Poslovni broj: P-1375/2023-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5102285611 koji je sklopljen dana 14. ožujka 2005. godine između tužitelja IE iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora, solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Ćuzele pod brojem OU-602/05 dana 25. ožujka 2005. godine koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 451,50 EUR (slovima: četristopedesetijedaneuroipedesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 26. ožujka 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi razlike iznosa glavnice

isplati

iznos

od

3.030,27

EUR

(slovima: tritisućetrideseteuraidavdesetisedamcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 500 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl .29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od 9. srpnja 2026. g. pa do isplate. u roku od 15 dana

V. Svaka strana snosi svoj parnični trošak s izuzetkom troška iz točke IV izreke.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom zaključio 14. ožujka 2005. g. ugovor o kreditu broj 5102285611 za kupnju nekretnine i to u iznosu od 71.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Odredbom čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovdje tužitelj je dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade za iznos kredita , minimalno 200 kn obračunate s datumom ugovora. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. g. da je određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređeni položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Kako tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to da je očito u pitanju ništava odredba pa onda obveza vraćanja plaćenog iznosa od 451,50 eura. Dalje navodi da je sa tuženikom sklopio Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102285611 radi provedbe postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. g. Sama činjenica što su stranke sklopila Aneks ugovora o kreditu da ne znači da je tužitelj izgubio interes za utvrđenjem da su pojedine ugovorne odredbe ništave. To stoga što da mu nije u cijelosti podmiren dug. U provedenoj konverziji da je utvrđena nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. g. koja je iznosila 279.575,69 kn. Razlika između preostalog iznosa glavnice koju je tuženik utvrdio na dan provedbe konverzije i stvarnog preostalog iznosa glavnice kada se uzmu u obzir preplaćeni iznos da iznosi 3.141,86 eura. Tuženik da je pogrešno izračunao preostali iznos glavnice koju je platio u razdoblju od dana isplate kredita pa do provedbe konverzije odnosno preostali iznos koji duguje da bi u potpunosti isplatio kredit pa da je na taj način oštetio tužitelja za iznos od 3.141,86 eura. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno postavljenom zahtjevu iz podneska od 10.4.2025. g.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu i visini osim što ne spori visinu plaćene naknade za obradu kredita te ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna razumljiva i lako uočljiva. Visina naknade da je propisana Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe te je bila 1,00 % Tom naknadom da su se pokrivali operativni troškovi banke, materijalni troškovi, troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezani regulatorni troškovi. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata. Glede konverzije ističe da su sklapanjem Aneksa stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na načni da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi ibo da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga da tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tužitelj da uopće ne osporava činjenicu da je konverzije provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno da ne iznosi neke druge razloge izuvan režima ZIODZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo pravo na isplatu te ističe prigovor zastare na zahtjev za isplatom razlike glavnice. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da rate nije plaćao tužitelj. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Diani Tomljenović Butković.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 10. o plaćanju ulazne naknade te traži iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara te ima li tužitelj svojstvo potrošača. Dalje tužitelj traži razliku glavnice u iznosu od 3.030,27 eura s kamatama i troškovima postupka.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 14.3.2005.g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 71.000,00CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 25.3.2005. naplaćen iznos od 451,50 eura /3.401,82 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je podigao kredit radi kupnje stana u kojem živi . Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom Ugovora. „

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ali nije mogao odbiti njezino plaćanje niti mu je objašnjeno koji se to troškovi i imaju podmiriti sa tom naknadom. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,000 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1,000 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 451,50 eura koliko je tužitelju naplaćeno na ime predmetne naknade. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetne naknade sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 25.3.2005. g. ; tužba je podnesena 12.6.2023.. ;ništavost ove odredbe čl. 10. sklopljenog ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Zato je tužbeni zahtjev usvojen u točki I i II izreke.

16. Tužitelj dalje traži po osnovi razlike iznosa glavnice iznos od 3.030,27 eura. Izn laza vještaka Diane Tomljanović -Butković slije di da razlika EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. g. i nedospjele CHF glavnice po početnom otplatnom planu i po početnom tečaju iznosi 3.030,27 eura. Vještak je u svom nalazu navela i da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15. preplate kamatama i tečaja da su indirektno uključene u izračun preplate/manjak u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK,. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim. Međutim, tužitelj u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

17.Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer i sam tužitelj navodi da je on plaćao rate kredita što je potvrdio i vještak u svom nalazu kada je navela da nije bilo drugih uplata osim tužiteljevih.

18. Zahtjev tužitelja a isplatom iznosa od 3.030,27 eura nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju ovaj iznos. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na zakonske zatezne kamate preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo zakonske kamate (Takvo stajalište izraženo je u Presudi i Rješenju Vrhovnog suda RH Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. g. i glasi: „ Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita 30.9.2015. i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. ) ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze. Zbog izloženog tužbeni zahtjev je odbijen.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl .154. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj djelomično uspio u sporu sud je odlučio da mu je tuženik u obvezi nadoknaditi određeni trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice i to trošak vještačenja od 500 eura pozivom na odredbu čl. 154. st.3. ZPP-a. U preostalom dijelu sud je odredio temeljem čl. 154. st.2. ZPP-a da svaka strana snosi svoj trošak bez obzira na matematički uspjeh u sporu pojedine parnične strane. Pri tome je uzeta u obzir činjenica da je spor bio usmjeren na zaštitu prava potrošača zbog nepoštenih ugovornih odredbi te da se odbijeni dio zahtjeva odnosi na razliku glavnice a ne na preplaćene iznose.

U Rijeci, 9. srpnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 30 eura

U Rijeci ,9.7.2026.