Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-760/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d., OIB: 28406115764, Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, kojeg zastupa punomoćnik Davor Petrović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu i 2. tuženika GAPEJA d.o.o., OIB: 53545443888, Donji Miholjac, A. B. Šimića 2, kojeg zastupaju punomoćnici Pero Jurić i Mladen Jurić, odvjetnici u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pn-30/2025-11 od 14. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pn-30/2025-11 od 14. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da 1-2. tuženici solidarno isplate tužitelju iznos od 10.208,48 eura sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate (točka I. izreke presude) i naloženo je tužitelju da nadoknadi troškove postupka 1. tuženiku u iznosu 500,00 eura te 2. tuženiku u iznosu 500,00 eura sve sa zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2025. do isplate (točka II. izreke presude).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti bitne povrede koje kao žalbeni razlog navodi tužitelj.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku ĆR u razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je osiguranik tužitelja ĆR teško ozlijeđen kao pješak u prometnoj nesreći koja se dogodila 9. srpnja 2000., a koju je skrivio JR upravljajući kombiniranim vozilom registarske oznake [registarska oznaka] osiguranim kod 1. tuženika i vlasništvo 2. tuženika te je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Donjem Miholjcu poslovni broj K-74/00,

- da je osiguraniku tužitelja ĆR rješenjem HZMO, Područna služba u Zagrebu broj 209740 od 24. listopada 2003. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu ozljede izvan rada počevši od 18. prosinca 2002.,

- da je tužitelj vodio parnične postupke za naknadu štete protiv 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d. gdje su prihvaćeni tužbeni zahtjevi za razdoblje od 1. veljače 2004. do 28. veljače 2007. presudom Općinskog suda u Osijeku pod br. P-938/07 od 7. svibnja 2009.; za razdoblje od 1. rujna 2008. do 30. rujna 2011. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-1512/11; za razdoblje od 1. listopada 2011. do 28. veljače 2014. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-211/2014; za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. prosinca 2006. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-49/2017 i za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 28. veljače 2019. odlukom Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-88/2019.,

- da je u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024. tužitelj na ime invalidske mirovine osiguraniku ĆR isplatio iznos od 14.583,55 eura, a da od 1-2. tuženika potražuje iznos umanjen za 30 % doprinosa osiguranika tužitelja ĆR nastanku štetnog događaja, tj. potražuje iznos od 10.208,48 eura.

9. Na tako valjano utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je u odnosu na 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d. pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. – dalje: ZOOP) kada je odbio tužbeni zahtjev.

10. Nasuprot tome, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da se na 2. tuženika GAPEJA d.o.o. ne mogu primijeniti odredbe ZOOP-a te da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Dakle, prije svega je sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na primjeni članaka 161.-164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZMO) kojim je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine i to izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete) kao i od vlasnika motornog vozila.

12. Nasuprot tome, 1. tuženik tvrdi da se treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23. – dalje: ZOOP), kojim je propisano da je društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

13. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d., kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev-909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "…da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO (i njegove izmjene) kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

14. Prvo tuženik GRAWE Hrvatska d.d. se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i 1. tuženik GRAWE Hrvatska d.d. može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravatelji nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema članku 8. stavak 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d. treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to primjenom članka 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

15. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je prema 1. tuženiku GRAWE Hrvatska d.d. primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

16. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku ĆR, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je 1. tuženik GRAWE Hrvatska d.d. dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. Budući je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva u smislu iznosa određenog člankom 27. stavak 3. ZOOP-a, a taj iznos tužitelj nije dokazao te sam u žalbi navodi da te razlike nema, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu članka 27. stavak 3. ZOOP-a zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na

1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d..

17. U odnosu na 2. tuženika GAPEJA d.o.o. prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe ZOOP-a te osnovano tužitelj ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Drugo tuženik GAPEJA d.o.o. (ranije: Porečanka d.o.o.) nije osiguravatelj, već je vlasnik vozila registarske oznake [registarska oznaka] i poslodavac JR koji je skrivio prometnu nesreću te se na njega primjenjuju odredbe ZOMO.

19. Člankom 164. stavak 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

20. Člankom 164. stavak 2. ZMO propisano je da ako je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila.

21. Iz citiranih odredbi ZMO proizlazi da u slučaju kada je motorno vozilo osigurano od odgovornosti za štetu tužitelj ima pravo naknadu štete potraživati izravno od osiguravatelja (u ovom slučaju 1. tuženika GRAWE Hrvatska d.d.), a u slučaju kada motorno vozilo nije osigurano, tužitelj ima pravo naknadu štete potraživati izravno od vlasnika.

22. Teleološkim tumačenjem citiranih odredbi, odnosno tumačeći njihov ratio legis (pravnu svrhu), odredbe ZMO-a treba dovesti u vezu s odredbama ZOOP-a i zakonskom obvezom vlasnika vozila da sklope ugovor o osiguranju te ga obnavljaju sve dok je vozilo u prometu sukladno članku 2. stavak 1. točka 1. i članku 4. ZOOP-a (obavezno osiguranje od automobilske odgovornosti). Simisao i svrha zakonske obveze ugovaranja osiguranja od automobilske odgovornosti izgubila bi se ako bi tužitelj naknadu štete mogao potraživati od vlasnika vozila ili štetnika uz primjenu članka 161. stavak 1. i 2. ZMO. Drugim riječima, fizička ili pravna osoba koja je osigurala vozilo u svojem vlasništvu (što je zakonska obveza prema članku 4. ZOOP- a) opravdano i legitimno očekuje da će se šteta naplatiti iz osiguranog iznosa ugovora o osiguranju osnovom podnesenog zahtjeva osiguravatelju.

23. Dakle, na 2. tuženika GAPEJA d.o.o. kao vlasnika vozila koji je vozilo osigurao od automobilske odgovornosti, primjenjuje se članak 164. stavak 1. ZMO prema kojem tužitelj naknadu štete treba izravno zahtijevati od osiguravatelja. Posljedično tome to znači da 2. tuženik GAPEJA d.o.o. nije pasivno legitimiran, a kako je to on osnovano prigovarao u odgovoru na tužbu i tijekom prvostupanjskog postupka.

24. Slijedom navedenoga, iako je prvostupanjski sud u odnosu na 2. tuženika GAPEJA d.o.o. pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZOOP-a i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz ZMO trebalo je na jednaki način odlučiti o tužbenom zahtjevu.

25. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka, pri čemu se ističe da drugostupanjski sud, u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a kako tužitelj određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

26. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a, u cijelosti je kao neosnovana odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Velikoj Gorici 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak