P-22/2026-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Josipa Jelačića 3, Bjelovar

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravnog sljednika Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, R. Boškovića 16, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetničko društvo d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, bez održavanja rasprave, temeljem odredbe čl. 461. a st. 3. i 4., Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 09. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, (kao pravni sljednik SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16) da tužiteljici ZP OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Z) iz [adresa], isplati iznos od 132,72 Eura (slovima: stotridesetdva eura i sedamdesetdva centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na:

- na iznos od 132,72 Eura od 30. lipnja 2010. godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II. Tuženik OTP BANKA d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, (kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16) je dužan tužiteljici ZP OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Z) iz [adresa], nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 151,54 Eura, sa zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 09. srpnja 2026. godine, po stopi propisanoj čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 151,54 Eura, do zatraženog iznosa od 214,04 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 62,50 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika u ovom sporu male vrijednosti, podnijela tužbu podneskom od 13. siječnja 2026. godine, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 132,72 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 30. lipnja 2010. godine u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, odnosno u smislu svojevremeno važeće Uredbe o visini stope zatezne kamate.

2. Obrazlažući tužbu je navela da su stranke dana 21. lipnja 2010. godine, sklopile Ugovor o kreditu br. 45657/10 (iako je potpuno jasno da je taj Ugovor, sklopio prednik tuženika, a ne tuženik koji je stranka u ovome predmetu), a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.636,83 EUR-a, prema srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 203 mjeseci. Ujedno je istakla da je čl. 8.1. tog Ugovora, ugovoreno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,00% od iznosa odobrenog kredita i da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, a kojom odredbom Ugovora je korisnica kredita de facto bila primorana platiti tu naknadu, kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljica je istakla da je ta naknada plaćena u iznosu od 1.000,00 kuna.

3. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P- 308/25 od 27. studenog 2025. godine (koju presudu je tužiteljica priložila svojoj predmetnoj tužbi), utvrđena ništetnom navedena odredba o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 8.1. Ugovora, pa shodno tome, tužiteljica predlaže da se tuženika obveže da joj isplati iznos od 132,72 Eura (koja svota predstavlja protuvrijednost navedenog iznosa od 1.000,00 kuna u sada važećoj valuti Eura), sa zateznom kamatom.

4. Tuženik je u svom pisanom odgovoru na tužbu (list 39-45 spisa), osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, premda je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik je predloživši da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, istakao prigovor zastare novčane tražbine tužiteljice (pozivajući se na praksu Visokog trgovačkog suda iz odluke broj Pž-2637/2023 od 09. travnja 2024. godine, te citirajući dio obrazloženja te odluke), a nije osporavao sklapanje navedenog Ugovora. Osim toga, iako je već pravomoćnom sudskom odlukom na koju se tužiteljica, konkretno pozvala u historijatu tužbe, utvrđena ništetnom odredba čl. 8.1. Ugovora, tuženik je posredstvom odvjetnika koji ga zastupa u ovoj parnici (dakle, osobe koja je završila pravni fakultet i položila pravosudni ispit – opaska suca), našao smislenim navesti kako je u ovom slučaju sporno jesu li nepoštene određene odredbe Ugovora, a time i ništetne (kao da nije donesena ovosudna presuda broj P-308/25 od 27. studenog 2025. godine, te kao da ista nije već postala pravomoćna ili kao da je odvjetnik tuženika trljao oči, čitajući predmetnu tužbu tužiteljice i dostavljene priloge, pa nije pročitao prilog dostavljen uz tužbu u vidu navedene presude broj P-308/25 od 27. studenog 2025. godine – opaska suca), pa je čak našao potpuno besmisleno u odgovoru na tužbu isticati da se tuženik protivi tvrdnjama tužiteljice kojima je tužbeni zahtjev utemeljen na tome da je Ugovor u „navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača“, te čak obrazlagati zbog čega se protivi tim tvrdnjama.

5. Ako se valja u bitnome skoncentrirati na suvisle prigovore tuženika, zbog kojih osporava tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove (a ne one nesuvisle u kontekstu činjenice da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i da je tužiteljica uz tužbu već dostavila sudu, navedenu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/25 od 27. studenog 2025. godine), tuženik je istakao samo prigovor zastare potraživanja, a ostali prigovori koji se odnose na tzv. pravdanje zbog čega je prednik tuženika ugovorio naknadu za obradu kredita koju je ugovorio, te što je to tužiteljica dužna dokazati za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP, te iluzije odvjetnika tuženika o tome da su troškovi obrade kredita opravdani, ne mogu biti predmetom raspravljanja u ovom parničnom postupku, nego su mogli biti samo u parnici koja se već vodila i završila kod ovoga suda pod brojem P-308/2025, pa se odvjetnik tuženika očito u ovom slučaju potpuno zaigrao pišući odgovor na tužbu, ne uočavajući koje su tvrdnje iz istog potpuno besmislene u kontekstu pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/25 od 27. studenog 2025. godine.

6. Obzirom da je spor male vrijednosti pisani postupak sukladno čl. 461. a st.3. Zakona o parničnom postupku, te da niti jedna stranka nije predložila održavanje ročišta, valjalo je odluku donijeti na temelju stanja spisa, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja, odnosno vodeći računa o tome što je tko, dokazao u ovoj parnici.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

8. Naime, nesporno je između stranaka, a to uostalom proizlazi iz navedenog Ugovora (list 21-33), koji je dostavljen u spis u prilogu tužbe tužitelja, da je tužitelj sa prednikom tuženika, Societe Generale – Splitskom bankom d.d. Split, sklopio navedeni Ugovor, te da je čl. 8.1., tog Ugovora bila ugovorena naknada od 1% „za obradu kreditnog zahtjeva“, kao što je nesporno da je tužitelj ica platila banci (navedenom predniku tuženika) upravo u smislu te odredbe Ugovora, iznos od 1.000,00 kuna u valuti koja se tada primjenjivala na području Republike Hrvatske.

9. Obzirom da je između stranaka ove parnice bila nesporna visina tužbenog zahtjeva tužiteljice, ta činjenica podrazumijeva da sada utuženi iznos od 132,72 Eura, predstavlja upravu svotu od 1.000,00 kuna u sada važećoj valuti na području Republike Hrvatske, odnosno u valuti Eura.

10. Nadalje, iz presude Općinskog suda u Bjelovaru broj P-308/25 od 27. studenog 2025. godine (list 6-19), proizlazi da je tom sudskom odlukom u točci I., izreke presude, navedena odredba čl. 8.1. navedenog Ugovora, utvrđena ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke, a iz e-spisa u koji svaki sud ili svaki sudac u Republici Hrvatskoj, ima uvid jasno proizlazi da je ta točka I. izreke navedene presude postala pravomoćna dana 13. prosinca 2025. godine, dakle, bez podnesene žalbe, što upućuje da je dobar dio tuženikovog odgovora na tužbu potpuno besmislen i bespredmetan.

11. Cijeneći okolnost da je odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima, propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj u slučaju ništetnosti ugovora, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iako u ovom slučaju nije cijeli predmetni Ugovor proglašen ništetnim, već je proglašena ništetnom, navedenom ovosudnom pravomoćnom presudom, samo odredba čl. 8.1. Ugovora, temeljem koje je prednik tuženika naplatio tužiteljici nesporni utuženi iznos, tuženik je dužan tužiteljici vratiti ili isplatiti taj utuženi iznos jer je također, između stranaka, nesporno da je tuženik pravni sljednik, kreditora tužiteljice, odnosno pravne osobe koja je tužiteljici naplatila iznos od 1.000,00 kuna u tada važećoj valuti, za odobrenje kredita temeljem čl. 8.1. Ugovora.

12. Zbog toga je udovoljeno glavnom zahtjevu tužiteljice u vezi isplate iznosa od 132,72 Eura, bez obzira što je tuženik iz nekih nepoznatih razloga u opisanim okolnostima slučaja, posredstvom odvjetnika, osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja i iz drugih razloga, a ne samo zbog zastare.

13. Tuženikov prigovor zastare predmetnog novčanog potraživanja tužiteljice, nije bio osnovan jer je takav prigovor u ovakvim pravno istovrsnim situacijama ili bitno sličnim, već apsolviran na nivou trostupanjskog sudovanja na području Republike Hrvatske u stotinama ili tisućama raznovrsnih sudskih odluka, pri čemu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2637/2023 od 09. travnja 2024. godine, ovaj sud ni po čemu ne obvezuje jer se radi o sudu sasvim druge vrste, čija praksa (ako se uopće radi o sudskoj praksi, a ne o izoliranoj ideji predmetnog suca koji se našao pozvanim donijeti odluku, sasvim suprotnu uobičajenoj i jednosmjernoj sudskoj praksi u ovakvim predmetima) nije od značaja za bilo koji općinski sud, koji slijedi u pravilu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz revizijskih odluka, toga Suda.

14. Naime, kako u smislu Zakona o obveznim odnosima ne zastarijeva pravo oštećenom potrošaču, pozivati se na ništetnost određenih odredaba Ugovora ili cijeloga pravnog posla, tužiteljica je u tom kontekstu, znatno nakon sklapanja Ugovora i isplate iznosa od 1.000,00 kuna, realizirala svoje nezastarjelo pravo utvrđenja ništetnim navedene odredbe Ugovora u predmetu vođenom kod ovoga suda pod brojem P-308/2025, a temeljem koje odredbe Ugovora je i isplatila predniku tuženika utuženi iznos u tada važećoj valuti. U drugu ruku, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih revizijskih odluka, ali i u javno objavljenom na stranicama tog suda, pravnom stajalištu sa prve sjednice Građanskog odjela, održane 30. siječnja 2020. godine, ukazao da zastara restitucijskog zahtjeva temeljem ništetnih odredbi ugovora, počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je ništetnost utvrđena (da je ta praksa poznata čak i odvjetniku tuženika, ukazuje druga stranica tuženikovog odgovora na tužbu na kojoj tuženik upravo to ističe, no servira ovom sudu sasvim novu ideju po tom pitanju Visokog trgovačkog suda RH iz predmeta Pž-2637/2023, koju ovaj sud ne prihvaća i ne može prihvatiti), a što bi u ovom slučaju predmetne tužiteljice bilo od dana 13. prosinca 2025. godine, pa je shodno tome, sasvim jasno kako nije zastarjelo tužiteljici pravo na tražbinu koju u ovome predmetu potražuje, niti joj je mogla zastarjeti ta novčana tražbina, imajući u vidu od kada se točno računa početak tijeka zastare, te da je u tom kontekstu posve nebitno kada je tužiteljica isplatila taj novčani iznos predniku tuženika.

15. Odluka o osnovanosti sporednog zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 132,72 Eura, počevši baš od 30. lipnja 2010. godine, donesena je u smislu navedenog članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima u vezi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da iz materijalnog dokaza koje je tužiteljica dostavila sudu u vidu podneska tuženika od 25. srpnja 2024. godine (list 3 spisa), jasno proizlazi da je dana 29. lipnja 2010. godine, naplaćena tužiteljici naknada u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno članku 8. Ugovora o kreditu.

16. Naime, pravomoćnošću točke I., izreke navedene ovosudne presude broj P- 308-2025-10 od 27. studenog 2025. godine, otpala je pravna osnova temeljem koje je navedeni prednik tuženika (kreditor tužiteljice), imao opravdan razlog naplatiti tužiteljici u smislu Ugovora, navedeni iznos od 1.000,00 kuna, zbog čega se u ovom slučaju radi o zahtjevu tužiteljice utemeljenom na stjecanju bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je otpala.

17. Tuženik, kao pravni sljednik kreditora tužiteljice sukladno istaknutom Ugovoru, dijeli u pravnom smislu pravnu sudbinu svog prednika koji je postao nesavjestan stjecatelj navedenog novčanog iznosa, pravomoćnošću navedenog dijela ovosudne presude od 27. studenog 2025. godine, a kako na dan pravomoćnosti navedene točke I., izreke istaknute ovosudne presude, kreditor tužiteljice više nije pravno egzistirao, upravo je tuženik, kao njegov sljednik, dužan tužiteljici i isplatiti navedenu svotu od 132,72 Eura, ali i zateznu kamatu na taj iznos, računajući od dana stjecanja, odnosno prvog slijedećeg dana u odnosu na dan stjecanja jer je prednik tuženika bio nepošteni stjecatelj tog novčanog iznosa, kojeg je stekao na temelju ništetne odredbe Ugovora, koju je isključivo sam sastavio.

18. Zbog toga je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata na navedeni dosuđeni iznos od 30. lipnja 2010. godine, pa sve do isplate.

19. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku.

20. Naime, tuženik koji je izgubio ovu parnicu je dužan tužitelj ici nadoknaditi cjelokupni opravdani parnični trošak, prema troškovniku kojeg je tužitelj ica posredstvom punomoćnika navela u podnescima dostavljenim sudu, vodeći računa o vrijednosti predmeta spora, primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

21. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe priznat iznos od 50,00 Eura, za sastav podneska od 16. ožujka 2026. godine, priznat je isti iznos, a po osnovi poreza na dodanu vrijednost na ta dva troška joj je priznata svota od 25,00 Eura, a u vezi sudske pristojbe na tužbu, joj je priznat zatraženi iznos od 13,27 Eura, te joj je isti iznos od 13,27 Eura, priznat kao opravdan trošak i u vezi sudske pristojbe na presudu.

22. Kako je matematički utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužitelj ice u iznosu od 151,54 Eura, taj novčani iznos je tuženik obvezan isplatiti tužitelj ici u vezi naknade opravdanih parničnih troškova, naravno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

23. Preko tog dosuđenog iznosa do zatraženog je odbijen, kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade troškova postupka jer trošak koji je tužiteljica tražila u iznosu od 50,00 Eura u smislu Tbr. 36.t.3. Odvjetničke tarife, vezano za „pribavljanje podataka o naplaćenoj naknadi“, prije svega nije nekakva isprava na koju upućuje ta odredba Odvjetničke tarife, već obično pribavljanje podatka koji je dostavljen tužiteljici u formi dopisa, a koji podatak nije niti bio potreban, za ovu parnicu u smislu opravdanog troška sukladno čl. 155. ZPP u kontekstu priznate visine tužbenog zahtjeva od strane tuženika, tim više što je tužiteljica već u predmetu pod brojem P-308/2025, potraživala naknadu troška za sastav podneska kojim je od tuženika tražila taj podatak, a sud je odlučio u tom predmetu o takvom zahtjevu tužiteljice.

U Bjelovaru, 09. srpnja 2026. godine.

Sudac:

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana primitka ove odluke, a putem ovog suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U Bjelovaru, dana 09. srpnja 2026. godine.

S u d a c: