Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1524/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Renati Plešnar, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika ISKRAEMECO d.o.o., [adresa], OIB: 10280169243, zastupanog po punomoćniku Alenu Pešušić, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić u Zagrebu i tuženika BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1316/2024-51 od 5. svibnja 2025., na sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1316/2024-51 od 5. svibnja 2025. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženika ISKRAEMECO d.o.o. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice IŽ koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4403/2016 od dana 01.09.2016. godine na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-[adresa] i to na ½ dijela kojih je tužiteljica vlasnica u cijelosti."

II. Nalaže se tužiteljici IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti I - tuženiku ISKRAEMECO d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 10280169243, trošak parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev I-tuženika ISKRAEMECO d.o.o., Zagreb, za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice IŽ za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.''.

2. Navedenu presudu dopuštenom i pravovremenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te osporava i odluku o trošku, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik ISKRAEMECO d.o.o. je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužiteljice kao neosnovane te predložio odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Kako tužiteljica u žalbi nije navela u kojem dijelu pobija presudu, to je ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP) pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sporu i to u odnosu na točke I., II. i IV. izreke.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-4403/2016 u odnosu na ½ dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda, a koji zahtjev tužiteljica činjenično temelji na tvrdnji da je predmetna nekretnina bračna stečevina nje i tuženika BŽ svakoga u ½ dijela, a što je i utvrđeno presudom na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-77/2017-3 od 15. veljače 2017.

7. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih utvrđenih činjenica:

- da je među strankama nesporno da je tuženik ISKRAEMECO d.o.o. kao ovrhovoditelj kod Općinskog suda u Splitu pokrenuo protiv tuženika BŽ ovršni postupak na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina]-Baška Voda, a koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-4403/2016,

- da je nesporno u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine upisan tuženik BŽ,

- da je nesporno tužiteljica rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 4403/2016 od 29. studenoga 2021. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-77/2017-3 od 15. veljače 2017. utvrđeno da su tužiteljica i tuženik BŽ za vrijeme trajanja bračne zajednice zajednički i jednakim doprinosom stekli nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – Baška Voda i da navedena nekretnina predstavlja njihovu zajedničku imovinu , te je istom presudom utvrđeno da je tužiteljica IŽ vlasnica predmetne nekretnine u ½ dijela, te analizom iskaza tužiteljice, detaljno opisanog pod točkom 14. obrazloženja i iskaza tuženika BŽ, detaljno opisanog pod točkom 15. obrazloženja,

utvrđuje da je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Baška Voda stečena zajednički i jednakim doprinosom za vrijeme trajanja bračne zajednice i da ista predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika BŽ , te da je ista u trenutku pokretanja ovrhe od strane tuženika ISKRAEMECO d.o.o. u zemljišnoj knjizi bila upisana kao isključivo vlasništvo tuženika BŽ.

8. Primjenjujući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Rev-643/2021-2 od 3. svibnja 2023., prema kojem je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za nedopuštenost ovrhe na nekretnini upisanoj samo na jednom bračnom drugu, a koja predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova , odlučno postojanje savjesnosti i poštenja svih sudionika ovog pravnog odnosa, dakle tuženika ISKRAEMECO d.o.o. kao ovrhovoditelja, tuženika BŽ kao bračnog druga i tužiteljice kao treće osobe, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica, a na kojoj je bio teret dokazivanja činjenice da je tuženik ISKRAEMECO d.o.o. postupao nesavjesno odnosno da je znao ili mogao znati da je stanje zemljišne knjige nepotpuno, nije dokazala tu činjenicu, slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da je tuženik ISKRAEMECO d.o.o. prilikom pokretanja ovrhe na predmetnoj nekretnini postupao savjesno te da nije znao ili mogao znati da je stanje zemljišne nekretnine nepotpuno. Prvostupanjski sud, stoga, primjenjujući odredbe čl. 57. st. 3., čl. 61. i čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj:

91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 i 94/2017– dalje: ZV), zaključuje da je tuženik ISKRAEMECO d.o.o. postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri zatražio ovrhu na nekretnini kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u odnosu na predmetnu nekretninu nisu bila upisana , slijedom čega je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice zaključivši da ista u pogledu ovrhe nema takvo pravo koje sprječava ovrhu u skladu s odredbom čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024– dalje: OZ).

9. Tužiteljica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a zaključak suda je rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza . Navodi da su u ovom postupku za ocjenu savjesnosti tuženika BŽ i Erste&Steiermarkische bank d.d. kao prednice tuženika ISKRAEMECO d.o.o. odlučne činjenice da je tuženik ISKRAEMECO d.o.o. imatelj tražbine prema tuženiku BŽ u iznosu od 32.783.272,72 kn, koju je stekao temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 19. srpnja 2016. sklopljenim s društvom B2 Kapital d.o.o., a koji je tu tražbinu stekao temeljem Ugovora o prijenosu sklopljenim 1. prosinca 2015. godine s tuženikom Erste & Steiermaerkische Bank d.d., da se tražbina tuženika ISKRAEMECO d.o.o. zasniva na ovršnim ispravama - Ugovoru o kreditu od 18. srpnja 2005. godine, Ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 25. travnja 2008. godine i Aneksu br. 1. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 29. prosinca 2009. godine, temeljem kojih je u korist pravnog prednika tuženika Erste & Steiermaerkische Bank d.d. na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda upisano založno pravo, pa kako se radilo o banci koja je temeljem odredbe čl.10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima bila obvezna zatražiti od tuženika BŽ da se očituje je li u braku i zatražiti od bračnog druga, ovdje tužiteljice, izjavu o suglasnosti da se njihova zajednička nekretnina založi radi osiguranja kredita koji je odobren tuženiku BŽ, tim više što je tuženik BŽ u svom iskazu naveo da od 2010. ne živi sa tužiteljicom i da ju nije obavijestio o podizanju kredita , a sud ove činjenice nije naznačio kao odlučne, to nije moguće ocijeniti pravilnost prvostupanjske presude. Ističe da su svi ugovori zaključeni prije 1. siječnja 2017., a sam ovršni postupak je pokrenut 1. rujna 2016., jasno je da se tuženici zbog odgode primjene načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige (koje je odredbama ZV-a odgođeno do 1. siječnja 2017.) ne mogu pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pa je uz ostvarenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično tome i pogrešno primijenjeno materijalno pravo (čl. 122. ZV-a). Zaključno tužiteljica ističe da joj je na taj način povrijeđeno ustavno pravo iz čl. 3., čl. 14. st. 1., čl. 29. st. 1., čl. 48. st. 4, čl. 50. st. 2. i čl. 52. st.2. Ustava Republike Hrvatske i konvencijsko pravo zajamčeno čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je povrijeđeno načelo vladavine prava, prava vlasništva, nepovredivosti vlasništva, jednakosti svih pred zakonom, jer se odluka prvostupanjskog suda ne temelji na pozitivnim propisima nego je ista rezultat arbitrarnosti prvostupanjskog suda.

10. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutog žalbenog razloga tužitelj ice, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka, pa nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a koju obrazlaže tužiteljica u svojoj žalbi. Prvostupanjski sud nije povrijedio ustavna prava tuženice na jednakost pred zakonom i sudovima i pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), jer je tužiteljici bilo omogućeno ravnopravno sudjelovati u postupku, te je prvostupanjski sud svoju odluku opravdao ozbiljnim, uvjerljivim, logičnim, razumnim i relevantnim razlozima, koji se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnim, ta pobijana odluka je u skladu s postojećom sudskom praksom i pravnim propisima. Protivno žalbenim tvrdnjama tužiteljice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuž iteljice, prvostupanjski sud nije počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Prema odredbi čl. 122. ZV smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona s time da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130. st. 2. ZV), a sukladno čl. 122. st. 3. ZV nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

11.1. Prema odredbi čl. 61. st. 2. ZV, iznimno, od st. 1. tog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe st. 2. tog članka na odgovarajući način primjenjuju na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom konkretnom slučaju založnog prava temeljem Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2005. godine, Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 25. travnja 2008. godine i Aneksa br. 1. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 29. prosinca 2009. godine kojim je osnovano založno pravo na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Baška Voda).

12. Naime, za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika BŽ, na kojoj tužiteljica kao suvlasnica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi u vrijeme raspolaganja, u odnosu na treće osobe odlučno je postojanje savjesnosti i poštenja svih sudionika pravnog posla, dakle tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao založnog vjerovnika, tuženika BŽ kao založnog dužnika, ali i tužiteljice kao treće osobe koja na nekretninama koje su bile predmet zaloga ima određena knjižna prava. U situaciji kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kad je jedan od njih treća osoba – stjecatelj u dobroj vjeri, a drugi bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla koji je pravni posao imao za posljedicu opterećenje založnim pravom i njegovog suvlasničkog dijela nekretnine, a polazeći od svrhe i značenja odredbe čl. 122. st. 1. ZV-a o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

13. Polazeći od nesporne činjenice da zbog ovrhe predmetna nekretnina na kojoj se traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe u ½ dijela je i sada uknjižena na tuženika BŽ u cijelosti, da je tuženik BŽ bio upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 od 18. srpnja 2005. sa Erste&Steiermarkische banka d.d., kao i u trenutku podnošenja prijedloga za upis založnog prava u zemljišnu knjigu (primljeno 20.07.2005.g. pod brojem Z-1717/05), sve da tužiteljici doista i nisu bila poznata raspolaganja njezinog bračnog druga, ta okolnost ne bi bila odlučna za ishod spornog odnosa među strankama jer je tužiteljica propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretninama koje su predmet ovrhe (tužiteljica sve do 2017. kada je podnijela tužbu za utvrđenje bračne stečevine na spornoj nekretnini u ½ dijela nije reagirala niti poduzela niti jednu od mogućih radnji u zaštiti izvanknjižnog stvarnog prava suvlasništva na ime bračne stečevine, npr. zahtijevala upis svog izvanknjižnog prava, ranije pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine, zahtijevala zabilježbu spora). Osim toga, tužiteljica niti u tužbi niti tijekom postupka ne navodi činjenične razloge nesavjesnosti niti tuženika ISKRAEMECO d.o.o. niti Erste&Steiermarkische bank d.d., na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka za zaključiti je da su Erste&Steiermarkische banka d.d., a posljedično tome i tuženik ISKRAEMECO d.o.o. na kojega je ugovorom o cesiji prenesena tražbina i hipoteka upisana u korist Erste&Steiermarkische banka d.d., bili savjesni stjecatelji založnog prava na spornoj nekretnini kojom je raspolagao tužiteljičin suprug BŽ i jedini zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine , jer su postupali s povjerenjem u zemljišne knjige i nisu bili dužni istraživati izvanknjižno stanje na predmetnoj nekretnini. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u nizu odluka, primjerice Rev-604/2021-3 od 29. kolovoza 2023., Rev-803/2024-2 od 30 rujna 2025., kao i pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka primjerice U-III-339/2014 od 10. srpnja 2018., U-III-2536/2014 od 5. srpnja 2017., U-III-1719/2014 od 10. prosinca 2015.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima tvrdi da je načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige bilo odgođeno nakon 2007. na temelju čl. 388. st. 5. ZV-a do 01. siječnja 2017., jer je na temelju te odredbe načelo povjerenja u zemljišne knjige bilo odgođeno samo u odnosu na one nekretnine koje su na dan stupanja na snagu ZV-a 1. siječnja 1997. g. bile upisane kao društveno vlasništvo.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka II. i IV. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuž iteljica u žalbi sadržajno uopće nije pobijala odluku o troškovima.

16. Tuženiku ISKRAEMECO d.o.o. nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun