REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1221/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 176 -01/2008 od 10. siječnja 2008. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a koja u dijelu čl. 5. glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita."

II.

Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 762,43 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 176-01/2008 od 10. siječnja 2008. (dalje: Ugovor), prema kojemu joj je prednik tuženika kao kreditor odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 119.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 30 godina. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje tzv. ulazne naknade u visini 1,50% od iznosa odobrenog kredita, pri čemu joj je na ime te naknade naplaćen iznos od 1.078,43 EUR. Tužiteljica ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tužiteljica navodi da tuženik nije prezentirao koje troškove ima u svezi s postupkom odobravanja kredita, niti joj je prikazao na što se konkretno ulazna naknada odnosi, a sve joj je bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi". Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju navedene naknade i naloži tuženiku naknaditi joj parnični trošak sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe kako je po predmetnom Ugovoru naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1.078,43 EUR, pa je tužiteljica suviše visoko naznačila vrijednost predmeta spora. S obzirom na to da tužiteljica nije postavila kondemnatorni zahtjev, tuženik smatra da se radi o obijesnom parničenju čiji je isključivi cilj ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu. Tuženik navodi kako je sporna odredba čl. 5. Ugovora potpuno jasna, lako razumljiva i uočljiva te da ne podliježe testu nepoštenosti, jer ispunjava uvjet predvidljivosti i ugovornu transparentnost. Ističe da kao kreditna institucija ima pravo naplatiti usluge koje pruža, da troškovi obrade zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu kredita, te da o primjerenosti cijene nije moguće raspravljati u kontekstu poštenosti. Tuženik smatra da u ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije nužno navesti strukturu troškova, te da ona sama po sebi ne mora uzrokovati značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Opreza radi ističe prigovor zastare tužiteljičina eventualnog potraživanja povrata sporne naknade te predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 9-16 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 109 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 10. siječnja 2008. sklopile Ugovor i da je čl. 5. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita te da je tužiteljici ta naknada naplaćena u iznosu od 1.078,43 EUR.

6. Sporno je da li je predmetna odredba Ugovora ništetna i je li potraživanje tužiteljice u zastari.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 5. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % iznosa kredita.

7.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu pročitala prije nego što ga je potpisala. Djelatnici tuženika nisu joj pojasnili odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade niti joj je bilo poznato što ta odredba ugovora predstavlja i kakvi se troškovi tuženika podmiruju plaćanjem navedene naknade. Djelatnici tuženika koji su ujedno i sastavili predmetni ugovor samo su joj rekli da ta odredba mora ostati u ugovoru i da bez nje nema sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Namjena kredita bila je kupnja stana u kojem i danas živi. Nikada nije bila vlasnica trgovačkog društva, obrta ili OPG- a.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužiteljici nije pružena prilika pregovarati o uvjetima Ugovora, a sve da joj je i pružena, ne bi mogla postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojemu ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica bila informirana o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karak teriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 5. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužiteljica nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužna platiti naknadu. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

11.1. U odnosu na prigovor nedostatka pravnog interesa s obzirom na to da tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, a da u ovom postupku ne potražuje isplatu, tj. nije postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev, valja reći da isti nije osnovan. Suprotno navodima tuženika, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, s obzirom da je odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano da pravo na isticanje ništavosti ima svaka zainteresirana osoba (tako i VSRH u odluci Rev-1051/22), na što nije od utjecaja potražuje li tužiteljica pritom isplatu s navedene osnove.

11.2 Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.078,43 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.328,00 EUR), pa je sud rješenjem donesenim na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.078,43 EUR. Sud je vrijednost predmeta spora odredio prema vrijednosti naplaćene naknade. Među strankama nije bilo sporno da je tužiteljici navedena naknada naplaćena u iznosu od 1.078,43 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

12.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 8. svibnja 2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročište 9. lipnja 2026. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 562,50 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, u granicama postavljenog zahtjeva. Tužiteljici je priznat i trošak pristupa na ročište za objavu presude od 37,5 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 93,75 EUR. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 762,43 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki III. izreke.

12.3. Tužiteljici nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa s obzirom na to da je o parničnom trošku odlučeno u skladu s vrijednosti predmeta spora od 1.078,43 EUR.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po pun. s rj. o plaćanju pristojbe na tužbu

2. tuženiku po pun.