Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-829/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanih po punomoćniku Karlu Suriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Surić i partneri d.o.o. u Zagrebu protiv tuženika ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Sanji Miličević, odvjetnici u [adresa] i tuženika GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-498/2023-38 od 20. svibnja 2025., na sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-498/2023-38 od 20. svibnja 2025. u cijelosti.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika GJ za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tužitelji stekli valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnina detaljno opisanih u izreci prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku ĆJ trošak parničnog postupka u iznosu od 4.803,90 EUR-a, a tuženiku GJ u iznosu od 4.366,40 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja 20. svibnja 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog do zatraženog iznosa odbijen zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobijaju tužitelji u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik GJ je u odgovoru na žalbu u cijelosti osporio sve žalbene navode tužitelja, te predložio odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok tuženik ĆJ nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbe, valja navesti da je presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-682/2022-5 od 25. kolovoza 2022. pod točkom I. izreke prihvaćena žalba tuženika te je presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P - 435/2012 od 29. ožujka 2022. preinačena pod točkama I., II. i III. izreke na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnina opisanih u navedenim točkama izreke prvostupanjske presude i zahtjev da se temeljem presude upišu kao vlasnici u zemljišnim knjigama, a ukinuta u točki V. izreke (odluci o trošku), dok je pod točkom II. izreke predmet vraćen prvostupanjskom sudu na postupanje po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da su stekli valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnina opisanih u izreci i na odlučivanje o pravu na naknadu troškova postupka. Prvostupanjski sud je, odlučujući o eventualno kumuliranom zahtjevu, donio presudu poslovni broj P-1712/2022 od 29. prosinca 2022., kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su stekli valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnina pobrojanih u izreci presude, te je ista ukinuta rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-131/2023 i predmet vraćen na ponovno suđenje.

6. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su stekli valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva/suvlasništva na nekretninama opisanim u izreci presude te zahtjev da tuženici priznaju i trpe upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama temeljem presude, a koji zahtjev činjenično temelje na tvrdnji da je njihova prednica pok. majka HJ predmetne nekretnine stekla temeljem diobe od 20. rujna 1959. sklopljene između braće ZJ i TJ, sestre MJ i HJ kao udovice pok. brata UJ, kojom diobom je pok. HJ stekla pravo vlasništva na dijelovima nekretnina opisanim u toj diobi, a pok. HJ su temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-111/2007 od 28. svibnja 2007. naslijedili tužitelji svaki u ½ dijela.

7. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da među stranaka:

- nije sporna autentičnost isprave „Dioba ostavštine pok. ŽJ“ (dalje: diobena isprava),

- da prednica tužitelja HJ nikad nije stupila u posjed predmetnih nekretnina, već su u posjedu bili prednici tuženika koji su ih obrađivali,

dok je sporno je li dioba između prednika stranaka valjana odnosno proizvodi li pravne učinke, obzirom da tužitelji tvrde da se HJ nikada nije odrekla dijela dobivenog u diobi, a što tuženici osporavaju tvrdeći da se HJ odrekla svojega dijela radi ostvarivanja prava na dječji doplatak, da diobenu ispravu nije potpisala MJ (kćerka pok. ŽJ – opaska ovog suda) i da je sporno što je točno prednica tužitelja dobila u diobi obzirom da su se nakon nove izmjere za k. o. [katastarska općina] promijenile površine i oblici nekretnina, pa je radi utvrđivanja navedenih spornih okolnosti proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju priloženu u spisu, izvršio uviđaj na licu mjesta i proveo vještačenje po sudskom vještaku geodetske struke Ivanu Marinoviću koji je i usmeno saslušan na ročištu 10. ožujka 2025., te saslušao stranke i svjedoke ČJ, AJ, SJ, RJ, PJ i JJ, pa analizom provedenih dokaza utvrđuje:

- da iz isprave nazvane „Dioba ostavštine pok. ŽJ“ proizlazi da su se dijelili ZJ (prednik tuženika), TJ i HJ (prednica tužitelja, koja je u diobi predstavljala svog pok. supruga UJ umrlog prije ŽJ) za koju u potpisu stoji DJ (brat od HJ) , da su nekretnine koje su bile predmet diobe navedene opisno (niti jedna nekretnina nije navedena po katastarskom broju), te da su HJ pripale nekretnine navedeno pod ''III. Pripadnost ud. C',

- da je sudski vještak geodetske struke Ivan Marinović u svom nalazu i mišljenju identificirao nekretnine po pokazivanju tužitelja na uviđaju na licu mjesta 14. listopada 2024., a koje su označene kao: 6647, 6658,, 6782, 6395, 7734, 7775, 8737, 8740, 5281, 5496, 8153, 8154, 6158, 6160, 5397, 5406, 5419, sve k. o. [katastarska općina] , te dao uspoređenje stare i nove izmjere prema uputi suda, a kod koje je identifikacije ostao i u usmenoj dopuni danoj na glavnoj raspravi 10. ožujka 2025. odgovarajući na prigovore stranaka,

- da iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da su tuženici upisani kao zemljišnoknjižni suvlasnici, pa su pasivno legitimirani u ovoj parnici,

- da iz preslike dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Split od 7. veljače 2017. proizlazi da je pok. UJ primao stalni dodatak za djecu OJ i CJ, a nakon njegove smrti od 1. svibnja 1956. pravo na dodatak za djecu priznat je njegovoj udovici HJ, koja je koristila pravo na dodatak za djecu GJ i CJ, te da je iz preslike izjave HJ od 26. ožujka 1969., priložene uz dopis, razvidno da je HJ radi ostvarivanja dodatka na djecu za 1969. godinu izjavila da nije došlo do promjene u broju članova domaćinstva, visine ranije prijavljenih prihoda i novih prihoda domaćinstva i da nitko od članova domaćinstva nije suvlasnik ili sunasljednik zemljišta ili vlasnik ili suvlasnik zgrade, odnosno stana,

- da su na okolnost utvrđivanja činjenice je li se HJ odrekla nekretnina dobivenih u diobi saslušani svjedoci ŠJ (koji tvrdi da se HJ nije odrekla svog dijela, već da je inzistirala na svom dijelu zemlje iza pok. ŽJ što su znali svi u selu, a zemlju su radili ZJ i TJ); PJ (koji je naveo da je HJ sa suprugom UJ otišla u Split i više se nije vraćala u [adresa], te da pretpostavlja da se HJ odrekla imovine radi dječjeg doplatka); SJ (koji je iskazivao da je vršena zamjena dijela zemljišta između LJ i njegovog oca TJ pri čemu su zamijenjene i zemlje koje je u diobi dobila HJ te da nije čuo da bi se HJ odrekla nekretnina koje je dobila u diobi); ČJ (koja je navela da je vidjela da su ZJ i TJ obrađivali zemlju iza pok. ŽJ, da je UJ živio u [adresa], te da je od ZJ i TJ čula da se HJ odrekla svog dijela u njihovu korist kako bi ostvarila pravo na dječji doplatak, ali da ne zna jesu li o tome sastavili ikakvu pisanu ispravu oko njezinog odreknuća) i AJ (koja je navela da nikad nije vidjela da bi HJ dolazila u [adresa], da ne zna kako su djeca pok. ŽJ podijelila njegove nekretnine, ali da su njegovu zemlju nastavili obrađivati ZJ i njegova supruga, te da je od ZJ čula da se HJ odrekla svog dijela u korist ZJ radi dječjeg doplatka ali ne zna je li o tom odreknuću sastavljena pisana isprava),

- da dioba ostavine iza pok. ŽJ od 20. rujna 1959. po svom sadržaju ne može biti dioba iz pravnog pravila paragrafa 846. Općeg građanskog zakonika, a koja pravna pravila su se primjenjivala temeljem čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. godine za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ br. 86/46 – dalje: OGZ), jer njome nisu obuhvaćeni svi zakonski nasljednici iza pok. ŽJ obzirom da kćerka MJ nije potpisnica te diobe,

utvrđuje da HJ nikada nije stupila u posjed nekretnina dobivenih u diobi i da je njezinu zemlju dok je ona živjela u [adresa] s obitelji obrađivao ZJ, moguće i TJ, pa imajući u vidu da u smislu pravnih pravila OGZ-a prema kojima na temelju isprave koja nije potpisana od svih suvlasnika niti je ovjerena nije dopušteno stjecati prava, kraj nedvojbeno utvrđene činjenice da HJ nikada nije stupila u posjed nekretnina koje su joj pripale u diobi pa nije ispunjena ključna pretpostavka iz paragrafa 425. OGZ-a, zaključuje da na temelju diobene isprave HJ nije stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je HJ primala dječji doplatak za djecu još od 1956. te da je 1969. potpisivanjem izjave u svrhu ostvarivanja prava na dječji doplatak potvrdila da nema nekretnina u svome vlasništvu, a što je bio uvjet za dobivanje dječjeg doplatka, zaključuje da se HJ konkludentim radnjama odrekla nekretnina koje su joj pripale u diobi iz 1959., pa nije mogla prenijeti na druge više prava nego što ih je ona sama imala. Polazeći od utvrđenja da tužitelji, po provedenoj identifikaciji nekretnina koje su u realnim dijelovima u diobi pripale HJ, niti za jednu nekretninu nisu s većim stupnjem vjerojatnosti dokazali da se radi upravo o nekretninama iz diobene isprave koje su pripale HJ, prvostupanjski sud zaključuje da je i primjenom pravila o teretu dokazivanja trebalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Tužitelji u žalbi prvenstveno ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 96/08 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08 – ispravak koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 52. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 84/08 i 123/08 - ispravak, članka 53. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 57/11, članka 102. stavka 1. uz izuzetke iz stavka 1., 2. i 3. tog članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku objavljen u "Narodnim novinama" broj: 25/13, članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje: ZPP) koju obrazlažu tvrdnjom da presuda ima proturječnosti u obrazloženju jer je nejasno smatra li prvostupanjski sud činjenicu predaje u posjed HJ spornom ili nespornom obzirom je u točki 8. obrazloženja naveo da između stranaka nije sporno da HJ nikad nije stupila u posjed predmetnih nekretnina dok je u točkama 21.b., 22. i 23. obrazloženja analizirao i ocjenjivao dokaze koji se odnose upravo na tu činjenicu, pri čemu ističu da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ta činjenica nesporna jer iz cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da je sporna, ali da je dvojbu o tom pitanju riješio drugostupanjski sud u točki 14. obrazloženja rješenja poslovni broj Gž-131/2023-1 od 16. veljače 2023. gdje je navedeno da je dioba ostavštine pok. ŽJ valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na realnim dijelovima koji su razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina naslijeđenih po pok. ŽJ pripali pok. HJ, te da je iz točke 23. obrazloženja prvostupanjske presude očito da prvostupanjski sud izričito ne prihvaća stajalište drugostupanjskog suda , pa uz ostvarene bitne povrede, ujedno je nepravilno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tužitelji nalaze i u činjenici da prvostupanjski sud nije odlučio o njihovom dokaznom prijedlogu o dopunskom saslušanju tužitelja i svjedoka SJ (iznesenom na ročištu 18. kolovoza 2023. i u podnesku od 12. ožujka 2025.) na okolnost da je HJ stupila u posjed nekretnina i okolnost nepoštenja tuženika u posjedovanju, niti je u obrazloženju pobijane presude dao razloge zbog kojih ih nije proveo , što ujedno čini i apsolutno bitnu povredu iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP -a – povredu načela saslušanja, jednog od stožernih načela parničnog postupka , iako je i drugostupanjski sud u ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je u ponovnom postupku dužan voditi računa o savjesnosti i poštenju tuženika, a o čemu u pobijanoj presudi izostaju ikakvi razlozi i obrazloženje. Daljnjim žalbenim navodima tužitelji navode da se apsolutno bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ogleda i u točki 12.a. obrazloženja presude kada prvostupanjski sud navodi da je vještak dao uspoređenje stare i nove izmjere prema uputi suda, što je u cijelosti proturječno s uputom samog prvostupanjskog suda iz točke 3. rješenja od 25. srpnja 2024. budući da vještak nije postupio po navedenoj uputi, a niti obavio svoj zadatak, te da je apsolutno bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a počinjena na ročištu 10. ožujka 2025. kada je raspravnim rješenjem prvostupanjski sud, pozivajući se na načelo ekonomičnosti, odbio prijedlog tužitelja za nadopunom geodetskog vještačenja s obrazloženjem da su tužitelji imali rok od 30 dana za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka geodeta, u kojem roku se nisu očitovali, a niti unutar toga vremena obavijestili sud da su zatražili dodatnu dokumentaciju od katastra (mapa stare i nove izmjere s dokumentacijom s nazivima konkretnih čestica u staroj izmjeri te identifikacije čestica) niti da će biti potrebno dopuniti vještačenje, a ujedno je time ostvarena i relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 111. st. 2. ZPP-a jer vještačenje nije provedeno u skladu s uputama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda , a što je na kraju dovelo do nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i dvojbene identifikacije nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva. Osporavajući utvrđeno činjenično stanje, tužitelji opširnim žalbenim navodima analiziraju i ocjenjuju provedene dokaze.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, koju obrazlažu tužitelji u žalbi jer, protivno njihovim žalbenim tvrdnjama, pobijana presuda nema proturječnosti glede činjenice predaje u posjed HJ nekretnina koje su joj pripale u diobi jer iz provedenih dokaza jasno proizlazi da HJ nikada nije stupila u posjed predmetnih nekretnina niti ih je koristila, što su u svojim iskazima potvrdili i tužitelj CJ (na ročištu 25. siječnja 2022. je naveo: ''...Po toj diobi moja majka je dobila 1/3 dijela...s tim da moja majka to nikad nije koristila jer se moja majka preselila u Split...'' ) i tužiteljica OJ (na ročištu 8. prosinca 2021. je navela ''...Razgovarala je o tome da je naslijedila nekretnine ali nije to koristila...''), time da su tužitelji i tijekom prvostupanjskog postupka u svojim podnescima navodili da nije sporna činjenica da njihova majka HJ nije vršila posjed nad nekretninama stečenim u diobi. Obzirom da su sami tužitelji potvrdili činjenicu da njihova majka HJ nikada nije bila u posjedu nekretnina koje su joj pripale u diobi niti ih je ikada koristila, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta činjenica među strankama nesporna, pa time što nije odlučio o njihovom dokaznom prijedlogu za dopunsko saslušanje tužitelja i svjedoka SJ na tu okolnost, nije povrijedio načelo saslušanja niti je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tužitelja.

10. Razmatranjem spisa utvrđeno je da je svjedok SJ saslušan na ročištu 25. travnja 2017. te na ročištu 5. studenoga 2020., pa imajući u vidu da su tuženici u odgovoru na tužbu tvrdili da su dugogodišnjim posjedovanjem stekli pravo vlasništva, što su im tužitelji u svom podnesku od 6. ožujka 2017. osporili tvrdeći da su tuženici nepošteni posjednici, te da je tužiteljima na ročištima 25. travnja 2017. i 5. studenoga 2020. omogućeno postavljati pitanja svjedoku SJ (kojim procesnim ovlaštenjem su se i koristili), uključujući i pitanja na okolnost ne/poštenja tuženika u posjedovanju, to sada u žalbi neosnovano ističu da ih je prvostupanjski sud neodlučivanjem o njihovom dokaznom prijedlogu za dopunsko saslušanje svjedoka SJ onemogućio u raspravljanju pred sudom, pa stoga nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju obrazlažu u žalbi. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, a time što nije odlučio o njihovom dokaznom prijedlogu o dopunskom saslušanju tužitelja, nakon što su tužitelji saslušani kao stranke u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (povredu načela saslušanja) niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, jer je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, prvostupanjski sud nije ostvario navedene bitne povrede.

11. Žalbeni navodi tužitelja kojima osporavaju pravilnost provedenog mjerničkog vještačenja i pravilnost identifikacije spornih predmetnih nekretnina, te odbijanje njihovog dokaznog prijedloga za dopunom vještačenja, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je prvostupanjski sud prvenstveno odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog toga što je iz provedenih dokaza zaključio da se njihova prednica HJ konkludentnim radnjama odrekla nekretnina koje su joj pripale u diobi iz 1959., radi čega nije mogla na tužitelje prenijeti više prava nego što ih je ona sama imala, posljedično čemu tužitelji predmetne nekretnine nisu mogli steći nasljeđivanjem pok. HJ, a tek podredno primjenom pravila o teretu dokazivanja jer tužitelji s većim stupnjem vjerojatnosti nisu dokazi da se radi upravo o nekretninama iz diobene osnove.

12. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je, neovisno o tome što je pogrešno utvrdio da predmetna dioba iz 1959. ne može biti valjana osnova za stjecanje prava vlasništva, jer je prema shvaćanju ovog suda dioba iz 1959. valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva na fizičkim (realnim) dijelovima koji su razvrgnućem suvlasničke zajednice nekretnina naslijeđenih po pok. ŽJ pripali pok. HJ , ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a pravilno zaključio da se prednica tužitelja pok. HJ konkludentim radnjama odrekla nekretnina koje su joj pripale u diobi iz 1959. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da pok. HJ nikad nije posjedovala niti koristila nekretnine koje su joj pripale u diobi iz 1959., da pok. HJ nikada nije tražila predaju u posjed, da su njezine realne dijelove tih nekretnina koristili i obrađivali prednici tuženika, da su prednici tuženika plaćali porez i za nekretnine koje su u diobi pripale pok. HJ i gospodarili njima kao vlasnici, da je pok. Marija Morović 1969. pod materijalnom i kaznenom odgovornošću u svrhu ostvarivanja prava na dječji doplatak dala izjavu da nema u vlasništvu nikakvih nekretnine, te imajući u vidu njezinu potpunu pasivnost kroz više desetljeća i zemljišnoknjižno stanje, za zaključiti je da pok. HJ nije ostvarivala prava koja bi proizlazila iz te diobe i da se nije smatrala vlasnicom nekretnina koje su joj pripale u diobi jer se istih odrekla u svrhu ostvarivanja prava na dječji doplatak, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, te isto prihvaća i ovaj sud. Stoga su žalbeni navodi kojima tužitelji osporavaju utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava neosnovani.

13. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio temeljem odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, te je tuženicima na ime troška zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima za pravne radnje navedene pod točkom 28. i 29. obrazloženja, čiju je visinu odmjerio primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, 1 bod po 2,00 EUR-a) te troška sudskih pristojbi priznao tuženiku ĆJ trošak u postupka u iznosu od 4.803,90 EUR-a, a tuženiku GJ u iznosu od 4.366,40 EUR-a te naložio tužiteljima da im iste naknade u cijelosti, dok je u preostalom dijelu zahtjeve tuženika ĆJ i GJ za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenih do zatraženih troškova odbio kao neosnovane.

14. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, za koju tužitelji sadržajno ne iznose žalbene razloge već je pobijaju vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je pravilno tuženicima priznao trošak za pravne radnje navedene u točkama 28. i 29. obrazloženja, pa iako je visinu parničnog troška utvrdio primjenom pogrešne Tarife, time nije povrijeđeno materijalno pravo jer bi i pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025) tuženicima valjalo priznati trošak u istom iznosu.

15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

16. Tužiteljima nije priznat trošak žalbenog postupka jer nisu uspjeli sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tuženiku GJ nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun