Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-41/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2977/2021-27 od 24. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2977/2021-27 od 24. ožujka 2023.

II. Uvažava se žalba tužiteljice LJ te se preinačava rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2977/2021-27 od 24. ožujka 2023. pod točkom II. izreke u dijelu kojim tužiteljici nije dosuđen daljnji trošak postupka u iznosu od 62,18 eur i za navedeno rješava:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., isplatiti tužiteljici LJ daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,18 eur sa zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 377,42 eur.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice LJ za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 311,06 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana, tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 1.887,65 eura (14.222,49 kuna1 ) sa zateznim kamatama po stopi koja je za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

na iznos (kn) na iznos (eur) od

do

6,62 kn

0,88 EUR 31.03.2008 isplate

71,51 kn 9,49 EUR 29.10.2008. isplate

3,40 kn

0,45 EUR 01.12.2008. isplate

89,97 kn 11,94 EUR 31.12.2008. isplate

103,28 kn 13,71 EUR 30.01.2009. isplate

109,29 kn 14,51 EUR 04.03.2009. isplate

94,46 kn 12,54 EUR 01.04.2009. isplate

97,68 kn 12,96 EUR 29.04.2009. isplate

71,86 kn 9,54 EUR 03.06.2009. isplate

52,86 kn 7,02 EUR 03.07.2009. isplate

57,91 kn 7,69 EUR 15.07.2009. isplate

67,93 kn 9,02 EUR 25.08.2009. isplate

67,06 kn 8,90 EUR 02.10.2009. isplate

56,93 kn 7,56 EUR 05.11.2009. isplate

75,94 kn 10,08 EUR 23.11.2009. isplate

91,18 kn 12,10 EUR 21.12.2009. isplate

112,85 kn 14,98 EUR 26.01.2009. isplate

107,88 kn 14,32 EUR 03.03.2010. isplate

137,30 kn 18,22 EUR 08.04.2010. isplate

131,72 kn 17,48 EUR 28.04.2010. isplate

142,60 kn 18,93 EUR 02.06.2010. isplate

236,75 kn 31,42 EUR 23.06.2010. isplate

217,37 kn 28,85 EUR 02.08.2010. isplate

276,58 kn 36,71 EUR 30.08.2010. isplate

256,12 kn 33,99 EUR 01.10.2010. isplate

223,21 kn 29,63 EUR 02.11.2010. isplate

292,64 kn 38,84 EUR 03.12.2010. isplate

380,97 kn 50,56 EUR 27.12.2010. isplate

318,43 kn 42,26 EUR 04.02.2011. isplate

340,36 kn 45,17 EUR 28.02.2011. isplate

312,47 kn 41,47 EUR 29.03.2011. isplate

317,48 kn 42,14 EUR 27.04.2011. isplate

435,88 kn 57,85 EUR 06.06.2011. isplate

447,42 kn 59,38 EUR 11.07.2011. isplate

545,28 kn 72,37 EUR 12.08.2011. isplate

494,56 kn 65,64 EUR 19.09.2011. isplate

439,04 kn 58,27 EUR 18.10.2011. isplate

430,99 kn 57,20 EUR 15.11.2011. isplate

426,73 kn 56,64 EUR 19.12.2011. isplate

453,08 kn 60,13 EUR 12.01.2012. isplate

476,06 kn 63,18 EUR 15.02.2012. isplate

479,14 kn 63,59 EUR 15.03.2012. isplate

463,24 kn 61,48 EUR 16.04.2012. isplate

473,97 kn 62,91 EUR 14.05.2012. isplate

481,32 kn 63,88 EUR 13.06.2012. isplate

468,96 kn 62,24 EUR 14.07.2012. isplate

472,21 kn 62,67 EUR 17.08.2012. isplate

462,95 kn 61,44 EUR 14.09.2012. isplate

442,94 kn 58,79 EUR 13.10.2012. isplate

464,27 kn 61,62 EUR 14.11.2012. isplate

474,51 kn 62,98 EUR 17.12.2012. isplate

467,33 kn 62,03 EUR 12.01.2013. isplate.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana, tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.952,86 eur (14.713,82 kuna1 ) sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 24. ožujka 2023. do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana, prema tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 672,34 kuna, zajedno sa zateznim kamatama od 22. prosinca 2006."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže odbaciti tužbu u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku, podredno predlaže preinači prvostupanjsku presudu i odbiti tuženi zahtjev kao neosnovan uz obvezu naknade prouzročenog parničnog troška, odnosno ukinuti presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 377,42 eur.

3. Tužiteljica žalbom pobija presudu u dijelu rješenja o trošku u kojem nije u cijelosti usvojen njezin zahtjev za isplatom svih zatraženih troškova postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se rješenje o trošku preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine pobijani dio odluke o parničnom trošku. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 311,06 eur.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice na rješenje o trošku djelomično osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovor o kreditu broj 045-50-3840488 od 14. prosinca 2006., na iznos od 16.579,22 CHF, radi kupnje osobnog vozila, s povratom kredita u 72 jednaka mjesečna anuiteta. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kao osnovu svog zahtjeva prema tuženiku.

U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o glavnoj stvari

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem javnog bilježnika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju zbog toga razloga ističe tuženik.

9. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Stoga je sud u situaciji kada je pravilno zaključio da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 304. ZPP) bez izvođenja daljnjih dokaza (saslušanja javnog bilježnika) i potom zaključio glavnu raspravu jer je utvrdio sve odlučne činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava, postupio je u skladu i s načelom ekonomičnosti jer bi nepotrebnim izvođenjem dokaza na okolnosti koje nisu pravno odlučne strankama uzrokovao nepotrebne troškove. Prvostupanjski sud takvu svoju odluku pravilno obrazlaže utvrđujući kako se saslušanjem javnog bilježnika nisu mogle utvrditi relevantne činjenice vezane uz obavještavanje tužiteljice kao potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora s tuženikom jer navedeno ne ulazi niti u njegove ovlasti, niti za to ima potrebna stručna znanja.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta.

11. Prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

15. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 14. prosinca 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Prvostupanjski sud u postupku pravilno je utvrdio kako je tužiteljici, iako je tražila kredit kojim bi bio vezana uz valutu EUR, od strane zaposlenika tuženika prilikom ugovaranja predmetnog kredita bilo sugerirano da uzme kredit vezan uz valutu CHF i da je riječ o najpovoljnijoj opciji, a da pri time nije bila upozorena na moguće rizike i promjene tečaja vezane uz valutu CHF, a kojih rizika ona kao prosječni potrošač nije bila svjesna.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.

18. Na žalbene navode kako se ništetnost ne može isticati jer je ugovor ispunjen u cijelosti i da se radilo o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), valja odgovoriti kako su isti neosnovani budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

19. Izvedenim financijskim vještačenjem utvrđena je tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita u iznosu od 1.887,65 eur te je u skladu s istim prvostupanjski sud pravilno naložio tuženiku isplatu tako zatraženog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

20. Na žalbene navode tuženika da je trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku vezanu uz niži tečaj CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita, valja odgovoriti kako isti nisu osnovani. Prije svega valja istaknuti kao je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP utvrdio nepostojanje tuženikova potraživanja istaknutog radi prebijanja. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje i kako nema zakonske osnove umanjiti potraživanje tužitelja s osnova tzv. negativne razlike vezane uz niži tečaj CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita, jer promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan, nije došlo do povrede interesa potrošača, a niti tuženik ulazi u kategoriju potrošača, tako da nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Tužiteljica eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog promjene tečaja na niže od početnog nije ništa primila/stekla, pa stoga ne postoji obveza vraćanja, ni eventualnog umanjenja njezina potraživanja po osnovi tzv. negativne razlike, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i kako za potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 pravomoćno potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. travnja 2021., nije nastupila zastara.

23. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o trošku postupka

24. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o trošku postupka jer je isti dosuđen u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Na žalbene navode kojima tuženik ističe da podnesak od 8. rujna 2021. uopće nije bio potreban za vođenje postupka jer istim podneskom tužiteljica samo „reciklira“ navode iz tužbe, valja odgovoriti kako nisu osnovani, jer je navedenim podneskom tužiteljica obrazloženo odgovorila na prigovore i očitovanja tuženika iz odgovora na tužbu.

25. Neosnovano tužiteljica osporava pravilnost primjene odredbe čl. 155. st. 2. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno s obzirom na sadržaj podneska od 26. siječnja 2022. primijenio odredbu Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 i 107/25 dalje: Tarifa), što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

26. No, osnovano tužiteljica ističe kako je neosnovano prvostupanjski sud odbio zahtjev za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, jer je isto sastavni dio postupka koji se vodi pred prvostupanjskim sudom, te je stoga u skladu s odredbom čl. 155. i uz primjenu Tbr. 9/3 Tarife tužiteljici trebalo dosuditi dalji trošak postupka u iznosu od 49,75 eur uvećano za pripadajući PDV, odnosno ukupno 62,18 eur.

27. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu kako je i odlučeno pod točkom I. izreke, dok je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, preinačena prvostupanjska presuda i tuženiku naložena isplata daljnjeg troška postupka tužiteljici, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

28. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke).

29. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe protiv rješenja od trošku odbijen je temeljem odredbe čl. čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP (točka IV. izreke).

U Velikoj Gorici 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak