REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik br. 8

Broj: Pp-18732/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Kristini Orlović, uz sudjelovanje Sandre Mikulić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika ĆV, zastupan po braniteljima Ivanu Vrdoljak i Klaudiu Čurin, odvjetnicima iz Zagreba, zbog prekršaja iz čl. 26. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj: 5/90, 30/90, 47/90, 29/94, 114/22, 47/23), povodom prigovora na prekršajni nalog Policijske uprave zagrebačke, IV Policijske postaje, nakon provedene glavne rasprave održane u prisutnosti okrivljenika i branitelja, dana 9. srpnja 2026. javno je objavio i,

p r e s u d i o  j e

I Temeljem čl. 182. točka 3. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22)

okrivljenik ĆV, sin Ć i Đ, djev. G, rođ. **.**.1975. g. u [adresa], državljanin RH, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], VSS, arhitekt, zaposlen, „EA studio“, Zagreb, sa mjesečnim primanjima od oko 1.000,00 eura, neoženjen, otac jednog djeteta, prekršajno kažnjavan, vodi se drugi prekršajni postupak, dok se kazneni ne vodi,

oslobađa se optužbe

da bi 6. lipnja 2025. u 22:45 sati u [adresa] u [adresa], istaknuo zastavu strane države Palestine bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove, pa da bi time počinio prekršaj iz članka 26. st. 1. Zakona o prekršaju protiv javnog reda i mira.

II. Temeljem čl. 140. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz čl.138. st.2. toč. 2. do 5. i toč. 7. Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. PU Zagrebačka, IV Policijska postaja pod brojem klase 211-07/25-3/9092 i urbrojem 511-19-30-25-1 izdala je dana 10.6.2025. godine prekršajni nalog protiv okrivljenika, radi djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci, koji je temeljem pravodobnog prigovora okrivljenika stavljen van snage, te je nastavljen prekršajni postupak.

2. Okrivljenik je u svojoj pisanoj obrani naveo da predlaže naslovnom Sudu da

– po uzoru na praksu Općinskog suda u Rijeci u istovrsnim predmetima isticanja palestinske zastave (presuda Pp-4391/2025-3 od 8. siječnja 2026. i presuda Stalne službe u Opatiji Pp-4390/2025-5 od 22. svibnja 2026.; prilozi 1. i 2.) – već ispitivanjem optužnog prijedloga, na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, donese presudu kojom ga se oslobađa optužbe, jer djelo koje mu se stavlja na teret, kako se u nastavku detaljno obrazlaže, po propisu nije prekršaj. Takvo bi presuđenje bilo ekonomično i racionalno za sve sudionike postupka. Naime, čl. 161. st. 6. PZ-a određuje da će sud, ispitujući optužni prijedlog, odmah donijeti presudu kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ako nađe da djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret nije prekršaj. Upravo je takvu odluku, u činjenično i pravno istovjetnim predmetima (isticanje zastave Palestine, optužni akt proizašao iz obaveznog prekršajnog naloga policije, činjenični opis sveden na zakonski tekst), donio Općinski sud u Rijeci presudom Pp-4391/2025-3 od 8. siječnja 2026. te, pozivajući se na nju, i presudom Pp-4390/2025-5 od 22. svibnja 2026., obrazlažući: “…sud je utvrdio da djelo za koje se okrivljenicu optužuje (…) po propisu nije prekršaj obzirom da u činjeničnom opisu nedostaje konkretan opis radnji okrivljenice koje bi se podvele pod biće prekršaja. Ukazuje se i na činjenicu da sud ne može mijenjati činjenični opis odnosno u njega dodavati elemente koji bi proizlazili iz materijalnih dokaza uz optužni akt ili provedenog dokaznog postupka jer bi time došlo do prekoračenja optužbe.“ Činjenični opis u predmetnom Nalogu pati od identičnog, štoviše i težeg nedostatka. On se iscrpljuje u doslovnom prijepisu dispozicije čl. 26. ZPPJRM („istaknuo zastavu strane države … bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove“), uz puko navođenje mjesta, vremena i dimenzija tkanine. Iz opisa se ne razabire niti jedna konkretna radnja okrivljenika: kako je, čime, na koji način, točno gdje zastavu “istaknuo“, u čemu se radnja isticanja uopće sastojala, pa djelo prekršaja nije određeno. Nedostatak je i teži nego u riječkim predmetima: vrijeme navedeno u izreci (6. 6. 2025. u 22:45 sati) prema samom obrazloženju Naloga nije vrijeme ikakve radnje okrivljenika, nego trenutak u kojem su policijski službenici, postupajući po dojavi, zapazili zastavu – dakle vrijeme policijskog opažanja posljedice, a ne vrijeme počinjenja. Izreka i obrazloženje Naloga time su i u ovom dijelu proturječni. I najvažnije - iz činjeničnog opisa nema nijedne naznake da bi se radilo o javnom mjestu (v. 3. ove obrane). Kako Sud, prema citiranoj praksi, činjenični opis ne smije sam dopunjavati ni “popravljati“ elementima iz spisa (prekoračenje optužbe), djelo kako je opisano po propisu nije prekršaj, pa se okrivljenika ima osloboditi optužbe već na temelju čl. 161. st. 6. PZ-a, odnosno čl. 182. t. 1. PZ-a. Okrivljeniku se stavlja na teret da je„… na javnom mjestu isticao zastavu strane države (Palestine)…“ Konstitutivni element prekršaja iz čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 41/1977, 47/1989, 55/1989, 47/1990, 55/1991, 29/1994, 114/2022, 47/2023), jest isticanje zastave strane države. Ako nije istaknuta zastava strane države, onda prekršaja nema, pri čemu pojam država valja tumačiti restriktivno, budući da je u kaznenom (pa tako i prekršajnom) pravu analogija zabranjena, u skladu s načelom nullum crimen, nulla poena sine lege stricta, koje je u našem prekršajnom pravu recipirano u odredbi čl. 3. st. 3. PZ-a. S obzirom na to da Republika Hrvatska Palestinu nikad nije priznala kao državu, državna tijela Republike Hrvatske nisu ovlaštena zastavu Palestine u prekršajnom postupku tretirati kao zastavu strane države, a samim time nema ni bića prekršaja. Dokaz: negativne činjenice se ne dokazuju, popis priznatih država nalazi se na poveznici MVEP-a. Naime, Republike Hrvatska ili priznaje ili ne priznaje Palestinu kao državu, pa ne može u vanjskim odnosima ne priznavati Palestinu kao državu, ali u unutrašnjim poslovima – u primjeni prekršajnopravne represije prema privatnim osobama ipak odstupiti od svoga vanjskopolitičkog nepriznavanja te zastavu Palestine tretirati kao zastavu „strane države“. Načelo pravne sigurnosti kao aspekt vladavine prava koja je temeljna vrednota za interpretaciju Ustava (čl. 3. Ustava) iziskuje dosljedno postupanje države u primjeni prava, te za pojedinca ne može biti predvidljivo da će organi prekršajnog progona zastavu entiteta kojeg Republika Hrvatska ne priznaje tretirati kao zastavu strane države. Dakle, nema, ne može i ne smije biti, toga da se neka država istovremeno i priznaje i ne priznaje, a napose ne onda kad se svojstvo države priznaje samo zato da bi se nekog kaznilo zbog toga što je u javnom prostoru izrazio svoj stav i podršku. Takvo što predstavlja zabranjenu i ustavnopravno neprihvatljivu arbitrarnost u postupanju koja narušava same temelje našeg pravnog poretka, te povredu načela zakonitosti iz čl. 3. st. 3. Prekršajnog zakona. Pri tome se napose ističe da se čak i da postoji dvojba o tome radi li se o stranoj državi, valja primijeniti načelo in dubio pro reo (čl. 3. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“ br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 130/2020, 80/2022, 36/2024 – dalje: ZKP, u svezi s čl. 82. st. 3. PZ-a). U protivnom ćemo, odnosno u slučaju kad sud ne bi prihvatio ovaj prigovor protiv pobijane odluke, imati situaciju da je Republika Hrvatska putem svojih sudova te Ministarstva unutarnjih poslova, de facto ali i de jure priznala Palestinu – ali tada takvu odluku, valja propisno javno publicirati i dalje postupati sukladno tome počevši od uspostave diplomatskih odnosa s Palestinom nadalje. Pod tim pretpostavkama okrivljenik može prihvatiti uopće raspravu o ostalim elementima njegove nepostojeće odgovornosti za prekršaj koji, unatoč priznanju Palestine, ne postoji. Budući da, dakle, Palestina nije priznata kao država, onda je ovlašteni tužitelj potpuno pogrešno utvrdio tu pravnorelevantnu činjenicu te je i pogrešno primijenio odredbu čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (čl. 196. PZ-a) jer ovdje prekršaja nema (čl. 196. st. 1. Prekršajnog zakona), slijedom čega okrivljenika valja osloboditi optužbe. Konačno, ovom se dodaje da iz Naloga ne proizlazi niti da bi predmetna tkanina uopće bila zastava u smislu službenog državnog simbola (a ne, primjerice, transparent, odnosno međunarodno prepoznatljiv simbol solidarnosti). Upravo je po toj osnovi Općinski sud u Rijeci pravomoćnom presudom Pp-3302/2024-5 od 21. listopada 2025. (prilog 3.) oslobodio okrivljenicu koja je na balkon stana stavila transparent s obilježjima palestinske zastave, utvrdivši da „istaknuti predmet nije zastava države Palestine, već međunarodni transparent kao znak podrške“, uz nalog da se privremeno oduzeti predmet vrati vlasnici. Tužitelj, na kojem je teret dokaza, u ovom predmetu nije ponudio ništa (fotografiju, opis, vještvo) iz čega bi se utvrdilo suprotno. Budući da Palestina nije priznata kao država, ovlašteni je tužitelj potpuno pogrešno utvrdio tu pravno relevantnu činjenicu te je pogrešno primijenio odredbu čl. 26. ZPPJRM (čl. 196. t. 1. PZ-a), jer ovdje prekršaja nema, slijedom čega okrivljenika valja osloboditi optužbe. Zaštitni objekt ZPPJRM-a jest javni red i mir. Prema čl. 1. toga Zakona, prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima… Djelo koje se odvija u privatnoj sferi i koje nikoga ni na koji način ne uznemiruje pojmovno ne može biti prekršaj protiv javnog reda i mira. Radnja koja se okrivljeniku stavlja na teret (postavljanje zastave) mogla je, prema samom obrazloženju Naloga - ali ne i činjeničnog opisa djela, biti poduzeta jedino unutar stana, odnosno s balkona stana na trećem katu – dakle u okviru doma, čija je nepovredivost zajamčena čl. 34. Ustava, a čija zaštita prema čl. 8. Konvencije obuhvaća i pripadajuće prostore poput balkona. Balkon privatnog stana nije javna površina: on nije dostupan neodređenom krugu osoba, na njemu se ne odvija javni život niti itko onamo može pristupiti bez volje posjednika stana. Prema ustaljenom shvaćanju Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, mjesto koje po svojoj namjeni nije javno može obilježje javnosti steći samo pod uvjetima koji se u svakom konkretnom slučaju moraju utvrditi, i to ako je događaj takav da se odrazio na javni red i mir (usp. VPSRH, Jž-1026/2019). Nije, dakle, dovoljno da je neko mjesto teoretski “dostupno pogledu“ s javne površine – potrebno je utvrditi da se radnja stvarno reflektirala na javni red i mir. U konkretnom slučaju ništa od toga nije ni navedeno u optužnom aktu, ni utvrđeno, niti se uopće dogodilo. Jedina „reakcija javnosti“ na koju se N poziva jest anonimna dojava – a dojava jednog nezadovoljnog pojedinca ne čini tihu zastavu na balkonu - ŠTO NI NE STOJI U ČINJENIČNOM OPISU OPTUŽBE - remećenjem javnog reda, jednako kao što nelagoda dijela javnosti, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, ne može sama po sebi odrediti granice slobode izražavanja. Kako optužni akt ne sadrži ni navod da je djelo počinjeno na javnom mjestu, ni navod o bilo kakvom učinku na javni red i mir, to je i dodatni nedostatak činjeničnog opisa u smislu točke II. ove obrane; a kako takva obilježja nisu ni dokazana, djelo – i kad bi sva ostala obilježja postojala, ne bi bilo prekršaj protiv javnog reda i mira. Iz obrazloženja Naloga proizlazi sljedeći dokazni supstrat: (i) policijski službenici su 6. 6. 2025. u 22:45 sati, postupajući po službenoj zabilješci o dojavi, na adresi [adresa] zapazili zastavu istaknutu na balkonu stana na trećem katu; (ii) okrivljenik ni tada ni bilo kada nije zatečen ni viđen u bilo kakvoj radnji isticanja; (iii) ponovnim dolaskom 9. 6. 2025. na adresi je “zatečen“ okrivljenik te je “od istog doznato da je on postavio zastavu“, nakon čega mu je zastava oduzeta. Nitko, dakle, nije vidio okrivljenika da ističe zastavu. Ne postoji svjedok radnje, ne postoji snimka – ne postoji ništa. Nije utvrđeno ni tko je vlasnik odnosno posjednik predmetnog stana, tko sve u njemu stanuje ili boravi, niti čija je zastava; prebivalište okrivljenika prema samom Nalogu je na drugoj adresi ([adresa]). Jedini “dokaz“ o počinitelju bila bi, dakle, neformalna izjava koju je okrivljenik navodno dao policijskim službenicima 9. 6. 2025. (“doznato je“). Takva izjava, pribavljena u obavijesnom razgovoru bez pouke o pravima iz čl. 109.a PZ-a (pravo na branitelja, pravo na uskratu iskaza), izvan procesne forme ispitivanja okrivljenika i bez zapisnika, ne može se uporabiti kao dokaz niti se na njoj može temeljiti odluka (čl. 90. PZ-a – nezakoniti dokazi). U tom pogledu Visoki je prekršajni sud Republike Hrvatske zauzeo sljedeće shvaćanje: “Međutim, sukladno odredbom čl. 158. st. 6. i 8. PZ propisano je da se zapisnici o ispitivanju osumnjičenika od strane ovlaštene osobe tijela državne uprave kada postupa u okviru svoje nadležnosti mogu koristiti kao dokazi u prekršajnom postupku samo ako su te osobe ispitane sukladno odredbama o ispitivanju okrivljenika u prekršajnom postupku. U ovom predmetu svjedoci policijski službenici S. M. i Z. S., kako to jasno proizlazi iz njihovih iskaza, prepričavaju obavijesne razgovore s oba okrivljenika koje su obavili na mjestu počinjenja prekršaja, dakle ono što su saznali prilikom intervencije na mjestu događaja. Takva saznanja ovlaštenih osoba tijela državne uprave ne mogu biti dokaz, nego imaju značenje neformalnih obavijesti i ne mogu ni na koji način biti unesena u dokazni materijal, nego se na temelju čl. 121. st. 1. PZ moraju izdvojiti iz spisa predmeta.” (Jž 1717/2018-0 od 28.10.2020.) Presumpcija nedužnosti (čl. 28. Ustava; čl. 6. st. 2. Konvencije) i teret dokaza koji je u cijelosti na tužitelju ne dopuštaju da se prekršajna odgovornost izvodi iz pretpostavki, dojava i neformalnih “saznanja“. Slijedom navedenog, nisu bili ispunjeni ni uvjeti za izdavanje prekršajnog naloga iz čl. 233. PZ-a: prekršaj (radnja i počinitelj) nije utvrđen ni neposrednim zapažanjem ovlaštene osobe, ni obavljenim nadzorom, ni vjerodostojnom ispravom – što posredno priznaje i samo obrazloženje Naloga, koje se paušalno, ne opredjeljujući se, poziva na “neposredno zapažanje ili obavljeni nadzor“. Tome se pridružuju i proturječja same izreke i obrazloženja: izreka govori o zastavi dimenzija 120x50 cm, obrazloženje o zastavi dimenzija 120x60 cm; izreka tvrdi da je okrivljenik zastavu „istaknuo“ 6. 6. 2025. u 22:45 sati – u trenutku u kojem je, prema obrazloženju, policija zastavu tek opazila. Stoga, i kada činjenični opis ne bi bio manjkav, i kada bi Palestina bila „strana država“, i kada bi postojala javna dimenzija djela (točka IV.) – quod non – nije dokazano da je okrivljenik počinio djelo koje mu se stavlja na teret, pa ga i po toj, podrednoj osnovi valja osloboditi optužbe (čl. 182. t. 3. PZ-a). Iako su prethodni navodi dovoljni za donošenje oslobađajuće odluke, okrivljenik putem svojih branitelja nadalje ističe sljedeće: Situacija u kojoj je okrivljenik kažnjen zato što je javno, isticanjem zastave, izrazio svoju solidarnost s ljudima i djecom koju je u razdoblju od preko 13 mjeseci sustavno – kombiniranim zračnim i kopnenim napadima, blokadom svake humanitarne pomoći, prekidima dobave hrane, lijekova, prekidanjem opskrbe električnom energijom i vodom, uništavanjem osnovne infrastrukture (bolnica i škola) upravo bestijalno napadala izraelska vojska, jedna od najsofisticiranije opremljenih vojski na svijetu, predstavlja opasno, zabranjeno kršenje slobode izražavanja kao jednog od stupova temelja našeg pravnog poretka, koje su naši sudovi dužni štititi (čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024), a ne podrivati kažnjavanjem. Takvo ograničavanje u demokratskom, pluralističkom društvu, trebalo bi biti nezamislivo, pa je u tom pogledu i potpredsjednik Europske komisije ĐV naveo: „EU vjeruje da isticanje palestinske zastave predstavlja izraz slobode mišljenja“. Solidarnost sa žrtvom – iskazana na miran, dostojanstven, odnosno, ako ta riječ uopće više nosi kakvo značenje, civiliziran način – nikada ne bi trebala biti izvrgnuta nuždi da se brani na sudu. Dakle, tijela prekršajnog progona Republike Hrvatske progone izraz solidarnosti, a što je protivno samoj biti kažnjivosti koja je propisana odredbom čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U tom pogledu, moramo imati i očuvati svijest o potrebi zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda te o pogibeljnosti njihova kršenja, posebno onda kad ljudska prava krše državna tijela koja su emanacija državnog monopola prisile (in ultima linea, fizičke prisile!). Upravo u tom pogledu, u ovom postupku četvero branitelja brani ne samo okrivljenika, nego pravni sustav Republike Hrvatske, od toga da se kao njegov sastavni dio ne opravomoći odluka koja predstavlja negaciju vrijednosti čovječnosti, negaciju solidarnosti sa žrtvom, iako svoju žrtvu implicitno ima upisanu u Preambuli Ustava, navodeći strahote drugog svjetskog rata te Domovinskog rata kao temelj svoje državnosti. Branitelji okrivljenika potpisom ove obrane izražavaju svoju vjeru u pravnu državu, odnosno vladavinu prava i ideale našeg ustavnopravnog poretka koji se zasniva upravo na zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda koja pripadaju svima neovisno o vjeri, nacionalnosti, rasi, boji kože, spolu, političkom uvjerenju, rođenju, društvenom položaju ili bilo kojoj drugoj osobini ili osnovi. Slijedom navedenog ovaj obrana se pored navoda pod III., opreza radi temelji i na sljedećim razlozima: Povreda prava na slobodu mišljenja i izražavanja (čl. 38. Ustava RH, čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 11. Povelja Europske unije o temeljnim pravima („Službeni list EU“ C 202, od 7. lipnja 2016.te čl. 18. i 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima („Narodne novine – međunarodni ugovori“ br. 12/2009) te čl. 18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima („Narodne novine – međunarodni ugovori“ br. 12/1993)).Postoje okolnosti koje isključuju krivnju, okolnosti koje već prima facie ukazuju na nepostojanje prekršaja, okolnosti koje ukazuju čak i da je ostvareno biće djela, da je svijest o protupravnosti dvojbena, te se radi o beznačajnom djelu. Obrana okrivljenika, usporedbe radi, ukazuje na činjenicu da prema javno dostupnoj sudskoj praksi ni jedan navijač koji je javno isticao zastave stranih država nikada nije osuđen, a nije poznato ni da bi ikada itko zatražio odobrenje za isticanje takvih zastava. Nadalje, obrana upire na notorno isticanje zastave Konfederacije Američkih Država (separatističkih država juga SAD-a za vrijeme Građanskog rata) od strane pripadnika navijačke skupine Torcida, koja nikada nije sankcionirana, a što predstavlja izrazito usporedivu situaciju, jer se radi o zastavi nepriznate države. Dakle, potpuno je jasno da se radi o postupanju koje se u pravilu nikada ne kažnjava, čime u općoj populaciji potpuno opravdano postoji dojam da se ne radi o protupravnom postupanju. Iz navedenih izlaganja pak proizlazi da se radi o selektivnom sankcioniranju točno konkretne zastave – zastave Palestine, što pak predstavlja negaciju vladavine prava, jer zastava Palestine in concreto ne predstavlja nikakav atak na ustavnopravni poredak, već opravdano, dopušteno i u demokratskom društvu nužno izražavanje mišljenja i solidarnosti s narodom Palestine, koji narod je prema nizu relevantnih međunarodnih institucija izložen masovnim zločinima, koji i prema shvaćanju Međunarodnog suda barem prima facie ima obilježja genocida, te je za najviše izraelske dužnosnike izdan uhidbeni nalog zbog zločina protiv čovječnosti. U skladu s izloženim, čak i kad bi bila ostvarena sva obilježja prekršaja iz čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, takav je prekršaj beznačajan (čl. 24.a PZ-a), a njegova beznačajnost jasno proizlazi iz toga što se počinitelji u pravilu – kako je već izloženo – uopće ne progone. Konačno, obrana ističe da je Europski sud za ljudska prava u pogledu miješanja u pravo na slobodu izražavanja u predmetu Tőkés protiv Rumunjske, presuda od 27. travnja 2021., Zahtjevi br 15976/16 i 50461/17) utvrdio pozitivnu obvezu nacionalnog suda da dostatno obrazloži razloge zbog kojih smatra nužnim sankcioniranje postavljanja zastave, budući da se radi o miješanju u slobodu misli i izražavanja (v. §§98-100 presude Tőkés protiv Rumunjske).

Isticanje zastave jest izražavanje. To u praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) nije sporno:

● Fáber protiv Mađarske, br. 40721/08, presuda od 24. srpnja 2012., § 36: isticanje simbola povezanog s političkim pokretom ili entitetom, poput zastave, izražava identifikaciju s idejama ili ih predstavlja te ulazi u polje primjene čl. 10. Konvencije. Podnositelj koji je pasivno držao zastavu, ne ugrožavajući javni red, nije smio biti kažnjen (§ 47 i 48);

● Tőkés protiv Rumunjske, br. 15976/16 i 50461/17, presuda od 27. travnja 2021., §§ 98-100: kažnjavanje zbog postavljanja zastave (na zgradi) miješanje je u slobodu izražavanja, a nacionalni sud ima pozitivnu obvezu dostatno obrazložiti zašto bi sankcioniranje bilo nužno;

● Vajnai protiv Mađarske, br. 33629/06, presuda od 8. srpnja 2008. i Fratanoló protiv Mađarske, br. 29459/10, presuda od 3. studenoga 2011.: simboli su višeznačni, a paušalno kažnjavanje samog isticanja simbola, bez utvrđenog konkretnog ugrožavanja, povređuje čl. 10.;

● Murat Vural protiv Turske, br. 9540/07, presuda od 21. listopada 2014., §§ 44- 56: čl. 10. obuhvaća i simbolične radnje kao oblik izražavanja;

● Stern Taulats i Roura Capellera protiv Španjolske, br. 51168/15 i 51186/15, presuda od 13. ožujka 2018.: čak i drastično simbolično političko izražavanje (spaljivanje fotografije kralja) uživa zaštitu čl. 10.;

● Christian Democratic People's Party protiv Moldove (br. 2), br. 25196/04, presuda od 2. veljače 2010.: sankcioniranje zbog uporabe zastava i simbola (odnosno paleži zastava!) na mirnom okupljanju povređuje Konvenciju. Miješanje u slobodu izražavanja dopušteno je samo ako je kumulativno: (a) propisano zakonom, (b) u legitimnom cilju iz čl. 10. st. 2. Konvencije i (c) nužno u demokratskom društvu. Ovdje nije ispunjen niti jedan od tih uvjeta. (a) “Zakon“ u konvencijskom smislu mora biti dostupan i predvidljiv. Odredba čl. 26. ZPPJRM potječe iz 1977. godine i normativno počiva na pojmu “općeg poziva društveno-političke organizacije“ – kategoriji iz sustava koji više ne postoji. Građanin iz takve norme ne može razabrati što mu je dopušteno, koga bi i za što trebao “pitati“, a desetljećima notorno nekažnjavana praksa isticanja stranih zastava uklonila je i posljednji trag predvidljivosti njezine primjene. (b) Legitimni cilj ne postoji: miran izraz solidarnosti s civilnim žrtvama ne ugrožava ni nacionalnu sigurnost, ni javni red, ni prava drugih. (c) Nužnost u demokratskom društvu: sloboda izražavanja štiti i informacije i ideje koje “vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju“ -- za ograničenja političkog govora i rasprave o pitanjima od javnog interesa prostor je osobito skučen (Sürek protiv Turske (br. 1) - nelagoda dijela javnosti ne može sama odrediti granice tuđe slobode izražavanja, jer bi to značilo podvrgnuti slobodu govora heckler's vetu (Fáber, § 57). Nikakva “prijeka društvena potreba“ za kažnjavanjem tihe zastave na balkonu ne postoji i tužitelj je nije ni pokušao obrazložiti – čime je povrijeđena i pozitivna obveza obrazlaganja iz presude Tőkés (§§ 98-100). Razmjernost i odvraćajući učinak. Novčana kazna od 500,00 eura s troškom, uz oduzimanje zastave, višestruko nadilazi ono što bi i u kakvom zamislivom legitimnom scenariju bilo prihvatljivo. ESLJP je i za znatno blaže sankcije simboličnog prosvjeda utvrdio povredu čl. 10. upravo zbog odvraćajućeg učinka na javnu raspravu. Budući da su međunarodni ugovori po pravnoj snazi iznad zakona (čl. 141. Ustava), naslovni je Sud dužan Konvenciju primijeniti neposredno te čl. 26. ZPPJRM ili tumačiti usklađeno s Konvencijom (tako da mirno isticanje zastave iz vlastitog doma ne obuhvaća) ili njegovu primjenu u konkretnom slučaju otkloniti. Isti zaključak nalaže i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (“Narodne novine – međunarodni ugovori“ br. 12/93; dalje: MPGPP), koji je za Republiku Hrvatsku obvezujući i, kao međunarodni ugovor, iznad zakona (čl. 141. Ustava). Prema čl. 19. st. 2. MPGPP-a, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, koje obuhvaća slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno, tiskom ili u umjetničkom obliku, ili bilo kojim drugim sredstvom po vlastitom izboru. Odbor za ljudska prava UN- a, kao tijelo nadležno za tumačenje MPGPP-a, u Općoj napomeni br. 34 (CCPR/C/GC/34, od 12. rujna 2011.) izrijekom navodi da su zaštićeni svi oblici izražavanja i svi načini njihova širenja, uključujući plakate i transparente (t. 12.), da politički govor i komentiranje javnih pitanja čine srž zaštite (t. 11.), da svako ograničenje mora proći strogi test zakonitosti, nužnosti i razmjernosti (t. 22. i 34.) te da je u okolnostima javne rasprave o javnim pitanjima vrijednost neometanog izražavanja osobito visoka (t. 38.). Tako je i u Općoj napomeni br. 37. (CCPR/C/GC/37 od 17. rujna 2020.) također navedeno da je upotreba zastava također legitimni i zaštićeni oblik izražavanja (t. 51.). Prema ustaljenoj praksi ESLJP-a, izjave o pitanjima od javnog interesa uživaju pojačanu zaštitu i za njihova ograničenja gotovo da nema prostora. Rasprava o masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom pitanje je od javnog interesa par excellence – i to ne samo hrvatskog, nego općeljudskog. Kontekst u kojem je okrivljenik istaknuo zastavu javno je dokumentiran na najvišim međunarodnim razinama i predstavlja općepoznate činjenice koje se ne dokazuju (čl. 158. st. 5. PZ- a).

Da je u Palestini i dalje u tijeku genocid potvrdile su SVE relevantne međunarodne organizacije pa okrivljenik primjera radi citira popis s konzervativne wikipediine stranice nalazeće

na

poveznici:

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_humanitarian_and_human_rights_groups_accusi ng_Israel_of_genocide_in_Gaza

1. UN-ova Neovisna međunarodna istražna komisija za palestinski teritorij — 16. rujna 2025. — izvješće: Izrael je počinio genocid (4 od 5 radnji iz Konvencije), utvrđena genocidna namjera;

2. UN-ov Posebni odbor za izraelske prakse — 14. studenoga 2024. — metode ratovanja u Gazi "u skladu s obilježjima genocida"

3. Skupina UN-ovih posebnih izvjestitelja — studeni 2023. — "ozbiljan rizik genocida"; svibanj 2025. — 20 neovisnih stručnjaka: države moraju "zaustaviti genocid u tijeku"

4. Ured visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR) — listopad/studeni 2024. — "zločin protiv čovječnosti istrebljenja", moguće i genocid 5. UNRWA — od ožujka 2024. — upozorenja čelnika agencije Generalnoj skupštini

6. Afrička unija — veljača 2024./2025. — čelnik Komisije i službeni zaključak summita: "Izrael čini genocid"

7. Organizacija islamske suradnje (OIC) — svibanj 2024. — poziv na prekid izvoza oružja zbog "zločina genocida"

8. Arapska liga + 31 arapska i islamska država — 16. kolovoza 2025. — zajednička izjava o "zločinima agresije, genocida i etničkog čišćenja 9. Lemkin Institute for Genocide Prevention — listopad 2023. — među prvima proglasio genocid

10. Genocide Watch — 30. prosinca 2024. — proglasio "Genocide Emergency" za GazuVelike međunarodne organizacije za ljudska pravaAmnesty International

— 5. prosinca 2024. — zaključak vlastite istrage: Izrael čini genocid 11. Human Rights Watch — 19. prosinca 2024. — izvješće: "istrebljenje i djela genocida"

12. Médecins Sans Frontières / Liječnici bez granica — srpanj 2025. — izrijekom: genocid

13. Međunarodna federacija za ljudska prava (FIDH) — 12. prosinca 2023. —

"genocid u tijeku mora odmah prestati"

14. European Center for Constitutional and Human Rights (ECCHR) — 10. prosinca 2024. — pravna analiza genocida

15. Center for Constitutional Rights — listopad–prosinac 2023. — pravna analiza i tužba u SAD-u zbog sudioništva u genocidu

16. Oxfam — 15. listopada 2024. (zajednička izjava "Sjeverna Gaza se briše") i 29. srpnja 2025. — glad, poziv na akciju

17. Refugees International — 16. rujna 2025. — izjava o genocidu

18. International Centre of Justice for Palestinians — kolovoz 2025.

19. War Resisters' International — 1. kolovoza 2025. — "glad kao oružje genocida"

20. Euro-Mediterranean Human Rights Monitor — studeni 2023. — statistike "izraelskog genocida"

21. O — **.**.2025. — prvo izraelsko izvješće koje utvrđuje genocid

22. Physicians for Human Rights–Israel — 28. srpnja 2025. — izvješće "Genocid u Gazi

23. A — listopad/studeni 2023. — podnesak MKS-u zbog genocida

24. Al Mezan Center for Human Rights — listopad/studeni 2023. — podnesak MKS- u

25. Palestinian Centre for Human Rights — listopad/studeni 2023. — podnesak MKS-u

26. Defence for Children International – Palestine — studeni 2023. — podnesak MKS-u

27. U i PHROC koalicija — 21. svibnja 2025. — otvoreno pismo: zaustaviti genocid

28. Palestinian Medical Relief Society — 14. listopada 2023.

29. Z — **.**.2024. — zajednička izjavaHumanitarne i medicinske organizacijeMédecins du Monde (Francuska) — 2025. — poziv na trajni prekid vatre uz utvrđenje genocida

30. Médecins du Monde (Švicarska) — 9. siječnja 2025. — analiza obveza država po Konvenciji o genocidu

31. Medical Aid for Palestinians — 7. listopada 2024.

32. Medico International — 24. ožujka 2025.

33. ANERA — 9. prosinca 2024. — zajednička izjava o sprječavanju genocida

34. Action Against Hunger — 14. veljače 2024. — glad izazvana sukobom (rizik genocida)

35. Islamic Relief Worldwide — 4. listopada 2024.

36. Christian Aid — 26. siječnja 2024. i kolovoz 2025.

37. CAFOD — 26. siječnja 2024. — reakcija na odluku ICJ-a

38. S — **.**.2025. — "gledatelji genocida koji se prenosi uživo"

39. ActionAid — 16. listopada 2024.

40. Human Concern International — lipanj 2025.

41. Middle East Children's Alliance — 8. veljače 2024.

42. United Palestinian Appeal — 2024.

43. Mennonite Central Committee — 21. ožujka 2024.

44. American Friends Service Committee — 24. travnja 2024. — "200 dana genocida"

45. Doctors Against Genocide — 2023./2024. — liječnička koalicija protiv genocida

46. Jewish Voice for Peace — 11. listopada 2023. — među prvima: "zaustaviti neposredno predstojeći genocid"

47. American-Arab Anti-Discrimination Committee (ADC) — 16. rujna 2025.

48. Council on American–Islamic Relations (CAIR) — 16. rujna 2025. — genocid "neporeciv"

49. US Campaign for Palestinian Rights — 7. listopada 2024.

50. Š Legal — 2023.

51. Kolektivne izjave desetaka organizacija (ActionAid, Action For Humanity, Afri i dr.; NRC i dr.) — 15. i 24. listopada 2024. — zajednički apeli protiv brisanja sjeverne Gaze i za prekid vatre

Republika Hrvatska stranka je Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, čiji čl. I. državama nameće obvezu sprječavanja genocida – obvezu koja, prema presudi Međunarodnog suda u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore nastaje onog trenutka kad država sazna za ozbiljan rizik da će genocid biti počinjen. U takvom normativnom i činjeničnom kontekstu građanin koji mirno, iz vlastitog doma, ističe zastavu naroda izloženog genocidu: sudjeluje u raspravi od najvišeg javnog interesa; čini, u granicama svojih mogućnosti, upravo ono na što međunarodno pravo poziva sve – da se genocid ne prešuti; i ostvaruje mirotvorstvo, koje je najviša vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava). Kažnjavati takav izraz znači ograničavati govor upravo ondje gdje je njegova zaštita najjača; postupati suprotno duhu obveze sprječavanja iz čl. I. Konvencije o genocidu; i slati građanima poruku da je solidarnost sa žrtvama sankcionirano ponašanje. U vrijeme genocida šutnja nije neutralnost – a država koja kažnjava one koji ne šute ne štiti javni red, nego proizvodi javnu sramotu. Ako je vjerovati da represivna tijela to čine nesvjesno, tim je važnije da naslovni Sud, kao jamac temeljnih prava, tu pogrešku ispravi. Slijedom svega izloženog, obrana smatra da je pobijani obavezni prekršajni nalog kako postupovno, tako i materijalnopravno nezakonit, jer nije donesen u pravičnom postupku, niti je sud primijenio sve relevantne nacionalne i međunarodne propise koji uređuju temeljna ljudska prava, a koji su bili očigledno mjerodavni za odlučivanje. Osim toga, donositelj obaveznog prekršajnog naloga nije uopće utvrđivao općepoznate činjenice, pri čemu krucijalno pitanje, radi li se o zastavi strane države uopće nije razmotrio, a radi se o upravo ključnom pitanju – ako Palestina nije država, a s obzirom na to da je Republika Hrvatska nije priznala – tada za hrvatske institucije, uključujući naslovni Sud – to ne bi uopće trebalo biti upitno, pa tada bića prekršaja naprosto nema, pa je time i čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira neprimjenjiv. Ratio legis kažnjivosti prekršaja iz čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira: Obrana ističe da zabrana iz čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ima svoju svrhu u zaštiti ustavnopravnog poretka i sprječavanje negacije suvereniteta Republike Hrvatske isticanjem stranih zastava, te u tom smislu navedenu odredbu treba tumačiti teleološki. Kako je već navedeno, represivna tijela u pravilu i shvaćaju bit te odredbe, te navijači nikada nisu kažnjeni zbog isticanja zastava. Jednako tako ni vozači popularnog Mini Coopera koji u pojedinim izvedbama na krovu ima oslikanu zastavu Ujedinjene Kraljevine (tzv. Union Jack), nisu kažnjavani. Zastava SAD-a koristi se praktično kao modni dodatak i sve navedene situacije notorno su nesankcionirane. Izražavanje solidarnosti mora imati barem jednaku razinu zaštite pravnog poretka, kakvu imaju sportska događanja, jer ako tome nije tako u našem društvu, tada je ovo društvu u moralnom sunovratu; ako navijačke skupine uživaju višu razinu zaštite prava na izražavanje svojih misli od arhitekta koji javno izražava solidarnost sa žrtvama najstrašnijih zločina, to je kraj civilizacije. Stoga je jasno da inkriminiranim djelom nije povrijeđen ratio legis norme čl. 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer zakone treba tumačiti u njihovu smislu, a ne besmislu. Slijedom izloženog, obrana smatra da je okrivljenik postupao u skladu s najvišim ljudskim i moralnim vrednotama, svojim postupanjem nije nikoga uznemirio, jer mirotvorstvo, kao najviša vrednota ustavnog poretka (čl. 3. Ustava) ne smije nikoga uznemiravati. U tom kontekstu, za usporediti je sveprisutnost ukrajinskih zastava u javnom prostoru, što je notorno nekažnjavano, a okrivljenik i njegovi branitelji ne uočavaju nikakve razlike u težnjama miru, pri čemu Ukrajina jeste država koju Republika Hrvatska priznaje, pa bi se tim više moglo kažnjavati isticanje ukrajinske zastave. Tek kao orijentir, obrana ističe da isticanje palestinske zastave nije kažnjivo ni u Državi Izrael, pa je kažnjavanje toga u Hrvatskoj tim apsurdnije. Sudu se stoga predlaže osloboditi okrivljenika. Priložili su presude Općinskog suda u Rijeci Pp-4390/2025, Pp-3302/2024 i Pp-4391/2025.

3. U dokaznom postupku ispitan je kao svjedok policijski službenik GV i gledana je fotografija koja prileži u spisu. Nadalje je izvršen uvid u Izvadak iz prekršajne evidencije iz kojeg je razvidno da je okrivljenik do sada prekršajno kažnjavan.

4. Svjedok GV, policijski službenik je izjavio da je po prijavi osobe koja se predstavila u policijskoj postaji kao osoba židovske vjeroispovijedi izašao na mjesto događaja i primijetio na balkonu na trećem ili četvrtom katu palestinsku zastavu. Na posebno pitanje sutkinje je izjavio da je po naređenju nadređenih samo utvrdio činjenično stanje na terenu.

5. Branitelj okrivljenika Ivan Vrdoljak predlaže da se okrivljenik oslobodi od optužbe budući nije dokazano da bi počinio djelo prekršaja koje mu je stavljeno na teret, te u potpunosti ističe navode iz pisane obrane.

6. Nakon ovako provedenog postupka, cijeneći obranu okrivljenika, iskaz ispitanog svjedoka policijskog službenika i fotografiju koja prileži u spisu, sud je utvrdio da nije dokazano da bi okrivljenik počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret.

7. Provedenim postupkom nije utvrđeno da je upravo okrivljenik istaknuo zastavu, niti je u činjeničnom opisu djela prekršaja navedeno na koji način je ista niti gdje je točno ista bila istaknuta. Svjedok policijski službenik GV je izjavio da je primijetio na trećem ili četvrtom katu na mjestu događaja palestinsku zastavu međutim, očito je da nije vidio tko bi ju je istaknuo.

8. Nadalje je važno za istaknuti da Republika Hrvatska nije priznala Palestinu kao državu pa je upitno da li se ovdje i radi o dijelu prekršaja iz članka 26. st. 1 zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a kojim je propisano da će se novčanom kaznom od 200,00 do 1.000,00 eura kazniti za prekršaj osoba koja istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove.

9. S obzirom na naprijed navedeno, a kako nije neosporno utvrđeno da je upravo okrivljenik istaknuo predmetnu zastavu, kako nije utvrđeno da se uopće radi o zastavi strane države budući RH nije priznala Palestinu kao državu, te kako nije u činjeničnom opisu djela prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret navedeno na koji način je zastava izvješena niti gdje je točno izvješena, sud je temeljem čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona, a u smislu načela «in dubio pro reo» oslobodio okrivljenika od optužbe.

10. Budući je okrivljenik oslobođen od optužbe troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

U Zagrebu, 9. srpnja 2026.

Zapisničar

Sutkinja

Sandra Mikulić

Kristina Orlović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi Općinskom prekršajnom sudu u Zagreb, na adresu [adresa], u dva primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Dostavna naredba:

1. okrivljeniku, ĆV, [adresa]

2. braniteljima, Zrinka Golubić, Klaudio Čurin, Ivan Vrdoljak, Ilica 29, Zagreb

3. tužitelju, PUZ, IV Policijska postaja Zagreb,

4. spis.