Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1734/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AUS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Benolić, odvjetnici u Umagu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, 09. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 i tužiteljice AUS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu, i to:

dio odredbe čl. 4.1 navedenog ugovora u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana;

odredba čl. 4.2 navedenog ugovora, dio odredbe čl. 4.2 navedenog ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten visinu kamatne stope promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita,

odredba čl. 7.2 navedenog ugovora, dio odredbe čl. 7.2 u dijelu u kojem da je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi anuitet, u dijelu u kojem se tuženik obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007. između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 i tužiteljice AUS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojima je ugovorena valutna klauzula i obračunavanje kamata uz primjene valutne klauzule te kojima se tužiteljica obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, i to: dio odredbe čl. 1. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula,

dio odredaba čl. 4.2, 5. i 6. navedenog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata, interkalarna kamata i kamata na zakašnjela plaćanja obračunava u CHF dio odredbe čl. 7.2 navedenog ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje vraćati iznos kredita uz valutnu klauzulu, kao i odredba čl. 12.9 navedenog ugovora, u cijelosti.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. da isplati tužiteljici AUS iznos 5.650,31 eura s naslova više obračunatih i više plaćenih kamata na temelju Ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007., u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. da isplati tužiteljici AUS iznos 7.536,94 eura s naslova više plaćenih iznosa na temelju Ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007., uslijed nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, u roku 15 dana."

IV. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"III/1 Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:

- na iznos od 45,33 EUR počev od 31. kolovoza 2007. godine,

- na iznos od 44,54 EUR počev od 30. rujna 2007. godine,

- na iznos od 44,47 EUR počev od 31. listopada 2007. godine,

- na iznos od 45,08 EUR počev od 30. studenog 2007. godine,

- na iznos od 44,75 EUR počev od 31. prosinca 2007. godine,

- na iznos od 45,52 EUR počev od 31. siječnja 2008. godine,

- na iznos od 82,31 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,

- na iznos od 83,74 EUR počev od 31. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 81,38 EUR počev od 30. travnja 2008. godine,

- na iznos od 80,85 EUR počev od 31. svibnja 2008. godine,

- na iznos od 81,61 EUR počev od 30. lipnja 2008. godine,

- na iznos od 80,08 EUR počev od 31. srpnja 2008. godine,

- na iznos od 80,16 EUR počev od 31. kolovoza 2008. godine,

- na iznos od 81,05 EUR počev od 30. rujna 2008. godine,

- na iznos od 88,53 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 83,46 EUR počev od 30. studenog 2008. godine,

- na iznos od 88,84 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 89,66 EUR počev od 31. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 90,00 EUR počev od 28. veljače 2009. godine,

- na iznos od 88,85 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 89,02 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 87,52 EUR počev od 31. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 86,84 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 86,51 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 87,52 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 87,11 EUR počev od 30. rujna 2009. godine,

- na iznos od 86,41 EUR počev od 26. listopada 2009. godine,

- na iznos od 87,69 EUR počev od 31. listopada 2009. godine,

- na iznos od 88,62 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 90,09 EUR počev od 19. veljače 2010. godine,

- na iznos od 89,70 EUR počev od 28. veljače 2010. godine,

- na iznos od 91,64 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 91,18 EUR počev od 11. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 92,06 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 97,97 EUR počev od 21. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 96,68 EUR počev od 31. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 100,04 EUR počev od 23. rujna 2010. godine,

- na iznos od 98,95 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 96,59 EUR počev od 31. listopada 2010. godine,

- na iznos od 80,98 EUR počev od 30. studenog 2010. godine,

- na iznos od 85,16 EUR počev od 10. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 81,01 EUR počev od 11. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 82,24 EUR počev od 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 80,47 EUR počev od 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 82,05 EUR počev od 16. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 72,51 EUR počev od 26. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 72,81 EUR počev od 16. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 77,03 EUR počev od 25. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 58,69 EUR počev od 04. listopada 2011. godine,

- na iznos od 57,14 EUR počev od 04. listopada 2011. godine,

- na iznos od 56,88 EUR počev od 04. studenog 2011. godine,

- na iznos od 56,69 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 57,45 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 58,20 EUR počev od 17. veljače 2012. godine,

- na iznos od 58,10 EUR počev od 10. travnja 2012. godine,

- na iznos od 57,64 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 57,91 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 58,13 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 57,68 EUR počev od 03. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 57,78 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 57,52 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 56,90 EUR počev od 30. rujna 2012. godine,

- na iznos od 57,46 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 57,52 EUR počev od 04. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 57,61 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 56,25 EUR počev od 05. veljače 2013. godine,

- na iznos od 57,34 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 57,35 EUR počev od 16. travnja 2013. godine,

- na iznos od 56,40 EUR počev od 15. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 55,54 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 55,46 EUR počev od 15. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 55,60 EUR počev od 16. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 56,15 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 56,64 EUR počev od 15. listopada 2013. godine,

- na iznos od 56,43 EUR počev od 18. studenog 2013. godine,

- na iznos od 56,62 EUR počev od 27. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 56,83 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine, i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V/2 Nalaže se tuženiku da tužiteljici, po osnovi preplate s osnova valutne klauzule u odnosu na početni tečaj, isplati zakonske zatezne kamate koje teku kako slijedi:

- na iznos od 0,86 EUR počev od 31. ožujka 2007. godine,

- na iznos od 0,97 EUR počev od 29. veljače 2008. godine,

- na iznos od 5,65 EUR počev od 31. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 21,69 EUR počev od 31. listopada 2008. godine,

- na iznos od 5,04 EUR počev od 30. studenog 2008. godine,

- na iznos od 22,81 EUR počev od 31. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 25,53 EUR počev od 31. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 26,72 EUR počev od 28. veljače 2009. godine,

- na iznos od 22,98 EUR počev od 31. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 23,58 EUR počev od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 18,70 EUR počev od 31. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 14,53 EUR počev od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 15,47 EUR počev od 31. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 17,87 EUR počev od 31. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 17,56 EUR počev od 26. listopada 2009. godine,

- na iznos od 15,31 EUR počev od 31. listopada 2009. godine,

- na iznos od 19,62 EUR počev od 24. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 22,73 EUR počev od 31. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 27,68 EUR počev od 19. veljače 2010. godine,

- na iznos od 26,45 EUR počev od 28. veljače 2010. godine,

- na iznos od 32,95 EUR počev od 31. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 33,06 EUR počev od 11. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 34,50 EUR počev od 31. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 54,14 EUR počev od 21. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 49,97 EUR počev od 31. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 61,21 EUR počev od 23. rujna 2010. godine,

- na iznos od 57,67 EUR počev od 30. rujna 2010. godine,

- na iznos od 69,95 EUR počev od 31. listopada 2010. godine,

- na iznos od 65,90 EUR počev od 30. studenog 2010. godine,

- na iznos od 83,60 EUR počev od 10. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 66,33 EUR počev od 11. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 71,62 EUR počev od 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 64,31 EUR počev od 11. travnja 2011. godine,

- na iznos od 74,32 EUR počev od 16. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 113,53 EUR počev od 26. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 119,65 EUR počev od 16. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 134,10 EUR počev od 25. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 110,12 EUR počev od 04. listopada 2011. godine,

- na iznos od 101,58 EUR počev od 04. listopada 2011. godine,

- na iznos od 101,00 EUR počev od 04. studenog 2011. godine,

- na iznos od 97,45 EUR počev od 30. studenog 2011. godine,

- na iznos od 102,70 EUR počev od 31. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 107,97 EUR počev od 17. veljače 2012. godine,

- na iznos od 107,53 EUR počev od 10. travnja 2012. godine,

- na iznos od 104,77 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 106,80 EUR počev od 30. travnja 2012. godine,

- na iznos od 108,54 EUR počev od 31. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 106,36 EUR počev od 03. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 106,74 EUR počev od 31. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 105,21 EUR počev od 31. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 101,28 EUR počev od 30. rujna 2012. godine,

- na iznos od 105,45 EUR počev od 31. listopada 2012. godine,

- na iznos od 106,05 EUR počev od 04. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 106,96 EUR počev od 31. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 99,60 EUR počev od 05. veljače 2013. godine,

- na iznos od 105,66 EUR počev od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 106,90 EUR počev od 16. travnja 2013. godine,

- na iznos od 99,93 EUR počev od 15. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 94,40 EUR počev od 31. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 95,45 EUR počev od 15. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 95,41 EUR počev od 16. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 99,46 EUR počev od 31. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 101,66 EUR počev od 15. listopada 2013. godine,

- na iznos od 101,99 EUR počev od 18. studenog 2013. godine,

- na iznos od 104,69 EUR počev od 27. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 105,39 EUR počev od 31. prosinca 2013. godine,

- na iznos od 101,14 EUR počev od 16. veljače 2014. godine,

- na iznos od 102,73 EUR počev od 07. ožujka 2014. godine,

- na iznos od 102,17 EUR počev od 09. travnja 2014. godine,

- na iznos od 100,28 EUR počev od 30. travnja 2014. godine,

- na iznos od 99,21 EUR počev od 31. svibnja 2014. godine,

- na iznos od 99,49 EUR počev od 30. lipnja 2014. godine,

- na iznos od 102,88 EUR počev od 31. srpnja 2014. godine,

- na iznos od 105,34 EUR počev od 31. kolovoza 2014. godine,

- na iznos od 104,38 EUR počev od 30. rujna 2014. godine,

- na iznos od 107,13 EUR počev od 31. listopada 2014. godine,

- na iznos od 108,78 EUR počev od 30. studenog 2014. godine,

- na iznos od 107,90 EUR počev od 31. prosinca 2014. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 31. siječnja 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 28. veljače 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 31. ožujka 2015. godine,

- na iznos od 109,06 EUR počev od 30. travnja 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 31. svibnja 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 30. lipnja 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 31. srpnja 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 31. kolovoza 2015. godine,

- na iznos od 109,07 EUR počev od 30. rujna 2015. godine, i to po kamatnoj stopi koja se određuje za razdoblje od 31. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose navedene u točki IV. III/1 i V/2 teku za razdoblje od 01. listopada 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

VI. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 26. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012248879, kojim joj je odobren kredit u ukupnom iznosu 97.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF pri tuženiku važećem na dan korištenja kredita. Od tuženika da je prije podnošenja tužbe pokušala ishoditi svu relevantnu dokumentaciju radi preciziranja svoje tražbine i isticanja tužbenog zahtjeva, ali tuženik da joj nije udovoljio, radi čega da nije u mogućnosti precizirati iznos koji potražuje i u smislu odredbe čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku, predlaže da sud naloži tuženiku da joj dostavi relevantnu dokumentaciju vezanu uz predmetni Ugovor o kreditu (prvi otplatni plan, potvrdu banke o ukupno isplaćenom iznosu kredita u kunama, ispis svih uplata izvršenih od strane tužiteljice po predmetnom Ugovoru u kreditu u CHF u kunskoj protuvrijednosti, sve odluke o izmjeni kamatne stope, konto karticu tuženika za Ugovor o kreditu 9012248879), a nakon čega će tužiteljica precizirati tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa novca uvećano za pripadajuće zatezne kamate, sve nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke. Odredbom čl. 4.1. Ugovora o kreditu da je utvrđeno da se na odobreni iznos kredita obračunavaju kamate u iznosu 4,35 % (četiri cijelih i tridesetpet posto). Odredbom čl. 4.2 Ugovora o kreditu da je uređeno da „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima:tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetproogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Nadalje, odredbom čl. 7.2 Ugovora o kreditu da se uređuje: "Kredit u iznosu od 97.200,00 CHF (slovima: devedesetsedamtisućadvijesto CHF ) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 360 (slovima: tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." Ukazuje da je tuženik sastavio i predložio sadržaj i izričaj ugovora o kreditu, dok tužiteljici nije omogućen nikakav utjecaj na oblikovanje sadržaja ugovornog odnosa. Na temelju čl. 4.1, 4.2, i 7.2 Ugovora o kreditu tuženik da je bio ovlašten jednostranom odlukom promijeniti visinu kamatne stope, a da nigdje u samom ugovoru nisu bili utvrđeni objektivni parametri na temelju kojih će eventualne promjene kamatne stope biti izvršene. Radi se o ugovornim odredbama kojima je tuženik bio ovlašten svojom jednostranom izjavom volje uredivati i mijenjati obvezni odnos između tužiteljice (potrošača) i tuženika. Naime, iz citiranih ugovornih odredbi da jasno proizlazi da je tuženik temeljem istih bio ovlašten jednostranom odlukom izvršiti promjenu kamatne stope, a da istovremeno nisu utvrđeni koji objektivni parametri utječu na određivanje skupine klijenata i kamatne stope. Naime, da je propušteno utvrditi konkretne, određene ili odredive, parametre koji će utjecati na povećanje, odnosno smanjenje kamatne stope. Suprotno tomu, tuženik da je tijekom cijelog razdoblja bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu bez ograničenja, po vlastitoj diskrecijskoj ocjeni, a da istovremeno, tužiteljica kao potrošač, nije informirana o parametrima koji će utjecati ili bi mogli utjecati na visinu kamatne stope. Naime, u periodu otplate kredita od strane tužiteljice, tuženik da je izvršio promjenu kamatne stope nekoliko puta, a koje promjene nisu bile utemeljene na objektivnim tržišnim pokazateljima. Naznačena odredba, i povezane odredbe, da su nepoštenog karaktera prema potrošaču, ovdje tužiteljici, a osobito jer je istim tuženik učinio obvezu tužiteljice neodređenom i neodredivom, a istovremeno prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP). U konkretnom slučaju, u periodu trajanja kreditnog odnosa da je došlo do povećanja kamatne stope na temelju samovoljne, jednostrane i diskrecijske odluke tuženika, prilikom čega navedene izmjene kamatne stope odnosno povećanje iste, nisu bile utemeljene na nekom objektivnom i mjerljivom parametru. Tužiteljici da je kamatna stopa za vrijeme otplate kredita povećavana, iako za navedeno nisu postojale nikakve objektivne ekonomske pretpostavke, a osobito ne s obzirom na kretanje LIBOR CHF- a u tom razdoblju. Naime, da je nesporno da odluke o povećanju kamatne stope tuženik izvršio po isključivoj pukoj diskrecijskoj ocjeni bez uvažavanja domaćih i inozemnih objektivnih tržišno - financijskih parametara. Ugovorne kamate kod ugovora o kreditu da predstavljaju iznos koji je korisnik kredita obvezan isplatiti banci radi ostvarivanja prava na upotrebu ugovorene novčane svote - glavnice, odnosno kamate kod ugovora o kreditu da predstavljaju cijenu koju je korisnik, ovdje tužiteljica, dužan platiti tuženiku, radi korištenja glavnice kredita. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu činidba tužiteljice, konkretnije cijena koju je ista bila dužna platiti radi korištenja ugovorene glavnice, u cijelosti da je bila neodređena i neodrediva, koja okolnost je izrijekom protivna odredbi čl. 47. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01), sukladno odredbi kojeg članka ugovor čiji je predmet obveze neodređen ili neodrediv jest ništetan. Materija o nepoštenim odredbama da je regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača, koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 12.lipnja 2003., a čije se odredbe primjenjuju 90 dana nakon stupanja istog na snagu (NN 96/2003), koji Zakon je bio na snazi u trenutku sklapanja spornog Ugovora o kreditu, koji propis u konkretnom slučaju da je lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira da se primjenjuju tek supsidijarno, kao lex generalis, i to samo ako Zakonom o zaštiti potrošača, ili drugim posebnim zakonima, nije drukčije određeno. U konkretnom slučaju, odredbe čl. 4.1, 4.2 i 7.2. Ugovora o kreditu da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, a uslijed učestalih jednostranih odluka tuženika o promjeni, konkretnije o povećanju, kamatne stope, da je došlo i do povrede načela jednake vrijednosti činidaba, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, čime da je uzrokovana značajna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice koja je postupala u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci i volji jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete za koje će se vezati promjena kamatne stope da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik, ovdje tuženik, jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu nije moguće predvidjeti, a pravilnost promjene nije moguće ni naknadno provjeriti jer ista nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, odredbe čl. 4.1, 4.2 i 7.2 Ugovora o kreditu da su unaprijed formulirane od strane tuženika, koji je u nastupao u svojstvu trgovca, stoga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj u smislu odredbe čl. 81. stavak 2. ZZP/03. Nadalje, Ugovor o kreditu da ne udovoljava ni uvjetima propisanim u vidu potpune informiranosti tužiteljice u smislu odredbe čl. 1. st. 1. t. 4. ZZP/03. Dok je u financijskim krugovima izražena volatilnost švicarskog franka općepoznata činjenica, tužitelj, kao potrošač, s istom nije bio upoznat, a niti upozoren od strane tužiteljice, čime je izravno povrijeđeno pravo na informiranost potrošača, ovdje tužiteljice. Iako je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu zakonski bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule kao sredstva za održavanje vrijednosti novčane obveze, u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu da se uopće ne dotiče mogućeg valutnog rizika kojeg je sama tužiteljica preuzela, za koji rizik je ista morala biti upozorena s obzirom na njezino svojstvo potrošača. U razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa sve do prijevremenog zatvaranja istog, tečaj HRK prema CHF da je neprestano rastao, čime da je finalna obveza tužiteljice bila u cijelosti neodrediva. Nadalje, odredbom čl. 87. ZZP/03 izrijekom da se propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju, odredbe čl. 4.1, 4.2 i 7.2 Ugovora o kreditu da su nepoštene, pa time i ništave. Naime, ukoliko su pojedine ugovorne odredbe nepoštene, iste da su ništetne od samog početka, i to bez obzira kako ih je tuženik u praksi koristio, jer modalitet korištenja određenih ugovornih odredaba da ne utječe na njihovu valjanost. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. posl.br. P-1401/12, da je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom, koja presuda je u tom dijelu potvrđena Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. posl.br. PŽ 7129/13-4 te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 09. travnja 2015. posl. br. Revt 249/14-2, kao i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. posl.br. U-111-2521/2015. Naznačenim sudskim odlukama da je utvrđena nepoštenost ugovornih odredbi kojima je promjena kamatne stope prepuštena jednostranoj odluci financijskih institucija prilikom sklapanja potrošačkih ugovora o kreditiranju. Time da je nesporno da su odredbe čl. 4.1, 4.2 i 7.2 Ugovora o kreditu, broj Ugovora o kreditu nepoštene, te ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. U smislu odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe da se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom svega navedenog, tužiteljica da je bila u obvezi isplatiti tuženiku 360 jednakih obročnih otplata u iznosu 483,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju pri tuženiku na dan dospijeća, odnosno plaćanja. Zbog jednostrane i ništetne izmjene kamatne stope od strane tuženika, tužiteljica da je tuženiku na temelju predmetnog ugovora o kreditu isplatila daleko viši iznos, i to prvenstveno na ime kamata. Pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske da je utvrđeno kao primarno načelo nominalnog monetarizma. Čl. 21. Zakona o obveznim odnosima da jasno i nedvojbeno ureduje da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik da je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. U ovoj pravnoj stvari valutna klauzula, odnosno način njezina ugovaranja u predmetnom ugovoru o kreditu da je suprotan svim temeljnim pravima utvrđenim i zaštićenim Ustavom i Međunarodnim ugovorima. Nadalje, ugovor o kreditu da ne udovoljava ni uvjetima propisanim u vidu potpune informiranosti tužiteljice kao potrošača, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica prilikom podizanja kredita da nije, na bilo koji način, upozorena na valutni rizik. Cjelokupni tekst ugovora o kreditu da ne sadržava ni marginalno potrošaču razumljivo upozorenje o mogućem valutnom riziku koji preuzima sklapanjem predmetnog ugovora. Već da je samim time izravno povrijeđeno pravo na informiranost potrošača, ovdje tužiteljice. U odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012248879, da je određeno da se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 97.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita. Nadalje u odredbi čl. 7.2 Ugovora o kreditu broj 9012248879, a koji uređuje otplatu kredita da se uzgredno navodi: "Kredit u iznosu od 97.200,00 CHF (slovima: devedesetsedamtisućadvijesto CHF) i kamata iz t. 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 360 (slovima: tristošezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora." Odredba čl. 12.9 da glasi: „Potpisom ovog ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF" Valutna klauzula da je sredstvo za održavanje vrijednosti unutarnje novčane obveze; odnosno instrument zaštite vjerovnika od inflacije, devalvacije i drugih negativnih ekonomskih kretanja koje povlače promjenu vrijednosti domaće valute. Stoga, da se radi o zaštitnoj klauzuli, odnosno klauzuli čija je svrha uspostavljanje ravnoteže činidaba ugovornih strana, a kako bi vrijednoșt protučinidbe o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. No svrha devizne klauzule da nije i ne može biti bezrazložno bogaćenje jedne ugovorne strane, i to trgovca, nauštrb potrošača kojemu nisu izloženi i obrazloženi na primjeren način svi rizici sadržani u prodanom financijskom proizvodu. Stoga, tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogla ni predvidjeti, a niti očekivati, da joj tuženik u cijelosti prešućuje visoki rizik koji inkorporira ponuđeni joj kredit. Suprotno tomu, tužiteljici da je švicarski franak predstavljen kao „stabilna valuta”, bez obzira na činjenicu da je u financijskim krugovima izražena volatilnost švicarskog franka općepoznata činjenica. Neposredno prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu međunarodne financijske institucije da su jasno davale do znanja da je niski tečaj švicarskog franka privremenog karaktera, te da će isti višestruko aprecirati u kratkom razdoblju, koju okolnost je tuženik znao, a o istoj nije informirao, ni pokušao informirati tužiteljicu. Naime, tuženik u svojstvu banke, u procjenama rizika vlastitog poslovanja, sukladno važećim zakonskim propisima, da je dužan procjenjivati rizik promjene tečaja različitih valuta. Tuženik da svakodnevno posluje sa financijskim instrumentima i sklapa ugovore o opciji, swapove i forwarde, a kojima je temeljna svrha zaštita od tečajnog rizika (hedgiranje), a sklapanju kojih prethodi temeljita procjena i projekcija kretanja tečaja za razdoblje za koje se sam ugovor sklapa (od nekoliko mjeseci, do nekoliko godina). Stoga, svaki mogući prigovor tuženika kojim bi tuženik pokušao otkloniti njegovo znanje o tome da će tečaj švicarskog franka samo kratkoročno biti iznimno nizak, da je u cijelosti, apriorno, neistinit. U razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tečaj CHF da je neprestano aprecirao, čime je finalna obveza tužiteljice bila u potpunosti neodređena i neodrediva. Istovremeno, predmetni Ugovori o kreditu, da se uopće ne dotiču mogućeg valutnog rizika koji je tužiteljica preuzela, za koji rizik je isti morala biti upozorena s obzirom na svojstvo potrošača. Tužiteljica da nije znala da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj hrvatske kune prema švicarskom franku, kao što to čini transakcijama na otvorenom tržištu radi održavanja stabilnosti tečaja hrvatske kune i eura; na koju okolnost ju je tuženik u cijelosti propustio upozoriti. Tužiteljica da je prilikom sklapanja predmetnih Ugovora o kreditu postupala kao potrošač, te ista nije ekonomski stručnjak da bi mogla ili morala predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu srednji tečaj HNB hrvatske kune prema švicarskom franku da je bio 4,65 HRK za 1 CHF. Međutim, tečaj da je neposredno nakon počeo aprecirati, i to na način da je srednji tečaj HNB- na dan sastava tužbe 6,61 HRK za 1,00 CHF. Iz navedenih kretanja tečaja, da nedvojbeno proizlazi da je tečaj švicarskog franka znatno aprecirao, čime je i finalna obveza tužiteljice bila u cijelosti neodrediva prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Slijedom okolnosti da je do opisane aprecijacije švicarskog franka došlo u uvjetima stabilnosti domaće valute - hrvatske kune; došlo je do povreda niza temeljnih pravnih načela. Opisanim načinom ugovaranja valutne klauzule, tuženik je istu nametnuo sa sigurnim znanjem o promjeni tečaja, i to aprecijaciji, švicarskog franka, čime je ista primijenjena suprotno zakonom uređenoj svrsi valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula da je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava i ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Ukazuje na odredbu čl. 7. Zakona o obveznim odnosima, te ističe kako zakon određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice. Zbog znatne aprecijacije švicarskog franka, valutna klauzula da je prouzročila grubu povredu načela jednake vrijednosti činidaba, sve na štetu tužiteljice. Naime, u periodu od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa sve do podnošenja tužbe da nije zabilježena inflacija koja bi izazvala opadanje kupovne moći hrvatske kune, niti ikakvo drugo negativno ekonomsko kretanje koje bi umanjilo i/ ili ograničilo vrijednost hrvatske kune kao valute. Ističe da je iznos kredita iz predmetnog ugovora isplaćen tužiteljici isključivo u hrvatskim kunama, a tuženik da se nije u navedenu svrhu zadužio u švicarskim francima. Slijedom navedenog, valutna klauzula sadržana u Ugovorima o kreditu da je u cijelosti nepoštena, a uslijed povrede niza pozitivnih pravnih propisa i ugovaranja iste suprotno zakonom uređenoj svrsi instituta valutne klauzule, ista da je u cijelosti ništetna. Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu kako je navedeno u točki I. i II. izreke presude; kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos s naslova više obračunatih i više plaćenih kamata na temelju Ugovora o kreditu broj 9012248879, sklopljenog 26. siječnja 2007., uvećano za zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate tužiteljice, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, a koje iznose i tijek zateznih kamata će tužiteljica konačno precizirati u roku u kojem to odredi sud u smislu odredbe čl. 185.b. Zakona o parničnom postupku; kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos s naslova više obračunatih i više plaćenih iznosa uslijed primjene valutne klauzule vezane za tečaj CHF na temelju Ugovora o kreditu broj 9012248879, sklopljenog 26. siječnja 2007., uvećano za zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate tužiteljice, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, a koje iznose i tijek zateznih kamata će tužiteljica konačno precizirati u roku u kojem to odredi sud u smislu odredbe čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku. Potražuje i parnični trošak, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana. Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu istovjetnu osnovnom tužbenom zahtjevu , te kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužiteljici isplati iznos u visini 99.000,00 kn (devedesetdevettiusuća), uvećano za zatezne kamate tekuće na taj iznos od 26. siječnja 2007., pa sve do isplate, obračunate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za period od 26. siječnja 2007. do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015., pa sve do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, te kojom će se naložiti tuženiku da da tužiteljici nadoknadi cjelokupni parnični trošak, uvećan za zatezne kamate obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. Ovdje odmah valja napomenuti neovisno o tome što je tužiteljica uz tužbeni zahtjev postavila i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 188 st. 2. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), da u konkretnom slučaju zapravo nije riječ o dva tužbena zahtjeva već da je tužba koncipirana sukladno odredbi čl. 186.b st. 2. ZPP-a jer je riječ o tužbenom zahtjevu za isplatu određenog iznosa novca odnosno da je riječ o stupnjevanoj tužbi.

1.2. U svom podnesku od 20. veljače 2023. (str. 78-82) tužiteljica se protivi svim navodima tuženika, a posebno ističe kako je prigovor zastare istaknut po tuženiku u cijelosti neosnovan budući se pravno isticanje ništetnosti ne gasi a pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih prava potrošača da je prekinuo tijek zastare odnosno do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. s obzirom na isto da nije protekao peto godišnji zastarni rok. Također navodi da sklopljena konverzija ne utječe na pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka jer je ZID ZPK bio usmjeren isključivo na otklanjanje negativnih posljedica denominacije kredita u CHF pa da istim nije otklonjen utjecaj nepoštenosti ugovorne odredbe kojim je tuženik bio ovlašten samostalno izvršiti izmjenu kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženica u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane. Uz ostalo, navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK), s obzirom da su stranke 15. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita, te da su sve tužiteljičine uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno, uračunate za otplatu. Osim toga tuženik ističe da je tužbeni zahtjev nejasan, nedefiniran, da je neprimjenjiva odredba čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. ZPP-a jer nije riječ o parnici za naknadu štete. Ističe da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da tužiteljica na temelju tog ugovora jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužiteljice uključujući ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplatu obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Niti jednim pozitivnim propisom da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tužiteljica da nema pravni interes za nastavak ovog postupka obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu. Odluke VSRH na koje se tužiteljica poziva da se odnose isključivo na kredite u CHF a ovdje da se više ne radi o takvom kreditu. Potpisom Dodatka ugovora o kreditu čime je izvršena konverzija, da je tužiteljica prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada izvršavala, pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nesporno proizlazi iz čl. 34. Dodatka ugovora o kreditu. Nadalje tužiteljica da je putem djelatnika tuženika bila upoznata s rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu pa da je u cijelosti prihvatila sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita, i prije zaključenja samog ugovora da su joj pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF, u vezi oscilacija i volatilnosti tečaja te valute da je također bila upoznata kroz priopćenja HNB, tako da joj nije moglo ostati nepoznato da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Osim toga valutna klauzula, kao takva da je dopuštena sve sukladno odredbi čl. 22. ZOO. Osim toga predmetni ugovor o kreditu da je solemiliziran, a tužiteljica poslovno sposobna osoba pa da je mogla procijeniti odgovara li predmetni ugovor njezinim potrebama i mogućnostima, a to da je i učinila. U odlukama na koje se tužiteljica poziva sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a promjenjiva kamatna stopa da je bila volja ugovornih strana koje su je kao takvu ugovorile. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Tužiteljica da je izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a tuženik da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljicom u cijelosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu pa da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tužitelja. U tom smislu da nema protupravnosti u postupanju tuženika a promjenama kamatne stope da nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužiteljice. Premisa da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje da je promašena a da nije u skladu nit s odlukama VTS na koje se tužiteljica poziva. Završno ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega iznesenoga, s obzirom da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužiteljice otpao pravni interes za ishođenje pravne zaštite kakvu traži predmetnim tužbenim zahtjevom budući da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2.1. U svom podnesku od 20. kolovoza 2019. (str. 54-55) tuženik dodatno pojašnjava svoje navode iz odgovora na tužbu, a u podnesku od 23. rujna 2019. (str. 56-59) istaknuti prigovor zastare gdje ističe da prema niti jednom propisnu podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti za predmetno.

2.2. Podneskom od 31. ožujka 2020. (str. 60-61) tuženik tvrdi da potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima bez valjanog pravnog temelja traže još povoljnije uvjete od onih koji su im bili zakonski dopušteni odredbama ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Također ističe da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zakonodavac detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, neostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivnom tom prisilnom propisu a niti sudu da se vještačenje provede protivno kongentnim odredbama budući su novounesenim člankom 19. c ZPK detaljno definirani i mjerodavni tečajevi i kamatna stopa koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa da se onda takvi tečajevi i kamatne stope (propisani kongentnom odredbom) smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate. Te svoje navode tuženik ponavlja i u podnesku od 20. srpnja 2020. (str. 63-64).

3. Ovosudnim rješenjem posl.br. 30 P-1734/2019-18 od 12. travnja 2023. naloženo je tuženiku da dostavi isprave i podatke kako je to tužiteljica predložila u tužbi nakon čega je sukladno rješenju ovog suda posl.br. P-1734/2019-21 od 30. kolovoza 2023. tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev pod toč. III. i V. pa je podneskom od 10. listopada 2023. (str. 200-209) predložila donošenje presude kojom traži da se tuženiku naloži i isplatiti tužiteljici glede više obračunatih i više plaćenih kamata temeljem ugovora o kreditu koji je predmetom ovog parničnog postupka ukupno 5.650,31 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku te još i vezano za ništetnu odredbu koja se tiče valutne klauzule i obračunavanja kamata uz primjenu valutne klauzule iznos u visini 7.536,94 eura uvećano za zatezne kamate koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u tom podnesku.

3.1. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je podneskom od 18. ožujka 2026. (str. 271-283) ponovo uredila tužbeni zahtjev u točkama III. i V. pa tako s naslova više obračunatih i više plaćenih kamata na temelju Ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007. potražuje od tuženika isplatu 5.551,42 eura uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je navedeno u toč. IV. III/1 izreke presude, a s naslova više plaćenih iznosa na temelju ugovora o kreditu broj 9012248879 sklopljenog 26. siječnja 2007. uslijed nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplatu 6.739,16 eura uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je navedeno u toč. IV. V/2 izreke presude.

3.2. U svom podnesku od 23. ožujka 2026. tuženik je izjavio da je tužiteljica podneskom od 18. ožujka 2026. djelomično povukla tužbeni zahtjev međutim on da na takvo djelomično povlačenje ne pristaje radi čega je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva valjalo odlučiti meritorno, odnosno odlučeno je o tužbenom zahtjevu na isplatu glavnica iz podneska tužiteljice od 10. listopada 2023., kako je ranije opisan.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 26. siječnja 2007. (str. 14-19), potvrda o zaprimljenom prigovoru (str. 20), tečajna lista (str. 21-22), opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 34-38), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 39-40), dodatak ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. (str. 48-51), plan otplate (str. 51b-53), nalog za korištenje kredita broj 9012248879 (str. 142), knjigovodstvena kartica (143-175), pregled uplata po kreditu na dan 20. travnja 2023. (str. 176-181), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 182-188), plan otplate (str. 189-195), izvadak iz zemljišne knjige (str. 219-221), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oecc., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice sukladno odredbi čl. 265. st. 1. ZPP.

5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 9012248879 između tuženika kao kreditora, te tužiteljice kao korisnice u pogledu novčanog iznosa 97.200,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita u svrhu kupnje stana, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je primjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35 % godišnje (čl. 4.1.), kao ni to da su stranke ugovorile da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupe proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječanj) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. ( slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: trideset prvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4. 1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odluke banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene, pri čemu se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4.2.). Isto tako nije sporno da su stranke predmetnim ugovorom u čl. 7.2. ugovorile kako se kredit u iznosu 97.200,00 CHF i kamata iz toč. 4. ugovora otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ugovora da Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Osim toga nije sporno niti da je u čl. 12.9. predmetnog ugovora ugovoreno kako potpisom istog korisnik kredita, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

5.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Dodatka od 15. siječnja 2016. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope.

6. Među strankama je sporno zapravo:

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,

- ima li tužiteljica pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka,

- odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženiku.

7. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi:

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 i dr., dalje: ZZP/03) (jer je novčanim sredstvima dobivenim od predmetnog kredita kupljena kuća u kojoj je tužiteljica stanovala s obitelji, kako to tužiteljica tvrdi u svom iskazu, a tuženik tijekom postupka taj njezin iskaz nije doveo u pitanje);

- da je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZID ZPK/15) koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a stav. 1.), jer to među strankama i nije sporno;

- da tuženik nije informirao tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, niti joj je pojasnio način i razloge i pretpostavke promjene ugovorene kamatne stope niti utjecaj navedenih dvaju odlučnih ugovornih parametara na opseg njezinih ukupnih ugovornih obveza pa je takvo postupanje nedvojbeno protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je zadatak suda bio provjeriti na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). No kako tuženik na navedene odlučne okolnosti nije predložio nikakve dokaze to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 4.2., 7.2., i 5. i 6. te 12.9. predmetnog osnovnog ugovora o kreditu kako je to navedeno u točkama I. i II. izreke presude utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženik nije dokazao da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

8. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju svog Građanskog odjela broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o promjenjivoj redovnoj kamati) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 11. veljače 2019. – da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) nije protekao.

9. Ipak osnovani su navodi na koje ukazuje tuženik vezano za kondikcijski dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9.1. Naime, nakon sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. tužiteljicu ne obvezuju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se njezina obveza otplate kredita vezala uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja niti ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni ugovorene stope kamate prema odlukama kreditora jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je uzeta u ispunjenje budućih obveza.

10.2. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. u skladu s odredbama ZPK tužiteljica je obeštećena s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz (ranijeg) Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njezinu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos nedovoljnog umanjenja glavnice u provedenoj konverziji u visini 3.124,99 eura, kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu traženih iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO, pa je u tom dijelu valjalo odbiti tužiteljicu sa odnosnim dijelom tužbenog zahtjeva, te je suđeno kao u točki III. izreke presude.

9.3. Iako odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove to ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. nemaju restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. (sa stanjem na dan 30. rujna 2015.).

9.4. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st.1. t 6. ZID ZPK/15, odnosno sklapanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

9.5. Slijedom svega navedenog, tužiteljici pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje njezinih obveza po valjano sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu broj 9012248879 od 15. siječnja 2016. radi čega je odlučeno kao u točki IV. izreke presude, a tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne preplaćene iznose od 01. listopada 2015. do isplate, te je suđeno kao u točki V. izreke presude.

10. Obzirom na sve izneseno, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela s dijelom deklaratornog zahtjeva, a u odnosu na kondikcijski – sa zahtjevom za zateznu kamatu, dok odbijajući dio tužbenih zahtjeva valja pripisati u uspjeh tuženika, stajalište je suda da pri odluci o troškovima postupka valja primijeniti odredbu čl. 154.st.2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva jer deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu služi samo za ocjenu opravdanosti tužbe na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora – istovjetno i VS RH u odluci broj Rev x – 155/2010-2 od 30. lipnja 2010.) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika - naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

10.1. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

10.2. Slijedom svega navedenog o troškovima postupka (točka VI. izreke presude) odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Poreču, 09. srpnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužiteljica p.p.,

2. tuženik p.p.