Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-258/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], Martin, [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz OD Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica Slavonski Brod, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, zastupanih po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. lipnja 2026. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030250-63000124577/2007 od 5. srpnja 2007. sklopljenog između Slavonske banka d.d. Osijek kao prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Antuna Novačića iz Orahovice dana 6. kolovoza 2007. pod brojem OV-4384/2007; u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 162,20 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 287,89 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja, tj. od 9. srpnja 2026., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su tužitelj i prednik tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek su dana 5. srpnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030250-63000124577/2007., koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Antuna Novačića iz Orahovice dana 6. kolovoza 2007. pod brojem OV-4384/2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 7. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,20 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ je nepoštena i ništetna.

2. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

3. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

4. Tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za kredit u visini 1,20 % iznosa kredita što je iznosilo 276,00 CHF. Iz dopisa tuženika od 30. srpnja 2025. proizlazi da je gore navedena naknada naplaćena dana 6. kolovoza 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 1.222,11 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 162,20 eura. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik dana 5. srpnja 2007. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-63000124577/2007 za iznos od 23.000,00 CHF. Tuženik ističe prigovor zastare te navodi da se zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21. studenog 2018. godine nastupila je zastara potraživanja, budući da je tužba podnesena 13. kolovoza 2025. godine. Tuženik se poziva na odredbu čl. 225. ZOO-a u kojem je propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a rok od 5 godina predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Budući je konemnatorni dio u zastari tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrhan, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu, a sukladno čl. 187. st. 2. ZPP-a, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

6. Nadalje tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a sadržaj osporenog ugovora određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, a tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa i ovu spornu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj, odnosno pregovarati o istoj. Tuženik posebno ističe da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, a sve sukladno čl. 1022. st. 2. ZOO-a i takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka i svaki korisnik kredita je upoznat s naknadom za obradom kredita.

7. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu iskazao svoju pravnu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solmeniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik posebno ističe da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već da isti odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istog te su tužitelju kao korisniku kredita stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu. Nadalje tuženik navodi da naknade za obradu kredita propisuje Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izdan od Ministarstva financija, pa kako se radi o zakonitoj odredbi Ugovora o kreditu ista nije ništetna, niti protivna Ustavu i prisilnim propisima i moralu društva. U čl. 296. st. 3. ZOO-a propisano je kako se odredbe o ništetnosti ne primjenjuju na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je mogla utjecati na njihov sadržaj, te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Naknada za obradu kredita prema stavu HNB-a predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a za koju se onda prema odredbama ZZP-a ne provode testovi poštenosti jer ulazna naknada kao sastavni dio EKS-a predstavlja konačni trošak kredita koje postupanje banke nadzire HNB.

8. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, odnosno ne čini spornim da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada 8. kolovoza 2007. godine u iznosu od 1.222,11 HRK/162,20 EUR.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, saslušao tužitelja, te pročitao podneske stranaka.

10. Tužitelj ČO u svom iskazu je naveo da je Ugovor o kreditu sa tuženikom zaključio u srpnju 2007. godine za kreditni iznos od 23.000,00 CHF protuvrijednost u kunama za adaptaciju obiteljske kuće. U vrijeme zaključenja ugovora, kao i danas, bio je u radnom odnosu u Hrvatskoj vojsci. Ugovor o kreditu s tuženikom isključivo je zaključio jer je kod tuženika imao i otvoren tekući račun. Prilikom razgovora sa djelatnikom banke vezano za odobrenje kredita upravo mu je ponuđen ovaj predmetni ugovor u valuti CHF uz obrazloženje banke da je to najpovoljniji kredit i da je najniža kamata, a što je njemu, a s obzirom na visinu njegove plaće tada i odgovaralo. Kredit u eurima koji je također postojao i bila je znatno viša kamatna stopa i upravo su mu u banci preporučili zaključenje ovog ugovora. Kada je dostavio potrebnu dokumentaciju za zaključenje ugovora nakon par dana zvali su ga iz banke da dođe potpisati ugovor i isti ovjeriti kod javnog bilježnika. Nitko sa njime nije pregovarao o ugovornim odredbama, niti mu objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa a niti valutna klauzula ali su mu rekli kada je došao potpisati ugovora da mora platiti naknadu za obradu kredita, što je i učinio, a što je bio uvjet da dobije kredit. Nitko mu nije objasnio što znači ta naknada i koje troškove ona predstavlja, nego jednostavno da to mora platiti.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu zaključen između stranaka 5. srpnja 2007. godine i zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 162,20 eura, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku prilikom realizacije kredita kao trošak obrade kredita.

13. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

14. Među strankama nije sporno da su iste zaključile Ugovor o kreditu 5. srpnja 2007. godine, da je tužitelju odobren kredit 23.000,00 CHF protuvrijednost u kunama, te da je u čl. 7. Ugovora regulirano da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga 1,20% jednokratno unaprijed. Također nije sporno da je prilikom realizacije kredita tuženik sukladno citiranom članku naplatio tužitelju 8. kolovoza 2007. godine naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.222,11 HRK/162,20 EUR.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je Ugovor o kreditu zaključio za adaptaciju obiteljske kuće, te kako u to vrijeme nije bio vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. Ugovor o kreditu predočen mu je od tuženika kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, ali mu nitko u banci nije obrazložio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, niti su mu objasnili na što se ti troškovi odnose, već su jednostavno iste naplatili. Također iz iskaza tužitelja proizlazi da mu također nitko u banci nije obrazložio niti pojasnio što znači ni valutna klauzula ni promjenjiva kamatna stopa, kao niti da je u obvezi plaćanja bilo kakvih naknada te se o tome nije pregovaralo. Ugovor je banka već sastavila i on je samo pozvan da dođe i da isti odnese kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa.

16. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

17. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije je bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Sud je prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, predočen tužitelju po sistemu "uzmi ili ostavi" i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

18. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno radi adaptacije obiteljske kuće, a da u trenutku realizacije predmetnog kredita nije bio trgovac odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva ili obrta. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

21. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o nikakvim naknadama, niti mu je ponuđeno da pregovara tj. Ugovor o kreditu mu je predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

22. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

24. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

25. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavku 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno unaprijed“, te je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

26. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 7. siječnja 2026. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 21. svibnja 2026. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 17. lipnja 2026. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 25,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 56,25 eura, te sudska pristojba na tužbu 6,64 eura tj. ukupno 287,89 eura. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 9. srpnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku