Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-72/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnicima Hrvoju Rožmanu i Mirjani Oredić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Rožman & Oredić, Karlovac, Dr. V. Mačeka 1, protiv tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, zastupanoga po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. Zagreb, Draškovićeva 49/II., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 555/2020-32 od 27. ožujka 2026., 9. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 555/2020-32 od 27. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).

III. Odbija se zahtjev tužitelja CB za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je sadržaj odredaba članka 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu (''Narodne novine'' broj: 69/2016), objavljenog u biltenu HEP Vjesnik broj 370 dana 1. srpnja 2016. godine i članka. 117.a Pravilnika o radu HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751, diskriminirajući u odnosu na tužitelja CB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pripadnika dobne skupine radnika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje.

II. Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 20.926,18 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja tužbe odnosno od dana 21.12.2020. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, OIB: 46830600751 da tužitelju OB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka, u iznosu od 5.621,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 27. ožujka 2026. pa do po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova sastavljanja tog podneska u iznosu od 625,00 EUR.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da je sadržaj odredbi čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika, diskriminirajući u odnosu na tužitelja, kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63 godine i šest mjeseci te da propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog, izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje, kao i zahtjev za naknadom imovinske štete uzrokovane povredom toga prava, isplatom novčanog iznosa u visini otpremnine.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

7. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je odredbom čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu (''Narodne novine'', broj 69/2016 – dalje: KU/2016) ugovoreno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

- da je čl. 20. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 22. studenoga 2016. dodan novi članak 117.a Pravilniku o radu tuženika od 30. siječnja 2015., prema kojem radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati Ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga,

- da je 7. rujna 2017. donesen novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji (dalje: Pravilnik), s primjenom 1. studenog 2017., kojim je na drugačiji način uređena organizacija i sistematizacija radnih mjesta,

- da je tužitelj bio neprekidno zaposlen kod tuženika od 20. kolovoza 1997. do 10. ožujka 2018., kada je otišao u starosnu mirovinu,

- da je u tom periodu tužitelj bio na raznim rukovodećim mjestima kod tuženika, a da je zadnji Ugovor o radu sklopio 28. siječnja 2013. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta samostalni inženjer 5,

- da je tužitelju ponuđen novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to za obavljanje poslova radnog mjesta inženjer šifra radnog mjesta 585.1./18, koeficijent 4, u organizacijskoj jedinici HEP – operator distribucijskog sustava d.o.o. Elektra Karlovac, Služba za vođenje pogona, s početkom obavljanja rada 1. studenoga 2017., s time da mu 31. listopada 2017. prestaje ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto samostalni inženjer 5,

- da tužitelj nije potpisao ponuđeni Sporazum i novi ugovor o radu,

- da je tuženik 18. rujna 2017. tužitelju poslao Obavijest (str. 41) u kojoj navodi da je kod tuženika donesen novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji s danom primjene 1. studenoga 2017., kojim je na drugačiji način uređena organizacija i sistematizacija u odnosu na dosadašnji pravilnik pa poslodavac nudi sklapanje novog, izmijenjenog ugovora o radu i dostavlja sporazum o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora i ugovor o radu za obavljanje poslova s danom 1. studenoga 2017., da je jedan primjerak potpisanog sporazuma i ugovora dužan dostaviti u roku od 8 dana od primitka obavijesti, a ako u navedenom roku ne dostavi potpisani sporazum i ugovor o radu smatrat će se da nije prihvatio ponudu za sklapanje novog ugovora o radu te će u tom slučaju poslodavac pristupiti otkazivanju ugovora o radu, osim u slučaju da u trenutku otkazivanja ispunjava uvjete iz čl. 122. KU HEP,

- da je tuženik tužitelju 30. listopada 2017. (str. 40 spisa) poslao Obavijest o obavljanju poslova nakon 1. studenoga 2017. u kojoj se navodi da je do prestanka radnog odnosa obvezan obavljati poslove sukladno svojoj stručnoj spremi vrednovane koeficijentom dosadašnjeg radnog mjesta i druge neophodne poslove u skladu sa svojom stručnom spremom po uputi i nalogu poslodavca u organizacijskoj jedinici Elektra Karlovac, Služba za vođenje pogona,

- da je tužitelj nastavio raditi kod tuženika (do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu),

- da tuženik u postupku nije dokazao da spornim odredbama tužitelj kao pripadnik određene dobne skupine, nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika koji nisu spadali u tu dobnu kupinu,

- -da tužitelju za navršenih 20 godina rada kod tuženika, prema bruto prosječnoj mjesečnoj plaći ostvarenoj u vremenu od kolovoza do listopada 2017., pripada otpremnina u iznosu od 254.687,20 kn / 33.802,80 EUR,

- da je tužitelju u međuvremenu, zbog odlaska u mirovinu, isplaćena otpremnina u iznosu od 12.876,61 EUR.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe čl. 122. KU/2016 i 117.a Pravilnika o radu za tužitelja bile diskriminatorne jer je njihovom primjenom stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike u usporedivoj situaciji. Ovo stoga što su radnici koji su bili mlađi od 63 godine i 6 mjeseci imali mogućnost potpisati novi sporazum i ugovor o radu ili prihvatiti otkaz te ostvariti pravo na otpremninu, dakle, imali su mogućnost izbora za njih povoljnije materijalne opcije, odnosno prava na otpremninu, umjesto prihvaćanja novog ugovora o radu i eventualnog ostanka na radu kod tuženika do stjecanja uvjeta za mirovinu, dok tužitelj tu mogućnost nije imao jer je tada već navršio 63 godine i 6 mjeseci života. Iz tih razloga, ocijenio je da je za tužitelja otkaz i ostvarenje prava na otpremninu bila povoljnija opcija od ostanka na radu do mirovine i da bi tužitelj, u situaciji da je dobio otkaz i otpremninu, također bio zaštićen u pravcu nošenja s rizikom nezaposlenosti do stjecanje uvjeta za mirovinu.

8.1. Pritom je prvostupanjski sud uzeo u obzir odluku Ustavnog suda broj U- III/1098/2021 od 14. studenog 2023., u kojoj je navedeno da zabrana otkaza ugovora o radu radnicima starijim od 63 godine i 6 mjeseci načelno štiti te radnike od neizvjesnosti na tržištu rada i pruža im se sigurnost ostanka na radu do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu, ali da, s druge strane, mogućnost da prime otpremninu također predstavlja mjeru koja radnike štiti u slučaju otkaza i omogućava im da se nose s rizikom nezaposlenosti, kao i činjenicu da je tužitelju do mirovine nedostajala godina i pol dana, dužinu trajanja radnog odnosa kod tuženika i visinu otpremnine koju bi dobio da mu je tuženik otkazao ugovor o radu zbog neprihvaćanja izmijenjenog ugovora o radu.

8.2. Nadalje je zaključio da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene i pretpostavke za odgovornost tuženika za naknadu štete jer je zbog diskriminatornih odredbi čl. 122. KU/2016 i 117.a Pravilnika o radu, tužitelju uskraćena mogućnost izbora i ostvarenja otpremnine, čime mu je nastala imovinska štete u visini otpremnine koju bi primio, umanjena za iznos već isplaćene otpremnine, odnosno u iznosu od 20.926,18 EUR, sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

8.3. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe čl. 123. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – dalje: ZR), čl. 1. st. 1., čl. 2. st. 1. i 2. i čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (''Narodne novine'', broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) te čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

9. Pobijana odluka je pravilna te je u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe da presuda nema razloga o tome je li radnik ovlašten pobijati odredbe kolektivnog ugovora, odnosno pravilnika o radu i pozivanje na odredbu čl. 27. st. 6. ZR, treba reći da tužitelj predmetnom tužbom ne traži da se nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglase ništetnima pa time što navedenu tvrdnju sud prvoga stupnja nije posebno obrazlagao nije počinjena bitna povreda koju tuženik ističe u žalbi. Naprotiv, tužitelj tvrdi da ga navedene odredbe kolektivnog ugovora i pravilnika diskriminiraju te zahtijeva zaštitu od diskriminacije, na što je ovlašten, u skladu s čl. 16. st. 1., u vezi s čl. 8. i čl. 17. st. 1. t. 1. i 3. ZSD te čl. 7. st. 4. ZR, što uključuje i kolektivne ugovore i sve opće akte poslodavca.

10.1. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 4. ZR, zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 8. st. 1. ZSD propisano da se taj Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba. Odredbom čl. 9. st. 1. ZSD, zabranjena je diskriminacija u svim pojavnim oblicima, a samo iznimno se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice, diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos; određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koja je sukladna uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanje dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke (čl. 9. st. 2. t. 8. ZSD). Prema čl. 16. ZSD, svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u čl. 17. toga Zakona, tužbom za utvrđenje diskriminacije (čl. 17. st. 1. t. 1. ZSD) odnosno tužbom za naknadu štete (čl. 17. st. 1. t. 3. ZSD), kao što je to ovdje slučaj.

10.2. U odnosu na žalbene navode koji se tiču primjene odredbe čl. 9. st. 3. ZR (o primjeni za radnika povoljnijeg prava) te da zabrana otkaza osobama koje su starije od 63 godine i 6 mjeseci ne predstavlja diskriminaciju koja ne bi bila dopuštena, već naprotiv, da se radi o primjeni tzv. pozitivne diskriminacije, treba reći da, iako zabrana otkaza načelno štiti radnike, da je u ovom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj zbog svoje životne dobi, u odnosu na radnike mlađe od 63 godine i 6 mjeseci, nije imao mogućnost izbora između potpisivanja novog ugovora o radu i prihvaćanja otkaza, uz ostvarivanje prava na otpremninu te da bi, do stjecanja uvjeta za mirovinu, otkazivanje ugovora o radu i isplata otpremnine za tužitelja bila povoljnija opcija od ostanka na radu do ispunjenja tih uvjeta, a naročito s obzirom na sve okolnosti rada koje tužitelj navodi u iskazu – da je do 1. studenoga 2017. obavljao poslove samostalnog inženjera, a od tog datuma da više nije imao radno mjesto, već je radio ''ono što mu se naložilo'', kako to proizlazi i iz obavijesti tuženika od 30. listopada 2017. Zbog toga ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da su navedene odredbe za tužitelja bile diskriminatorne i da različito postupanje povezano sa starosnom dobi u ovom slučaju nije bilo opravdano te da tuženik nije dokazao da diskriminacije nije bilo, a ne može se onda niti smatrati da je riječ o tzv. pozitivnoj diskriminaciji, kako to neosnovano tvrdi tuženik.

10.3. Prema čl. 11. ZSD-a žrtva diskriminacije po odredbama toga Zakona ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu (štetna radnja, uzročna veza i protupravnost) jer je zbog diskriminatornih odredbi čl. 122. KU/2016 i 117.a Pravilnika o radu, tužitelju uskraćena mogućnost izbora, a time i ostvarivanja prava na otpremninu, koju su mogli ostvariti drugi radnici tuženika, mlađi od 63 i pol godine, čime je tužitelju nastala imovinska šteta, upravo u visini otpremnine koju bi, u slučaju izostanka diskriminatornih odredbi, primio, umanjena za otpremninu koja je tužitelju isplaćena zbog odlaska u mirovinu. Neosnovano tuženik stoga ističe da je riječ o šteti ''po osnovi neotkazivanja ugovora o radu'' te se neosnovano poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1078/2011 od 4. prosinca 2012. jer je u tom postupku radnik izvanredno otkazao ugovor o radu svom poslodavcu i zahtijevao isplatu otpremnine pa nije riječ o činjenično i pravno usporedivoj situaciji.

10.4. Pravilan je i zaključak suda prvoga stupnja da okolnost što je tužitelj od 10. rujna 2016. do 10. ožujka 2018. primao plaću, nije odlučna za ishod spornog odnosa među strankama jer je tužitelj u tom periodu radio i primao plaću za svoj rad te da stoga nema mjesta umanjivanju naknade štete za iznose ostvarenih plaća.

11. Ostali žalbeni navodi predstavljaju iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja koja nemaju uporišta u stanju spisa, ni u mjerodavnim zakonskim odredbama koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

12.1. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

13. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

13.1. Tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na tužbu jer u tom podnesku ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa taj podnesak, kao ni trošak, nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor