REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7162/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 8439795662, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 9. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e :

Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: « Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, 0IB: 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 1069,22 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 15.10.2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredit odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i nadoknaditi trošak postupka, u roku od 15 dana.», kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranik tužitelj ZF ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika, 1981. godine, a da je odgovornost tuženika utvrđena presudom bivšeg OPS Zagreb, sada Trgovinskog suda u Zagrebu broj P- 10952/87, pa da je temeljem te odluke rješenjem tužitelja IN-579543 iz 1984. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu. Mirovina se i dalje isplaćuje, pa tužitelj potražuje naknadu štete.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti. Prvenstveno, tuženik ističe kako tužitelj kao privitak tužbi dostavlja rješenje kojim se osiguraniku tužitelja TF priznaje pravo na invalidsku mirovinu, a ne osiguraniku ZF kako se navodi u tužbi.

Tuženik ističe kako nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 01.09.2020. godine do 31.03.2021. godine obzirom da bi osiguranik tužitelja ZF 1999. godine ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu odnosno napunio bi 65 godina života budući da je rođen 1934. godine.

Činjenica je i da bi osiguranik tužitelja ZF, da nije stradao u predmetnoj prometnoj nezgodi radio, te bi s navršenih 65 godina starosti ispunio uvjete za starosnu mirovinu koju bi mu bio u obvezi plaćati ovdje tužitelj. Obzirom da je osiguranik tužitelja zadobio tjelesne ozljede koje su bile razlog njegovog odlaska u invalidsku mirovinu, tužena bi bila u obvezi plaćati štetu tužitelju do stjecanja prava osiguranika tužitelja na punu starosnu mirovinu.

Slijedom prednje navedenog, tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Naime, tužitelj bi navršenjem 65 godina svog osiguranika bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu.

Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne.

Tuženik smatra da sporno potraživanje nije u skladu s institutom naknade štete i to iz razloga što članak 1046. Zakona o obveznim odnosima štetu definirana kao umanjenje nečije imovine, dok je člankom 1090. ZOO-a regulirana dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem se nalazila prije štetne radnje. Stoga bi sukladno važećim odredbama ZOO-a tuženik eventualno bio dužan naknaditi samo stvarnu štetu, a što bi u konkretnom slučaju bila razlika između srazmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine za osiguranika tužitelja koju bi isti svakako bio ostvario da nije bilo štetnog događaja.

S obzirom da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iako je teret dokaza na tužitelju, tuženik ipak predlaže na ovu okolnost provesti financijsko vještačenje.

Ne osporava se štetni događaj i pasivna legitimacija tuženika. Osporava se pravna osnova tužbe, visina tužbenog zahtjeva i potraživana zatezna kamata. Tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je priznao pravo na invalidsku mirovinu te da istu isplaćuje. Tužitelj činjeničnu osnovu tužbe nalazi u prometnoj nesreći te je potrebno primijeniti onaj propis koji uređuje naknadu štete nastalu motornim vozilom u prometu. Tužitelj postupa po propisu kojim je uređena njegova djelatnost i taj propis, Zakon o mirovinskom osiguranju, daje tužitelju pravo tražiti naknadu štete. Kako je naknada štete nastala u svezi uporabe motornim vozilima uređena posebnim propisom, to se u konkretnom slučaju treba primijeniti taj posebni propis, a riječ o Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u sve isprave u spisu.

Druge dokaze sud nije izvodio, sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Ovaj sud napominje, da za konkretnu problematiku postoji velik izvor sudske prakse drugostupanjskih sudova, a koje odluke su u konačnici u korist argumentacije tuženika. Tužitelj to sasvim sigurno zna jer ih je dobio.

O različitosti imena u tužbi " ZF" i ispravama " TF" tužitelj nije ništa naveo.

Točno je da bi tuženik - kao osiguravajuće društvo - bio u obvezi nadoknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike

Točna je činjenica da je osiguraniku tuženika utvrđena invalidnost i invalidska mirovina, kao posljedici prometne nesreće koju je skrivio osiguranik tuženika.

Međutim, osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Temeljem iste odredbe obveza tuženika - dakle osiguravajućeg društva, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu- odluka Vrhovnog suda Rev-12/2002.

Osim toga, tuženik je u konkretnom slučaju samo osigurao izvornog štetnika po polici obveznog osiguranja – on nije štetnik. Dakle, on može i odgovarati samo u okviru osiguranja odnosno obveza koje je preuzeo ugovorom o osiguranju po polici. Prema tome, tužitelj bi imao svakako pravo na naknadu štete ali ne od tuženika, već od stvarnog štetnika, na što upućuju i druge recentne odluke Vrhovnog suda.

Tužitelj, na kojem kako je već istaknuto leži teret dokaza osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a.

Slijedom navedenog, tužitelj je izgubio ovu parnicu.

U Zagrebu, dana 9. srpnja 2026. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku