Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-307/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Adele Turkalj člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 59a, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1174/2024-9 od 19. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice SM kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1174/2024-9 od 19. kolovoza 2025. u dijelu točke I. st. 1. izreke, u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 115,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2018. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1174/2024-9 od 19. kolovoza 2025. u dijelu točke I. st. 1. izreke, u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 4.572,17 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2018. do isplate, u točki I. stavak 2. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka i u točki II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2025. i za navedeno sudi:

1. Tuženica Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je tužiteljici SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 4.572,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2018. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena , od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljici SM naknadi parnični trošak u iznosu od 3.498,67 EUR u roku od 15 dana, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 362,00 EUR odbija kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2025 . do isplate.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljici SM nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 500,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži da se tuženici naloži da joj u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 4.687,56 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2018. do isplate dana (točka I. stavak 1. izreke), kao i zahtjev za naknadom troškova postupka (točka I. stavak 2. izreke) te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu navodeći da presudu pobija u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da predmet vrati na ponovni postupak sudu prvog stupnja. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 500,00 EUR (uključen PDV), kao i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 186,00 EUR.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu štete kao razlike između tržišne i zaštićene najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice, koji je u najmu zaštićene stanarke na temelju presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga tužiteljice, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koje povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – dvosobnog stana s nusprostorijama površine 66,60 m2, na drugom katu, upisanog kao posebni dio čk. br. 1441 (pravilno:1442) kuća pop. broj 568, gospodarska zgrada, dvorište i vrt u [adresa] sa 103,4 čhv ili 372 m2,

- da je tužiteljica u utuženom periodu bila najmodavac predmetnog stana na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2703/97 od 24. ožujka 1999., koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, sa RM kao najmoprimcem te presude istog suda poslovni broj Ps-1065/01 od 24. rujna 2002. koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s FM, kćerkom ranije zaštićenog najmoprimca RM,

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-425/10 od 22. prosinca 2011. utvrđen ništetnim sadržaj ugovora nadomješten i utvrđen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1065/01 od 24. rujna 2002. u čl. 3. toga ugovora, u kojem je utvrđena obveza plaćanja zaštićene najamnine, budući da najmoprimac FM ima u suvlasništvu i posjedu više nekretnina, o čemu ista nije u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Ps-

1065/01 izvijestila ovdje tužiteljicu ni sud,

- da je naprijed navedena presuda preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4206/12-2 od 4. rujna 2012. na način da je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe ugovora o plaćanju zaštićene najamnine odbijen kao neosnovan,

- da s obzirom na naprijed navedeno, nije osnovan prigovor tuženice da je tužiteljica doprinijela nastanku štete,

- da je najmoprimac plaćao zaštićenu najamninu u cijelom utuženom razdoblju,

- da se šteta (izmakla korist) koju trpi tužiteljica kao najmodavac očituje u razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina Žarka Željka, kao i njegovih pisanih očitovanja na prigovore tužiteljice i tuženice proizlazi da razlika između zaštićene najamnine, koju je tužiteljica ostvarila i tržišne najamnine za utuženo razdoblje iznosi 4.572,17 EUR,

- da je tuženica iz razloga ekonomičnosti postupka učinila nespornom tržišnu vrijednost najamnine u visini koju je utvrdio gore navedeni vještak,

- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 4.687,56 EUR (koji je različit od onog utvrđenog vještačenjem) za razdoblje od rujna 2015. do kolovoza 2018. sa zateznom kamatom od 26. studenog 2018. (dan podnošenja tužbe), s time da nije tražila usmeno obrazlaganje vještaka vezano za svoj zahtjev, već je predložila zaključiti glavnu raspravu donijeti odluku temeljem stanja spisa.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud se pozvao na presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske iz koje proizlazi da je odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96 i 48/98, dalje ZNS) izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješenje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova. Nadalje navodi da je takvim nerazmjernim miješanjem povrijeđeno vlasničko pravo zajamčeno odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da presude ESLJP vežu države koje su ugovorne strane Konvencije (tuženica je stranka Konvencije od 6. studenog 1997.) te utvrđene povrede nemaju učinak samo u odnosu na stranke u postupku koji se vodio ispred ESLJP, već je njihov učinak nastanak obveze države koje je ugovorna strana Konvencije da u slučaju utvrđene povrede izmijeni svoje zakonodavstvo kojim se vrijeđaju konvencijska prava , kao i nastanak obveze domaćih sudova da domaće pravo tumače u skladu s presudama u kojima je utvrđeno da je domaćim zakonodavstvom povrijeđeno neko od prava zajamčenih Konvencijom. Sud prvog stupnja zaključuje da su u ovom postupku ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za naknadu štete: tuženica je štetnica, tužiteljica je oštećenica, uzročna veza postoji uslijed postupanja tuženice koja je donijela ZNS kojim su povrijeđena vlasnička prava tužiteljice kao vlasnice stana sa zaštićenom najamninom te je tužiteljici nastala šteta u visini razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine u utuženom razdoblju.

9.1. Međutim, sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev cijeneći osnovanim prigovor tuženice da je sukladno odredbi čl. 227. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) nastupila zastara prava. Poziva se na odredbu čl. 226. st. 1. ZOO kojom je propisano da povremeno potraživanje zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i na odredbu čl. 227. st. 1. ZOO, kojom je propisano da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik više nije vršio nikakva davanja. Sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o povremenom potraživanju te da se tužiteljica u postupku u kojem je donesena presuda poslovni broj Ps-2703/97, što je bilo 24. ožujka 1999., mogla pozivati na povredu prava vlasništva zajamčenu Konvencijom jer je tuženica postala stranka Konvencije ranije, odnosno 6. studenog 1997. Nadalje, pojašnjava da u spisu nema podatka o danu pravomoćnosti navedene presude, ali da iz obrazloženja presude Općinskog građanskog suda poslovni broj Ps-1965/01 od 24. rujna 2002. proizlazi da je navedena presuda svakako bila na snazi 17. travnja 2000., kada je umrla zaštićena najmoprimka iz ugovora zamijenjenog presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-2703/97, tako da je do zastare samog prava tužiteljice na naknadu štete došlo svakako u travnju 2005.

10. U pravu je tužiteljica kada ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njezin tužbeni zahtjev zbog zastare prava, pozivajući se na recentnu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke Rev-1104/18 i Rev-1203/2021) iz koje proizlazi da je njezino potraživanje ne predstavlja povremenu tražbinu iz čl. 226. ZOO, slijedom čega nema mjesta primjeni niti odredbe čl. 227. ZOO kojim je uređena zastara prava iz kojeg proističu povremene tražbine.

10.1. Naime, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu, odnosno da vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu, vlasnici takvih stanova su mogli pokrenuti parnične postupke protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka.

10.2. Stoga se sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023., vlasnicima stanova, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom (ZNS) nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Ocjena Ustavnog suda je da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog proizlazi da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019. sudska praksa postala stabilna i tek od tada su mogli počeli teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani čl. 230. st. 1. ZOO.

10.3. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 26. studenog 2018., te da u tom trenutku rok propisan odredbom čl. 230. st. 1. ZOO još uvijek nije počeo teći, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. stavak 1. izreke za iznos od 4.572,17 EUR te naložiti tuženici da tužiteljici isplati naveden iznos sa zateznom kamatom od 26. studenog 2018. do isplate. Nadalje, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. stavak 1. izreke za iznos od 115,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. studenog 2018. do isplate, s obzirom da tužiteljica nije uskladila svoj zahtjev sa izračunom vještaka, a nije predlagala da se istog usmeno sasluša, već je predložila da se donese odluka temeljem stanja spisa.

11. Vezano za prigovor tuženice da tužiteljica nije na valjan način stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, treba naglasiti da valjanost upisa tužiteljice u zemljišne knjige ne može biti predmet razmatranja u ovom postupku kao prethodno pitanje.

12. Kako je preinačena prvostupanjska presuda o glavnom zahtjevu, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 3. ZPP, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (2,47%) i čl. 155. ZPP trebalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

12.1. Tužiteljici je primjenom čl. 154. st. 3. u vezi čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje, Tarifa) priznat trošak zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32.), trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7/1), trošak sastava podnesaka od 5. veljače 2019., 26. ožujka 2020. i 1. veljače 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (Tbr.8/1), trošak zastupanja na ročištima 1. travnja 2019., 18. lipnja 2019. (očevid), 15. rujna 2023. i 8. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr.9/1), trošak zastupanja na ročištima 20. veljače 2020. i 17. svibnja 2021. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/2), sa PDV-om u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.46), dakle u ukupnom iznosu od 2.500,00 EUR. Nadalje, tužiteljici pripada naknada troška vještačenja u cijelosti u iznosu od 441,67 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 557,00 EUR. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo obvezati tuženicu na naknadu troškova parničnog postupka tužiteljici u iznosu od 3.498,67 EUR, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 362,00 EUR trebalo odbiti kao neosnovan.

12.2. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištima 20. veljače 2020. i 17. svibnja 2021. u zatraženim iznosima, budući da se radilo o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Također joj nije priznat trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu budući da ju nije niti platila.

12.3. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP trebalo odlučiti kao u točki I. stavak 2. izreke ove presude.

12.4. Tuženica je izgubila parnicu u pretežitom dijelu pa joj ne pripada pravo na naknadu parničnog troška. Stoga je, na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, odlučeno u točki I. stavak 3. izreke ove presude.

13. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 3. ZPP. Tužiteljici je dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od 500,00 EUR (uključen PDV), s time da joj nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu, jer istu nije podmirila.

U Velikoj Gorici 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat