REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-3138/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković i partneri j.t.d., Split, protiv tuženika ĆA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Varnici, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 9.srpnja 2026. na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju od 18.09.1996. između tužiteljice VA kao primateljice uzdržavanja i tuženika ĆA kao davatelja uzdržavanja, koji je ovjeren od strane Općinskog suda u Splitu pod brojem I R-679/96 od 07.04.1999.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana tužiteljici naknaditi prouzročene parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate."

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9.srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 17. srpnja 2020. podnijela tužbu radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. rujna 1996. Tužba se činjenično temelji na tome: da je tužiteljica ugovorom prenijela na tuženika (sina) nekretnine u [adresa] uz obvezu tuženika da joj osigurava svakodnevnu njegu, zdravstvenu zaštitu, odjeću, obuću i hranu te sahranu; da tuženik od 2017. godine uopće ne komunicira s njom niti joj pruža bilo kakvo uzdržavanje; da je razlog prekida komunikacije neslaganje oko ispunjenja navodnog dogovora da tuženik unuci tužiteljice prepiše stan u [adresa]; da tužiteljica ostvaruje vlastite prihode, ali joj je sada, u poodmakloj dobi i zbog zdravstvenih problema potrebna pomoć tuženika koju on odbija pružiti; da tuženik prema tužiteljici pokazuje drskost i nelojalnost; da je tužiteljica pisanim dopisom obavijestila tuženika o namjeri raskida ugovora, a tuženik na taj dopis nije reagirao.

2.U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te predložio isti odbiti. Pritom je naveo: da je sukladno potrebama tužiteljice kroz sve godine savjesno ispunjavao sve svoje obveze, uključujući kupnju hrane i odjeće, pružanje njege te vožnju na zdravstvene preglede; da tužiteljica do slanja dopisa o namjeri podizanja tužbe nije imala nikakvih pisanih ni verbalnih prigovora na način ispunjavanja njegovih obveza; da negira postojanje ikakvog usmenog dogovora o prepisivanju stana u [adresa] na unuku UA te da je bez obzira na amplitude u međuljudskim odnosima uvijek savjesno i s najboljom namjerom ispunjavao sve ugovorne obveze.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja te saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka JA (sin tuženika), OA, SA, FA, CA, LA, EA, DA, ŽA, VAU, ZA, IA, JA (rođak stranaka), JA pok. V (brat tužiteljice) te HA.

3.1.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane tuženika.

4.1.Među strankama nije sporno da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju valjano sklopljen dana 18.rujna 1996.; da je tužiteljica tim ugovorom tuženiku ostavila u vlasništvo nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica] ZU 142 k. o. [katastarska općina], s odgodom prijenosa vlasništva do njezine smrti; da je tuženik ulagao vlastita sredstva u rekonstrukciju i nadogradnju objekata na predmetnoj nekretnini i da se tome tužiteljica nije protivila (njezino priznanje u iskazu); da su međuljudski odnosi stranaka u posljednjih nekoliko godina napeti i da je komunikacija između njih otežana.

4.2.Između stranaka je sporno je li tuženik ispunjavao ugovorne obveze u mjeri koja bi opravdala raskid ugovora, a ako ih nije ispunjavao na kome je krivnja zbog toga.

4.3.U ovom postupku mjerodavne su niže citirane odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", br. 52/71, 47/78, 56/00, dalje: ZN), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) koje se odnose na raskid ugovora zbog neispunjenja.

Odredbom čl. 125. st. 3. ZN-a propisano je da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Odredbom čl. 125. st. 4. ZN-a propisano je da u slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava. Odredbom čl. 124. st. 1. ZOO/91 propisano je da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod zakonskim uvjetima, raskinuti ugovor. Odredbom čl. 131. ZOO/91 propisano je da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze.

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 18.rujna 1996. tužiteljica je tuženiku ostavila gore navedene nekretnine u isključivo vlasništvo s time da se prijenos vlasništva ima obaviti tek nakon njene smrti. Tuženik je, pak, preuzeo obvezu pružati tužiteljici svakodnevnu njegu i zdravstvenu zaštitu po potrebi, nabavljati joj odjeću, obuću i hranu te je nakon njene smrti sahraniti prema mjesnim običajima. U trenutku sklapanja ugovora tužiteljici je imala oko 55 godina, radila je u Saveznoj Republici Njemačkoj i imala je vlastite prihode te joj uzdržavanje faktično nije bilo potrebno. U to je doba bila potpuno pokretna i vitalna. Tužiteljica se 2003. preselila na stalnu adresu u [adresa] gdje živi u obiteljskoj kući, a manji dio godine boravi u [adresa]. Tuženik živi u [adresa] na adresi [adresa], u kući koja je predmet ugovora i kojoj su gabariti povećani nadogradnjom.

5.1.Tužiteljica je u iskazu ponovila svoje tvrdnje iz tužbe da joj tuženik ne pomaže i ne pruža uzdržavanje, da od 2019. tuženik s njom uopće ne komunicira, da su nju na preglede operiranog koljena u Biograd vodili tuženikovi sinovi po naredbi/uputi tuženika (cit. „kazao mi je neka me odvedu“).

Međutim, tužiteljica je u iskazu također i priznala: da je tuženik 16. siječnja 2019. odvezao tužiteljicu na operaciju koljena u Biograd, a za boravka u bolnici posjetio ju je 3-4 puta u 5 tjedana boravka u bolnici; da je u ožujku 2019. tuženika pozvala telefonski jer joj je na stopalo pao kamen dok je bila u Imotskom, a kako RTG nije radio, tuženik je iz Makarske odmah došao i odvezao je na hitnu pomoć u Split, nakon čega je tužiteljica oporavak provodila u [adresa]; da nije nikad tražila od tuženika da joj kupi lijekove jer ih sama nabavi, a osim toga su na recept pa se ne plaćaju; na upit može li navesti neku situaciju da je od tuženika nešto tražila, a da on nije to ispunio, tužiteljica je navela da što će tražiti od njega kad on okreće glavu kad je sretne; da otkako boravi u [adresa] nije kod nje dolazio osim kad su zajednički par godina sadili krumpire i održavali vinovu lozu.

Ovi navodi tužiteljice iznijeti u iskazu odnose se na situacije u kojima je tuženik pomogao njoj, pa ih treba uzeti kao posebno vjerodostojne jer ih ona iznosi u okviru parnice u kojoj nastoji dokazati suprotno. Sama tužiteljica je na upite tvrdila da potreba za kupnjom lijekova od strane tuženika nije ni nastala.

5.2.Tuženik je u iskazu od bitnog naveo: da tužiteljica 25 godina nije bila ni u kakvom kontaktu s unukom UA (kćerkom njegovog pokojnog brata) i njezinom majkom, a s druge strane on je udovoljavao svim njezinim zahtjevima i molbama; da je išao kod nje u Njemačku kad god je trebalo; da kad joj je bilo što trebalo vezano za operacije bio je prisutan, te joj nikada nije kazao neću ili ne mogu; da je stan u [adresa] kupio u roh-bau stanju za 65.000,00 DEM, u njega je uložio dodatnih 90.000,00 DEM, a tužiteljica mu je dala 15.000,00 DEM s ciljem da mu pomogne oko uređenja tog stana koji stan je nećakinji UA čak i ponudio, kazao joj da može u njemu i stanovati, ali lokacija tog stana njoj nije odgovarala; da on živi u novoj kući (koja je nastala raznim dogradnjama) u [adresa], a u staroj kući koja je predmet ugovora žive njegova dva sina i tužiteljica; da je u braku od 1986. te tužiteljica i njegova supruga oduvijek imaju nekakva međusobna neslaganja i probleme, a ne samo zadnjih 12 godina kako je rekla tužiteljica; da je on tužiteljici uvijek na dispoziciji i nikad nije okretao glavu od nje već bi joj se javio unatoč tome što je njegovom sinu EA kazala da ga ne želi vidjeti.

5.3.Svjedokinja VAU, susjeda koja živi blizu kuće stranaka, iskazala je sljedeće: da je tuženik ispunjavao ugovorne obveze "dok je tužiteljica htjela da ih on izvršava"; da je osobno znala vidjeti s prozora kako tuženik nudi tužiteljici prijevoz, a ona bi tražila nekoga drugog ili bi pješke nastavila putem; da je nakon operacije koljena tužiteljica u telefonskom razgovoru svjedokinji izjavila "da joj nije sina ĆA, ne zna što bi od nje bilo jer je on svaki dan odlazio u Biograd i nosio joj hranu"; da je nedavno osobno vidjela tuženika kako instalira tužiteljici novi televizor i saznala od tuženika da joj svaki dan svraća i pita treba li joj nešto. Iskaz ove svjedokinje nije opterećen rodbinskom bliskošću ni sa jednom od stranaka ili nekakvim imovinskim interesima, a temelji se na neposrednom opažanju kroz dulje vremensko razdoblje, zbog čega ga ovaj sud ocjenjuje kao posebno uvjerljivog i vjerodostojnog.

5.4. Svjedok CA (tuženikov radni kolega od 2013.) iskazao je da je tuženik odlazio tužiteljici na selo jednom do dvaput tjedno radi pomoći oko vrtnih i kućnih poslova, a i kad bi je trebalo odvesti liječniku.

Svjedok FA (isto radni kolega do 2019.), iskazao je da je tuženik redovito odlazio u [adresa] kod majke te da je osobno skupa s tuženikom sudjelovao u odvoženju tužiteljice u bolnicu 2019.

Svjedok TA (tuženikov radni kolega od 2008.) iskazao je da je on osobno uočio uredan odnos tuženika prema tužiteljici, da je s tuženikom i FA osobno vozio tužiteljicu u bolnicu te da iz razgovora zna da je tuženik vikendima posjećivao majku i boravio kod nje na selu.

Navedeni iskazi svjedoka međusobno su suglasni u bitnim elementima, a radi se o osobama koje su imale osim posrednih i neposredna saznanja o situacijama o kojima svjedoče.

5.5.Svjedok JA (sin tuženika i unuk tužiteljice) iskazao je: da je tužiteljica u posljednjih oko dvije godine (od zaoštrenja odnosa) u lošim odnosima s tuženikom, ali da je prije toga tuženik posjećivao tužiteljicu na selu; da njoj i nije bila baš neka potreba da često posjećuje liječnika; da je nju gdje je trebalo prevozio on ili netko drugi iz obitelji, ovisno tko je u mogućnosti.

Svjedok OA (sin tuženika) iskazao je: da ukoliko je postojala takva potreba odvoženja bake kod liječnika nju bi gdje je zatražila odveo onaj tko bi se zatekao u kući i bio slobodan, ali nije se nikad dogodilo da bi tuženik ili netko od članova obitelji odbio neku njezinu molbu za uslugu; da je tužiteljica znala požaliti se na tuženika i reći da je tuženik nije odveo na selo kad je poželjela, ali nekad jednostavno ne bi shvatila da se zbog poslovnih obveza nju ne može odvesti odmah, već možda par sati kasnije; da je uzrok lošim odnosima između stranaka u zadnje 2-3 godine pokretanje postupka od strane tužiteljice; da tijekom boravka na selu (otprilike 300 dana godišnje) tužiteljica nije nikada njemu žalila se na neke zdravstvene probleme zbog kojih bi imala potrebu za liječničkom skrbi.

Premda su oba svjedoka sinovi tuženika i stoga na neki način zainteresirani za njegov uspjeh u sporu, njihov iskaz u cijelosti je sukladan s iskazima drugih nepristranih svjedoka pa čak i same tužiteljice (kad priznaje da su nju unuci vozili u liječnika) te se stoga može pokloniti vjera njihovim iskazima. Ni jedan od ova dva svjedoka nije tvrdio da tuženik nije ispunjavao obveze, već jedino da je u posljednje dvije do tri godine (zapravo otkako je parnica započela) komunikacija narušena.

5.6.Svjedokinja SA (nevjesta tužiteljice i majka tužiteljičine unuke UA čiji imovinskopravni položaj je na neki način u pozadini ovog spora) iskazala je na ročištu 19.siječnja 2023.: da joj je kazala tužiteljica kako tuženik svoje ugovorne obveze (voditi brigu o tužiteljici i voziti je kod liječnika i gdje god treba) je nekada izvršavao, a nekad i ne, pa se tako znalo dogoditi da nju gdje treba odvedu unuci JA i OA, nekad je sa sela ili na selo voze rođaci i svjedokinja; da joj nije poznato je li tad kad su tužiteljicu vozili ona ili rođaci tome prethodilo da je zatražila od tuženika da ju odveze, a da bi on odbio ili je jednostavno njih prve kontaktirala, ali ne vjeruje da bi baš prije nju ili rođake išla kontaktirati; da ona osobno nije nikada bila nazočna događaju da bi tužiteljica od tuženika tražila nekakvu uslugu koju bi on odbio izvršiti, a što se tiče nekakvih eventualnih odbijanja usluge bez prisutnosti svjedokinje, navodi da tužiteljica je po karakteru kruta osoba koja teško pokazuje emocije pa je stekla dojam da ako bi tuženik tužiteljicu i povrijedio ili odbio učiniti uslugu, tužiteljica to ne bi izričito kazala već bi to kazala nekako "u rukavicama"; da je njezino mišljenje da bi tuženik njezinoj kćerci morao nešto dati od imovine jer su nekretnine u [adresa] djedovina i to na jednak način njegova koliko i njezina pa on zapravo ne bi davao ništa svoje; da ne zna kada točno je doznala za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali čini joj se da je to bilo prije nekih 3-4 godine; da od 2019. najčešće svjedokinja vozi tužiteljicu gdje treba.

Na ročištu 2.ožujka 2026. ista svjedokinja iskazala je: da je tužiteljica u međuvremenu postala onkološki bolesnik i stanje s dijabetesom joj se pogoršalo te da je tuženik posjetio tužiteljicu maksimalno 5 puta od pogoršanja zdravstvenog stanja; da koliko je njoj poznato tuženik nije nudio pomoć tužiteljici nakon što joj je pogoršano zdravstveno stanje; da tužiteljica inače ni od nje ne traži da je preveze negdje kad joj je potrebno jer je takvog karaktera da ne pita druge za pomoć, a unatoč tome za prijevoz joj se ponude ili ona ili unuk JA koji nju najčešće vozi na selo jer je svjedokinja dosta okupirana svojim poslom; da je tužiteljicu između davanja dva iskaza 2-3 puta odvezla na selo te 2-3 puta kod liječnika jer tužiteljica zna reći da će se ona radije kretati jer će na taj način spriječiti da ne zalegne u krevet; da tužiteljica inače sama sebi kuha, čisti i sprema po stanu, te kuha čak i za praunučad.

Iskazu ove svjedokinje u dijelu u kojem govori negativno o ponašanju tuženika i njegovom navodnom neizvršavanju ugovornih obveza (premda osobno nije nazočila odbijanju izvršenja ugovornih obveza) ne može se pokloniti vjera jer dotična ima interes da se predmetni ugovor raskine što bi utjecalo na imovinsku situaciju njezine kćeri koji bi došla u položaj da nasljeđuje predmetnu nekretninu, a glede koje je i sama svjedokinja u iskazu pokazala pretenzije.

Međutim, svjedokinja je u iskazala i činjenice kao što su da je tužiteljica po karakteru kruta osoba koja teško pokazuje emocije, da tužiteljica ne pita druge za pomoć te da ona osobno nije nikada bila nazočna događaju da bi tužiteljica od tuženika tražila neku uslugu koju bi on odbio izvršiti. Upravo ovi dijelovi iskaza ove svjedokinje koji idu na štetu tužiteljice, a dolaze od osobe koja je svojim iskazom nastojala poduprijeti tužiteljičin uspjeh u parnici, ovaj sud ocjenjuje posebno vjerodostojnima, jer je malo vjerojatno da bi svjedokinja iznijela nešto što šteti stranci u čiju korist svjedoči, da to zaista nije istina.

5.7.Svjedokinja EA (supruga tuženika) iskazala je: da je nakon suprugove smrti tužiteljica doselila u Hrvatsku i živjela s njima u [adresa] s tim da je često željela odlaziti na selo tako da je tuženik, koji je 18 ili 19 godina radio na terenu, skoro svaki vikend provodio na selu te je tamo boravio i kad bi bilo potrebno obavljati neke radove vezane uz berbu grožđa, proizvodnju vina i pečenje rakije; da je tužiteljičino zdravstveno stanje bilo takvo da sve do prije par godina nije imala nikakvih zdravstvenih problema te nije bilo ni potrebe da se nju odvozi liječniku; da je nakon operacije koljena tuženik tužiteljicu vozio u Biograd te je svaku subotu odlazio u posjet; da unatoč tuženikovim sugestijama da joj je potrebno mirovanje, ona je odlazila na selo, obavljala neke radove uslijed čega je i pala te se dodatno ozlijedila; da što god je tužiteljica zatražila od tuženika, on je to za nju obavio pa su bili vrlo iznenađeni kad je poštar tuženiku uručio predmetnu tužbu, a dan ranije je tuženik tužiteljici pomagao pospremiti stan te je na njezino traženje nabavio joj i materijal za sadnju u vrtu; da je i nakon zaprimanja tužbe tuženik jednako kao i prije nastavio postupati prema tužiteljici, a ona je s druge strane znala mu poklapati telefon kad bi ju nazvao za Božić da joj čestita te ga ne želi ni pozdraviti kada se sretnu u blizini kuće; da tužiteljicu na selo u posljednje vrijeme odvezu ili susjed ili SA, nekad čak i svjedokinjin sin; da je tužiteljica s SA potpisala nekakav ugovor prema kojemu njemačko osiguravajuće društvo plaća SA naknadu da bi ona pomagala tužiteljici; da svjedokinju tužiteljica nikada nije mogla smisliti, a ona je tužiteljicu unatoč tome poštivala s tim da u posljednjih 6-7 godina nije s tužiteljicom u dobrim odnosima nakon jednog incidenta kad ju je tužiteljica prolila vodom; da je ona pripremala hranu i za tužiteljicu koju bi joj tuženik odnio te joj je pripremala i odjeću, ali je onda jednog dana tužiteljica unuku kazala kako ona sve može sama; da je nakon podnošenja tužbe tužiteljica ponekad znala i uljudno razgovarati s tuženikom, a nekad jednostavno bi bila takva da nije s njim htjela komunicirati te je zbog toga na neki način ona dosta čudna osoba.

5.8.Svjedokinja DA je u iskazu navela: da je često u razgovoru s EA znala doznati da tuženik nije kod kuće jer je npr. odveo majku na selo ili slično; da je tužiteljicu zadnji put u društvu tuženika vidjela prije nekih 7-8 godina te ona nakon smrti svog supruga manje posjećuje tuženika i njegovu obitelj. Iskazu ove svjedokinje se poklanja vjera jer nitko nije osporavao njezin iskaz, a osim toga ona je, s obzirom na vremensku komponentu, iskazivala o događajima (tuženikove pomoći tužiteljici) prije podnošenja tužbe koji su relevantni za osnovanost tužbenog zahtjeva.

5.9. ŽA je u iskazu naveo od bitnog: da u trenucima kada bi tužiteljici zatrebala liječnička skrb da tko bi nju liječniku vodio već tuženik koji je tu uvijek bio prisutan da priskoči u pomoć ako treba; da obitelj EA poznaje dugi niz godina, koliko mu je poznato njihovi odnosi u obitelji su uredni bez ikakvih svađa ili problema; da on tužiteljicu povremeno susretne u mjestu, bilo ispred kuće ili na ulici kada ide u trgovinu te mu ona nije nikada u razgovoru spominjala bilo kakve probleme u odnosima s tuženikom, odnosno obično ga ne bi ni spominjala, već bi svjedoka znala upitati kako njegova obitelj; da se ne može sjetiti kada je posljednji put vidio tužiteljicu u društvu tuženika.

Iskaz ovog svjedoka nije relevantan jer izjave o tuženikovom pomaganju tužiteljici djeluju kao njegovo nagađanje, a ne neposredno saznanje.

5.10.Svjedokinja HA (supruga tužiteljičinog brata) iskazala je: da tužiteljica sebi može skuhati jela, ali joj je potrebno npr. otići u trgovinu po namirnice, uzorati vrt, posaditi i pobrati kulture u čemu joj u zadnje vrijeme pomažemo svjedokinja i njezin suprug; da je primijetila da su tužiteljicu u zadnje vrijeme znali dovoziti ili unuk JA ili nevjesta SA; da otkako se tužiteljici pogoršalo zdravstveno stanje prije otprilike godinu dana nije vidjela tuženika da dolazi kod nje na selo pomagati joj već on dođe jedino na groblje kad je kakav sprovod; da joj tužiteljica nije govorila zbog kojeg razloga tuženik ne dolazi, ali misli da tuženik ima nekih problema u obitelji jer se to nekako ispod glasa pričalo po selu; da joj tužiteljica ništa ne priča o njezinom odnosu sa tuženikom te svjedokinja zapravo ne zna što se događa kad je tužiteljica u [adresa].

Svjedok JA pok. V (rođ. 1944., brat tužiteljice) iskazao je u bitnom: da tužiteljici nakon zadnje operacije pluća ne treba pomoć oko spremanja hrane te ona čak sprema hranu i za unuke i praunuke; da tužiteljica za prijevoza kod liječnika kad se nalazi u [adresa] koristi taksi, a kad je na selu za prijevoz i nabavku joj pomognu on ili supruga; da je čuo da je nakon tužiteljičine operacije pluća na selo tuženik došao svega 2-3 puta i to onda kad ona nije kod kuće; da je svjedokova druga sestra s tužiteljicom mjesec dana boravila u [adresa] nakon operacije da joj pomogne oporaviti se te misli da nema govora o tome da je tuženik dolazio i nudio pomoć tužiteljici; da je tuženik za majčinu bolest i operaciju doznao od susjeda, posjetio ju je u bolnici i ona mu je tad rekla da nije trebao ni tad doći jer je bila uvrijeđena; da tuženiku životom upravlja supruga pa ako mu ona ne dopusti onda on ne može ići na selo te da to svi znaju da je tako; da prema njegovom mišljenju tuženikova supruga ne trpi nikoga, pa čak ni vlastitu djecu, te da bi odnos tužiteljice s tuženikom bio puno bolji i ispravniji da je drugačiji karakter tuženikove supruge.

Svjedokinja IA iskazala je: da već par godina nisam vidjela da tužiteljici dolazi tuženik na selo, ne zna zbog čega jer tužiteljica ne voli pričati o osobnim stvarima te da je do prije nekih otprilike 5-6 godina odnos tužiteljice i tuženika bio normalan i dolazio je k majci na selo; da tužiteljica ni od koga ne dobiva pomoć, iako misli da joj je potrebna, a ne zna je li to zbog toga što ne želi da joj drugi pomažu ili je to zbog toga što joj nitko drugi ne nudi pomoć.

Svjedok JA pok. V (rođ.1966., rođak stranaka) iskazao je od bitnog: da je tužiteljica operirala nekakav tumor, ali koliko je primijetio ona je dosta pokretna i može se kretati i ne zna točno koliko joj je potrebna pomoć u svakodnevnom životu; da nju obično susreće kad odem na selo, tj. u [adresa] i ponekad ju zna odvesti u Kaštela (otprilike 5 puta godišnje); da već par godina nije nikoga vidio nikoga od djece ili unučadi da joj dolazi na selo, a tužiteljica na selu još ima i brata koji joj zna pomoći oko poslova oko kuće, ali to nisu nekakvi značajniji radovi; da nije nikad s tužiteljicom razgovarao o tome zbog čega joj ne dolaze članovi obitelji; da nju u Kaštela nekada prevezu nevjesta, tj. supruga pokojnog sina, a nedavno je po nju došao tuženikov sin; da je ranije, tj. prije nekih otprilike nekih 3-5 godina tuženik dolazio na selo kod majke te je isto tako i nju znao dovoziti na selo, te se sjeća da bi ga znao vidjeti da pomaže oko poslova u vrtu.

Navedeni svjedoci, premda pretežito rodbinski bliski tužiteljici, ne iskazuju konkretne situacije u kojima je tuženik odbio ispuniti neku ugovornu obvezu prema tužiteljici te potvrđuju navode da je tuženik u razdoblju prije podnošenja tužbe pomogao tužiteljici u poslovima na selu. Također, za naglasiti je da se iz iskaza tužiteljičinog brata vidi određeni animozitet prema tuženiku i njegovom ponašanju koji je očito uzrokovan dugogodišnjim lošim odnosima tužiteljice i tuženikove supruge koji su se na određeni način prenijeli i na tužiteljičinog brata kao njoj krvno blisku osobu.

5.11.Iskaz svjedoka BA nije od značaja jer je dotični imao saznanja samo o građevinskim radovima koje je tuženik obavljao na predmetnoj nekretnini, a ne i o izvršavanju ugovornih obveza iz ugovora koji su stranke sklopile.

U pogledu uplatnica Vodovoda i kanalizacije d.o.o., koje je tužiteljica priložila uz podnesak od 27.veljače 2026. s tvrdnjom da time dokazuje da snosi troškove i da se tuženik ne brine o njoj, valja navesti da te uplatnice dokazuju jedino da je tužiteljica platila navedene troškove za predmetnu nekretninu, ali ne i da je tuženik dužan te troškove plaćati umjesto nje jer ugovor o doživotnom uzdržavanju ne propisuje izričito da davatelj snosi komunalne troškove nekretnine primatelja uzdržavanja. Uostalom, prijenos vlasništva je odgođen do smrti tužiteljice pa stoga tuženik, koji nije vlasnik, nije ni zakonski obveznik plaćanja tog davanja. Ovaj dokaz stoga nije dovoljan za zaključak o neispunjenju ugovornih obveza.

6.S obzirom na sadržaj izvedenih dokaza, odlučeno je kao u izreci zbog sljedećih razloga.

Svjedoci i stranke o okolnostima koje su povoljne za stranku koja ih predlaže iskazuju pretežito dijametralno suprotno. Utoliko, ovaj sud vjeru više poklanja onim iskazima koji imaju potkrjepu u objektivnijim dokazima ili koji dolaze od svjedoka bez interesa u predmetu ili ako su izjave stranke (ili svjedoka) nepovoljne za stranku koja ih iznosi, odnosno stranku koja je predložila tog svjedoka jer je mala vjerojatnost da bi svjedok izmišljao neku okolnost nepovoljnu za stranku koja ga je predložila.

6.1.Za osnovanost zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju temeljem čl. 125. st. 3. ZN-a nije dostatno samo utvrđenje da je između stranaka nastao imovinskopravni ili obiteljski spor niti da je komunikacija između stranaka narušena. Nužno je utvrditi da tuženik nije ispunjavao ugovorne obveze u mjeri koja bi opravdavala raskid (arg. a contrario iz čl. 131. ZOO/91).

Iz rezultata dokaznog postupka, ne može se zaključiti da tuženik nije ispunjavao ugovorne obveze. Naprotiv, i sama tužiteljica u iskazu potvrđuje da ju je tuženik odvezao na operaciju u 2019. godini te uz pomoć kolega dovezao sa sela kad je ozlijedila nogu. Zatim, svjedokinja VAU svjedoči o tuženikovu svakodnevnom kontaktu s tužiteljicom i nošenju hrane za vrijeme boravka u bolnici. Dakle, u tim ključnim trenucima tužiteljica je zvala tuženika i tražila od njega pomoć, a on se odazvao i pomogao joj. Svjedoci su potvrdili da ju je tuženik redovito posjećivao na selu i pomagao joj u poljoprivrednim poslovima. Svjedoci CA, FA i TA potvrđuju redovite odlaske tuženika kod tužiteljice na selo i vožnje kod liječnika, a čak i nevjesta SA (osoba sa suprotstavljenim interesom tuženikovom) svjedoči da nikada nije vidjela da tuženik odbije tužiteljičinu molbu.

6.2.Ključna okolnost koja u ovom predmetu treba biti posebno istaknuta jest da tužiteljica niti jednom nije jasno i konkretno tražila od tuženika ispunjenje neke ugovorne obveze, a da bi on to odbio. Tužiteljica je u iskazu navela da ne bi tražila jer je on okreće glavu. Međutim, takvo držanje tužiteljice ne može biti pravno valjana zamjena za prethodnu konkretnu molbu ili zahtjev davatelju uzdržavanja da ispuni obvezu. Upravo svjedokinja SA (osoba koja se trudila svojim iskazom pomoći tužiteljici) izjavila je da je tužiteljica takvog karaktera da ne pita druge za pomoć. Iz takve osobine tužiteljice ne može se izvesti zaključak da tuženik ne ispunjava obveze, nego jedino to da tužiteljica pomoć i uzdržavanje ne traži. Činjenica da tužiteljica, zbog svog težeg karaktera (koju činjenicu je više svjedoka spomenulo), prihvaća pomoć od drugih osoba (brata, rođaka, susjeda, unuka, nevjeste) umjesto da pomoć traži od tuženika, ne znači da tuženik ne ispunjava svoje obveze. Obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanja davatelj uzdržavanja nije uvijek dužan osobno izvršavati (slično VSRH: Rev-1616/15), već to može činiti posredstvom članova uže obitelji (npr. sina), pod uvjetom da je primatelj uzdržavanja suglasan, a tužiteljica je prihvaćajući radnje poduzete od strane tuženikovog sina konkludentno dala suglasnost.

6.3.Nadalje, valja uzeti u obzir da iz sveukupnosti izvedenih dokaza proizlazi da je stvarni povod podnošenju ove tužbe obiteljski imovinski „spor“ vezan za stan u [adresa] koji je tuženik kupio, a koji tužiteljica smatra da bi trebao pripasti njezinoj unuci UA. Stječe se dojam da je tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju postavljen kako bi se izvršio pritisak na tuženika da razriješi imovinsko pitanje svoje nećakinje, a na to upućuje i činjenica (koju je SA priznala u iskazu) da je otprilike malo prije podnošenja predmetne tužbe ona doznala za ugovor o doživotnom uzdržavanju i počela intenzivnije biti involvirana u tužiteljičin život (npr. posjećivanje tužiteljice i prijevoz tužiteljice gdje joj je potrebno ići).

6.4.Suprotno tvrdnji punomoćnika tužiteljice da se radi o "fiktivnom ugovoru" koji je sklopljen dok tužiteljici pomoć nije bila potrebna, treba naglasiti da je ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi aleatorni ugovor koji se sklapa u trenutku kad primatelj uzdržavanja ne mora imati hitnu potrebu za uzdržavanjem i upravo je obveza davatelja da uzdržavanje pruži kad god nastane potreba za uzdržavanjem, kroz čitavo vrijeme trajanja ugovora. Sama činjenica da je tužiteljica dugo bila pokretna, sposobna za rad i nije trebala intenzivnu pomoć ne znači da ugovor nije bio na snazi i da je bio fiktivan već to znači jedino da primatelju uzdržavanja nije toliko dugo trebala pomoć i njega. Štoviše, i u posljednjih godinu-dvije, nakon pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice, nepristrani svjedoci potvrđuju tuženikovu prisutnost i pokušaj nuđenja pomoći, dok je svjedokinja VAU svjedočila da je tužiteljica odbijala tuženikove ponude. Okolnost da je tuženik za pogoršanje majčinog zdravstvenog stanja doznao od susjeda (kako tvrdi u iskazu tužiteljičin brat), a ne od same tužiteljice, dodatno potkrjepljuje zaključak da je upravo tužiteljica ta koja izbjegava kontakt s tuženikom i želi da u potpunosti prestane koristiti pomoć tuženika, moguće sve dok on ne riješi imovinske odnose s nećakinjom.

6.5.Glede spominjanja narušenih odnosa između stranaka u pogledu komunikacije, valja reći da je čl. 125. st. 2. ZN-a koji predviđa raskid zbog nepodnošljivosti zajedničkog života primjenjiv jedino ako stranke žive zajedno u zajedničkom kućanstvu, što u konkretnom slučaju nije slučaj, budući da tužiteljica pretežito boravi u [adresa], a kad je u [adresa], tužiteljica i tuženik žive u zasebnim dijelovima kuće, odnosno nitko nije ni tvrdio da žive u istom kućanstvu. Uostalom, do narušenja odnosa nije došlo prije podnošenja tužbe (2017. kako tužiteljica tvrdi i ničim nije to dokazala) već nakon podnošenja iste (na što upućuje činjenica da je 2019. tuženik u dva navrata vozio tužiteljicu u zdravstvene ustanove) i to prvenstveno zbog ponašanja tužiteljice (vidjeti o tome pod toč.6.3. i 6.4.).

6.6.Stoga, zaključno valja reći da za raskid po čl.125.st.3.ZN, zbog neispunjenja obveza, teret dokazivanja leži na tužiteljici, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da ona nije dokazala da prije podnošenja tužbe tuženik nije ispunjavao svoje obveze u onim trenucima kad ih je trebao ispunjavati. Eventualno neispunjavanje obveza nakon podnošenja tužbe posljedica je želje tužiteljice da odbija kontakte s tuženikom i njegovu pomoć, odnosno da pomoć od njega uopće ne traži.

I sudska praksa (VSRH: Rev-462/2020; ŽS Rijeka: Gž-4023/2014; ŽS Sl.Brod: Gž- 445/2019) zauzima stajalište da raskid zbog neispunjenja ugovornih obveza ne može tražiti primatelj uzdržavanja koji bez opravdanog razloga odbija primiti uzdržavanje koje su davatelji spremni i voljni pružiti tj. nema mjesta raskidanju ugovora kada je tužitelj nesavjesna stranka ugovora, koja je odgovorna za poremećenost odnosa i koja svjesno sprječava tuženike u daljnjem izvršenju obveza iz ugovora, a sve s namjerom raskidanja tog ugovora.

Stoga, kako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za raskid predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, tužbeni je zahtjev neosnovan i valjalo ga je odbiti. Napominje se da fiktivnost ugovora na koju se tužiteljica pozvala na zadnjem ročištu uzrokuje ništavost ugovora, a ništavi ugovori se ne mogu raskidati. Tužbeni zahtjev glasi na raskid, a ne na utvrđenje ništavosti, pa sud ne može mimo postavljenog zahtjeva utvrđivati ništavost, zbog čega je taj prigovor tužiteljice u svakom slučaju bez utjecaja na odluku u ovom predmetu.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

7.1.Tuženiku je dosuđeno: po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i podneske od 21.11.2023., 3.10.2024., te ročišta od 10.1.2022., 21.2.2022., 7.11.2022., 19.1.2023., 14.11.2023., 10.7.2024., 16.9.2025., 2.3.2026., 26.5.2026., po 25 bodova za ročište od 13.5.2022., 3.6.2025., što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za 25% PDV-a iznosi 3.125,00 EUR.

Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.

Tuženiku nije priznat trošak podneska od 4.12.2023. jer taj podnesak nije bio nepotreban za vođenje parnice (čl.155.st.1.ZPP). Naime, tuženik se na iskaze stranaka i svjedoka saslušanih do 14.11.2023. mogao očitovati jednim podneskom, a ne sa više zasebnih podneska. Pristojba odgovora na tužbu nije priznata budući da istu ne mora ni platiti.

U Splitu, 9.srpnja 2026.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužiteljice

-pun.tuženika