Poslovni broj: P-1870/2019-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice NUI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi u isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zakonsko zateznu kamatu na iznos od 1.866,89 eura i to :

- na iznos od 0,01 EUR od dana 9.11.2007. godine do 30.9.2015. g. - na iznos od 0,01 EUR od dana 8.12.2007. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,01 EUR od dana 9.01.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,88 EUR od dana 8.02.2008.. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,87 EUR od dana 8.03.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,86 EUR od dana 8.04.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,85 EUR od dana 10.05.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,84 EUR od dana 7.06.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,83 EUR od dana 9.07.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,82 EUR od dana 9.08.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,81 EUR od dana 9.09.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,80 EUR od dana 10.10.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 32,78 EUR od dana 8.11.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,77 EUR od dana 9.12.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,77 EUR od dana 10.01.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,75 EUR od dana 10.02.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,73 EUR od dana 21.03.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 32,73 EUR od dana 23.04.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 265,72 EUR od dana 29.9.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,09 EUR od dana 10.10.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,06 EUR od dana 10.11.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,04 EUR od dana 8.12.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 53,02 EUR od dana 9.1.2010. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 53,01 EUR od dana 10.2.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,76 EUR od dana 10.3.2010. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 54,72 EUR od dana 10.4.2010. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 52,96 EUR od dana 8.5.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,72 EUR od dana 10.6.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 52,96 EUR od dana 9.7.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,72 EUR od dana 10.8.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,72 EUR od dana 10.9.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 52,96 EUR od dana 8.10.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 39,86 EUR od dana 10.11.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 38,57 EUR od dana 10.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 39,86 EUR od dana 8.01.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 39,86 EUR od dana 10.02.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 36,00 EUR od dana 9.03.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 38,57 EUR od dana 9.04.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 38,55 EUR od dana 10.05.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,32 EUR od dana 9.06.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,31 EUR od dana 9.07.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,30 EUR od dana 9.08.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,28 EUR od dana 10.09.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 21,27 EUR od dana 8.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 9.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 9.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 10.01.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 9.02.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 9.03.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,26 EUR od dana 7.04.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,25 EUR od dana 10.05.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,25 EUR od dana 9.06.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.07.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,25 EUR od dana 10.08.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,25 EUR od dana 8.09.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 8.12.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.01.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 12.02.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 9.03.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.04.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,24 EUR od dana 10.05.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 8.06.2013. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 10.07.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 10.08.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 10.09.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 8.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 9.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 10.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,23 EUR od dana 11.1.2014. godine do 30.09.2015.g.

sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 30.09.2015. g. do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici zakonsku kamatu na iznos od 5.966,61 euro i to:

- na iznos od 0,29 EUR od dana 9.12.2005. godine do 30.9.2015. g. - na iznos od 0,06 EUR od dana 10.1.2006. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,57 EUR od dana 2.11.2008. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,34 EUR od dana 8.11.2008. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,05 EUR od dana 2.01.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 9,78 EUR od dana 10.01.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,32 EUR od dana 2.2.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 14,50 EUR od dana 10.2.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,06 EUR od dana 2.3..2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 12,84 EUR od dana 10.3.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,33 EUR od dana 21.3.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,92 EUR od dana 22.3.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 5,60 EUR od dana 9.4.2009. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 5,44 EUR od dana 23.4.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,68 EUR od dana 9.5.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,20 EUR od dana 22.5.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,38 EUR od dana 9.6.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,41 EUR od dana 24.6.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,28 EUR od dana 9.7.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,64 EUR od dana 22,7.2009. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 0,65 EUR od dana 11.8.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,57 EUR od dana 22.8.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,90 EUR od dana 10.9.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,82 EUR od dana 22.9.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 11,08 EUR od dana 29.9.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 1,60 EUR od dana 10.10.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,01 EUR od dana 2.11.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,61 EUR od dana 10.11.2009. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 0,19 EUR od dana 17.11.2009. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,56 EUR od dana 8,12.2009. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,10 EUR od dana 18.12.2009. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 12,38 EUR od dana 9.1.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,55 EUR od dana 18.1.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,01 EUR od dana 2.2.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 19,54 EUR od dana 10.2.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,01 EUR od dana 23.2.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,72 EUR od dana 27.2.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 18,07 EUR od dana 10.3.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 20,78 EUR od dana 10.4.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,03 EUR od dana 2.5.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 24,43 EUR od dana 8.5.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,46 EUR od dana 2.6.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 32,14 EUR od dana 10.6.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 0,68 EUR od dana 2.7.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 40,85 EUR od dana 9.7.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 1,92 EUR od dana 2.8.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 29,86 EUR od dana 10.8.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 4,65 EUR od dana 2.9.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 56,29 EUR od dana 10.9.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 2,91 EUR od dana 2.10.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 43,56 EUR od dana 8.10.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 3,99 EUR od dana 2.11.2010. godine do 30.09.2015. g. -na iznos od 41,45 EUR od dana 10.11.2010. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 0,92 EUR od dana 2.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 54,29 EUR od dana 10.12.2010. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,79 EUR od dana 2.01.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 63,91 EUR od dana 8.1.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 9,63 EUR od dana 2.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 50,94 EUR od dana 10.2.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 13,70 EUR od dana 2.3.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 42,52 EUR od dana 9.3.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 22,55 EUR od dana 2.4.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 52,70 EUR od dana 9.4.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 24,63 EUR od dana 2.5.2011. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 60,96 EUR od dana 10.5.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,34 EUR od dana 2.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 109,96 EUR od dana 9.6.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 4,45 EUR od dana 2.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 110,30 EUR od dana 9.7.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,48 EUR od dana 2.8.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 158,24 EUR od dana 9.8.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 6,64 EUR od dana 2.9.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 110,50 EUR od dana 10.9.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 4,63 EUR od dana 2.10.2011. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 90,44 EUR od dana 8.10.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 2,94 EUR od dana 2.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 77,45 EUR od dana 9.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 8,78 EUR od dana 15.11.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 90,49 EUR od dana 9.12.2011. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,15 EUR od dana 2.1.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,04 EUR od dana 10.1.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,07 EUR od dana 2.2.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 104,53 EUR od dana 9.2.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 2,05 EUR od dana 2.3.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 102,28 EUR od dana 9.3.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,84 EUR od dana 2.4.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,36 EUR od dana 7.4.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,03 EUR od dana 12.5.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 103,20 EUR od dana 10.5.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,75 EUR od dana 2.6.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 104,57 EUR od dana 9.6.2012. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 3,31 EUR od dana 2.7.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,87 EUR od dana 10.7.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 5,03 EUR od dana 2.8.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,42 EUR od dana 10.8.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 9,23 EUR od dana 2.9.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 89,23 EUR od dana 8.9.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,02 EUR od dana 2.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,54 EUR od dana 10.10.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,46 EUR od dana 2.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 101,54 EUR od dana 10.11.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,03 EUR od dana 2.12.2012. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,19 EUR od dana 8.12.2012. godine do 30.09.2015.g

- na iznos od 103,49 EUR od dana 10.1.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,52 EUR od dana 2.2.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 39,09 EUR od dana 9.2.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 57,03 EUR od dana 12.2.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 96,53 EUR od dana 9.3.2013. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 2,37 EUR od dana 2.4.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,48 EUR od dana 10.04.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 4,81 EUR od dana 2.5.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 91,14 EUR od dana 10.5.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 90,74 EUR od dana 8.6.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 1,11 EUR od dana 2.7.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 88,51 EUR od dana 10.7.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 3,38 EUR od dana 2.8.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 89,09 EUR od dana 10.8.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 2,02 EUR od dana 2.9.2013. godine do 30.09. na2015.g.

- na iznos od 91,59 EUR od dana 10.9.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,36 EUR od dana 2.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 100,21 EUR od dana 8.10.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,03 EUR od dana 2.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 98,01 EUR od dana 9.11.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 4,16 EUR od dana 2.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 97,67 EUR od dana 10.12.2013. godine do 30.09.2015.g.

- na iznos od 0,9 1EUR od dana 2.01.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,26 EUR od dana 11.1.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,44 EUR od dana 2.2.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 84,81 EUR od dana 8.2.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 4,74 EUR od dana 2.3.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 84,83 EUR od dana 8.3.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 4,81 EUR od dana 2.4.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 83,24 EUR od dana 9.4.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 5,06 EUR od dana 2.5.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 81,30 EUR od dana 10.5.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 5,19 EUR od dana 2.6.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 79,90 EUR od dana 7.6.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,79 EUR od dana 2.7.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 83,22 EUR od dana 10.7.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,38 EUR od dana 2.8.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 86,27 EUR od dana 9.8.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,47 EUR od dana 2.9.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 88,35 EUR od dana 9.9.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 3,93 EUR od dana 2.10.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 91,79 EUR od dana 8.11.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,14 EUR od dana 2.12.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 93,23 EUR od dana 10.12.2014. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,05 EUR od dana 2.1.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 93,74 EUR od dana 10.1.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,27 EUR od dana 2.2..2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 93,78 EUR od dana 10.2.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 2,27 EUR od dana 2.3.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 79,55 EUR od dana 10.3.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,06 EUR od dana 4.4..2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,06 EUR od dana 9.5..2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 110,29 EUR od dana 9.6.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 96,06 EUR od dana 9.7.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 14,23 EUR od dana 2.8.2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 81,82 EUR od dana 8.8..2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 14,16 EUR od dana 2.9..2015. godine do 30.09.2015. g. - na iznos od 81,90 EUR od dana 9.9.2015. godine do 30.09.2015. g.

sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženu kamatu od 30.09.2015. g. do isplate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa glavnice ( na ime preplaćenih iznosa ) u iznosu od 7.833,50 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku isplatiit tužiteljici- iznos od 4.876,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015. godine do isplate

- iznos od 2.940,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015. godine do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan

01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 604,18 eura ( s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli ) te u iznosu od 1.372,44 eura ( s osnove ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ) sa zakonskim zateznim kamatama.

VI.Nalaže se tuženome naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.358,92 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od 9.srpnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

i riješio je :

Dopušta se preinaka tužbe učinjena od strane tužiteljice u podnescima od 11.rujna 2023. i 22.11.2024. g.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 6. rujna 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 5102602720 za iznos od 117.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ugovoru iznosi 4,50 % godišnje te rokom vraćanja od 360 mjeseci. Navodi da je 2.3.2016.g. sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Navodi da su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom VTS RH od 14. lipnja 2018. g. da je presuđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna u ugovorima koji su ugovoreni u svih 8 banaka među kojima je i tuženik. Osim ništavne kamatne stope tužitelji ističu da je ništava i odredba ugovora o valutnoj klauzuli te se između ostalog pozivaju i na presudu VTSH posl .br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. po kojoj su banke sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošača trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Provedenom konverzijom da tužiteljica nije obeštećena za preplaćene iznose kao i za razliku glavnice manjak u konverziji. Slijedom navedenog predlažu da sud usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 22.11.2024. a nakon izvršenog vještačenja. Traži iznos od 1.866,89 eura na ime preplaćenih iznosa po ništavoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sa kamatama od dana plaćanja do isplate, iznos od 5.966,61 eura s osnove preplaćenih iznosa po ništavoj odredbo o valutnoj klauzuli sa kamatama od dana plaćanja do isplate; 4.876,76 eura na ime nedovoljno umanjene glavnice u konverziji te 2.940,78 eura na ime manjka u konverziji, sve sa kamatama i troškovima postupka.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 2.3.2016.g. sklopile Aneks br. 3. ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužiteljici da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znala za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Navodi i da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužiteljici nastupila šteta koju bi on prouzročio. Ističe prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj bio niži od početno te kada je kamata bila niža od početne koji prigovor je uređen nakon izvršenog vještačenja podneskom od 27.11.2024. Osporava tijek zakonskih kamata. Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

Protivio se preinaci tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš-Marimar Fin d.o.o. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka NU, PU i ĐU , njegovih djelatnica.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan i to u odnosu na zakonske kamate. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 190. ZPP-a; preinaka u smislu da se traži razlika glavnice i manjak iz konverzije je učinjena podneskom od 11. rujna 2023. g. što je bilo prije zaključenja prethodnog postupak a kasnije preciziranje zahtjeva nakon izvršenog vještačenja je sud dozvolio pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

5. Nesporno je da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila ugovor o kreditu sa tuženikom 6.9.2005. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 117.900,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.8) a koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti za 360 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni kredit kako to proizlazi iz teksta ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužiteljice. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kreditna sredstva upotrijebila za kupnju stana u [adresa] u kojem je živjela ali ga je prodala 2021. g. jer joj je bilo neisplativo.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da joj zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja tuženika.

8. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

16. U konkretnom slučaju, tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastuplao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužiteljica) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava kao stambeni, što je u skladu i s iskazom tužiteljice. Tuženik je s druge strane odustao do prvotno predloženog dokaza za saslušanjem osobnog bankara i ostalih njegovih djelatnika.

17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužiteljice, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tužiteljica je navela u svom iskazu da je podigla kredit u valuti CHF jer je bio povoljniji od kredita u drugoj valuti, kamatna stopa je bila niža , nitko ju nije upozorio niti joj objasnio rizike vezane za valutnu klauzulu tj. valutu CHF. S obzirom na neprekidni rast mjesečnih anuiteta došlo je do sklapanje aneksa ugovora

18. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sam tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti joj je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti; odluku o podizanju kredita u ovoj valuti donijela je jer je bilo povoljnije.

20. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim naprijed navedenim odlukama na koje se tužiteljica pozvala trebalo je odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženih iznosa te o prigovoru zastare.

21. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019.g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Ako se gleda i na zahtjev za kamatama na preplaćene iznose do konverzije onda ni takav zahtjev nije zastario jer je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina računajući od dana sklapanja aneksa ugovoru a to je 2.3.2016. g. jer je tek tada potrošač mogao zahtijevati povrat koristi koju je banka ostvarila zadržavanjem preplaćenih iznosa. S obzirom da je ova tužba podneska 10.6.2019. g. a aneksa ugovora sklopljen 2.3.2016. g. onda zahtjev tužitelja nije u zastari ( zastarni rok je 5 godina ). Iako tužiteljica nije tražila isplatu kamata u apsolutnom iznosu njezin zahtjev nije zastario jer je tužiteljica zahtjev za isplatu kamata postavila već u tužbi ali nije ih postavila u apsolutnom iznosu pa se u kontekstu prigovora zastare radi o izvršenoj kvantifikaciji ranije postavljenog zahtjeva slijedom čega je zastara prekinuta podnošenjem tužbe 2019. g.

22.Iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš- Marimar Fin d.o.o. Rijeka slijedi da preplata koja predstavlja više plaćenu razliku između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 1.866,89 eura ; preplata s osnove tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita odnosno pozitivna tečajna razlika u razdoblju do 30.9.2015. g. ukupno iznosi 5.966,61 eura. U odnosu na početni tečaj kredita na dan 30.9.2015. g. razlika između nedospjele glavnice konvertiranog kredita i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 4.876,76 eura koliko je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita. Vještak dalje u nalazu navodi da je tuženik tužiteljici u obračun u konverzije kredita na dan 30.9.2015. g. utvrdio manjak u iznosu od 2.940,78 eura za koji je uvećana nedospjela glavnica konvertiranog kredita.

23. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti i uredila je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Niti tuženik nije imao primjedbi na matematički obračun vještaka. Stranke su se na ročištu 23. travnja 2026. g. odrekle prava na saslušanje vještaka budući nemaju primjedbi na matematički izračun.

24. Glede prava tužiteljice na isplatu sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu preplaćenih razlika ( glavnice ), razlike u glavnici te manjak iz konverzije a usvojio zahtjev za isplatu zakonskim kamata na preplaćene iznose do konverzije . Ovo stoga što svaka preplaćena rata predstavlja stjecanje bez osnove a obveza vraćanja nastaje odmah kada je banka primila preplatu. Konverzija je u pravilu korigirala glavnicu i buduće obveze ali nije isplatila zakonske zatezne kamate koje su do tada nastale. Tražbina potrošača na zatezne kamate je zasebna novčana tražbina koja je nastala prije konverzije i ne prestaje činjenicom sklapanja aneksa ugovora. Zato treba uračunati ono što je stvarno priznato konverzijom ali priznati pravo potrošaču na zatezne kamate na svaku preplatu do dana konverzije.

25. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

26. Tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je dovela u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim. Osim toga iz nalaza vještaka slijedi da je tuženik izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN-102/2025 ) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu da nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR već su sučeljavani uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s vk u EUR- U izračunu konverzije da su uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom stvarno plaćenom kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja utvrđene vještačenjem.

27. Međutim, tužiteljica, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

28. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

29. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju N1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

30. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

31. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

33. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

34. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

35. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužiteljica kao korisnik kredita prihvatila konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

36.Tužiteljici jedino pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužiteljica preuzeo sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije.

38. Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev- 457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita ( 30.9.2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

39. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda izrađeno u odluci Rev-457/2025 prema kojem je provedenom zakonskom konverzijom uspostavljena nova ravnoteža prava i obveza ugovornih strana u odnosu na glavno novčano potraživanje nastalo zbog ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega korisnicima kredita ne pripada pravo na zasebnu isplatu preplaćenih iznosa koji su bili obuhvaćeni konverzijom pa je zahtjev tužiteljice u točkama III. I IV izreke odbijen. Napominje se i da zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 4.876,76 eura nije osnovan i iz razloga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužiteljici ovaj iznos. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na zakonske zatezne kamate preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo zakonske kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze. Identična stvar je i sa zahtjevom za isplatu manjka iz konverzije. Manjak iz konverzije nije iznos koji je banka stvarno primila od potrošača nego proizlazi iz načina na koji je obračunato preostalo dugovanje u trenutku konverzije.

40. Sud je imao u visu praksu Europske unije uključujući presudu u predmetu

-118/17 P prema kojoj nacionalni sud mora ispitati je li zakonodavnom intervencijom uspostavljena pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale. Međutim, predmet ovog spora nije ocjena valjanosti provedene konverzije niti pitanje njezine usklađenosti s pravom Europske unije već postojanje pojedinih imovinskopravnih zahtjeva nakon što je konverzija provedena i njezini učinci nastupili među strankama.

41. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa nakon konverzije onda nema ni tražbine tuženika s kojom bi se moglo izvršiti prebijanje pa je odlučeno kao u točki V. izreke. Taj prigovor je postavljen za slučaj da sud prihvati osnovu tužbe glede preplaćenih iznos; dakle uvjet pod kojim je istaknut nije ostvaren.

42. Temeljem izloženog usvojen je zahtjev tužiteljice za isplatom zakonskih kamata te je odlučeno kao u točki I i II izreke.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2 i 3 te čl. 155... Zakona o parničnom postupku.. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica odbijena s glavnicom ali je uspjela u dijelu za zatraženu zakonsku kamatu sud je odlučio da joj je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice . Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da odbijeni dio zahtjeva (u odnosu na glavnicu – ) proizlazi isključivo iz učinaka konverzije prema novijem pravnom shvaćanju. Sud EU je rekao da se Direktivi 93/13 protivi nacionalno pravilo prema kojem bi potrošač iako je uspio dokazati nepoštenost ugovoren odredbe morao snositi dio troškova samo zato što mu nije dosuđen cjelokupan novčani zahtjev. Stoga tužiteljici pripada trošak koji je bio potreban za vođenje parnice ali prema vrijednosti predmeta prihvaćenog zahtjeva. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe te podnesaka od 23.12.2024. g. i 11.09.2023. g. u visini od po 50 bodova, sastav podneska od 22.11.2024. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 23.4.2026. .g , 28.11.2023. g. i 25.9.2023. u visini od po 100 bodova što sa PDV-om, troškovima vještačenja od 600 eura te pristojbom na tužbu od 133,92 eura ukupno iznosi 2.358,92 eura.

44. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što joj nije im priznat trošak sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje i u kojima ponavlja svoje navode, a podnesci koji su priznati po 50 bodova nisu priznati s obzirom na svoj sadržaj po100 bodova ( npr. preciziranje zahtjeva ).

U Rijeci, 9. srpnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužiteljici po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci ,9.7.2026. g.