Posl. broj: P-504/2023-49

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i z.z. punomoćnice tuženika VS, odvjetničke vježbenice, 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. prema tužitelja OS, istaknuto radi prebijanja u iznosu od kn 1.007,84/EUR 133,77 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.09.2011. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.10.2011. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.11.2011. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.12.2011. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.01.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.02.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.03.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.04.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.05.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.06.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.07.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.08.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.09.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.10.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.11.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.12.2012. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.01.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.02.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.03.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.04.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.05.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.06.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.07.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.08.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.09.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.10.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.11.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.12.2013. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.01.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.02.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.03.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.04.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.05.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.06.2014. pa do isplate;

- kn 16,94/€ 2,25 od 01.07.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.08.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.09.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.10.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.11.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.12.2014. pa do isplate;

- kn 17,74/€ 2,35 od 01.01.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.02.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.03.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.04.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.05.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.06.2015. pa do isplate;

- kn 19,02/€ 2,52 od 01.07.2015. pa do isplate;

- kn 97,19/€ 12,9 od 01.08.2015. pa do isplate;

- kn 97,19/€ 12,9 od 01.09.2015. pa do isplate

u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju OS plati iznos od 2.164,78 EUR (dvijetisućestošezdesetčetiri eura i sedamdesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana

III. O d b i j a s e preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.112,85 EUR (desettisućastodvanaeset eura i osamdesetpet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da su on i tuženik 2005. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovoreno da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-

2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“). Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 2005. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Prema tome, bitni sastojci svakog ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate. Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Prema tome, ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj i tuženik nesporno su sklopili ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo Tuženik svojom jednostranom odlukom. Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, Tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude. Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita po ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK. Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju tuženika) i dužnika (u ovom slučaju tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužitelju te anuiteti koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Radi lakšeg i jednostavnijeg prikaza, tužitelj navodi hipotetski primjer: iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK, a tečaj CHF/HRK je 1/4 (dakle anuitet od 2.000,00 HRK iznosi 500 CHF). U trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, „novi“ iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 HRK (budući da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute), ali iznos u stranoj valuti iznosi 400 CHF (umjesto 500 CHF, jer je strana valuta aprecirala). Navedeni primjer je točan i zakonit način primjene valutne klauzule. Tuženik je u ovom hipotetskom primjeru, a što je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5 povećao iznos anuiteta na 2.500,00 HRK tj. 500 CHF. Dakle, tuženik je promijenio iznos domaće valute dok iznos strane valute nije mijenjan, iako se vrijednost domaće valute nije mijenjala. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule. „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog tvrdnjama tužitelja jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna. Slijedom navedenog, tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Konačno, budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, tužitelj ističe kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje tužitelja. Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi: da je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja; da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja; da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati; da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne; da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj je i isplaćen kredit tužitelju; da je provedena konverzija u valutu EUR. Dakle, tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve iznose koje je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka. Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Tužitelj napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik nije dao, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Nadalje se navodi kako je za tuženika kao kreditnu instituciju člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) propisano da svu dokumentaciju vezano za ugovor o kreditu (dugoročni posao) mora čuvati najmanje jedanaest godina, a koji rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Navedeni rok nedvojbeno još nije protekao. Pritom tužitelj ističe da je za točan izračun iznosa koliko je tužitelj preplatio tuženiku potrebno pribaviti knjigovodstvenu karticu odnosno promet po kreditu – dakle evidenciju tuženika iz koje je vidljivo na koji je način tuženik uplatu tužitelja koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice. Navedeni dokument nikada nije bio dostupan tužitelju niti mu je isti dostavljen. Nadalje, za točan izračun iznosa koliko je tužitelj preplatio tuženiku potrebno je pribaviti i potvrdu tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, činjenica da je tuženik ponekad poslao dopis da se kamatna stopa mijenja nije dokaz da je o svim promjenama kamatnih stopa ujedno i obavijestio tužitelja. Kako se ovdje radi o konvertiranom ugovoru, potreban je i Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije. Nakon pribave navedenih podataka potrebno je provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku pa se slijedom navedenog predlaže naslovnom sudu da na temelju odredbi članka 186.b., u vezi s člankom 325.a. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim će tuženiku naložiti dostavljanje konkretne dokumentacije, a postavio je i tužbeni zahtjev za isplatu koji će precizirati nakon dostavljanja dokumentacije i provođenje financijskog vještačenja.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova koje će u nastavku iznijeti. Prvenstveno ističe da predmetna tužba nije podobna za raspravljanje iz razloga što je tužbeni zahtjev nije postavljan određeno i stoga se ne može ispitati (kako u pogledu glavnog zahtjeva, tako u pogledu sporednih tražbina). Naime, tužitelj u točci I. tužbenog zahtjeva, zahtijeva isplatu pojedinih iznosa koje će specificirati nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, kako tužba ne sadrži niti jedan pojedinačno određeni iznos iz kojega bi bilo moguće odrediti koje je to točno uplate tužitelj vršio, odnosno iznose na kojim tužitelj temelji sporedni zahtjev, i na kojima je u konačnici postavio glavni zahtjev, tuženik smatra da tužba nije podobna za raspravljanje. Tužbeni zahtjev, osim pojedinačno određenih iznosa, također ne sadrži niti datume dospijeća glavne tražbine, pa iz svega navedenog jasno proizlazi da predmetna tužba nije podobna za raspravljanje. Odredbe ZPP-a tako izričito navode situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti neodređeni tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Tuženik ističe kako je tužitelju dostavljena sva dokumentacija kojom je tuženik raspolagao. Slijedom navedenog, a budući da je nesporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje svu potrebnu dokumentaciju, tuženik ističe kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a pa predlaže da sud naloži tužitelju da predmetnu tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose, datume dospijeća te periode koje zahtjeva tužbom, a podredno da tužbu odbaci kao neurednu. Nadalje tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane sudužnice gđe ĆS. Stoga tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti u odgovoru na tužbu daljnjem tekstu ovog podneska, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to on iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. O statusu tužitelja kao potrošača tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 15. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. U vezi odluke Suda EU C-567/20, tuženik ističe da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 21. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sud EU je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993.) Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je dana 4. studenoga 2005. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor. Prema shvaćanju Suda EU, Direktiva 93/13 se primjenjuje na dodatak/aneks originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske u EU. Pri tome je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13). Sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan. Sud EU ispravno je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19). Sud EU odlukom C- 567/20 u t. 57. u tom smislu navodi: „Isključenje primjene pravila iz te direktive (Direktiva 93/13), koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C- 243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ U odnosu na sklopljeni Aneks ugovora o kreditu tuženik ukazuje na specifičnosti konverzije provedene u Republici Hrvatskoj, a što je Sud EU, kao i ranije VSRH u oglednom postupku, potvrdio recentnom odlukom u predmetu C-567/20. U Republici Hrvatskoj konverzija je provedena zakonskim rješenjem temeljem kojeg su ugovorne strane izmijenile glavni ugovor na temelju suglasnosti volja, koja na strani potrošača nije bila obvezna, već je postojala mogućnost izbora prihvata konverzije, dok je tuženik bio dužan primijeniti pravila o konverziji propisana od strane nacionalnog zakonodavca. Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu. Na nacionalnoj razini, odlukama Vrhovnog suda RH (ogledni postupak) i Ustavnog suda RH (u postupku za ocjenu ustavnosti ZIDZPK/15, a u kojem je utvrdio da je navedeni propis usklađen s Ustavom) već je odlučeno o zakonitosti provedene konverzije, kao i tome da Aneks predstavlja novu pravnu osnovu, čime je otklonjena neravnoteža ugovornih strana u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona. VSRH u oglednom postupku zauzeo je pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja. Osim toga, iz rješenja VSRH od 20. listopada 2021. donesenog u revizijskom postupku pod posl.br. Rev 1014/2018, jasno proizlazi da je postalo bespredmetno pitanje eventualnog obeštećenja potrošača koji su sklopili konvertirane kredite. Naime, cit. odlukom VSRH izražen je stav kako slijedi: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa." Razvidno je stoga da se u konkretnom slučaju, obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu ima smatrati da je već udovoljeno zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa je osnovano tužbu i tužbeni zahtjev odbiti. Za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Unatoč tome, tužitelj je vlastitim očitovanjem volje koju je manifestirao sklapanjem predmetnog Aneksa dobrovoljno odlučio utemeljiti odnos s tuženikom na novoj pravnoj osnovi koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-368512015 od 4. travnja 2017. Slijedom svega navedenog jasno proizlazi kako slijedi: Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija tj. ne postoje uvjeti za utvrđenje nepoštenosti aneksa osnovnog ugovora, a ako aneks nije nepošten nije ni ništetan te ne postoji bilo kakvo pravo na restituciju po toj osnovi; ugovorne strane su zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova; osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora je otpala obzirom da su ništetne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan i čije odredbe su isključene od ispitivanja nepoštenosti; prilikom provođenja konverzije banke su bile dužne uzeti u obzir sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata (a do koje preplate je došlo uslijed djelomične ništetnosti osnovnog ugovora) te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR; time su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR; budući da je Aneks izuzet od ispitivanja nepoštenosti, a restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena je u mehanizam konverzije, u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju. Cilj ZIDZPK/15 je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Nadalje, dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Nadalje, tuženik tvrdi da sve i kada naslovni sud ne bi zauzeo stav da je potrebno odbaciti tužbu tužitelja odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik ističe da tužitelj opet ne bi mogao potraživati iznos navodne preplate neumanjujući isti za iznos priznate preplate u konverziji. Naime, odredbom čl. 19. c. toč. 4. ZIDZPK/15 propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Cjelokupni iznosi obuhvaćaju uz glavnicu i iznose plaćene po osnovi kamate. Odredbom čl. 19. c. toč. 5. ZIDZPK/15 propisano je da ako je ukupno uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR po novom otplatnom planu, navedeni iznos se smatra preplatom. Odredbom čl. 5.3. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika je utvrđeno da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 21. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 25.724,22 kn, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa (razlika u iznosima nastaje zbog podmirenja anuiteta u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. godine do dana potpisivanja Aneksa br. 1, a sve sukladno čl. 19. f. toč. 4. ZIDZPK/15). Odredbom čl. 7. Aneksa br.1 Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF, tuženik navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuiu i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja; iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a); banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a); tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. O zaštitnoj funkciji valutne klauzule iz čl. 22. ZOO-a, tuženik navodi da je nedvojbeno da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, institut valutne klauzule je prisutan u Republici Hrvatskoj i bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba je svjesna i ne može postati nesvjesna, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Ugovaranje pravnog posla u bilo kojoj valuti samorazumljivo predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti. Svi potrošači koji su ugovarali ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, ali i bilo kojoj drugoj valuti, dobrovoljno su, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. O ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. O tijeku zakonskih zateznih kamata tuženik navodi da tužitelj pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno, te kada bi se i radilo o restitucijskom zahtjevu: zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. godine. Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.748,68 odnosno EUR 497,55 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koje specificira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Rješenjem posl. broj: P-504/2023-12 od 4. prosinca 2024. naloženo je tuženiku da u roku od osam dana dostavi u spis pregled prometa po kreditu, prvi otplatni plan te podatke o primjenama kamatnih stopa tijekom trajanja predmetnog ugovora o kreditu.

5. Tuženik je uz podnesak od 11. prosinca 2024. dostavio dokumentaciju ali je 13. prosinca 2024. podnio žalbu protiv navedenog rješenja, a koja je žalba odbijena rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl. broj Gž-163/2025-2 od 16. travnja 2025.

6. Rješenjem posl. broj: P-504/2023-14 od 11. prosinca 2024. dokumentacija je dostavljena tužitelju te je on, temeljem odredbi čl. 186.b. st. i i čl. 109. st. 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) pozvan da u roku od 30 dana postavi određeni tužbeni zahtjev.

7. Tužitelj je podneskom od 13. siječnja 2025. postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.634,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate.

8. Tužitelji je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 27. svibnja 2026. konačno precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude tako da potražuje iznos od 12.277,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pa do isplate. Visinu tužbenog zahtjeva obrazlaže navodeći da sudski vještak nije obračunao razliku glavnica iako se radi o iznosu koji se potražuje tužbom te je tužitelj već jednom prigovorio predmetnom nedostatku. Slijedom navedenog taj iznos tužitelj potražuje prema privatnom obračunu koji se nalazi u spisu u iznosu od 2.087,35 EUR. Nadalje, obračunato je kako je s osnova ništetnih promjena kamatnih stopa Tužitelj preplatio iznos od 582,96 EUR, a s osnova ništetnog tečaja iznos od 7.064,57 EUR. Visina zakonskih zateznih kamata na svaku pojedinačnu preplatu po osnovi ništetnih promjena kamatnih stopa do dana konverzije iznosila je ukupno 377,96 EUR. Visina zakonskih zateznih kamata na svaku pojedinačnu preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule do dana konverzije iznosila je ukupno 2.164,78 EUR. Tuženik je prilikom obračuna konverzije obračunao preplatu Tužitelja u iznosu od 3.169,54 EUR. Sukladno tome, tužitelj potražuje isplatu iznosa od 12.277,62 EUR. Predmetni iznos sastoji se od neisplaćenog iznosa glavnice od 2.087,35 EUR, iznosa preplate s osnove ništetnih kamatnih stopa u iznosu od 582,96 EUR te s osnova ništetnog tečaja iznos od 7.064,57 EUR kao i iznos zateznih kamata od 2.542,74 EUR, sve s kamatama od dana obračuna pa do isplate.

9. Tuženik se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu protivi, a podneskom od 21. svibnja 2026. precizirao je prigovor radi prebijanja sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kao u izreci presude.

10. U postupku su pročitani: ispis tužiteljeve elektroničke poruke od 14. lipnja 2023., ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5102702452 od 4. studenoga 2005., aneks broj 1 ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51401652-5102702452 od 21. siječnja 2016., izračun konverzije kredita broj 5102702452 na dan 30. 9. 2015., obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nacrt aneksa ugovor o kreditu, letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, dopis tuženika tužitelju od 29. lipnja 2023., prvi otplatni plan za kredit, pregled prometa po kreditu za razdoblje od 1. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., pregled prometa po kreditu za razdoblje od 31. siječnja 2006. do 29. rujna 2015., pregled prometa po kreditu za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 13. lipnja 2023. te tuženikovi promotivni materijali za stambene kredite; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o.; te je saslušan tužitelj.

11. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

12. Tužbeni je zahtjev djelomično snovan.

13. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 4. studenoga 2005. s tuženikom kao bankom sklopio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5102702452, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, s namjenom definiranom kao "hipotekarni kredit građana, gotovinski krediti uz hipoteku";

- da je člankom 7. ugovorena otplata kredita u 216 mjesečnih anuiteta s valutnom klauzulom prema kojoj će se povrat obveza iz ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-račun Banke, a korisnik je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja;

- da je člankom 8. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje, a za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu se vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 21. siječnja 2016. sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51401652-5102702452, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona;

- da je tužitelj otplatio kredit kako je to navedeno u pregledu prometa po kreditu.

14. Sporno je, za početak, ima li tužitelj uopće status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je tuženikov klijent od kad je otvorena ova njegova poslovnica; tamo sam primao plaću, a poslije i mirovinu. 2005. godine trebali su adaptirati sam u kojem su živjeli supruga, dvoje djece i on i za to mu je trebao kredit. U banci se onda informirao za kredit. Imali su dvije opcije, odnosno kredite u EUR i CHF ali su mu u banci preporučili upravo kredit u CHF, jer je bila povoljnija kamata i govorili su da je riječ o stabilnoj valuti i tako se u to vrijeme općenito govorilo. Zato se je i odlučio za takav kredit. U banci su tražili sva moguća osiguranja, hipoteku, jamce, i on je sve napravio što su tražili. U banci su nakon toga sastavili ugovor. On je ugovor pročitao; razumio je koliko je to bilo moguće; nije nešto posebno ispitivao, a niti su njega od strane banke na nešto upozoravali već su samo ponovo govorili da je CHF stabilna valuta. U to vrijeme odgovarali su mu iznos kredita i rate koje je morao otplaćivati te je potpisao ugovor, kao što su ga potpisali i njegovi jamci. Jedan dio kredita mu je isplaćen u gotovini, manji dio, a ostalim djelom kredita su plaćeni računi za adaptaciju stana. Kredit jr uredno otplaćivao ali su s vremenom rate sve više i više počele rasti; svakih par mjeseci dobivao je obavijesti o usklađivanju kamata i novoj rati kredita i ta mu je otplata bila sve teža i teža. Jedno vrijeme otvorio je i trgovački obrt; radio je na tržnici u Borongaju ali mu to baš nije išlo, a nakon toga jedno vrijeme imao je trgovinu koja isto nije dobro poslovala i život je bio sve teži. Ni supruga to više nije mogla izdržati te je zatražila razvod i otišla je; djeca su odrasla te su i ona otišla te je ostao sam. Zbog svega toga morao je prodati i stan od čega je polovica novac išla supruzi, a time je prije dvije godine konačno otplatio i kredit. Krajem 2015. došlo je do mogućnosti konverzije kredita u vezi čega je u banci bio i na razgovorima te je tu konverziju prihvatio da bi si barem u nekoj mjeri olakšao otplatu.

17. Tužiteljev iskaz sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema nikakvog razloga sumnjati u njegovu istinitost.

18. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

19. S obzirom na navedene definicije, tuženik sasvim neosnovano tužitelju osporava status potrošača budući da je taj status sasvim jasno vidljivi iz samog ugovora o kreditu (u kojem je tužitelj naveden isključivo kao fizička osoba bez ikakvog spominjanja njegovog zanimanja ili kakve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a namjena kredita je definirana kao "hipotekarni kredit građana", a naročito iz aneksa tom ugovoru. Naime, odredbama ZIDZPK-a, je propisana konverzija ugovora o kreditu, za banke kao obveza, a kao mogućnost isključivo za potrošače te je i tuženik, očito svjestan takvog statusa tužitelja, njemu i ponudio konverziju.

20. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Imajući u vidu sadržaj ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu te iskaz tužitelja, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o navedenim ugovornim odredbama, kao i da je uslijed jednostrane promjene kamatnih stopa te velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, a imajući u vidu i pravna shvaćanja sudova zauzetih u parnici za zaštitu kolektivnih interesa (pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine su, među ostalim, odbijene žalbe tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim i tuženica., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, a koja je ništetna; presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. godine, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017.; presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018.; presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev- 2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine) ovaj sud utvrđuje da navedene ugovorne odredbe jesu nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetne.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

23. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

25. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

26. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

27. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

28. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

29. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

30. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

31. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

32. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

33. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

34. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

35. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

36. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

37. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

38. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

39. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

40. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

41. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata

na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

42. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

43. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

44. Do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, objavljena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

45. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 41. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

46. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o., tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 4. studenoga 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652- 5102702452 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 65.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; ugovoren je rok otplate od 216 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima; promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 8,25 % godišnje; prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. ožujka 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Prema izračunu konverzije razvidno je da je kredit isplaćen 28. prosinca 2005. u iznosu od 10.391,67 CHF, s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,723500 kn za 1 CHF, te 31. siječnja 2006. u iznosu od 54.608,33 CHF, s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,733200 kn za 1 CHF. S obzirom na navedeno kao srednji tečaj za valutu CHF uzet će se ponderirani tečaj s obzirom na udjele isplaćenih iznosa u ukupnom iznosu kredita, odnosno tečaj od 4,731649 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 65.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 307.557,20 kn, odnosno 40.819,86 EUR. Tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 21. siječnja 2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5102702452, sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 28.127,34 EUR; prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 23.880,92 kn. Prema prometu po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora do dana konverzije (30. rujna 2015.) kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila: 8,25 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009., 9,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011., 9,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. rujna 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2014., 7,993 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2014. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2015., 7,981 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2015. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2015., 7,223 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2015. do konverzije. Za odgovaranje na postavljene zadatke u nastavku nalaza se daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te se iskazuju razlike u visini obveza korisnika kredita po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'l') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. Vještak napominje da je u skladu s člankom 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 9/2015.), za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF.

47. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak u mišljenju navodi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. 3. 2006.) do dana konverzije (30. 9. 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.064,57 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.059,81 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu). Ako se pak promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.3.2006.) do dana konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 6.551,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. 9. 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. 9. 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 5.008,54 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu). Vještak napominje da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

48. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitova podneskom od 22. rujna 2025. na način da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja iz razloga koje je iznio tijekom postupka te je sukladno nalazi i mišljenju precizirao i prigovor radi prebijanja na iznos od 513,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao u podnesku.

49. Tužitelj je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio podneskom od 29. listopada 2025. dostavljenim nakon radog vremena, dan prije ročišta 30. listopada 2025.

50. Budući da je zadatak vještačenja određen izvan ročišta, rješenjem od 8. svibnja 2025. (budući da još nije bilo odlučeno o tuženikovoj žalbi protiv manifestacijskog rješenja), na ročištu 18. prosinca 2025. prihvaćen je prijedlog tužitelja te je spis ponovno dostavljen vještaku radi izračuna i razlika po osnovi promjene kamatne stope, odnosno da utvrdi koliko je tužitelj po predmetnom kreditu platio, a kolika bi njegova obveza bila pod pretpostavkom da se cijelo vrijeme do konverzije primjenjuje početo ugovorna kamatna stopa, kao i visinu zakonske zatezne kamate od svake uplate do konverzije.

51. U dopunskom nalazu i mišljenju vještak navodi da za odgovaranje na ovaj dodatni zadatak u Tabeli 1a na sljedećim stranicama nalaza daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica kredita u iznosu od 65.000,00 CHF; fiksna kamatna stopa od 8,25 % godišnje (početno ugovorena kamatna stopa), te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1a); zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1a); potom, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1a), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1a) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita); s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja , obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1a) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1a) do dana 30. rujna 2015. Vještak napominje da u skladu s člankom 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

52. U skladu s utvrđenjima i izračunima kako iz osnovnog tako i ovog dopunskog nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak u mišljenju navodi: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. 3. 2006.) do konverzije (30. 9. 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 928,20 CHF, odnosno 582,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 377,96 EUR; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.3.2006.) do dana konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.064,57 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (pozitivni iznosi razlika), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.164,78 EUR. Ako se pak promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. 3. 2006.) do konverzije (30. 9. 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 715,20 CHF, odnosno 449,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi); zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 350,77 EUR; o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.3.2006.) do dana konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 6.551,08 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1a ovog dopunskog nalaza (svi iznosi), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.627,00 EUR.

53. Tuženik se na dopunski nalaz i mišljenje očitovao podneskom od 21. svibnja 2026. ponovno navodeći da ne prigovora matematičkom izračunu ali i dalje osporava osnovanog potraživanja tužitelja te je precizirao prigovor radi prebijanja s osnova potplaćenih kamata, a predlaže dopunu vještačenja na okolnost je li konverzija provedene sukladno odredbama ZID ZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa uzete u obzir navodne preplate tužitelja.

54. Tužitelj se očitovao podneskom od 27. svibnja 2026. navodeći da vještak nije obračunao "razliku glavnica" pa istu potvrđuje po privatnom obračunu te je sukladno dopuni nalaza konačno i precizirao tužbeni zahtjev, ne tražeći dodatno očitovanje vještaka.

55. Sud je na ročištu 28. svibnja 2026. odbio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja budući da nijedna stranke ne osporava da je izračun konverzije izrađen sukladno zakonu, a iz nalaza i mišljenje je jasno vidljivo da je vještak imao u vidu i preplatu priznatu izračunom konverzije.

56. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

57. Nakon zaključenja glavne rasprave, 18. lipnja 2026. objavljena je odluka (presuda i rješenje) proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.

58. U navedenoj je odluci zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

59. Prema odredbi čl. 116. (čl. 119.) Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014.), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a ta mu je dužnost i ovlast propisana i odredbom čl. 20. t. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 28/2013., 33/2015., 82/2015., 67/2018., 126/2019., 130/2020., 21/2022., 60/2022., 16/2023., 155/2023., 26/2024. i 136/2025.)

60. U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, promjenom kamatne stope na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižim kamatnim stopama zbog čega ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste. Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO),, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja. Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja pa je, sukladno odredbama čl. 333. i 338. st. 3. ZPP-a odlučeno je i da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.

61. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 377,96 eura, a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznose 2.164,78 eura.

62. No, u pogledu zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, osnovan je tuženikov prigovor zastare.

63. Naime, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.".

64. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

65. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

66. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. godine zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13. pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019., a glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

67. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 14. lipnja 2023.

68. Sukladno navedenom, za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka pa sukladno tome nije ni nastupila.

69. No, za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara je sukladno odredbama čl. 214. st. 2. i čl. 216. ZOO-a nastupila 14. lipnja 2019., a prema odredbi čl. 223. ZOO-a, kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

70. Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora kojima je provedene konverzija na zastaru nema nikakvog utjecaja.

71. Dakle, zbog nastupanja zastare, u svakom je slučaju neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa i na zakonske zatezne kamate na te preplate.

72. Prema tome, osnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.164,78 eura.

73. Prema odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a, na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamata, osim kad je to zakonom određeno, a prema stavku 2. navedenog članka, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

74. Imajući u vidu da je tužitelj određeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika postavio tek podneskom od 27. svibnja 2026 (kao dio ukupnog iznosa od12.277,62 eura)., temeljem odredbi čl. 31. ZOO-a, na iznos neisplaćenih zateznih kamata ima pravo na zatezne kamate od 27. svibnja 2026., a ne i prije toga.

75. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužitelju plati iznos od 2.163,78 eura za zakonskom zateznom kamatom od 27. svibnja 2026., a odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.112,84 eura za zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2026.

76. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu da je tužitelju uspio s bitno manjim dijelom tužbenog zahtjeva (s njegov se neuspjeh ogleda ne samo u visini već i u osnovi tog dijela tužbenog zahtjeva) ali u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježe stranačka ravnopravnost te izuzetne pravne nesigurnost uslijed različite prakse svih sudova, podnošenje tužbe sa takvim tužbenim zahtjevom u konkretnim okolnostima nije bilo očito nerazumno, a odlučivanje o troškovima razmjerno uspjehu u parnici bi poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužitelj uspio, pa je stoga odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zlataru 9. srpnja 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćnici tuženika Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici iz Zagreba