Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-697/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. siječnja 2026. poslovni broj P- 6205/2024-17 u sjednici vijeća 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. siječnja 2026. poslovni broj P-6205/2024-17.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. 1. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 13. rujna 2007. broj 3210807774 kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., pod toč. 2. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2. istog Ugovora o kreditu kojim se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora. pod toč. 3. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 15. istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, pod toč. 4. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 585,99 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, dok je pod toč. 4. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 948,81 EUR sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tuženice, prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda i ponavlja činjenične tvrdnje na kojima temelji tužbeni zahtjev.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 2. i 15. Ugovora o kreditu broj 3210807774 koji je sklopljen između stranaka 13. rujna 2007. i za isplatu novčanih iznosa plaćenih tuženici temeljem ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope, ugovorene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 13. rujna 2007. sklopljen Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 12.158,96 EUR u kunskoj protuvrijednosti , s ugovorenom kamatnom stopom od 9% godišnje koja se mijenja temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice i rokom otplate od 84 mjeseci anuitetnom otplatom u mjesečnim iznosima od 195,64 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, te s ugovorenom obvezom plaćanja naknade troškova za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženice

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o predmetnim ugovornim odredbama (sadržanim u čl. 2. i 15. Ugovora o kreditu) stranke nisu međusobno pregovarale nego je iste uvrstila u Ugovor tuženica koja je isti sastavila, koristeći pritom visoko stručne pojmove koji se odnose na način promjene kamatne stope i njihov obračun koji nisu razumljivi prosječnom korisniku kredita, a niti joj je pojašnjeno na što se odnosi tzv. ulazna i izlazna naknada

- da je tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženicu jer nije mogla ocijeniti niti predvidjeti na koji način će se i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa u budućem razdoblju, te je jedino mogla znati kolika je kamatna stopa u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, pa je u dijelu ugovorenog načina promjene kamatne stope ugovorna odredba ostala nejasna i nerazumljiva tužiteljici u pogledu parametara u kojima ovisi njezina promjena, kao i u dijelu ugovorene naknade i troškova za obradu kredita i prijevremenu otplatu jer nije mogla predvidjeti na što se troškovi naknada odnose niti procijeniti njihovu visinu

- da potraživanje onog što je plaćeno temeljem ništetnih ugovornih odredaba zastaruje od trenutka kada je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da su ništetne , uvažavajući pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020. br. Su -IV-47/2020-2, a što znači da zastara restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju onog što je plaćeno temeljem ništetnih odredaba čl. 2. i 15. Ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti odluke iz ovog postupka

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu isplatila tuženici iznos od 206,52 EUR, da je s osnova naknade za obradu kredita platila 18. rujna 2007. iznos od 236,35 EUR i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita dana 14. ožujka 2012. iznos od 143,12 EUR, da sud prihvaća nalaz vještaka jer je izrađen prema nalogu suda temeljem stručnog znanja vještaka, a dodatno i iz razloga što tuženica na isti nije imala primjedaba,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i čl. 15. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne primjenom 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača što je utvrđeno pobijanom presudom pod toč. 1., 2. i 3. izreke, kao i da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 585,99 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate, od čega se iznos od 236,35 EUR odnosi na plaćenu tzv. ulaznu naknadu, iznos od 143,12 EUR na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita i iznos od 206,52 EUR na promjenu kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu za razdoblje od 4. svibnja 2008. do 15. ožujka 2011. sa zateznom kamatom od kada su isti plaćeni do isplate. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. 4. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

6. U žalbi tuženica navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio niti obrazložio razloge na temelju kojim se tužiteljica ima smatrati potrošačem ukazujući da čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) određuje definiciju potrošača kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, da se status potrošača ne presumira nego dokazuje i da je teret dokaza na tužiteljici, a da je ista na ročištu 12. lipnja 2026. istakla da je kredit podigla s namjerom podmirivanja kupoprodajne cijene za kupnju apartmana na moru. Nadalje, navodi da se tužiteljica u smislu utvrđivanja statusa potrošača poziva u tužbi na učinke kolektivne presude pa u vezi svega navedenog smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje, smatra manjkavim, nedostatnim i promašenim obrazloženje prvostupanjskog suda u dijelu kojim je ocijenjen osnovanim zahtjev za isplatu s osnova promjene kamatne stope jer nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da ta ugovorna odredba nije bila razumljiva kada je ista jasna i lako uočljiva. Poziva se na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07) u vezi čl. 502.a i c ZPP navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR i da se na isti ne mogu primijeniti utvrđenja iz presuda koje su donesene u postupku kolektivne zaštite, pa je ispitivanje okolnosti pod kojima je došlo do promjene kamatne stope trebalo provesti u ovom postupku. Ukazuje da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je službenica banke objasnila sve što treba platiti prilikom podizanja kredita, a da ista Ugovor o kreditu uopće nije pročitala što znači da nije primijenila nužni stupanj pažnje koja se u pravnom prometu zahtijeva. Osim toga nije jasno na temelju kojeg materijalnog prava je sud utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope niti u čemu se ogleda neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom da se sud poziva isključivo na utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. U vezi svega navedenog smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP. Ustraje u prigovoru zastare i osporava pravo tužiteljice na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredaba. Uslijed osporavanja odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

7. Iako tuženica u uvodu žalbe navodi da pobija presudu pod toč. 1. i dijelu toč. 4. prvostupanjske presude, te odluku o troškovima postupka, istodobno pod toč. V. žalbe navodi da presudu pobija „u cijelosti u pogledu glavne stvari“, pa ovaj sud uzima da tuženica presudu pobija u cijelosti.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost u preostalom dijelu.

9. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP, te je u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužiteljice sukladno čl. 338. st. 4. ZPP.

10. U vezi tvrdnji kojima tuženica osporava da se radi o potrošačkom ugovoru tvrdeći da sud tu činjenicu nije utvrdio i da je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, valja istači da tuženica nije osporavala tužiteljici status potrošača do zaključenja prethodnog postupka, već je isto osporila tek na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 12. siječnja 2026. i to nakon što je tužiteljica u iskazu istakla da je s novčanim iznosom koji je ostvarila iz kredita podmirila dio kupoprodajne cijene za apartman na moru koji koristi s obitelji za osobne potrebe. Stoga je sud pravilno postupio kada tvrdnju kojom je tuženica osporila tužiteljici status potrošača nije uzeo u obzir, jer osim što istu tuženica ni na koji način nije obrazložila, radi se o novoj činjenici koju tuženica nije bila ovlaštena isticati sukladno čl. 299. st. 2. ZPP koji propisuje da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, dok st. 3. citirane zakonske odredbe propisuje da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka sud neće uzeti u obzir.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, da je dio čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno „da je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“ formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama na štetu tužiteljice, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 96. st. 1. ZZP/07 i kao takvo ništetno primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. 1. izreke presude.

11.1. S tim u vezi valja ukazati da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. prvostupanjski sud nije utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kako tvrdi tuženica u žalbi, a što je evidentno iz sadržaja obrazloženja u kojem se sud na istu ne poziva u prilog navedenom utvrđenju. Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti zahtjeva pravilno utemeljio na sadržaju čl. 2. Ugovora o kreditu i na iskazu tužiteljice koja jasno opisuje da na sadržaj ugovora u spornom dijelu nije mogla utjecati i da joj u vezi načina promjene kamatne stope ništa nije bilo pojašnjeno pa je na temelju ugovorne odredbe o kamati jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogla znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a kako tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužiteljici objasnila način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici ugovorna odredba o načinu promjene kamate stope, formirane jednostrano od tuženice, bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njezinu štetu kao potrošača, čime je postupanje tuženice u suprotnosti s odredbama čl. 96. st. 1. ZZP/07.

12. Isto tako sud je pravilno utvrdio da tužiteljica nije mogla utjecati niti na sadržaj ugovorne odredbe iz čl. 2. u dijelu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 jer je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom same tužiteljice koja jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, niti joj je pojašnjena.

12.1. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 99. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz čl. 2. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj ica nije mogla niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i nakon pojedinačnih pregovora. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer je platila troškove za koje nije postojala razumna svrha kao i da se postupanje tuženice u tim okolnostima ne može smatrati savjesnim i poštenim to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 102. st. 1. ZZP/07) pod toč. 2. izreke presude.

15. Vezano uz utvrđenje ništetnosti čl. 15. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (koji su objektivno nastali), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnosit i na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

16. S obzirom da tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te je istu sud pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom pod toč. 3. izreke presude.

17. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama radi čega njihovu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

18. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u iznosu od 206,52 EUR koji je plaćen radi promjene kamatne stope, u iznosu od 236,35 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita te iznosu od 143,12 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom na koju tužitelj ica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčane iznose temeljem ništetnih odredaba i koje je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ih je stekla.

19. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku ustanovljena ništetnost i da od pravomoćnosti presude iz ovog postupka teče zastara za restitucijski zahtjev.

20. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. 1., 2. i 3. izreke.

21. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

22. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. 4. izreke.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, dok je zahtjev tuž iteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za odlučivanje u žalbenom postupku s obzirom da tužiteljica ponavlja već isticane činjenične tvrdnje.

U Varaždinu 9. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek