Republika Hrvatska
Općinski sud u Novom Zagrebu
Turinina 3 - 10010 Zagreb
Poslovni broj: 9 P-1249/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić, u pravnoj stvari tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Krstić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Ul. Velimira Škorpika 21, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 2. lipnja 2026., održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika Nikole Božića, odvjetnika u Zagrebu, 9. srpnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 01088 sklopljenog između tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, 26.10.2007. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
II. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 01088, sklopljenog između tužitelja JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, 26.10.2007., u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
III. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 2.457,47 eura (dvije tisuće četiristo pedeset sedam eura i četrdeset sedam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pripadajuće iznose a koja kamata teče na:
iznos 21,57 EUR od 17. studeni 2007. godine do isplate
iznos 1,55 EUR od 17. prosinac 2007. godine do isplate
iznos 2,29 EUR od 17. siječanj 2008. godine do isplate
iznos 2,29 EUR od 17. veljača 2008. godine do isplate
iznos 5,85 EUR od 17. ožujak 2008. godine do isplate
iznos 5,71 EUR od 17. travanj 2008. godine do isplate
iznos 2,10 EUR od 17. svibanj 2008. godine do isplate
iznos 2,54 EUR od 17. lipanj 2008. godine do isplate
iznos 2,83 EUR od 17. srpanj 2008. godine do isplate
iznos 1,11 EUR od 17. kolovoz 2008. godine do isplate
iznos 1,47 EUR od 17. rujan 2008. godine do isplate
iznos 4,28 EUR od 17. listopad 2008. godine do isplate
iznos 9,78 EUR od 17. studeni 2008. godine do isplate
iznos 8,18 EUR od 17. prosinac 2008. godine do isplate
iznos 14,31 EUR od 17. siječanj 2009. godine do isplate
iznos 15,90 EUR od 17. veljača 2009. godine do isplate
iznos 16,62 EUR od 17. ožujak 2009. godine do isplate
iznos 14,81 EUR od 17. travanj 2009. godine do isplate
iznos 13,88 EUR od 17. svibanj 2009. godine do isplate
iznos 12,26 EUR od 17. lipanj 2009. godine do isplate
iznos 10,98 EUR od 17. srpanj 2009. godine do isplate
iznos 11,14 EUR od 17. kolovoz 2009. godine do isplate
iznos 12,51 EUR od 17. rujan 2009. godine do isplate
iznos 11,70 EUR od 17. listopad 2009. godine do isplate
iznos 11,65 EUR od 17. studeni 2009. godine do isplate
iznos 9,39 EUR od 17. prosinac 2009. godine do isplate
iznos 11,23 EUR od 17. siječanj 2010. godine do isplate
iznos 12,47 EUR od 17. veljača 2010. godine do isplate
iznos 12,58 EUR od 17. ožujak 2010. godine do isplate
iznos 16,49 EUR od 17. travanj 2010. godine do isplate
iznos 14,77 EUR od 17. svibanj 2010. godine do isplate
iznos 16,43 EUR od 17. lipanj 2010. godine do isplate
iznos 22,71 EUR od 17. srpanj 2010. godine do isplate
iznos 20,52 EUR od 17. kolovoz 2010. godine do isplate
iznos 27,62 EUR od 17. rujan 2010. godine do isplate
iznos 24,49 EUR od 17. listopad 2010. godine do isplate
iznos 21,95 EUR od 17. studeni 2010. godine do isplate
iznos 29,45 EUR od 17. prosinac 2010. godine do isplate
iznos 36,54 EUR od 17. siječanj 2011. godine do isplate
iznos 31,58 EUR od 17. veljača 2011. godine do isplate
iznos 33,48 EUR od 17. ožujak 2011. godine do isplate
iznos 28,80 EUR od 17. travanj 2011. godine do isplate
iznos 31,53 EUR od 17. svibanj 2011. godine do isplate
iznos 41,57 EUR od 17. lipanj 2011. godine do isplate
iznos 38,37 EUR od 17. srpanj 2011. godine do isplate
iznos 56,98 EUR od 17. kolovoz 2011. godine do isplate
iznos 60,53 EUR od 17. rujan 2011. godine do isplate
iznos 41,37 EUR od 17. listopad 2011. godine do isplate
iznos 42,96 EUR od 17. studeni 2011. godine do isplate
iznos 42,19 EUR od 17. prosinac 2011. godine do isplate
iznos 44,14 EUR od 17. siječanj 2012. godine do isplate
iznos 46,38 EUR od 17. veljača 2012. godine do isplate
iznos 45,77 EUR od 17. ožujak 2012. godine do isplate
iznos 44,73 EUR od 17. travanj 2012. godine do isplate
iznos 45,14 EUR od 17. svibanj 2012. godine do isplate
iznos 46,24 EUR od 17. lipanj 2012. godine do isplate
iznos 45,40 EUR od 17. srpanj 2012. godine do isplate
iznos 45,40 EUR od 17. kolovoz 2012. godine do isplate
iznos 44,30 EUR od 17. rujan 2012. godine do isplate
iznos 43,39 EUR od 17. listopad 2012. godine do isplate
iznos 45,00 EUR od 17. studeni 2012. godine do isplate
iznos 44,11 EUR od 17. prosinac 2012. godine do isplate
iznos 45,29 EUR od 17. siječanj 2013. godine do isplate
iznos 42,58 EUR od 17. veljača 2013. godine do isplate
iznos 43,75 EUR od 17. ožujak 2013. godine do isplate
iznos 44,57 EUR od 17. travanj 2013. godine do isplate
iznos 43,78 EUR od 17. svibanj 2013. godine do isplate
iznos 41,23 EUR od 17. lipanj 2013. godine do isplate
iznos 39,92 EUR od 17. srpanj 2013. godine do isplate
iznos 41,69 EUR od 17. kolovoz 2013. godine do isplate
iznos 42,70 EUR od 17. rujan 2013. godine do isplate
iznos 44,31 EUR od 17. listopad 2013. godine do isplate
iznos 43,36 EUR od 17. studeni 2013. godine do isplate
iznos 44,20 EUR od 17. prosinac 2013. godine do isplate
iznos 44,31 EUR od 17. siječanj 2014. godine do isplate
iznos 45,88 EUR od 17. veljača 2014. godine do isplate
iznos 46,26 EUR od 17. ožujak 2014. godine do isplate
iznos 46,10 EUR od 17. travanj 2014. godine do isplate
iznos 44,94 EUR od 17. svibanj 2014. godine do isplate
iznos 44,17 EUR od 17. lipanj 2014. godine do isplate
iznos 45,09 EUR od 17. srpanj 2014. godine do isplate
iznos 45,92 EUR od 17. kolovoz 2014. godine do isplate
iznos 46,68 EUR od 17. rujan 2014. godine do isplate
iznos 47,22 EUR od 17. listopad 2014. godine do isplate
sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 263,94 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.10.2007. do isplate, sve kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30.09.2015. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura (tisuću petsto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
i r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 21. svibnja 2026.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. 23.10.2007. tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj 01088, a temeljem Ugovora o prodaji broj 610/2008-750/2008, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 13.192,97 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju RBA d.d. za CHF na dan uplate. Predmetnim ugovorom određena je promjenjivost kamatne stope, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama RBA d.d. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama, te je otplaćen u cijelosti dana 09.10.2014. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak, te ugovornu odredbu vezano za visinu i promjenjivost kamatne stope koja je tužiteljici prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja je između ostalog registrirana i bavi se kreditiranjem, što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba, te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima o činidbi kao objektu ugovorne obveze. Tuženi je predmetnim ugovorom, postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbi Zakona o obveznim odnosima, sklapajući ugovore uz ugovorenu valutnu klauzulu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, te ugovarajući u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorena redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci banke o promjeni kamatne stope ili nekog drugog akta Banke, odnosno tuženika. Naime, budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 268 st.2 i čl.277 ZOO-a, te je suprotno predmetnim ništetnim odredbama, bez pravne osnove stekao iznose koje je tužitelj tuženom platio iznad ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima (NN 29/78, 39/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 132/98, 112/99, 88/01 u nastavku ZOO-a) čime je tužitelju prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj. Temeljem gornjih ništetnih odredbi ugovora o namjenskom kreditu tužitelj je tuženoj u razdoblju od 23.10.2007. do 09.10.2014., izvršio uplate u iznosu od 89.864,10 kuna, a da tih ništetnih odredbi u pogledu tečaja i kamatne stope nije bilo trebao je platiti iznos od 71.336,16 kuna, te je na taj način tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 2.459,08€. Tužena je tužiteljici i na ime ulazne naknade za predmetni poslovni odnos neosnovano naplatila i iznos od 263,94€.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije. Na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2014., a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točkama petita. Tuženik ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena odnosno da ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Tužiteljeve tvrdnje su u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao informativni obračun na listu 8, obavijest o isteku ugovora na listu 9, obavijest o odobrenju ugovora o kreditu na listu 10, račun na listu 11-12, ugovor o prodaji na listu 13-17, plan otplate na listu 18-26, sudsku praksu na listu 49-64, izjavu na listu 65, članak na listu 68-76, plan otplate na listu 91-92, te 103-104, zbornik sudske prakse na listu 105-115, ugovor o kreditu na listu 127-134, na ročištu održanom 3. ožujka 2026. saslušana je tužiteljica, te je pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca na listu 142-149.
4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.192,97 CHF obračunatog prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseci i uz kamatnu stopu od 5,80 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.
7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, kao i ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza plaćanje naknade za zaključenje ugovora o kreditu, protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja, te je sporan tužiteljev status potrošača, kao i aktivna legitimacija istog.
8. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 26. listopada 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.
9. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).
11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).
12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).
13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).
14. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).
16. Predmetne odredbe su kao takve implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva je putem prakse Europskog suda dovela do visokog stupanja zaštite prava potrošača, pri čemu je praksa navedenog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje samog testa kontrole nepoštenosti, uzimajući u obzir činjenicu procesne autonomije država članica u pitanju samog procesnog aspekta primjene navedene direktive.
17. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
18. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. godine putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i njezinim članicama te prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo prije datuma formalnog pristupa.
19. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija, a kako je npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 KČ i PČ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, par.22.; kao i presudi suda C- 415/11 J od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, par.44.;. Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati.
20. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 IČ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 K i drugi od 20. rujna 2017.,ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“.
21. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti odnosno i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, i što je prvi puta utvrđeno u presudi suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009.,ECLI:EU:C:2009:350, par. 32.
22. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su banke potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019.
23. Nedvojbeno je da ovdje tuženik nije bio stranka navedenog kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, slijedom čega presude donesene u tom kolektivnom sporu nemaju direktni obvezujući učinak u ovom postupku, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), no pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužitelja kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na ranije navedenoj Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, te odredbama ZZP/03 i ZZP/07. 24. Točno je kako to ističe tuženik, da isti u formalno pravnom smislu nije banka, no nedvojbeno je da je tuženik kao pravna osoba registrirana u [adresa], i obavlja djelatnost potrošačkog kreditiranja.
24. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 26. listopada 2007. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u dijelu čl. 6 i 9 Ugovora tj. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.
25. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 3. ožujka 2026. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost promjenjive kamatne stope te valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je potpisao.
26. O odredbi čl. 6 i 9 Ugovora o kreditu od 26. listopada 2007., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 6 i 9 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci tuženika, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96 ZZP/07 smatra nepoštenom te ništetnom.
27. Naime, sporna odredba čl. 6 i 9 među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,80 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,80 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
28. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane tuženika uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri tuženika, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH Broj: Rev 2221/2018-11
29. Isto se odnosi i na odredbe čl. 5 Ugovora (a ne omaškom u tužbenom zahtjevu navedena odredba II ugovora o kreditu) kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. važećem za CHF na dan plaćanja u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
30. Radi se o svakako o lako uočljivim i jasnim odredbama, ali iste nisu razumljive, a u konačnici dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer je cijena bitan sastojak ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredaba o kojima se nije pregovaralo, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO), koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bio dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Naime, u osnovi su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, a o istima tužitelj nije imao nikakva saznanja niti su mu stoga, takve odredbe mogle biti razumljive kao prosječnom potrošaču.
31. Takve su odredbe u konačnici dovele do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a iste se ne mogu smatrati beznačajnima, s obzirom na utvrđenu neravnotežu i utvrđen izostanak pregovaranja glede tih odredaba Ugovora, nerazumljivost istih tužitelju.
32. Dakle, radi se o ništetnim odredbama čl. 322. s t. 1. ZOO koji propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
33. Dakle, nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, osobito kada ista dovodi do značajne neravnoteže, pa i da je povećanje stope bilo ekonomski opravdano, kako je već navedeno.
34. Isto tako, na temelju dostupnih informacija tužitelj nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlazi iz ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao odnosno to ne proizlazi iz provedenih dokaza. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
35. Iako je valutna klauzula dopuštena temeljem odredbe čl. 22. ZOO., predmetna odredba Ugovora o kreditu nije izuzetna od primjene Direktive stoga se ne može isključiti, ispitivanje njezine nepoštenosti. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, pa je iz navedenog razloga jasno kako sporna Ugovorna odredba unosi neravnotežu u pravima i obveza stranaka, a na štetu korisnika kredita stoga takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.
36. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 30. siječnja 2020., a prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako je tek ovom odlukom suda utvrđena ništetnost naznačene odredbe, nije nastupila zastara predmetne tražbine, odnosno protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.
37. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
38. Predmet spora je također zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za zaključenje ugovora o kreditu u iznosu od 446,14 CHF.
39. Sporni dio gore navedene ugovorne odredbe iz čl. 3 Ugovora ovaj sud smatra ništetnom, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za zaključenje ugovora u iznosu od 446,14 CHF. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za zaključenje ugovora i zašto je određena baš u visini od 446,14 CHF te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak zaključenja određen u jednom ukupnom iznosu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za zaključenje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" plaćeni, stvarni troškovi, tada bi bilo navedeno od čega se ti troškovi sastoje. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.). Visina navedene naknade razvidna je iz samog Ugovora o kreditu, a ista iznosi 446,14 CHF, dok je u točci II. određeno kako iznos kredita uključuje i troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u točci III. istog, a isplaćuje se trgovcu uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. Iz obavijesti na listu 16 spisa razvidno je kako je tužitelju kredit odobren 23. listopada 2007., iz čega sud utvrđuje kako je naknada u iznosu od 263,94 eura naplaćena tužiteljici 23. listopada 2007.
40. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.
41. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude ĆČ i BČ, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i P, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).
42. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz iskaza tužitelja jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila.
43. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Mikac Matiji, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno je koje je iznose tužitelj u razdoblju od studenog 2007. do listopada 2014. preplatio zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope od 5,80 %, te iznose anuiteta koje je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK, a imajući u vidu tečaj važeći na dan isplate kredita. Dakle, sudski vještak je utvrdio da razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu i stvarno plaćenih anuiteta primjenom izmijenjene kamatne stope, te razlika između plaćenih anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio da tijekom otplate nije došlo do rasta tečaja CHF prema HRK iznosi 2.457,47 eura, te je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 21. svibnja 2026.
44. Člankom 193. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je podneskom od 21. svibnja 2026. preinačio tužbu na način da točkom I. i II. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 01088 kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope, te u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, a koju preinaku je sud dopustio jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a naročito uzimajući u obzir kako tužitelj takav tužbeni zahtjev nije mogao postaviti u tužbi s obzirom da nije raspolagao predmetnim Ugovorom o kreditu, što tuženik nije niti osporavao, pa je konačno postavio tužbeni zahtjev po izradi nalaza i mišljenja od strane sudskog vještaka.
45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju.
46. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 17. studenog 2007. do zaključno 17. listopada 2014. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja pa tako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecatelje.
47. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i razloge koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 102. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita, odnosno od dana kako je to tužitelj zatražio specificiranim tužbenim zahtjevom od 21. svibnja 2026.
48 O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
49. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 21.5.2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 2.12.2025., 3.3.2026. te 2.6.2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 1.550,00 eura.
50. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi s obzirom da nije određeno naveo koje pristojbe i u kojem iznosu potražuje.
51. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 9. srpnja 2026.
Sudac
Ana Tomašić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
