Poslovni broj P-1724/2025-17

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LG, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Brljačiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika trgovačkog društva Eos Matrix d.o.o., čiji OIB glasi 76674680107, sa sjedištem u [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom , nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 18. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 09. srpnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha pljenidbom plaće tužitelja LG, kao ovršenika, putem „ LG – član uprave, L 36/b“, koja se provodi po zahtjevu tuženika trgovačkog društva Eos Matrix d.o.o., kao ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, poslovnog broja Ovrv-6205/2009, od 08. srpnja 2009. godine.“

II. Odbija se zahtjev tužitelja LG za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 943,71 euro, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika trgovačkog društva Eos Matrix d.o.o. za naknadu troškova postupka, zatražen u visini sudskih pristojbi, a u iznosu koji nije određeno postavljen.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 05. lipnja 2024., navodi se da je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja Ovr-446/2024-7, od 06. svibnja 2024., tužitelj LG (u daljnjem tekstu i: tužitelj) upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, i to iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ). Tvrdi se da je tražbina tuženika trgovačkog društva Eos Matrix d.o.o. (u daljnjem tekstu i: tuženik), kao ovrhovoditelja, na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, poslovnog broja Ovrv-6205/2009, od 08. srpnja 2009., prema tužitelju, u odnosu na koju je određena ovrha, u zastari pa se tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ovrha nedopuštena.

2. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz upiranje na to da je tražbina iz ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, poslovnog broja Ovrv-6205/2009, od 08. srpnja 2009., s Raiffeisenbank Austria d.d. prenesena na tuženika na temelju Ugovora o cesiji, da je imenovana banka aktivirala ovršnu ispravu na FINA-i i da se ta ovršna isprava nalazila u očevidniku sve do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20), dakle do 04. kolovoza 2018., nakon čega je tuženik kod poslodavca tužitelja iznova aktivirao osnovu za naplatu. Ukazano je da to da je postupanjem Raiffeisenbank Austria d.d. koja je, kao raniji vjerovnik, aktivno poduzimala pravne radnje u svrhu naplate tražbine, došlo do prekida zastare, s tim da se takav prekid zastare odnosi i na novog vjerovnika - tuženika.

3. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu, kao i uvid u spis Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja Ovr-446/2024.

4. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti u skladu s pravilima iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (drugom) pripremnom ročištu, koje je održano 24. veljače 2026., u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 24. veljače 2026. (s lista 98. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP -a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim.

7. Među strankama su sporne sve okolnosti bitne za presuđivanje, odnosno dvojbeno je to je li u odnosu na tražbinu, glede koje je tuženik protiv tužitelja zatražio provedbu ovrhe pljenidbom dijela plaće tužitelja putem poslodavca tužitelja, nastupila zastara.

8. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisano sporno pitanje isključivo je pravne naravi, ali se prilikom njegova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno-pravne prirode (isprave) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

9. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, s tim da dodatno treba primijetiti da njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka spora nije dovela u dvojbu. Dapače, u odnosu na te isprave i okolnosti koje iz njih proizlaze stranke su bile suglasne, s tim da su se njihova uvjerenja razilazila isključivo u pogledu pitanja vezanog uz zastaru tražbine.

10. Razmatrajući rješenje na temelju kojega je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice (s lista 37. sudskog spisa), utvrđeno je da su se razlozi za to očitovali u onima koji su sadržani u odredbi čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a.

11. Odredbom čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a, kao razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom predviđeno je da se ovrha ne može tražiti ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

12. Iz podataka u spisu (30.), razvidno je da ovršnu ispravu predstavlja rješenje o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, s tim da je to rješenje postalo pravomoćno i ovršno 04. kolovoza 2009. Također, iz citirane je ovršne isprave vidljivo da je ovrhovoditelj bila Raiffeisenbank Austria d.d., a ovršenik tužitelj LG, da je tražbina iznosila 2.953,21 HRK, a troškovi (ovršnog) postupka 2.305,80 HRK.

13. Nadalje, iz podataka u spisu (list 25.) slijedi da je Raiffeisenbank Austria d.d. 20. lipnja 2014. Financijskoj agenciji, Regionalnom centru u Rijeci, podnijela zahtjev za isplatu s računa tužitelja, kao ovršenika, i to na temelju rješenja o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, s tim da je tim zahtjevom zatražena isplata zakonskih zateznih kamata na iznose od 2.953,21 HRK i od 1.953,21 HRK, isplata troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.071,62 HRK te isplata zakonskih zateznih kamata na potonji iznos troškova ovršnog postupka, uz napomenu da je tužitelj, kao ovršenik, imenovanoj banci djelomično podmirio tražbinu uplatama od: 1.000,00 HRK 18. veljače 2011., 2.000,00 HRK 02. travnja 2011. te 1.000,00 HRK 15. lipnja 2011.

14. Osim toga, iz podataka u spisu Ovr-446/2024 (list 32. toga spisa), u koji je ovaj sud prvog stupnja obavio uvid na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 18. svibnja 2026. (poleđina lista 125. sudskog spisa) proizlazi da je 18. ožujka 2016. Raiffeisenbank Austria d.d. zatražila obustavu postupanja po zahtjevu za isplatu s računa tužitelja, kao ovršenika, koju je FINA-i podnijela 20. lipnja 2014., pri čemu nakon toga nije bilo naknadnih zahtjeva za postupanje.

15. Isto tako, uvidom u spis Ovr-446/2024 (list 7. toga spisa) utvrđeno je da je 28. prosinca 2023. tuženik Eos Matrix d.o.o. obavijestilo poslodavca tužitelja da je s Raiffeisenbank Austria d.d. sklopilo Ugovor o cesiji u odnosu na dugovanje tužitelja prema toj banci i da je poslodavca tužitelja pozvao da obavi pljenidbu dijela plaće tužitelja radi namirenja tražbine iz rješenja o ovrsi Ovrv-6205/2009.

16. Zalažući se za utemeljenost tužbenog zahtjeva, tužitelj je tvrdio da u okolnostima konkretnog slučaja u primjenu dolazi odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) te da tražbina iz rješenja o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke predstavlja tražbinu utvrđenu javnobilježničkim aktom pa da se, posljedično, radi o tražbini koja zastarijeva u 10-godišnjem roku zastare, i to takvom koji je počeo teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti citiranog rješenja o ovrsi javnog bilježnika, dakle od 04. kolovoza 2009., što znači da je do 28. prosinca 2023., kao dana kada se tuženik obratio poslodavcu tužitelja sa zahtjevom za pljenidbu dijela plaće tužitelja, taj 10-godišnji rok zastare protekao. Naglašavao je da tuženik nije univerzalni sukcesor Raiffeisenbank Austria d.d. pa da zbog toga prekid zastare koji je nastao pokretanjem postupka naplate koji je protiv tužitelja inicirala ta banka nije relevantan za tuženika.

17. S druge strane, protiveći se tužbenom zahtjevu, tuženik je isticao da je ovršna isprava postala pravomoćna i ovršna 04. kolovoza 2009., da ju je 20. lipnja 2014. aktivirao prethodni vjerovnik, Raiffeisenbank Austria d.d. i da se ovršna isprava nalazila u očevidniku do 04. kolovoza 2018., nakon čega ju je on sam (tuženik) ponovno aktivirao 28. prosinca 2023., kada je od poslodavca tužitelja zatražio obustavu dijela plaće tužitelja, pa kako je postupanjem ranijeg vjerovnika, Raiffeisenbank Austria d.d. došlo do prekida 10-godišnjeg roka zastare te kako se prekid zastare primjenjuje i na tuženika, kao novog vjerovnika, tako da do zastare nije niti došlo.

18. Prije svega, važno je navesti da sud prvog stupnja dijeli pravno razmišljanje stranaka spora o potrebi primjene 10-godišnjeg roka zastare. To zato jer je tražbina tužitelja prema Raiffeisenbank Austria d.d. utvrđena javnobilježničkim aktom pa se, u smislu regulacije iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a, radi o tražbini koja zastarijeva za 10 godina.

19. Pritom je 10-godišnji rok zastare izvorno počeo teći prvog narednog dana u odnosu na onaj dan u kojemu je utvrđena pravomoćnost i ovršnost rješenja o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke. Kako je, pak, to rješenje postalo pravomoćno i ovršno 04. kolovoza 2009., tako to znači da je zastara počela teći 05. kolovoza 2009. To je, naime, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a.

20. Računajući od dana kada je zastara počela teći, dakle od 05. kolovoza 2009., zastara bi nastupila 05. kolovoza 2019., i to na temelju pravila iz odredbe čl. 216. ZOO-a, u svezi s čl. 233. st. 1. ZOO-a.

21. Međutim, izvorni vjerovnik, a to je po rješenju o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, bila Raiffeisenbank Austria d.d., prije no što je protekao 10-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a, podnio je FINA-i 20. lipnja 2014. zahtjev za izravnu naplatu pa to znači da je, u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, upravo toga dana (20. lipnja 2014.) došlo do prekida zastare.

22. Prekid zastare do kojega je došlo 20. lipnja 2014. trajao je do 18. ožujka 2016., kada je FINA zaprimila obustavu postupanja po osnovi koju je predstavljalo prethodno citirano rješenje o ovrsi javnog bilježnika. Da je upravo 18. ožujka 2016. u FINA-i zaprimljena obustava postupanja po rješenju o ovrsi javnog bilježnika slijedi iz već spomenutog dopisa FINA-e, koji se nalazi u spisu Ovr-446/2024 (na listu 32. spisa Ovr-446/2024).

23. Odredbom čl. 245. st. 5. ZOO-a, u svezi s čl. 245. st. 4. ZOO-a, proklamirano je da prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe počinje iznova teći od dana okončanja tog postupka, dok je odredbom čl. 245. st. 6. ZOO-a predviđeno da se zastara, koja počinje teći iznova poslije prekida, navršava kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

24. Ovršni postupak, koji je Raiffeisenbank Austria d.d. pokrenula protiv tuženika 20. lipnja 2014. u postupku pred FINA-om, okončan je u onom momentu u kojemu je u FINA-i zaprimljena obustava postupanja po rješenju o ovrsi javnog bilježnika, poslovnog broja Ovrv-6205/2009, od 08. srpnja 2009., dakle 18. ožujka 2016. pa to podrazumijeva da je upravo toga dana, dakle 18. ožujka 2016. iznova počeo teći 10-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a i da bi taj rok istekao 18. ožujka 2026.

25. Međutim, imajući u vidu da je prije proteka toga roka, i to, konkretno, 28. prosinca 2023. tuženik od poslodavca tužitelja zatražio provedbu ovrhe pljenidbom na plaći tužitelja, i to na temelju istog onog rješenja javnog bilježnika koje je izvorno i predstavljalo ovršnu ispravu, dakle na osnovi rješenja o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke, time je iznova, po odredbi čl. 241. ZOO-a, došlo do prekida zastare.

26. Zbog svega objašnjenog, tužitelj nije u pravu kada pledira za zastaru tražbine koja svoje pravno uporište ima u rješenju o ovrsi koje je 08. srpnja 2009., pod poslovnim brojem Ovrv-6205/2009, donio javni bilježnik Velibor Panjković iz Rijeke .

27. Zato se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim pa ga je, kao takvog, trebalo odbiti i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

28. Tužitelj se pozivao na to da tuženik nije univerzalni pravni sukcesor (sljednik) Raiffeisenbank Austria d.d. i tvrdio je da zato prekid zastare do kojega je došlo pokretanjem postupka pred FINA-om po zahtjevu za izravnu naplatu od 20. lipnja 2014. nije došlo i do prekida zastare u odnosu na tuženika, no ovaj prvostupanjski sud smatra da tužitelj u takvom svom motrištu nije u pravu.

29. Raiffeisenbank Austria d.d. i tuženik pravno su u odnosu cesije. Na to bezrezervno upućuju Ugovor o cesiji od 17. lipnja 2016. (s lista 111. sudskog spisa) te Dodatni ugovor I. od 07. listopada 2016. (s lista 114. sudskog spisa), s tim da je sastavni dio Dodatnog ugovora I. popis dužnika (s lista 116.), a na tom se popisu nalazi tužitelj, uz čije je ime naveden poslovni broj rješenja javnog bilježnika Velibora Panjkovića Ovrv-6205/2009.

30. Ugovorom o cesiji stari vjerovnik (cedent) prenosi dug na novog vjerovnika (cesionara), s tim da novi vjerovnik stupa na mjesto starog vjerovnika sa svim pravima pa to znači da se vrijeme zastare koje je prije cesije prošlo u odnosu na starog vjerovnika računa u cjelokupan rok zastare, u ovom slučaju u 10-godišnji rok zastare.

31. Ako stari vjerovnik prije cesije prekine zastaru, taj prekid odnosi se i na novog vjerovnika.

32. Ono što je napisano u t. 30. i 31. svoju pravnu potkrjepu nalazi u smislu i sadržaju odredbe čl. 217. ZOO-a. Pri tome ta odredba materijalnog prava ne radi apsolutno nikakvu razliku između univerzalnih i singularnih sukcesora na način da bi bilo moguće zaključiti ono za što se tužitelj zalaže u ovoj parnici, dakle da prekid zastare do kojega je doveo stari vjerovnik (u ovom slučaju Raiffeisenbank Austria d.d.) ne bi bio relevantan za novog vjerovnika (u konkretnom predmetu za tuženika).

33. Upravo suprotno, prekid zastare do kojega je doveo stari vjerovnik – Raiffeisenbank Austria d.d., koja je 20. lipnja 2014. FINA-i podnijela zahtjev za izravnu naplatu, relevantan je i za novog vjerovnika, za tuženika pa kako je do obustave postupanja po zahtjevu za izravnu naplatu došlo 18. ožujka 2016., tako to znači da je od toga trena iznova počeo teći 10-godišnji rok zastare, i to kako u odnosu na Raiffeisenbank Austria d.d., kao starog vjerovnika, tako i u odnosu na tuženika, kao novog vjerovnika, koji je takav postao sklapanjem s imenovanom bankom Ugovora o cesiji od 17. lipnja 2016.

34. Prekid zastare (podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i 20. lipnja 2014.) u odnosu na Raiffeisenbank Austria d.d. i ponovni tijek 10-godišnjeg roka zastare (obustavom postupanja od 18. ožujka 2016.) odigrali su se u odnosu na starog vjerovnika, Raiffeisenbank Austria d.d. prije no što je između te banke i tuženika sklopljen Ugovor o cesiji od 17. lipnja 2016. pa je tuženik kao novi vjerovnik u svemu, pa tako i u odnosu na pitanje zastare, prekid zastare te ponovni tijek zastare, stupio na mjesto starog vjerovnika sa svim pravima koja su prema dužniku (prema tužitelju) pripadala i starom vjerovniku.

35. Zbog svega upravo objašnjenog tužitelj nije u pravu kada smatra da prekid zastare do kojega je 20. lipnja 2014. dovela Raiffeisenbank Austria d.d., a koji prekid je trajao do 18. ožujka 2016., ne bi bio važan za tuženika kao novog vjerovnika po Ugovoru o cesiji od 17. lipnja 2016. Upravo suprotno, kao singularni pravni sukcesor Raiffeisenbank Austria d.d., tuženik prema tužitelju ima sva ona prava koja su prethodno pripadala toj banci, pa i pravo da se smatra da je došlo do prekida zastare i da je ona iznova počela teći 18. ožujka 2016.

36. Budući da između 18. ožujka 2016. (kao dana kada je zastara počela iznova teći), te 28. prosinca 2023. (kao dana kad je je tuženik od poslodavca tužitelja iznova zatražio prava na temelju ovršne isprave – rješenja javnog bilježnika Velibora Panjkovića od 08. srpnja 2009.), i to pljenidbom dijela plaće tužitelja, nije protekao 10- godišnji rok zastare iz odredbe čl. 233. st. 1. ZOO-a, zalaganje tužitelja za to da je ovrha pljenidbom plaće tužitelja nedopuštena zbog nastupanja zastare ukazuje se pravno neprihvatljivim.

37. Zbog toga je dodatno odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

38. Budući da je tužitelj izgubio ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada mu niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tuženika, pa tako niti u zatraženoj visini od 943,71 euro, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. II. dispozitiva presude.

39. Iako je tuženik uspio u sporu pa bi mu, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, pripadalo pravo na troškove postupka na teret tužitelja, on takvu sporednu tražbinu u sporu nije zatražio u skladu s regulacijom iz odredaba čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a, dakle određeno, do završetka raspravljanja koje je prethodilo odlučivanju o troškovima, pa je zato sud o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka odluč io kao u t. III. izreke rješenja.

40. Pored toga, kada je u zahtjevu za troškove postupka, koji je istaknuo neodređeno u podnesku od 15. prosinca 2025., naveo da traži troškove sudskih pristojbi, tada ne samo da nije određeno naveo na koje se točno sudske pristojbe takav njegov zahtjev odnosi i u kojem iznosu on te pristojbe zahtijeva, već je potpuno izgubio iz vida da u ovom sporu za njega uopće nisu niti nastali troškovi sudskih pristojbi.

41. Jedina sudska pristojba koja u ovom sporu, zapravo, tereti tuženika odnosi se na pristojbu za odgovor na tužbu, koji je sudu podnio 15. prosinca 2025., no budući da, po odredbi čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23; u daljnjem tekstu: ZSP), obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, to znači da u odnosu na sudsku pristojbu za odgovor na tužbu trošak u odnosu na tuženika nije dospio, a time i da ga nema pravo zahtijevati na teret protivne strane u sporu - tužitelja. Zato se odluka iz t. III. izreke presude ukazuje tim prije ispravnom i na zakonu utemeljenom.

U Rijeci 09. srpnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a). RJ.

- presuda nepravomoćna

- vidi upisnik “P”

- kal. do pravomoćnosti

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku

uz zapisnik o odgođenom ročištu za objavu presude od 09. lipnja 2026. i uz zapisnik o novom, održanom ročištu za objavu presude od 09. srpnja 2026.

na način određen u zapisniku o objavi presude

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. ZSP-a

U Rijeci 09. srpnja 2026.

S u t k i nj a