila poslovne knjiga OPG-a…, u skladu sa sadržajem Ugovora i specifikacijom uplata. Osim toga tužitelj kao nasljednik i supruga sad pokojnog JB, koji je zaključio predmetni Ugovor sa tuženikovim pravnim prednikom, zasigurno kroz zajednički život s JB i kroz vođenje poslovnih knjiga OPG-a ima neposredna saznanja o predmetnom ugovornom odnosu, ista je očito i sama uz pokojnog supruga sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora budući je iskazivala cijelo vrijeme u množini („mi smo“ ) pa stoga Sud nema niti jedan razlog zbog kojeg bi sumnjao u istinitost iskaza tužitelja.

10. Iz Nalaza i zaključka stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke Ana Šarić, univ. spec. oec. od 25. siječnja 2026. (str. 496-500 spisa) proizlazi da je tuženik posredstvom svojih pravnih prednika za vrijeme otplate kredita od rujna 2007. do travnja 2014. mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik nije dostavio isplatni nalog i početni otplatni plan, iako je to od njega u više navrata traženo pa je vještak na temelju ostale dokumentacije u spisu kao datum isplate kredita uzeo datum 1. rujna 2007. (datum dospijeća prvog anuiteta). Uzimajući kao polaznu točku ugovoreni tečaj i visinu redovne kamatne stope na dan 1. rujna 2007. te kretanje tečaja i kamatne stope do dana otplate 29. travnja 2014. vještak je utvrdio da preplata po osnovi kamatne stope u tom razdoblju iznosi 888,63 eura i da preplata po osnovi tečajne razlike u istom razdoblju iznosi 5.271,44 eura. Tako utvrđena preplata ustvari je razlika u anuitetima između anuiteta po tečaju i kamati na dan isplate kredita i anuiteta koju su stvarno uplaćeni uz primjenu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Pri tome treba naglasiti da je navedeni iznos preplate umanjen za iznose u razdobljima kad je kamata bila niža od početno ugovorene i kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog (tzv. negativne razlike). Dakle, zbirni iznos preplate od 6.160,07 eura (888,63 + 5.271,44) predstavlja stvarni iznos preplate po osnovu tečajne razlike i valutne klauzule jer su u isti uračunate i negativne razlike. Pojedinačni iznosi preplate po svakom godišnjem anuitetu, kako po osnovi tečajne razlike tako i po osnovi promjenjive kamatne stope razvidni su iz tabelarnog prikaza str. 500 spisa.

10.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio Sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženikov pravni prednik Slavonska banka d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07). ). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 17. srpnja 2006. (str. 12-19 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na istovjetan način definiran je pojam potrošača i odredbom čl. 2. st. 1. točka b. Direktive Vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) čije su odredbe implementirane u hrvatski pravni sustav, a prema kojoj odredbi se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Prema općoj odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako neki ugovor sadrži ugovorne odredbe u koje su implementirani opći uvjeti ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani kroz npr. tipske ugovore tad se ništetnost takvog ugovora ili pojedine njegove odredbe treba procjenjivati prema čl. 296. st. 1. ZOO-a. Iz citirane odredbe proizlazi da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, a prema stavku 2. prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Nadalje, iz čl. 270. ZOO-a proizlazi da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

15. Prije svega treba naglasiti da je sud kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi svojstvo potrošača tužiteljevog pravnog prednika, odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor i o tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema ZZP/03 ili odredbama ZOO-a, budući da je Direktiva 93/13/EEZ prenesena ne samo u ZZP/03 i njegove kasnije slijednike (pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba sadržana u čl. 81. - 88 ZZP/03…), već djelomično i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO-a.

16. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljev pravni prednik JB, pa samim tim niti tužitelj nemaju svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 2. st. 1. točka b. Direktive 93/13/EEZ i čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03. Naime, iz samog iskaza tužitelja proizlazi da je njezin pravni prednik podigao predmetni kredit radi kupnje poljoprivrednog zemljišta, koje su nakon kupnje obrađivali u okviru Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Julius Šverer, dalje OPG, u kojem je gospodarstvu tužiteljev prednik JB bio nositelj, a tužitelj je bio član. Sam je tužitelj naglasio u iskazu da je kupnja navedenog poljoprivrednog zemljišta iz sredstava predmetnog kredita bila potrebna radi obavljanja poljoprivredne djelatnosti unutar OPG-a, s tim da je navedeni OPG prema podacima iz izreke rješenja o nasljeđivanju (str. 7-10 spisa) bio aktivan još od 27. svibnja 2003. kad su utvrđene pretpostavke za njegov početak rada rješenjem nadležnog tijela. U takvim okolnostima taj je OPG bio aktivan i u trenutku podizanja predmetnog kredita pa i kasnije nakon otplate kredita sve do 15. travnja 2019. kad je JB preminuo, s tim da su prava iz tog OPG-a naslijedili prema rješenju o nasljeđivanju njegovi sinovi. Iz samog iskaza tužitelja proizlazi da je vodio poslovne knjige OPG-a i da je bio upoznat sa rastom godišnjeg anuiteta predmetnog kredita pa u okolnostima kad iz specifikacija uplata po kreditu str. 468 spisa proizlazi da je tuženik pojedine uplate knjižio na uplatitelja OPG, proizlazi zaključak da su tužitelj i njezin pravni prednik otplatne anuitete predmetnog kredita plaćali iz prihod OPG-a. Navodi tužitelja da je cijela obitelj živjela od sredstava koja su bila prihod OPG-a pri tome ne mijenja ništa jer kredit nije podignut za neposredno zadovoljavanje osobnih potreba članova obitelji tužitelja i njezinog pravnog prednika već očito za širenje poslovanja njihovog OPG-a, prodaju proizvoda proizvedenih na kupljenoj zemlji i ostvarivanje dohotka.

17. Nesporna činjenica koja proizlazi iz predmetnog Ugovora da je kredit tužiteljev pravni prednik JB sklopio kao fizička osoba, a ne kao nositelj OPG- a, kao i činjenica da je predmetnim kreditom kupljeno poljoprivredno zemljište vjerojatno bilo uknjiženo na tužiteljeva prednika, a ne na OPG, također samo po sebi ne znači da je predmetni Ugovor potrošački. To iz razloga što je u vrijeme sklapanja Ugovora na snazi bio Zakon o poljoprivredi („Narodne novine“ broj: 66/2001. i 83/2002.), kojim je u čl. 2. toč. 3. propisano da je poljoprivredno gospodarstvo proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, točkom 4. je propisano da je seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti, a točkom 5. je propisano da je poljoprivrednik fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine o poljoprivredi. Dakle, prema tad važećim propisima bilo je dovoljno da se obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, kao samostalna gospodarska i socijalna jedinca, temelji ne nužno na vlasništvu proizvodnih resursa već i/ili na njihovoj uporabi kroz upravljanje obitelji radi obavljanja poljoprivredne djelatnosti. To znači da se je ustrojstveni oblik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i prema tad važećim propisima promatrao i kroz samostalnu uporabu proizvodnih resursa što je i životno jer da se je isključivo tražilo vlasništvo tad u to vrijeme svi oni koji su sklapali ugovore o zakupu, bilo privatnog, bilo državnog poljoprivrednog zemljišta, ne bi mogli to zemljište obrađivati u sklopu svojih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Cijeneći pri tome i okolnosti da je i sam tužitelj u iskazu izjavio da je njen suprug i prednik JB jedini bio zaposlen u OPG-u, a ona je bila član, Sud izvodi zaključaj da je JB upotrijebio poljoprivredno zemljište koje je predmetnim kreditom kupio na vlastito ime radi uporabe u okviru OPG-a kroz obavljanje poslovne djelatnosti u okviru poljoprivredne proizvodnje namijenjene stjecanju prihoda prodajom poljoprivrednih proizvoda na tržištu. Dakle, isti kreditom kupljeno poljoprivredno zemljište nije upotrijebio radi proizvodnje poljoprivrednih proizvoda namijenjenih pretežno vlastitom uzgoju hrane za osobne potrebe i prehranu svoje obitelji već radi proizvodnje poljoprivrednih proizvoda namijenjenih pretežno prodaji na tržištu i ostvarivanju dohotka.

18. Pri tom ovaj sud napominje kako je prilikom donošenja odluke u ovom predmetu cijenio i sudsku praksu Europskog suda. Naime, u odlukama Europskog suda u predmetima C-630/17 (T) kao i predmet C-498/16 (J) Europski sud je izrazio stav prema kojem se pojam "potrošač" treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi sa njegovom prirodnom svrhom, a ne njezin subjektivni položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih. Tako Europski sud u citiranim odlukama zaključuje kako su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, kojima je cilj pretežno zadovoljavanje vlastitih pojedinačnih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj pretežno profesionalna djelatnost. Ta posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora u kojem je pa bilo to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost, s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti. Konkretnije, Europski sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor sa dvostrukom svrhom - odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom za privatne svrhe smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je, promatrano u cjelini ugovor sklopljen. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je to naprijed već obrazloženo nesporno proizlazi da je Ugovor sklopljen pretežno radi obavljanje profesionalne djelatnosti jer je tužiteljev pravni prednik, kao fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu kupljeno zemljište pretežno koristio radi stjecanja dohotka prodajom poljoprivrednih proizvoda koje je proizveo na tom zemljištu, primjenjujući pri tome stečena znanja i vještine o poljoprivredi pa se takva njegova djelatnost u smislu odredbe čl. 2. toč. 5. Zakona o poljoprivredi ne može nikako drugačije tretirati nego kao profesionalna djelatnost. Sama činjenica što je neposredno nakon sklapanja Ugovora ili kasnije manji dio tog zemljišta možda korišten za proizvodnju hrane za zadovoljavanje vlastitih potreba tužiteljeve obitelji ne mijenja ništa jer to nije utjecalo na slabljenje veze između profesionalne djelatnosti tužiteljevog pravnog prednika i predmetnog Ugovora. Naime, iz samog Ugovora te iz iskaza tužitelja proizlazi da je iz sredstava kredita od nešto manje od 21.000,00 CHF (nakon naplate naknada i troškova) kupljeno isključivo poljoprivredno zemljište za potrebe OPG-a te da sredstva nisu utrošena za nikakvu drugu namjenu. Općepoznato je da se je za taj novčani iznos u to vrijeme moglo kupiti nekoliko hektara zemlje jer su cijene poljoprivrednog zemljišta bile znatno niže nego danas pa nije životno da bi s tako relativno velike površine proizvedenu hranu tužiteljev pravni prednik koristio pretežno za prehranu svoje obitelji. Životno je baš suprotno, a što je u većem dijelu posredno potvrdio i tužitelj u iskazu da je kupljeno zemljište korišteno pretežno za proizvodnju namijenjenu prodaji na tržištu i ostvarivanju dohotka.

19. Budući tužiteljev pravni prednik nema svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom donosu tužitelj ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivajući se temeljem čl. 502.c ZPP-a na učinke odluka iz kolektivnog spora, koje su pobliže navedene u točki 11. obrazloženja ove Presude, jer se ta utvrđenja odnose na potrošačke ugovore.

20. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka nije isticao nikakve druge razloge ništetnosti predmetnih odredbi, osim pozivanja na učinke odluka iz kolektivnog spora pa samim tim u tom smislu nije niti predlagao izvođenje nikakvih drugih dokaza osim onih koji su usko vezani za učinke odluka iz kolektivnog spora opisanog u točki 11. obrazloženja Presude i tužiteljevo svojstvo potrošača. Budući sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naznačio u tužbi, ta da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti bilo je temeljem izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja potrebno utvrditi je li ništetnost predmetnih odredbi Ugovora možda nastupila prema općim odredbama o ništetnosti citiranima u točki 12. obrazloženja ove Presude.

21. Sud je mišljenja da nije ostvaren niti jedan razlog iz čl. 322. st. 1. ZOO-a prema kojem bi se moglo smatrati ništetnim cijeli Ugovor ili sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer ugovaranje istih nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Štoviše ugovaranje spornih odredbi nije nikad bilo izričito zabranjeno, već je kod potrošačkih ugovora u predmetima iz kolektivnog spora opisanog u točki 11. obrazloženja ove Presude utvrđeno da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, kako ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije samo po sebi zabranjeno niti u potrošačkim ugovorima koji su puno strože uređeni zbog zaštite potrošača kao slabije ugovorne strane proizlazi da isto nije zabranjeno niti u ostalim ugovorima koji nisu potrošački. Tužitelj je trebao navesti konkretne razloge zbog kojih te ugovore smatra ništetnim po općim odredbama obveznog prava pa bi Sud tad mogao i utvrđivati jesu li ti razlozi nastali ili nisu. Treba naglasiti da sporne odredbe nisu ništene jer je iz istih moguće utvrditi činidbu tužitelja budući su u istim sadržani parametri prema kojima se utvrđuje visina anuiteta i to na način da se kredit otplaćuje u jednakim godišnjim anuitetima izraženima u valuti CHF, a podmiruje se u kunama prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Također promjenjiva kamatna stopa se određuje sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama. Da temeljem odredbi Ugovora uopće nije bilo moguće odrediti visinu anuiteta tad kredit niti dan danas ne b bio otplaćen. Budući je isti otplaćen proizlazi da je činidba bila odrediva te da nisu ispunjeni razlozi ništetnosti iz čl. 270. ZOO-a.

22. Sud smatra da nisu ostvareni niti razlozi ništetnosti propisani čl. 296. st. 1. ZOO-a. To iz razloga što se u predmetnom Ugovoru skoro niti ne upućuje na primjenu općih uvjeta ugovora, osim što promjenjivost kamatne stope i visinu naknada tuženikov pravni prednik veže uz svoje interne Odluke. Dakle, predmetni Ugovor sastavljen je pretežnom primjenom konkretno naznačenih ugovornih odredbi bez pozivanja ili upućivanja na bilo kakve opće uvjete pa stoga nije ostvaren niti taj razlog za proglašenje ništetnim predmetnih odredbi. Iz sadržaja Ugovornih odredbi razvidno je da je tužiteljevom pravnom predniku odobren namjenski kredit s počekom u otplati od dvije godine i otplatom kroz godišnje anuitete, a što je uostalom uobičajeno u ugovorima o kreditu koji se sklapaju u poslovne svrhe. Stoga je takvom ugovornom odnosu, koji nije potrošački tužiteljev pravni prednik imao veću fleksibilnost u pregovaranju oko pojedinih uvjeta ugovora jer je rok i dinamiku otplate te visinu godišnjih anuiteta zasigurno slobodno dogovarao kroz pregovore sa tuženikovim pravnim prednikom, vodeći pri tome računa o svojim mogućnostima otplate tog kredita. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da su tužitelj i njezin pravni prednik (suprug) i od ranije imali kredite koje su podizali kod tuženikovog pravnog prednika s valutnom klauzulom u EUR i da im je osobno direktor tuženikove poslovnice predložio predmetni kredit u CHF. To dalje dovodi do zaključka da isti očito nisu pregovarali sa osobnim bankarom ili službenikom na šalteru već izravno sa direktorom poslovnice koji je zasigurno prema svojim ovlastima mogao tužitelju i njenom suprugu ponuditi fleksibilnije uvjete kredita, koji su prilagođeni njihovim potrebama i mogućnostima pa u takvim okolnostima nije životno da im isti nije spomenuo posljedice sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u CHF. Slijedom navedenog sud zaključuje da ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u opisanim okolnostima nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, a nije ugrozilo niti svrhu sklopljenog ugovora, jer je tužiteljev pravni prednik očito imao mogućnost pregovarati o spornim odredbama te je zbog razloga koji tužitelj nije spomenuo u svom iskazu prihvatio kredit u CHF iako je očito ispunjavao uvjete za podizanje kredita u EUR. Stoga je temeljem svega do sad navedenog Sud odlučio kao pod točkom I. izreke ove Presude.

23. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. i čl. 155. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Pri tome treba naglasiti da vrijednost predmeta spora, naznačena u tužbi u iznosu od 1.327,36 eura te iznos u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (str. 518-519 spisa) u iznosu od 6.160,07 eura, nisu od utjecaja na troškove postupka jer je Tarifom ( Tbr. 7.1.) za raspon vrijednosti predmeta spora od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR propisana ista nagrada od 100 bodova.

Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u ovoj parnici priznati su troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- trošak sastava odgovora na tužbu (str. 317-340) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- trošak sastava podneska od 28. listopada 2024., koji spada u kategoriju ostalih podnesaka jer je u istom tuženikov punomoćnik ispričao nedolazak na pripremno ročište te je ostao kod navoda i prigovora iz odgovara na tužbu (str. 451-452 spisa), u iznosu od 50,00 eura (25 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.4. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife,

- trošak sastava podneska od 20. lipnja 2025., koji spada u kategoriju ostalih podnesaka jer je u istom tuženikov punomoćnik ispričao nedolazak na ročište te je ostao kod navoda i prigovora iz odgovara na tužbu (str. 469 spisa), u iznosu od 50,00 eura (25 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.4. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife,

-trošak sastava obrazloženog podneska od 13. ožujka 2026. (str. 512-517 spisa) u iznosu od 200,00 eura (100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife jer se u tom podnesku tužitelj očitovao o Nalazu sudskog vještaka,

- trošak zastupanja na ročištima održanima 8. prosinca 2025. i 10. lipnja 2026. u iznosu 2x 200,00 eura ili 400,00 eura za dva ročišta (2x 100 bodova x 2,0 eura) temeljem Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife.

Slijedom navedenog, tuženiku su za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u zbirnom iznosu od 900,00 eura, koji su po ocjeni ovog Suda bili nužni za uspjeh tužitelja u ovoj parnici. Na navedeni trošak pridodan je PDV po stopi od 25% tako da troškovi zastupanja tuženika ukupno iznose 1.125,00 eura.

24. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za sastav podneska od 28. listopada 2024. iznad iznosa od 50,00 eura + PDV do iznosa od 200,00 eura + PDV jer taj podnesak spada u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8.4. Tarife, a ne u kategoriju obrazloženih podnesak iz Tbr. 8.1. Tarife. Isti je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za sastav po punomoćniku odvjetniku podneska od 22. studeni 2024. i 24. travnja 2025., jer se prvo navedeni podnesak odnosi na dostavu troškovnika i predlaganje utvrđenja rješenjem da je tužba povučena, iako za povlačenje nisu ispunjeni uvjeti jer je punomoćnica tužitelja prethodno zatražila odgodu ročišta zakazanog za 30. listopada 2024., dok se drugo navedeni podnesak odnosi na dostavu dokumentacije koja je od tuženika opetovano tražena više puta, s tim da niti uz taj podnesak tuženik nije dostavio isplatni nalog što je naveo i vještak u svom Nalazu. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za sastav podneska od 20. lipnja 2025. iznad iznosa od 50,00 eura + PDV do iznosa od 200,00 eura + PDV jer taj podnesak spada u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8.4. Tarife, a ne u kategoriju obrazloženih podnesak iz Tbr. 8.1.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 9. srpnja 2026.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku